Od Udbine do Knina uz Hoću, mogu, moram…

“Bit će zahtjevno i naporno, ali pripremljeni ste za napore koji vas očekuju. Ovu hodnju posvećujemo svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima i u čast 25. obljetnice veličanstvene VRO Oluja,” rekao je prije polaska polaznicima hodnje brigadir Tomislav Kasumović. Potom je udbinskim poljem gromko odjeknulo “Prvi – Znoj štedi krv!” I krenuli su…

Na strojilištu vojarne “Josip Jović” na Udbini užurbano komešanje iako je tek pola tri ujutro. Udbinsko polje još obavijeno mrakom i tišinom, koju razbija tek zveckanje oružja, borbenih ranaca, vojničkih čizama… Zadnje su to pripreme pred 87 kilometara dugu hodnju do Knina, koju sad već drugu godinu zaredom nakon završetka višetjedne obuke provode polaznici druge pilot-obuke Središta za razvoj vođa “Marko Babić”. Taj zadnji test svoje izdržljivosti zaokružit će dan uoči obilježavanja najveće olujne vojne pobjede u Domovinskom ratu dolaskom na Kninsku tvrđavu, gdje će im biti svečano uručene značke i diplome. Stoga su posebno uzbuđeni i motivirani, nestrpljivo iščekujući zapovijed za pokret…

Riječ je o jednoj od najzahtjevnijih obuka u Hrvatskoj vojsci, a cilj joj je razvoj i jačanje sposobnosti dočasnika i časnika. Podijeljena je u tri faze. Prva je faza prilagodba, odnosno osvježenje temeljnih vojničkih vještina. Druga uključuje naprednije taktike, tehnike i procedure, a u trećoj fazi objedinjuje se sve naučeno i s polaznicima se radi taktika na razini voda. Za razliku od prve pilot-obuke, sad su na obuci i časnici, a polaznici više ne dolaze samo iz manevarskih postrojbi Hrvatske kopnene vojske nego su tu i pripadnici Hrvatske ratne mornarice, Pukovnije Vojne policije, Inženjerijske pukovnije, Središta za međunarodne vojne operacije… Prije obuke proveden je selekcijski postupak, a od 110 prijavljenih kandidata kriterije je zadovoljilo njih 80, od kojih je na kraju 60 krenulo na obuku. Tempo i dinamika obuke već su u početnom dijelu bili prezahtjevni za njih dvanaestoro. No na kraju šestotjedne obuke njih 43 bilo je spremno krenuti na zadnji test izdržljivosti, hodnju do Knina.

Na pisti ispred murala s portretom vukovarske legende Marka Babića i prepoznatljivog slogana “Znoj štedi krv”, koji ih je motivirao cijelo vrijeme obuke, iz stroja se u noć jednoglasno prolomi kroz mrak: “Pozdrav domovini!” Pred pokret im zadnje upute daje zapovjednik Središta brigadir Tomislav Kasumović: “Ne izdvajaj se iz kolone. Hodnju počinjemo svi zajedno, zajedno ćemo je i završiti”, pa glasnije pita: “Jesmo li spremni za ovu zadaću?”, a stroj zagrmi “Spremni!”

Još jednom prije izlaska iz vojarne kratko okupljanje podno višenamjenskog tornja s kojeg se diskretno osvijetljen vidi jedino moto Središta – “Znoj štedi krv” i riječi zapovjednika: “Bit će zahtjevno i naporno, ali pripremljeni ste za napore koji vas očekuju. Ovu hodnju posvećujemo svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima i u čast 25. obljetnice veličanstvene VRO Oluja.” A potom udbinsko polje gromko propara “Prvi – Znoj štedi krv!”

Najbolji polaznik hodnje desetnik Jozo Projić, pripadnik bojne Pauci, i jedina polaznica, poručnica Irena Lovrić, pripadnica Središta za međunarodne vojne operacije “Josip Briški”

Ni jedan od sudionika ne dvoji da će izdržati i taj zadnji izazov. Poručnik Tomislav Sokolić, pripadnik bojne Gromovi, baš će to potvrditi: “Iznimno smo uzbuđeni. Motivacija je preko krova. Obuka je bila vrlo naporna, ali došli smo gotovo do kraja. Ispred nas je još samo put do Knina.” I krenuše…

“Hoću, mogu, moram!” − iz dana u dan ponavljali su dokazujući se ponajprije sebi, a potom i svojim instruktorima i zapovjednicima.

Sad je ispred njih još taj završni izazov, kruna obuke – 87 kilometara duga hodnja do Knina, simbola pobjede u Domovinskom ratu. Ona je i zadnji test njihove psihofizičke spremnosti i izdržljivosti.

Zajedno s njima u koloni je i deset djelatnika Središta, instruktori koji su ih vodili kroz obuku, neki od njih i sami polaznici obuke u Šepurinama, na čijim je temeljima i tradiciji ustrojeno i ovo Središte.

Nema odstupanja ni minute. U 3:00 kolona napušta krug vojarne.

Tek se kratko zaustavljaju u Svetištu hrvatskih mučenika u Udbini na blagoslov i molitvu i na odore stavljaju posvećene krunice, simbol vjere i snage hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Iz udbinskog svetišta nastavljaju osnaženi riječima: “Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi prema domovini”, a u mislima ponavljajući uklesane riječi s kripte u temeljima Svetišta, na kojoj je popis svih poginulih hrvatskih branitelja, onih kojima i posvećuju hodnju: “Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti, mi ćemo ga držati.”

Čeka ih devet dionica, svaka po desetak kilometara, i nekoliko sati sna nakon prehodanih 55 kilometara. Prvog dana prolaze pet dionica od Udbine do Otrića, a potom još četiri u duljini od 32 kilometra do Knina.

 Novinarsko-snimateljska ekipa Hrvatskog vojnika uz njih je gotovo u stopu. A svaki njihov korak prati pjesma… “Mi smo generacija junaka, pobjednička vojska jaka, ako opet se zarati, za dom svoj ću život dati…”

Na trećini puta, kod Gračaca, za kraćeg odmora nakon 35 prehodanih kilometara, zanima nas kako se osjećaju. “Motivacija je na visokoj razini, a s obzirom na to da sam svjesna što me čeka tijekom ostatka dana i sutra, to je ono što drži motivaciju na visokoj razini. Hodnja je zahtjevna, ali to ne znači da motivacija zbog toga opada. Tijekom šest tjedana obuke izdržljivost smo podignuli svi zajedno na vrlo visoku razinu, tako da hodnja nije toliko teška koliko bi bila da nisam toliko spremna. Samim tim što znam što me čeka sljedećeg dana, s lakoćom to podnosim i zasad nema problema. Iako sam jedina pripadnica, pratim tempo. Cijela obuka bila mi je malo teža jer sam žena i malo sam sitnije građe, ali kolege su više nego suradljivi i spremni pomoći. Taj timski duh osjetio se tijekom cijele obuke tako da nisam osjetila nikakve muško-ženske razlike. Prihvatili su me svi do jednog,” govori nam jedina polaznica hodnje poručnica Irena Lovrić, inače pripadnica Središta za međunarodne vojne operacije “Josip Briški”.

Skupnik Marko Korica iz 1. mehanizirane bojne Tigrovi dodaje kako nije jako naporno zahvaljujući dobroj pripremi na kojoj su radili od početka obuke. “Ima malo grčeva, tabani peku, vruće je, ali mi smo uvijek spremni na sva godišnja doba, i na velike vrućine, i na hladnoću, i na kišu. Mislim da svatko od nas tko je sudionik hodnje ima barem nekog u bližoj ili daljoj obitelji koji je bio u Domovinskom ratu i to nam je svima jako velika motivacija, pogotovo što je mjesto završetka hodnje Knin i Kninska tvrđava, tako da ovu hodnju posvećujemo našim poginulim braniteljima i našoj rodbini koja je sudjelovala u Domovinskom ratu,” rekao je skupnik Korica.

Još su dvije dionice pred njima, uspon na Malovan i dalje do Otrića, gdje će prenoćiti. Sa zabrinutošću gledamo u nebo sve tmurnije i mračnije. Najavili su kišu, koja će ih izgleda pratiti do kraja hodnje.

Na vrhu uspona kratki je odmor. Noge su već pomalo otežale, žuljevi peku, bolan je svaki novi korak i sanitet u pratnji ima pune ruke posla, ali za dnevnog svjetla treba stići do tabora u Otriću.

Napete umorne mišiće tamo će istegnuti, skinuti teške vojničke čizme… Do nastavka hodnje nekoliko je sati odmora. Više je od pola prehodanog puta iza njih.

Pokret je rano ujutro. Deset kilometara prije Knina zadnji je odmor u napuštenoj vojarni “Stara Straža” i priprema za svečanost uručenja značaka i diploma o uspješno završenoj obuci za razvoj vođa koju su polazili. Stavljaju se na lice i ruke prikrivne vojničke boje, popravlja se odora. Pomažu si međusobno, šale se, bodre, zadirkuju. Gotovo su na kraju puta, sad ih više ništa ne može zaustaviti.

 Ulazak u Knin budio je duboke emocije. Zadnji napor bio je uspon na Kninsku tvrđavu. Hodnja kojom su zaokružili svoju obuku, bol koji su osjećali, napori koje su podnosili, podrška koju su si međusobno davali kako bi izdržali do kraja podsjećali su ih na težak put kojim su hrvatski branitelji došli do pobjede. A oni će nastaviti ispisivati novo poglavlje u razvoju i obučavanju Hrvatske vojske, biti vođe koji će poput naših ratnih zapovjednika voditi osobnim primjerom.

Na utvrdi na kojoj se susreću hrvatska prošlost i budućnost novim vođama Hrvatske vojske značke i diplome o uspješnom završetku obuke uručili su ministar obrane Mario Banožić, načelnik GS HV-a admiral Robert Hranj, zapovjednik HKoV-a general-pukovnik Boris Šerić i zapovjednik Zapovjedništva za obuku i doktrinu brigadni general Željko Ljubas. I da simbolika događaja bude još dojmljivija, munje su proparale kninsko nebo, vjetar je u silovitim naletima udario u povijesne kninske zidine, počela je oluja…

Uputivši im čestitke na uspješno završenoj obuci, ministar Banožić rekao je kako je Hrvatska vojska dobila vrhunski obučene vođe koji jamče njezinu vrhunsku spremnost i sposobnost. “Hrabrost, odlučnost, napor, znoj i rad ono su što čini razliku između dobre i najbolje vojske. Od vas ne očekujem ništa manje nego najbolje. Neka vam hrvatski branitelji i heroji poput Vukovarca Marka Babića budu uzor i inspiracija u svladavanju svih izazova i zadaća koje se pred vama nađu,” poručio im je ministar te na kraju dodao: “U vremenima smo koja donose brojne izazove i neizvjesnosti, no zajedništvo, zajednički rad i težnja prema dobrobiti hrvatske države put je kojim se moramo odlučno i neumorno kretati.”

Admiral Hranj istaknuo je kako su polaznici ovog naraštaja dokazali da su dosljedni pripadnici pobjedničke Hrvatske vojske.

Uručena je i nagrada najboljem polazniku obuke za razvoj vođa desetniku Jozi Projiću, koji je tom prilikom rekao kako je bilo teško, ali emocije koje su ga prožimale tijekom uspona na Kninsku tvrđavu i to na 25. obljetnicu Oluje bile su snažne, posebice njemu kao pripadniku bojne Pauci, nasljednice legendarne 4. gardijske brigade koja je u ovoj oslobodilačkoj operaciji ušla pobjedonosno u Knin.

Na posebnom mjestu u Središtu za razvoj vođa “Marko Babić” bit će i 25-metarska hrvatska zastava s Kninske tvrđave koju im je u prigodi 25. obljetnice VRO Oluja uručio gradonačelnik Zvonimirova Grada i koja će im biti trajan spomen na pobjedonosnu operaciju Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.

43 polaznika bilo je na hodnji

87 kilometara bila je duljina dionice

40 sati su pješačili

 

Tekst Vesna Pintarić

Foto Tomislav Brandt