Mlečani su 1686., za vrijeme Prvog morejskog rata, oslobodili Sinj od osmanlijske vlasti koja je trajala gotovo sto sedamdeset godina. Usprkos tomu, mletačka vlast i stanovništvo Cetinske krajine bili su svjesni da opasnost nije ni izbliza nestala. Potvrda toga stigla je u ljeto 1715., kad se Sinj našao u središtu novog mletačko-osmanlijskog sukoba na hrvatskim prostorima

Osmansko Carstvo bilo je nakon poraza kod Beča 1683. uzdrmano do temelja. To je iskoristila Mletačka Republika te mu već iduće godine objavila rat, poznat kao Prvi morejski rat (1684. – 1699.). Rat je donio bitne promjene na području Cetinske krajine i u samom Sinju, koji se oslobodio duge osmanlijske vlasti. Odmah nakon dolaska pod mletačku vlast, iz Sinja je fratrima u Rami, u tadašnjem Bosanskom sandžaku, poslan prijedlog da zajedno sa stanovništvom presele na područje Cetinske krajine kako bi se oslobodili neprestanih osmanlijskih progona. Pristali su i fra Pavao Vučković (1658. – 1735.), poveo je 1687. stanovništvo i fratre prema Cetinskoj krajini. Ponijeli su sa sobom samo nužne stvari i sliku Gospe od Milosti, koja će poslije obilježiti budućnost Sinja. Na područje Cetinske krajine nekoliko godina potom naselilo se stanovništvo iz Hercegovine i Poljičke republike. Tako je dotad slabo naseljen cetinski kraj napokon oživio. Relativno mirno razdoblje koje je uživalo novopridošlo stanovništvo prekinuto je 1714., kad je između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva izbio Drugi morejski rat. Tijekom rata u Dalmaciji se u središtu zbivanja našao Sinj, koji su osmanlijske vlasti pod svaku cijenu nastojale vratiti pod svoje okrilje. Glavnim zapovjednikom osmanlijske vojske koja je trebala krenuti na Sinj bio je imenovan Mustafa-paša Čelić (umro 1719.). Krajem 1714. okupio je najveću vojsku koja se ikad spremala provaliti na područje Dalmacije.

Čvrsta “usputna stanica”

Srećom, generalni providur Dalmacije Angelo Emo smatrao je da će upravo Sinj biti prvi cilj osmanlijske provale. Poduzeo je stoga sve moguće obrambene mjere u vidu oružja, hrane i logistike kako bi se branitelji što bolje pripremili za napad. Tvrđava je još od potresa 1709. bila u iznimno lošem stanju pa su brzo morali biti obavljeni radovi kako bi barem donekle poslužila za obranu.

Mlečani na vijest kako na njih ide golema vojna sila 21. srpnja 1715. izdaju proglas kojim se od serdara i harambaša traži da svoje snage drže u pripravnosti te zaustave stanovnike koji bi bježali prema obali. Mletačka posada koja je u to vrijeme dočekivala osmanlijske snage brojila je tek nešto manje od 700 vojnika, a kao pomoć bilo je još stotinjak Cetinjana pod zapovjedništvom serdara i harambaša. Sinjski providur i zapovjednik obrane tvrđave Zorzi Balbi poslije je iznio podatak od oko 60 000 osmanlijskih vojnika koji su napali Sinj krajem srpnja 1715. Smatrao je da su u pričuvi imali još desetak tisuća vojnika, a da je cjelokupna vojska koja je krenula na grad bila skupljena iz različitih dijelova Carstva. Sami Osmanlije vidjeli su Sinj samo kao “usputnu” stanicu na putu prema obalnim gradovima.

Da osvajanje Sinja neće biti nimalo lako, Osmanlije su se uvjerili već u mjestu Otoku, gdje su naišli na jak otpor i pretrpjeli ozbiljne gubitke, a nekolicina se njihovih vojnika u paničnom bijegu utopila u Cetini. U odmazdi su masakrirani deseci stanovnika Otoka, mnogi su odvedeni u roblje, a oni koji su uspjeli pobjeći sklonili su se u sinjsku tvrđavu. Početkom kolovoza Osmanlije su sve više stezali obruč oko tvrđave tako da je mletačka posada sve češće mogla vidjeti njihove izvidnice koje su prikupljale informacije o položaju branitelja i najboljim položajima za napad. Istodobno u sinjskoj okolici Osmanlije nastavljaju pljačkaške pohode popraćene paležom. Konačno je 7. kolovoza osmanlijski glasnik u blizini Sinja predao mletačkom predstavniku pismo u kojem je tražena bezuvjetna predaja tvrđave, a zauzvrat bi stanovništvu i vojsci bilo osigurano nesmetano povlačenje prema obali. Mlečani su to odlučno odbili pa su iste večeri osmanlijske snage ukopale topove oko tvrđave.

Napad svim snagama

Konačno je 8. kolovoza došlo do topničkog napada na sinjsku tvrđavu. Branitelji su žestoko uzvratili pa se neprijatelj prvog dana opsade morao zadovoljiti paležom dviju crkava (Gospina i sv. Frane) te uništavanjem kuća u dijelu Sinja zvanom Varoš. Idućeg dana Osmanlije su još silovitije napali tvrđavu i oštetili je na nekoliko mjesta pogocima iz lumbardi te kuglama iz topova. Usprkos umoru i malobrojnosti u odnosu na Osmanlije, branitelji tvrđave nastavili su žestoko uzvraćati iz mušketa i nekolicine topova koje su posjedovali. Nakon dva dana silovitih borbi osmanlijske snage nisu uspjele znatnije napredovati u smjeru tvrđave. U nju su franjevci prilikom povlačenja donijeli Gospinu sliku i zajedno sa stanovništvom neprestano se molili da ih obrani od Osmanlija. Branitelji su trećeg i četvrtog dana opsade nastavljali odbijati topničke napade te diverzantske upade osmanlijske konjice s krila. Paralelno s obranom popravljani su oštećeni dijelovi tvrđave. Mletačkoj posadi i cetinskim braniteljima moral su dignule četiri rakete koje su po zapovijedi providura Ema 12. kolovoza ispaljene u zrak s brda južno od Sinja. Bila je to obavijest da im u roku od četiri dana stiže pomoć u vidu glavnine mletačkih snaga. Već tad bilo je jasno da će napadač morati promijeniti taktiku želi li ovladati tvrđavom u što kraćem roku. Napadi na tvrđavu idućeg su dana pojačani, što je trebao biti samo uvod u opći pješački juriš. On se dogodio već 14. kolovoza, kad Mustafa-paša Čelić zapovijeda napad svim raspoloživim snagama.

Ključni događaj za Hrvatsku

Početni osmanlijski nalet zaustavljen je neposredno pred vratima tvrđave. Siloviti juriši i žestoki sukobi pred samim vratima trajali su više od tri sata, da bi se na koncu Osmanlije povukli zbog teških gubitaka. Branitelji su 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe, očekivali novi napad osmanlijskih snaga, ali ostali su iznenađeni viješću da se vojska Mustafa-paše Čelića povlači prema Livnu. Tako je Sinj nakon tjedan dana opsade uspješno obranjen. Kao glavne razloge osmanlijskog neuspjeha povjesničari navode lošu logistiku u vidu malog broja topova korištenih u napadu, zatim neslogu u šarolikim vojnim redovima i pojavu dizenterije zbog loših higijenskih uvjeta te nedostatka hrane i vode. Neki razlog povlačenja vide i u približavanju pomoćnih mletačkih postrojbi, što je kod Osmanlija izazvalo strah da bi mogle doći u njihovo okruženje. Naravno, ne treba zaboraviti ni hrabro suprotstavljanje branitelja višestruko brojnijem neprijatelju. Stanovništvo Cetinske krajine pobjedu nad Osmanlijama pripisalo je pomoći Čudotvorne Gospe Sinjske. To je mišljenje dijelio i providur Zorzi Balbi, koji je cjelokupnu opsadu opisao u svojem dnevniku. Gospina slika nakon toga je okrunjena zlatnom krunom s križem, koju su dali napraviti mletački časnici odvojivši novac od svojih plaća. Osim Čudotvorne Gospe Sinjske, nakon pobjede nad Osmanlijama još jedan bitan element novog identiteta stanovništva Cetinske krajine postala je i viteška igra Sinjska alka, koja se održava više od tristo godina u sjećanje na veličanstvenu pobjedu nad Osmanlijama.

Opsada Sinja vrlo je bitan događaj u novovjekovnoj hrvatskoj povijesti. Uspješnom obranom grada zaustavljen je prodor Osmanlija prema dalmatinskoj obali i onemogućeno stavljanje važnih mletačkih gradova u Dalmaciji, poput Splita i Zadra, u nezavidan položaj. Događaji iz kolovoza 1715. danas se u Sinju obilježavaju dvjema velikim manifestacijama: Alkom i proslavom blagdana Čudotvorne Gospe Sinjske. 

Josip BULJAN; Foto: Viteško alkarsko društvo Sinj