Sve veći broj raznoraznih mirovnih i “mirovnih” operacija znatno povećava važnost mornaričkih desantnih snaga, koje su se pokazale najpogodnijima za izvođenje takvih zadaća

Novinskim člancima trenutačno dominiraju ratovi u Iraku i Afganistanu. Kako su se pretvorili u tipične protugerilske ratove, dominantna su djelovanja na kopnu. Zapravo, ako pogledate kartu vidjet ćete da Afganistan i nema izlaz na more. No, upravo su ta dva rata uvelike povećala zanimanje za povećanje mornaričkih kapaciteta prijevoza morskim putem, ali i povećanje i modernizaciju amfibijskih snaga kao osnove ekspedicijskih snaga. Zbog toga sve vodeće zapadne ratne mornarice ubrzano grade velike desantne i pomoćne brodove, ali i nosače zrakoplova koji su se pokazali kao nezaobilazna komponenta ekspedicijskih operacija. Posljednjih pet godina pokazale su da su upravo mogućnosti djelovanja s brodova na kopno odlučujuće ne samo u klasičnim vojnim operacijama (čak i u Afganistanu, koji nema morsku obalu) već i u raznim humanitarnim operacijama pomoći ugroženom stanovništvu nakon udara tajfuna, poplava ili potresa i sličnih prirodnih katastrofa. Zbog uništenih aerodroma, pruga i cesta, u mnogim slučajevima pomoć je do nastradalih jedino i mogla stići vodenim (morskim) putem.

Zbog toga su se ratne mornarice našle u, za njih, čudnom položaju da sve češće moraju odgovarati na hitne pozive za pomoć vlada i/ili državnih agencija, međunarodnih organizacija (kao što su Ujedinjeni narodi), ali i nevladinih organizacija, kako bi osigurali medicinsku i humanitarnu pomoć te obavili evakuaciju ljudi iz ugroženih područja. Jedan je od najsvježijih primjera onaj kad je, nakon što je u prosincu 2007. razarajući ciklon poharao Bangladeš, američka vlada reagirala tako da je naložila Pacifičkom zapovjedništvu američke ratne mornarice da pošalje tim za pomoć s 28 članova. No, bio je to tek prvi korak jer je ubrzo u to područje došao desantni brod USS Kearsarge na kojemu je bila 22. Marine Expeditionary Unit (MEU). Zanimljivo je da je Pacifičko zapovjedništvo zapovjedilo upućivanje snaga čim je postalo očito da će ciklon Sidr pogoditi bangladešku obalu. Zbog toga je Kearsarge došao relativno brzo u ugroženo područje kako bi ga, između ostalog, opskrbljivao pitkom vodom pomoću svojih uređaja za desalinizaciju vode, kapaciteta 757 000 litara na dan. Naknadno se, kao dodatna pomoć, USS Kearsargeu pridružio desantni nosač helikoptera USS Tarawa s 11. MEU-om, koji je doplovio iz zapadnog Pacifika. Ironija je da je Tarawa već jednom pružao pomoć Bangladešanima, tijekom slične humanitarne krize 1991. godine.

Skupina brodova američke ratne mornarice pomagala je žrtvama ciklona koji je početkom svibnja 2008. pogodio Mijanmar (bivšu Burmu). Essex Expeditionary Strike Group (ESG), činili su brodovi Essex, Harpers Ferry, Janeau i Mustin. Unatoč brojnosti brodova u grupi, naknadno im se pridružio brod-bolnica USS Mercy, ali je tamošnja vojna hunta odbila njegove “usluge”.

Oklopljene amfibije
Iako snage kao što je američka ratna mornarica u zadnjih desetak godina usmjeravaju dio svojih napora u razvijanje sposobnosti pružanja humanitarne pomoći, njihova glavna zadaća i dalje ostaje vojno djelovanje. Doduše, američke oružane snage imaju posebnu granu namijenjenu desantnim operacijama – marinski korpus. Američki marinci doduše imaju svoju vlastitu organizaciju i zaseban sustav nabave oružja i opreme, ali su blisko povezani s ratnom mornaricom, naročito tijekom borbenih djelovanja. Kako nemaju svoje nosače zrakoplova, marinski se višenamjenski borbeni avioni F/A-18 Horneti nalaze na nosačima ratne mornarice. Osim toga, američki marinci (zasad) nemaju brodove koji bi pružali blisku paljbenu potporu snagama tijekom iskrcavanja i napredovanja prema dubini kopna. Zbog toga to danas za njih čine krstarice i razarači ratne mornarice.

Zbog očite povezanosti, te smanjenja troškova, u većini slučajeva mornaričke desantne snage nalaze se u sastavu ratne mornarice. Da bi mogli uspješno djelovati na kopnu, posebno tijekom delikatnog i rizičnog postupka prilaza i izlaska na obalu, mornaričke desantne snage moraju se opremiti borbenim oklopnim vozilima. Ne tako davno, prije nekih dvadesetak godina, mornarice nekih bogatih država mogle su si priuštiti razvoj posebnih desantnih vozila, čija je jedina namjena bila prijevoz desanta s brodova na kopno. Najpoznatije takvo vozilo je američki AAV7A1. Danas bi se razvoj takvog specijalističkog vozila smatralo nepotrebnim “bacanjem” novca. Uz to veliki broj proizvođača borbenih vozila, kako bi zadovoljili što veći raspon potreba, učinio je svoja vozila amfibijama. Osim što plove, ta vozila imaju i dobre mogućnosti oklopne zaštite desanta, pa čak i pružanja bliske paljbene potpore.

Korporacija General Dynamics European Land Systems (GDELS), u čijem je sastavu i švicarska tvrtka MOWAG, koja proizvodi poznato borbeno vozilo na kotačima Piranha, prikazala je na prošlogodišnjem Eurosatoryju u Parizu novu Piranhu III High Protection (HP). Ta inačica Piranhe III opremljena je robusnom zaštitom od improviziranih eksplozivnih naprava (IED) i protuoklopnih mina. Posada i pješački desant zaštićeni su i sjedalima koja su sposobna upiti energiju eksplozije. Osim toga, Piranha III je dobila i pojačani motor Caterpillar snage 343 kW (460 KS). Povrh svih tih nadogradnji, Piranha III i dalje ima mogućnost plovidbe sve do stanja mora 3. U praksi to znači da i Piranha IIIHP može obavljati prijevoz snaga s brodova na obalu, ali i aktivno se uključiti u borbu kad jednom stigne do obale i mostobrana. Dodatni oklop povećava otpornost na neprijateljsku paljbu, što znači i povećanu sigurnost prijevoza pješačkog desanta do položaja. Uporaba Piranha IIIHP uklanja potrebu da se pješaštvo prebaciuje iz jedne vrste prijevoza u drugo (recimo, iz desantnog čamca u oklopne transportere). Ako se vozilo opremi kupolom naoružanom topom od 25, 35 ili više milimetara, te lanserima protuoklopnih vođenih projektila, Piranha IIIHP može pružati i snažnu paljbenu potporu snagama u napadu ili obrani, te se uključiti i u borbu sa znatno težim vozilima kao što su tenkovi.

Španjolska je od GDELS-a naručila 21 Piranhu IIIC, amfibijska vozila namijenjena opremanju Infanteria de Marina (mornaričko pješaštvo). Isporuka zadnjeg vozila planirana je do kraja 2014. godine. Da bi dobili zadovoljavajuće mogućnosti plovidbe, na stražnji će im se dio postaviti dva propelera i odgovarajuća kormila. Ta će narudžba znatno povećati već postojeći arsenal španjolskog mornaričkog pješaštva od 18 Piranha IIIC. Nova vozila neće biti namijenjena samo borbenim zadaćama. Dio će biti za sanitetsku namjenu, zapovjedna vozila, izvlačenje i popravak. Dio će pak biti isporučen kao vozila za paljbenu potporu, izviđanje ili tek kao oklopni transporteri.

Nešto zapadnije, Corpo de Fuzileiros (portugalsko mornaričko pješaštvo) dobit će 20 Pandura II 8×8. Od toga će deset biti u inačici oklopnog transportera naoružanih teškim strojnicama kalibra 12,7 mm. Jedno će biti zapovjedno vozilo, jedno inženjerijsko, a dva će se naoružati minobacačima kalibra 120 mm. Dva Pandura bit će u sanitetskoj inačici, a tek će dva biti u klasičnoj inačici borbenog vozila pješaštva naoružanog topom kalibra 30 mm.

Osim Pandura II i Piranhe III, “jak igrač” na tržištu je i finski Patria Armoured Modular Vehicle (AMV) 8×8, koji se na tržištu pojavio 2007. godine i već je postigao velik uspjeh. Na zahtjev kupca, AMV se može opremiti dvama porivnicima koji tjeraju vozilo tijekom plovidbe po vodi. U siječnju 2008. Ujedinjeni Arapski Emirati su naručili još uvijek nepoznati broj AMV-a, a jedan od glavnih razloga jesu amfibijske mogućnosti vozila.

U međuvremenu je indonezijska vlada objavila namjeru da za svoje oružane snage kupi oko dvadeset ruskih amfibijskih tenkova BMP-33. Međutim, nakon izbora novog ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva, ugovor o isporuci BMP-a 33 Indoneziji do daljnjeg je stavljen na čekanje. Naime, nova administracija razmatra neke odredbe ugovora koje je Jakarti ponudila prijašnja administracija predsjednika Vladimira Putina. Jedan je od razloga za odgodu i nedavni gubitak jednog BTR-50PK amfibijskog oklopnog transportera indonezijskih marinaca, pri čemu je nastradalo šest vojnika.

Brazilski amfibijski kapaciteti znatno su ojačani krajem 2007., kad je tamošnja vlada objavila da će za potrebe brazilske vojske kupiti nove amfibijske oklopne transportere u konfiguraciji 6×6. Projektirani u Fiat do Brazil, ta nova vozila poznata su kao VBTP-R, a zasad je naručena tek prva serija od 16 komada. Nakon što prođu testiranja, očekuje se znatno veća narudžba kako bi se zamijenili zastarjeli amfibijski oklopni transporteri Urului 6×6.

Desantni čamci
Iako amfibijska oklopna borbena vozila imaju velike prednosti, ni tržište desantnih čamaca nije potpuno zamrlo. Tako je Armada Bolivariana de Venezuela (venezuelska ratna mornarica) kupila devet lebdjelica Griffon 2000TD. Dio ugovora bila je i odredba da se lebdjelice moraju sastaviti u Venezueli. Nabava lebdjelica ujedno je i dio preorijentacije tamošnje Division de Infanter a de Marina (mornaričkog pješaštva), koja je do sada uglavnom djelovala na rijekama. Zbog toga je osnovana nova bojna namijenjena desantnom djelovanju na moru. Nove će lebdjelice zamijeniti desantne čamce klase Capana, koje tamošnja ratna mornarica rabi još od 1984. godine.

U siječnju 2008. tvrtka Navantia je isporučila zadnji desantni čamac klase LCM-1E Armada Espanoli (španjolskoj ratnoj mornarici). Mornarica je dobila dvanaest čamaca, koji su naručeni 2004. godine. LCM-1E može prevesti oko 100 tona tereta pri brzini od 12 čvorova (22 km/h) s autonomijom od 160 nautičkih milja (196 km). Navantia se nada da će osigurati nove narudžbe iz Australije unutar tamošnjeg programa nabave Strategic Projection Shipa. Desantnim čamcima klase LCM-1E opremit će dva desantna broda klase Galicia i najnoviji brod španjolske ratne mornarice Juan Carlos 1.

U nove desantne čamce investira i Nizozemska. Tako je tamošnja vlada 2007. potpisala ugovor s tvrtkom Visser Scheepswerf za isporuku dvanaest Vehicle Personnel Landing Craft (LCVP Mk 5c) plovila, namijenjenih tamošnjem kraljevskom marinskom korpusu. Ovim će desantnim čamcima opremiti desantne brodove klase Rotterdam. Prvi LCVP Mk5c dovršen je prošle godine, a svih dvanaest trebali bi se naći u operativnoj uporabi do kraja 2011. godine. Postoji mogućnost da se LCVP Mk5c zamijeni s dvanaest L9530 LCVP Mk2 i L9536 Mk3 čamaca, te će biti dopuna desantnim čamcima L9525 Landing Craft Utility (LCU) Mk2, koji su modernizirani kako bi mogli prevesti do dva tenka Leopard 2A6.

U srpnju 2007. švedska agencija za nabavu vojnog materijala dobila je zadnju lebdjelicu Griffon-8011TD. Lebdjelica je, kao i prijašnje dvije, namijenjena opremanju amfibijske bojne švedske ratne mornarice. Prve dvije isporučene su tijekom 2006. godine. Plovila su opremljena suvremenim zapovjednim mostom s monitorima nalik onima koji se rabe u suvremenim borbenim avionima (glass cockpit). Osim toga, što je neuobičajeno za plovila, imaju trostruki sustav upravljanja, a to je još jedna stvar koja ih čini sličnima borbenim avionima. To su trenutačno najveće lebdjelice koje je izgradila tvrtka Griffon, a mogu prevoziti teret mase 10 tona pri brzini od 40 čvorova (74 km/h). Bez tereta lebdjelice Griffon-8100TD mogu postići vršnu brzinu od čak 50 čvorova (53 km/h).
Američka tvrtka EPS je objavila 30. svibnja 2008. da je dobila ugovor za isporuku dvije lebdjelice M-10 graničnoj straži Saudijske Arabije. Zanimljivo je da je rok isporuke do kraja ove godine. Ove lebdjelice mogu postići vršne brzine veće od 93 km/h, ploviti pri stanju mora 4, te prevoziti do 11 tona tereta. Teretni je prostor prilagođen za prijevoz lakih vozila i/ili do 70 vojnika. Kako bi se smanjila masa lebdjelice, pri gradnji se rabe lagani materijali kao što je ojačana plastika i kevlar. Zanimljivo je da će ove lebdjelice imati dvojnu namjenu. Uz uobičajenu namjenu prevoženja na veće udaljenosti (preko horizonta), obavljat će i zadaće patroliranja u plitkim priobalnim vodama. Zbog toga im je autonomija 500 nautičkih milja (926 km). Proizvođač navodi da je tijekom projektiranja uspio bitno smanjiti i radarski odraz.

U kolovozu 2007. turska je vlada objavila da će za potrebe Turk Deniz Kuvvetleri (turska ratna mornarica) kupiti osam Landing Craft Tank (LCT) plovila. Turska ratna mornarica već rabi 25 LCT-a klase C-117, te još 17 LCM-a C-302. Novi LCT-i će zamijeniti plovila C-117. Od plovila se očekuje da će imati nosivost od oko 200 tona, što uključuje i prijevoz najmanje 260 vojnika zajedno s opremom, ili tri tenka, te još tri tone streljiva. Nabava LCT-a dolazi u vrijeme kad turska ratna mornarica provodi sveobuhvatnu obnovu svojih desantnih kapaciteta. Sastavni je dio tih napora i odabir velikog desantnog (LPD) broda, dva Landing Craft Personnel Vehicles, četiri LCM-a te 30 desantnih jurišnih vozila.

Naravno, u ovom vremenu sveprisutne krize i recesije turski planovi obnove amfibijskih snaga privukli su veliko zanimanje potencijalnih isporučitelja brodova i opreme. Svoje odgovore na zahtjeve o informacijama tako su poslale DCNS i Constructions Industrielles de la Mediterranee iz Francuske, Merwede iz Nizozemske, Hanjin Heavy Industries iz Južne Koreje i Navantia iz Španjolske. Tu su i druga europska brodogradilišta kao što je Fincantieri (Italija), ThyssenKrupp Marine (Njemačka) i Downey Engineering (Sjedinjene Amerike Države). Veliki interes za ovaj program pokazalo je i 12 turskih tvrtki. Međutim, kako one uglavnom nemaju dovoljno ni stručnog znanja ni proizvodnih kapaciteta da same provedu tako složen program, očekuje se da će sve one potražiti strane partnere i dobavljače sustava, vjerojatno većinom iz Europe. Tako bi se, barem na formalnoj razini, ispunio i zahtjev Ankare o što većem udjelu domaće industrije u izradi i opremanju plovila.

Ruske lebdjelice
Bivša sovjetska ratna mornarica rano je uvidjela sve dobre odlike uporabe lebdjelica u desantnim operacijama te je intenzivno radila na njihovu razvoju.

Dio tog znanja naknadno se “prelio” i na uporabu lebdjelica u civilne namjene. Sada to bogato iskustvo uglavnom rabi ruska ratna mornarica, iako je dio kapaciteta za njihovu gradnju ostao i u drugim državama koje su nekad bile u sastavu Sovjetskog Saveza. Tako danas namjenska tvrtka za izvoz oružja i vojne opreme Rosoboronexport nudi široku paletu lebdjelica. Među njima je i klasa Zubr (Projekt 1232.2) ? najveće “prave” lebdjelice na svijetu. Mase 550 tona i dužine 57,6 metara, ove lebdjelice mogu prevesti čak 130 tona tereta, ili otprilike deset borbenih vozila pješaštva plus 230 vojnika ili tri tenka. Zahvaljujući pogonu s pet plinskih turbina Type NK-12MV, pojedinačne snage 35 508 KS ostvaruju vršnu brzinu od čak 63 čvora. Pri konstantnoj brzini od 55 čvorova, mogu preploviti 300 nautičkih milja. Lebdjelice klase Zubr imaju i snažno obrambeno naoružanje, koje se sastoji od četiri četverostruka lansera PZO projektila malog dometa Strela-3. Za blisku obranu naoružani su i s dva šestcijevna topa AK-630 kalibra 30 mm. Mogu se rabiti i kao minopolagači, pri čemu im je nosivost do 80 mina. Ruska ratna mornarica u operativnoj uporabi ima dvije lebdjelice klase Zubr, jednako kao i ukrajinska. Zanimljivo je da je najveći korisnik klase Zubr grčka ratna mornarica, koja ih ima čak četiri.
Znatno su manje lebdjelice klase Murena-E (Projekt 12061E). Njihova je osnovna namjena brz prijevoz desantnih snaga i njihove opreme, te lakih vozila. Zanimljivo je da im je sekundarna zadaća pružanje paljbene potpore snagama tijekom iskrcavanja. Nosivost im je tek 24 tone ili do 130 vojnika s pripadajućom opremom. Lebdjelice klase Murena-E mogu djelovati do stanja mora 4 i/ili vjetra jačine 12 metara u sekundi. Za blisku paljbenu potporu opremljene su s dva topa AK-630, a za blisku PZO obranu s osam lansera vođenih projektila Igla-1M. Mogu se nakrcati i s najviše 24 mine. Za pogon su opremljene s dvije plinske turbine MT-70M pojedinačne snage 1000 KS. To je dovoljno da plovilo mase 150 tona postigne vršnu brzinu od 55 čvorova (102 km/h). Autonomija mu je oko 220 nautičkih milja. Električnu energiju dobivaju iz dva dizel-generatora Volvo Penta. Lebdjelice ove klase dugačke su 31,3 m, široke 14,8 m i visoke 15,2 m.

Američki T-Craft program
Američki marinski korpus od 1986. godine operativno rabi lebdjelice Landing Craft Air Cushioned (LCAC), koje su u vrijeme nastajanja bile najbolje na svijetu. Međutim, u međuvremenu je tehnologija napredovala te su LCAC-i zastarjeli. Zbog toga je Office of Naval Research (ONR) pokrenuo Transformable Craft (T-Craft) program, kojem je, između ostalog, namjena naći i zamjenu za LCAC lebdjelice. Cilj je napraviti najnaprednije desantno plovilo, koje će se istodobno moći rabiti i za prijevoz na duže relacije i kao shuttle između brodova i kopna. Bez tereta T-Craft bi trebao imati doplov od čak 2500 nautičkih milja. Morao bi imati nosivost za najmanje četiri, ili čak deset tenkova M1A1. Vršna brzina trebala bi biti veća od 40 čvorova i pri stanju mora 4. Pri stanju mora 5, brzina ne bi smjela biti manja od 20 čvorova. T-Craft bi trebao zadržati operativnost i pri stanju mora 6, a izdržati navalu valova pri stanju mora 8. Uza sve to morao bi zadržati mogućnost desantiranja snaga na suho (popularno nazvano feet dry on the beach), a ne u vode ispred obale. Pri stanju mora 4 i brzini od 40 čvorova doplov bi trebao biti između 500 i 600 nautičkih milja. Ambiciozni T-Craft program trenutačno, prolazi kroz tri faze: projektiranja, razvoja i demonstracije tehnologija. Unutar prve faze, tri industrijska tima (predvođena tvrtkama Alion Science and Technology, Navatek, Textron Marine and Land Systems i Umoe Mandal Inc) dobila su u siječnju 2007. ograničene ugovore za preliminarne projekte. Nakon njihova razmatranja, ONR će odabrati dva najbolja koncepta pa će njihovi predlagači dobiti ugovore za drugu fazu, koja će obuhvatiti detaljnije projekte i testiranje umanjenih modela. Nakon toga će jedan ili oba prijedloga doći do treće faze – gradnje demonstratora tehnologije ili prototipa u pravoj veličini. Više o T-Craft projektu u sljedećem tekstu.

Siniša RADAKOVIĆ