Francuska kao članica NATO-a ne podupire primjenu offseta no kako bi zadržala svoje stare kupce koji sve više uvjetuju offset obveze, prisiljena je prihvaćati ih. Offsetu pristupaju od slučaja do slučaja što ovisi o umiješnosti pregovarača u konkretnim poslovima

Prilikom opisa offset politike u Švicarskoj, naglašeno je kako je ona specifična s obzirom na neutralnost te zemlje u pogledu političkih asocijacija pa tako i po organizaciji obrambene industrije koja je strategijom vlasništva pod nadzorom države. Za Francusku bi se također moglo reći kako je ona specifična i po karizmatičnosti glede članstva u NATO-u i u pogledu obrambene industrije, a samim time i u pogledu offset politike.

Industrijska participacija ili offset u Francuskoj nije reguliran zakonskim ili podzakonskim aktima. Francuska zapravo nema nikakvu offset regulativu, ali ne odbija takav način opremanja svojih oružanih snaga. Naime Francuska za opremanje svojih oružanih snaga rabi gotovo 90 % opreme iz vlastite proizvodnje pa budući da nema velikih nabava iz inozemstva nije prisiljena rabiti offset u procesima opremanja. Iako su Francuzi bez formalne offset politike oni imaju uspostavljeno odgovarajuće tijelo na razini ministarstva gospodarstva i financija te ministarstva obrane. Ured ministarstva gospodarstva i financija održava funkciju pomoći izvoznicima poglavito na političkoj razini dok se uloga ministarstva obrane sastoji u pomoći francuskim ugovarateljima na poslovima obrambene proizvodnje prema partnerima iz inozemstva te drugim oblicima vojnoindustrijske suradnje. Druga je situacija kada Francuska prodaje svoju opremu zemljama koje od nje uvjetuju primjenu offseta. Francuzi u načelu prihvaćaju ispunjenje offset obveza od naručitelja svoje opreme te po toj ili sličnoj regulativi u posljednje vrijeme uvjetuju nabavu svoje opreme iz inozemstva. Rijetki su takvi poslovi nabave, ali se može spomenuti nabava aviona E2C Hawkey, C-130 i dr.

Obrambenom politikom opremanja su iskazane namjere da Francuska opremi svoje OS od 2003. do 2008. godine kako bi mogle zadržati zadovoljavajući stupanj nacionalne sigurnosti i dostići međunarodne ambicije. Zakonom je regulirano da se u tom razdoblju osigura oko 15 milijardi eura godišnjih ulaganja u opremu za modernizaciju oružanih snaga. Reformom programa opremanja koja je obavljena 2004. godine, naznačena su dva prioritetna cilja:
• Ojačati utjecaj vlade nad vođenjem projekata opremanja,
• Uspostaviti pomoć u razvoju i industrijsko-tehnološkoj bazi na nacionalnoj i europskoj razini.
U tom smislu je ministarstvo obrane odgovorno za provedbu politike opremanja prema vladinim prioritetima s naglaskom na jačanje tehnoloških i industrijskih sposobnosti zemlje kako bi u dugoročnom razdoblju postigli zacrtane ciljeve. Politikom opremanja ističe se i autonomnost u pogledu obrambene industrije. Nužno je uspostaviti takvu razinu obrambene industrije da u što većoj mjeri udovolji zahtjevima oružanih snaga kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini s mogućnošću izvoza prijateljskim zemljama i članicama Saveza. Implementacija načela konkurentne autonomije moguća je jedino suradnjom unutar obrambene industrije koja upošljava više od 160 000 kvalificiranih radnika u Francuskoj. Rezultat takvog pristupa je i vrlo veliki izvoz proizvoda obrambene industrije koja godišnje doseže i do 5 milijardi eura. Na taj način bar djelomično dolazi do povrata ulaganja koje je država uložila u obrambenu industriju Francuske. Novi okvir za uspostavu kvalitetnog dijaloga između ministarstva obrane i obrambene industrije je formiranje savjeta za obrambenu industriju kojemu je na čelu ministar obrane, a ostali članovi su vodeći industrijalci. Odluke savjeta se odnose i na nastup Francuske u europskoj agenciji EDA (European Defence Agency), transatlantskoj kooperaciji, istraživanjima, izvozu tehnologija i dr.

Službeno tijelo ministarstva obrane za procese opremanja i organizaciju obrambene proizvodnje pa tako i industrijske participacije je Direkcija za naoružanje DGA (Direction Generale de l? Armement). Direkcija je osposobljena za programe opremanja na svim područjima obrane od zrakoplovstva i mornarice do kopnene vojske. U njezinoj su ovlasti svi poslovi od istraživanja, razvoja, proizvodnje, industrijske participacije, obuke, logističkih usluga, životnog ciklusa proizvoda do ekološkog zbrinjavanja ili demilitarizacije. Prilikom otvaranja međunarodne izložbe mornaričke opreme EURONAVAL 2006, ministrica obrane Francuske je istaknula velike napore koje DGA ulaže u smislu vođenja programa opremanja i da su oni rezultirali financijskim i industrijskim uspjehom koji bilježi obrambena industrija u cjelini.

Međunarodna suradnja
Francuska prednjači u inicijalizaciji zajedničkih projekata poglavito unutar NATO-a. Francuski dužnosnici često u javnim istupima ističu potrebu čvršće suradnje na europskoj razini kako bi umanjili utjecaj američke obrambene industrije i sačuvali svoja tržišta vojne opreme. Takvim oblicima međunarodne suradnje Francuska vidi mogućnost zapošljavanja svojih kapaciteta. Veliki dio opreme može se proizvesti po načelu kooperacije u tijelima na europskoj razini za koji Francuska ima uspostavljene okvire vojnotehničke suradnje. Jedan od njih je i OCCAR.

OCCAR (Organisation Conjointe de Cooperation en matiere d?ARmement) su utemeljili potkraj 1996. godine ministarstva obrane Francuske, Njemačke, Italije i Velika Britanije. Službeno djelovanje organizacije je počelo potpisivanjem konvencije 1998. godine koja je zapravo ratificirana 28. siječnja 2001. Konvencijom je otvoren pristup i drugim zemljama koje prihvaćaju pravila organizacije. Tako je 2003. pristupila Belgija, a 2005. Španjolska. Trenutačno su u postupku pristupanja Nizozemska, Luxemburg i Turska. Danas se OCCAR može pohvaliti sa sedam velikih međunarodnih programa naoružanja pri čemu Francuska participira u njih šest (A400M, COBRA, FREMM, FSAF, TIGER i ROLAND).

A400M je zajednički projekt transportnog aviona Airbus koji bi trebao zamijeniti C-130 i Transall C-160. Projekt se temelji na taktičko-tehničkim zahtjevima sedam zemalja i to Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Španjolske, Turske, Belgije i Luksemburga. Riječ je o dogovorenoj proizvodnji 180 aviona od čega bi Francuska trebala biti naručitelj njih 50. Nakon potpisanog sporazuma s OCCAR-om avione su naručili i Malezija (4) te Južna Afrika (8). Po rasporedu proizvodnje prvi se avioni očekuju 2009. godine. COBRA (COunter Battery RAdar) je zajednički projekt topničkog radarskog sustava velikog dometa u kojemu sudjeluju Francuska, Velika Britanija i Njemačka. Zadaća sustava je da na daljinama do 40 km, odnosno 1600 četvornih kilometara otkriva položaje minobacača, topništva i lansirnih sustava na temelju snimljene trajektorije projektila. Mora odgovoriti zahtjevu otkrivanja do 40 položaja u roku od dvije minute. FREMM (FRegate Europee Multi-Missione) je vrlo ambiciozni zajednički mornarički projekt Francuske i Italije kako bi se postigli novi standardi izgradnje višenamjenskih fregata. Programom je zamišljena proizvodnja 27 fregata od čega je 17 namijenjeno Francuskoj.

FSAF je protuzračni raketni sustav za presretanje raketa namijenjen za ugradnju na mornaričke i kopnene platforme. Kooperacija Francuske i Italije se temelji na sporazumu iz 1988. godine kojim su definirane faze razvoja i proizvodnje. Program TIGER je pokrenut između Francuske i Njemačke sa svrhom uvođenja višenamjenskog helikoptera koji će moći sudjelovati u različitim misijama u svim vremenskim uvjetima. Početkom 2004. godine projektu se priključila i Španjolska naručivši svoju inačicu helikoptera. ROLAND je francusko-njemački projekt radarskog sustava ugrađenog na gusjeničko oklopljeno vozilo koje osigurava višenamjensku funkciju.

Obrambena industrija Francuske
Specifičnost obrambene industrije Francuske se može promatrati na više razina organiziranosti. Organiziranost se može promatrati sa stajališta vlasništva i sa stajališta namjenskih udruženja. Sa stajališta određenih udruženja možemo istaknuti sljedeće: SAFRAN, GICAT, GICAN i GIFAS.
GICAT (Groupement des industries concernées par les matériels de défense terrestre) je udruženje francuskih tvrtki koje su uključene u istraživanja, razvoj, proizvodnju, promociju te održavanje sredstava naoružanja i vojne opreme. Udruženje broji više od 80 tvrtki pretežito malog i srednjeg poduzetništva registriranih u Francuskoj čija iskustva i oprema participiraju u opremanju kopnene vojske. Članice GICAT uglavnom djeluju na tri područja uključivši logističke usluge i obuku:
• Oklopna borbena vozila, logistička i taktička vozila, topništvo, streljivo, reaktivne oklope, eksplozive i barute, inženjerijsku opremu i dr.
• Elektronički uređaj za detekciju, zapovjedno-nadzorni uređaji, komunikacijski sustavi i obavještajna oprema.
• Navigacijski uređaji, helikopteri, rakete, bespilotne letjelice i dr.

Sudjelujući u poslovima kooperacije s europskim partnerima GICAT je uključen u izgradnju sustava zajedničke europske obrane. Zastupajući interese svih članica GICAT redovito izlaže na poznatim međunarodnim izložbama naoružanja IDEX (Abu Dhabi), IDEF (Ankara), DEFENDORY (Atena) i naravno EUROSATORY (Pariz).
Analogno tome proizvođači mornaričke opreme imaju svoje udruženje GICAN (Groupement Industriel des Constructions et Armements Navals) koje prema novim podacima okuplja više od 120 članica, a proizvođači zrakoplovne i slične opreme imaju svoje udruženje GIFAS (Groupement des Industries Françaises Aéronautiques et Spatiales) koje okuplja više od 250 članica.

Offset sporazumi
Francuska ima vrlo mali broj projekata opremanja svojih oružanih snaga iz inozemstva. Jedan od njih datira iz 1995. kada je Francuska od američke tvrtke Northrop Grumman Corporation nabavila avion za rano otkrivanje E2C Hawkey za potrebe nosača zrakoplova Charles de Gaulle. Vrijednost ugovora je iznosila više od 500 milijuna USD, a francuska strana je objavila kako su Amerikanci ispunili svoje offset obveze. Za provedbu offseta, a u ime Direkcije za naoružanje DGA, bilo je odgovorno udruženje proizvođača SEII (Société d?Echanges Industriels et Internationaux) koje je za tu namjenu formirano 1994., a čine ga uglavnom tvrtke udruženja GIFAS, GICAT i GICAN.
Kako je riječ o malom broju aviona išlo se na 100 % indirektnog offseta, budući da uspostava direktnog offseta ne bi polučila odgovarajuće rezultate za Francusku obrambenu industriju. Francuska strana ističe velike učinke toga offseta poglavito stoga što su mnoge francuske tvrtke osnovale dugoročnu suradnju s američkim tvrtkama ovladavajući pri tome američkom tehnologijom i bez oficijelnog sporazuma o transferu tehnologije.

Programom je obuhvaćeno više od stotinu poslovnih transakcija među tvrtkama dvije zemlje pri čemu je više od 40 francuskih tvrtki ostvarilo prihode iz offset poslova, a njih više od 75 % su bili glavni ugovaratelji s američkom stranom. Između ostalog u offset transakcije su bile uključene razvojne, konstrukcijske i proizvodne aktivnosti, pomoć u trgovini, zajedničke investicije, transferi tehnologija i dr. Smatra se da je više od 50 % transakcija osnovano na dugoročno razdoblje provedbe zajedničkih projekata. Na temeljima tog offset sporazuma očekuju se i novi poslovi kooperacije na ugovaranju novih aviona cisterni za gorivo, budući da Northrop Grumman Corporation otvara partnerske odnose s europskom kompanijom EADS (European Aeronautic Defence and Space Company). Drugi je primjer offseta (industrijske kooperacije) između američke tvrtke Boeing i francuskih tvrtki pri nabavi aviona AWACS. Boeing izručuje avione bez opreme francuskim tvrtkama koje su ugovorile instalaciju opreme, a koje nakon instalacije opreme imaju i finalnu isporuku aviona. Instalacija sofisticirane opreme u avione, njezino ispitivanje i finalna isporuka aviona prava su prilika francuskim tvrtkama za ovladavanje visoke tehnologije na načelima dugoročne suradnje.

Zaključak
Francuska kao članica NATO-a ne podupire primjenu offseta no kako bi zadržala svoje stare kupce koji sve više uvjetuju offset obveze, prisiljena je prihvaćati ih. Offsetu pristupaju od slučaja do slučaja što ovisi o umiješnosti pregovarača u konkretnim poslovima. Budući da najveći dio sredstava opremanja svojih oružanih snaga Francuska proizvodi sama, okrenula se novim oblicima suradnje s partnerima poglavito kroz industrijsku kooperaciju na europskoj razini. Mnogi projekti koji su proizišli iz takve kooperacije danas predstavljaju oslonac budućeg sustava zajedničke europske obrane. Iz izloženog se može zaključiti kako je obrambena industrija Francuske vrlo snažna i dobro organizirana kako na nacionalnoj razini, tako i na europskoj razini pa i šire. Razvidno je da samo preko nekoliko udruženja proizvođača obrambene industrije participira njih oko 500. Dodamo li k tome i one male dobavljače koji participiraju kao kooperanti na pojedinim projektima opremanja, možemo zaključiti da je ta brojka daleko veća. Tako snažna industrija morala je uroditi i konkretnim rezultatima što se može bilježiti i godišnjim izvozom na razini većoj od 5 milijardi eura. Francuska država doživljava obrambenu industriju kao vrlo važan čimbenik nacionalne sigurnosti i ambicija zemlje na europskoj i međunarodnoj razini.

Josip MARTINČEVIĆ MIKIĆ