Druga polovica prošloga stoljeća zasigurno je razdoblje u kojem je, na svjetskoj razini, ustrojeno najviše specijalnih postrojbi, a razlog tome su sve prisutniji nemiri u kolonijama mnogih država, uključivanje u svjetske krize, kao i borba protiv terorizma, gdje su klasične konvencionalne snage, “pametna” i nuklearna oružja u potpunosti neučinkovite

Osnovna razlika između specijalnih postrojbi (malih pokretnih skupina) i klasičnih konvencionalnih snaga su znatna financijska izdvajanja (milijuni) za njihovo opremanje i obuku, što ih čini najelitnijim dijelovima svih vojski i policija svijeta. Osnovna djelatnost takvih postrojbi su operacije duboko u neprijateljskom teritoriju, izvođenje diverzija i sabotaža, te antiteroristička i protuteroristička djelovanja.

Takav način ratovanja postoji odavno u vojnoj tradiciji, a ponegdje se još naziva i gerilskim ratom ili, u grubom prijevodu, “malim ratom”. Američki Rendžeri su najstarija specijalna postrojba, postoje gotovo 250 godina, a naziv su dobili po mladom graničaru Robertu Rogersu koji je još u Englesko-francuskom ratu (1754. – 1763.) osnovao četiri izvidnička i prepadna sastava, po njegovom imenu nazvana Roger’s Rangers. Jedna od prvih akcija bila je kad je Rogers s dvadeset Rendžera porazio sedam puta brojnije francuske snage. Rendžeri su kroz povijest sudjelovali u svim svjetskim ratovima i krizama i u većini slučajeva sve svoje akcije vrhunski odrađivali. SAD godinama raspolaže najimpresivnijim postrojbama koje su do danas sudjelovale u mnogim ratovima i specijalnim operacijama (Granada, Panama, Irak, Somalija, bivša Jugoslavija, Afganistan i td.). Poznato je i da američki specijalci-instruktori sudjeluju u formiranju specijalnih postrojbi mnogih država. Od prosinca 1980. sve postrojbe za specijalne namjene američkih oružanih snaga ujedinjene su u Združeno zapovjedništvo za specijalne operacije (JSOC Đ Joint Special Operations Command), a dotad su bile raspršene u kopnenoj vojsci, zrakoplovstvu i mornarici. Najpoznatije postrojbe podređene JSOC-u su: Rendžeri, Zelene beretke, Delta force, SEAL te različite skupine za specijalna ratovanja (npr. EOD) i obavještajna djelovanja.

Nikad, pa ni danas, nijedna postrojba nije bila tako tajanstvena kao što je francuska Legija stranaca. Tradicija ratovanja Legije, koja traje više od 200 godina, zabilježila je brojne uspjehe na svjetskim ratištima još od 1831., kad je i službeno utemeljena. Glas koji je prati kroz povijest kao skupinu svjetskih pustolova, kriminalaca i ubojica, pripadnika oko sto nacija koji su bježali pred zakonima i progonima u svojim državama, a koji su za sigurno utočište i bijednu plaću, morali poslušno služiti nekoliko godina, potpuno se izgubio. Legija je danas visokoprofesionalizirani integralni dio francuskih oružanih snaga u kojoj služe pripadnici raznih vjera, rasa i uvjerenja, spremni boriti se za francuske interese. Oni su nadasve odvažni ljudi, ali ne samo zato što su takvi u borbama i samokontroli u kriznim situacijama, nego zato što imaju hrabrosti raskinuti s prošlošću, pa i s najdražima. Iako je u prošlosti legija bila manja postrojba, pa je nosila epitet specijalne postrojbe, svojim proširenjem, integrirala se u vojsku te kao elitni dio ustrojava specijalne postrojbe (GCP – Groupement commando parachutiste i PCG Đ Plongeurs de combat Genie). Francuska, kao jedna od svjetskih vojnih sila, u sastavu svojih oružanih snaga, osim specijalnih postrojbi Legije stranaca, ima ustrojene pomorske diverzante DINOPS (Detachement Intervention Operationnelle Subaquatique) kao potporu djelovanjima Legije, mornaričku protuterorističku postrojbu GCMC (Le Groupe de Combat en Milieu Clos) i Hubertove komandose čija je namjena djelovanje u najtežim akcijama mornarice i nacionalne tajne službe.

Britanci imaju nekoliko postrojbi za specijalne namjene, među kojima je najpoznatija SAS (Special Air Service) osnovana 1940., koja je među ostalim poznata po izvođenju savršenih akcija u II. svjetskom ratu i kasnije diljem svijeta (Oman, Aden, Malezija, Borneo, Egipat, Falklandski otoci, Afganistan), kao i po potpuno promašenim akcijama (Irak). U ustroju oružanih snaga Velike Britanije djeluju još SBS (Special Boat Squadron) koji je također ustrojen u II. svjetskom ratu, a u sastavu je ratne mornarice, te Komandosi kraljevske mornarice. Poput Francuza i Britanci imaju Gurke (postrojbu stranaca u oružanim snagama). To su uglavnom rastom niski, žilavi Nepalci, podrijetlom ispod Himalajskog gorja. Najčešći im je naziv Misteriozni ratnici, a neprijatelj ih se katkad bojao više nego SAS-ovaca.

Sve vojske svijeta raspolažu s visokouvježbanim i opremljenim postrojbama (za neke se i ne zna, a djelovanja nekih su u tajnosti najviše razine), od kojih je najpoznatija ruska specijalna postrojba Spetsnaz. Većina najboljih vojnih postrojbi za specijalne namjene, koje su dio najmoćnijih vojski svijeta, osnovana je u II. svjetskom ratu, neke su se pojavile tijekom i po završetku I. svjetskog rata (talijanski COMSUBIN – Comando Raggruppamento Subacquei e Incursori “Teseo Tesei”), dok je većina ostalih ustrojena tek drugom polovicom prošlog stoljeća. Od njih se po svim svojim specifičnim sposobnostima, a zbog iznimne ratne povijesti, posebno ističe izraelski Sayeret Maštkal i nova njemačka specijalna postrojba KSK (Kommando Spezialkraefte) koji je organiziran tako da se koristi kao vojna postrojba u ratu, a kao antiteroristička u miru. Pripadnici specijalnih postrojbi su tijekom godina diljem svijeta izveli niz spektakularnih što uspješnih, što manje uspješnih operacija. Gledajući na njih s vremenske distance, neke od njih još i danas začuđuju smjelošću skromno naoružanih i tehnički opremljenih specijalaca koji su ih izveli bez ičije potpore, a neke razočaravaju jer su, iako su ih izveli vrhunski specijalci uz impresivnu potporu zrakoplovstva i mornarice, pretrpjele potpuni fijasko. No i za to postoje određeni razlozi koji se očituju specifičnostima operacija koje specijalne postrojbe provode.

Zajedničko svim specijalnim postrojbama svijeta, za razliku od opremljenosti, je obuka koja se u novije doba provodi i njihovom suradnjom. Selekcijski (inicijalni) dio obuke uglavnom se sastoji od psihofizičkog iscrpljivanja, odnosno drila, gdje se nastoji od kandidata za buduće pripadnike specijalne postrojbe, koji već pripadaju jednoj od postrojbi oružanih snaga, izvući maksimum. Remećenje sna, cijelodnevne (ili cijelonoćne) hodnje pod teretom (do 50 kg), uz minimum osnovnih potreba (hrana i voda), te gomilu informacija i na kraju što uspješnije izvedenu simuliranu završnicu, samo su neke (uglavnom jednostavnije) zadaće koje kandidat mora proći kako bi se prepoznale njegove kvalitete. Nakon završene selekcijske obuke ostaju najbolji, odnosno oni koje surovost obuke nije izbacio. Prisega vjernosti i objava o pripadnosti specijalnoj postrojbi trenutak je koji svaki kandidat nestrpljivo čeka. No, to nije kraj. Slijedi specijalistički dio, gdje se pripadnik obučava za sve potrebne sposobnosti koje će njegovo djelovanje zahtijevati, počevši od padobranstva (HALO i HAHO skokovi), ronjenja, alpinizma, uporabe eksplozivnih sredstava, uporabe sustava veze, primjene različitih vrsta naoružanja, i kao jedan od najbitnijih dijelova obuke – preživljavanja kojim se od specijalca (u završnom dijelu obuke: bez ikakve logistike, uz potjeru pripadnika vojske) nastoji stvoriti samostalnog ratnika.

Sve ovo govori da zbog složenih zadaća svaki specijalac mora, uz izvrsnu fizičku istreniranost, posjedovati visoke intelektualne sposobnosti, sposobnosti prilagodljivosti rješavanju problema, psihičku stabilnost, sposobnost kontrole agresivnosti, kontrole osjećaja u kriznim situacijama (strah, panika, glad, nespavanje), imati osjećaj za timski rad i sposobnost preuzimanja uloge vođe, a zbog poslova koje obavljaju a o kojima se ne priča, specijalac se ne smije samoisticati.

Posebno mjesto u svijetu specijalnih postrojbi zauzimaju policijske specijalne postrojbe, čiji je ustroj počeo početkom pojave međunarodnog terorizma, tj. početkom hladnoga rata, a čija je uloga isključivo antiterorističko i protuterorističko djelovanje. Među najpoznatijim policijskim specijalnim postrojbama su ruski OMON (Otrjad Milici Osobogo Naznačenija) i ALFE, američki SWAT timovi, austrijske COBRE, njemački GSG-9, francuski GIGN (Groupe d?Intervention de la Gendarmerie Nationale), EPIGN (Escadron Parachutiste d’Intervention de la Gendarmerie Nationale) i RAID (Reaction, Assistance, Intervention, Dissauder). Zbog suzbijanja terorizma, a naročito zbog sigurnosti talaca u fazi likvidacije otmičara potrebni su precizniji zahvati nego u klasičnim vojnim operacijama. Za precizne protuterorističke akcije potrebni su ljudi posebnog kova, te ponešto drukčije oružje i oprema.

Smjerovi razvoja

Moderno ratovanje u svom punom zamahu uglavnom nosi naziv specijalno ratovanje. U njemu se primjenjuju specifični oblici i inačice djelovanja na operativnoj, taktičkoj i izvršnoj razini u svrhu sučeljavanja s prijetnjama terorizma (asimetrični rat). Pristupa mu se s promišljanjem, razvijanjem i usavršavanjem cijelog spektra antiterorističkih (proaktivnih) i protuterorističkih (reakcijskih) mjera, a posebno mjesto u  njemu zauzimaju specijalne postrojbe. Iako je već u sustavu opisa djelatnosti koje specijalne postrojbe obavljaju, jasna njihova funkcija, sve više se važnost usmjerava (zbog oblika asimetričnog rata) ponajprije na antiterorizam, skupinu mjera koje se očituju u planiranju i programiranju, osiguranju resursa (materijalnih i ljudskih), logističkoj, operativnoj i procesnoj potpori, specijalističkom obrazovanju, implementaciji kontinuiranog, dopunskog i izvanrednog informiranja (uska suradnja s obavještajnim službama), redovitom individualnom, operativno-timskom uvježbavanju te protuterorizam kao produžena ruka antiterorizma, koji je po funkciji skup svih mjera i aktivnosti, odnosno sposobnosti (psihofizičke sposobnosti, stručna specijalnost, borilačke vještine, specijalna taktika) koje jedan pripadnik specijalne postrojbe mora posjedovati. No, unatoč svim tim zahtjevima, činjenica je da oni nisu dovoljni za kvalitetno i učinkovito djelovanje (nakon procjene rizika i prijetnji), čija se uloga sve više očituje u sveprisutnom asimetričnom ratovanju. Istraživanja pokazuju da se neke specijalne postrojbe (uglavnom manjih država, vojno nedovoljno razvijenih sustava koji teže uključivanju u različite svjetske saveze) još uvijek služe tim tzv. klasičnim (ali ipak specijalnim) metodama (odnosi se uglavnom na protuterorizam) suprostavljanja terorizmu, što otkriva i to da se obuka specijalaca, osim loše (nepravilne) selekcije temelji ponajprije na psihofizičkom (što je ipak neizostavni dio) drilu, a manje na sposobnostima (širim stručnim znanjima) koje moderno ratovanje mnogo više zahtijeva, a tu je i povijest koja jasno pokazuje kako se promjenom načina ratovanja mijenjaju i taktički, tehnički zahtjevi, kao i psihofizičke sposobnosti koje pripadnik specijalne postrojbe mora posjedovati, što nas dovodi do zaključka da pripadnik moderne specijalne postrojbe ne smije biti osoba prosječnih općih i malo više stručnih znanja čija je zadaća isključivo visokorizična primjena sile, nego bi morao, uz modernu opremu, osim visokih intelektualnih sposobnosti i psihičke stabilnosti, posjedovati visokostručna znanja svih disciplina koje se pojavljuju u obavljanju njihovih svakodnevnih dužnosti što, među ostalim, povećava i sposobnost samoedukacije. Osim klasičnih sposobnosti (padobranstvo, ronjenje, alpinizam, snajperizam), specijalac modernog doba (ne samo zapovjedni kadar) mora posjedovati (u mnogo većoj mjeri od klasičnih) visoke sposobnosti poznavanja ili primjene:
– bar dva strana jezika,
– većeg broja sustava za vezu, motrenje i orijentaciju,
– raznih oblika i vrsta eksplozivnih tvari, eksplozivnih naprava i pirotehničkih sredstava i streljiva,
– NBK oružja,
– pješačkog naoružanja (od zastarjelog do modernog),
– prve pomoći (od ozljeda uzrokovanih svim vrstama eksplozivnih naprava i streljiva kao i od djelovanja NBK oružja)
– tehničkih sredstava zaštite i td.

Ne manje bitna odlika specijalca budućnosti je sposobnost i mogućnost kontinuiranog praćenja razvoja naoružanja i opreme za specijalne namjene, kao i njihova implementacija u proces samoedukacije. Uz specifične funkcionalne oblike djelovanja moderne specijalne postrojbe, posebno mjesto zauzima logistička potpora (koja je u sastavu postrojbe) čija je funkcija osiguranje izgradnje, opremanje i održavanje posebnih vrsta objekata, nabava i održavanje posebnih vrsta oružja, streljiva, eksploziva i pirotehničkih sredstava, sustava veze, motrenja i orijentacije, kao i nabava i održavanje posebne zaštitne i samozaštitne (ključne opreme pripadnika specijalne postrojbe), maskirne i spasilačke opreme.

Sve ovo navodi na kompleksnost obuke koju bi pripadnik moderne specijalne postrojbe morao proći (iako je i klasična kompleksna), gdje su uz visoku motivaciju, financijska sredstva i vrijeme ključni faktori. Iako većinu tih poboljšanja specijalne postrojbe svjetskih vojnih sila već duže vrijeme primjenjuju, svjesnost o njihovom poboljšanju, kao i o važnost specijalnih postrojbi se razvija, a očituje se u znatnim financijskim sredstvima koja se ulažu za njihovo moderniziranje najsofisticiranijom opremom (američka tvornica opreme za specijalne postrojbe), mnogo više obukom i osposobljavanjem specijalnim znanjima, kao i u svakodnevnoj pripravnosti (proučavanje aktualnih terorističkih i protuterorističkih taktika, obavještajni rad, uvježbavanje), sa svrhom što učinkovitijeg suprotstavljanja izazovima asimetričnog ratovanja. Hrvatske oružane snage su prepoznavanjem ovih važnih činjenica napravile prvi korak koji se očituje procesom ujedinjenja svih dosadašnjih specijalnih postrojbi u jedinstvenu postrojbu tj. Bojnu za specijalna djelovanja (BSD), odnosno u cjelinu znanja i sposobnosti, sa ciljem da zajedno sa policijskim specijalnim postrojbama RH čine sigurnosne snage za održavanje unutarnje stabilnosti zemlje, kao i mogućnost sudjelovanja u međunarodnim operacijama borbe protiv terorizma.

Zaključak

Glavni cilj djelovanja specijalnih postrojbi je izazivanje straha, nesigurnosti i panike kod protivnika, pa se samim ti od istih traži visoka razina pripravnosti svih operativnih i logističkih kapaciteta, te brzo reagiranje i učinkovito djelovanje.

O specijalnim postrojbama ne treba stvarati mitove, jer njihovi pripadnici nisu mitske osobe, nego su samo vojnici i policajci koji neke poslove znaju okončati bolje od drugih.

Zvonko KRAJNOVIĆ