I dok Boeing smatra da je njihov novi mornarički avion P-8A Poseidon, između ostalog, i jedina prava zamjena za ostarjeli Orion, neki stručnjaci i Lockheed Martin tvrde suprotno

Kad je u lipnju 2004. zapovjedništvo za zračne sustave američke ratne mornarice (Naval Air Systems Command – NAVAIR) odlučilo da će se njihov novi višenamjenski mornarički avion (Multimission Maritime Aircraft – MMA) bazirat na putničkom avionu B-737, širom je otvorilo vrata tvrtki Boeing na dotad nedostupno područje mornaričkih borbenih aviona. Taj je uspjeh bio to veći i neočekivaniji što je dotad bilo nepisano pravilo da svi veliki mornarički patrolni avioni moraju imati turboelisni pogon. I to je pravilo do lipnja 2004. bilo vrijedilo punih 40 godina. No, ne samo što je prekršio to pravilo, Boeing je uspio i dokazati da za mornarički patrolni avion ne treba razviti potpuno novu letjelicu, već da se ona uspješno može bazirati i na putničkom avionu. Tako je nastao revolucionarno novi P-8A Poseidon. U tom se trenutku činilo, čemu je pridonijela i snažna Boeingova promidžba, da su dani prodaje P-3 Oriona definitivno okončani.

Kako bi osigurao i što bolju međunarodnu prodaju Poseidona, Boeing je otišao korak dalje angažirajući strane kooperante već u fazi razvoja aviona i njegovih sustava. Iako je razvoj novog mornaričkog patrolnog aviona i njegovih sustava osjetljiva stvar, i NAVAIR se uključio u taj proces pozivajući saveznike da se pridruže u razvoju njihova novog MMA-ja. Na ruku im je išlo i to što veći broj mornarica i zrakoplovstava traži novi mornarički patrolni avion kako bi zamijenili zastarjele i dotrajale. No, nije sve išlo baš po planu. Tako su tri države – Australija, Kanada i Italija – koje su se smatrale sigurnim partnerima u razvoju MMA-ja odustale kad su se suočile s troškovima.

U isto vrijeme korporacija Lockheed Martin nije se predavala već se trudila da i njihov Orion ostane aktivni čimbenik na tržištu. Djelomično, ili bolje rečeno uglavnom se oslanjajući na planove razvijene za MMA, tržištu je ponudila velik broj opcija modernizacije, modifikacije i produžena operativnog vijeka za čak 20 godina. Uz njih u posao su se uključile i korporacije L-3 Integrated Systems i EADS CASA Military Transport Aircraft Division, koje također nude opcije modernizacije.

Nakon neuspjeha da osigura strane partnere u razvoju MMA-ja, Boeing je promijenio pristup kako bi privukao strane kupce. Jedna je mogućost da mogući kupac/partner uđe u fazu razvoja Poseidona kroz program američke vlade Foreing Military Sales (FMS). Druga je opcija da se kupci jave izravno Boeingu, koji će, ponudom nazvanom Direct Commercial Sale (DCS), po njihovim zahtjevima optimizirati opremu za njihove Poseidone. Naravno, optimizacija se prije svega odnosi na smanjenje cijene, s obzirom na to da je cijena “originalnog” Poseidona veća od 50 milijuna američkih dolara po avionu i još uvijek nije do kraja definirana.

Tako je povučena crta bojišta. S jedne je strane Boeing, a s druge Lockheed Martin. Boeing se trudi dokazati da je njegov prijedlog radikalno napredniji i da će zbog toga, unatoč visokoj nabavnoj cijeni, na kraju donijeti manje operativne troškove uz znatno veću borbenu učinkovitost. Osim toga njegova je arhitektura borbenih sustava od početka tako razvijana da u svakom trenutku omogućava veće modifikacije, prilagodbe i modernizaciju. S druge strane, Lockheed Martin potencijalne kupce uvjerava da je Orion još uvijek učinkovit mornarički patrolni avion, koji se već dokazao, a i odmah se može isporučiti kupcu. Predloženi raspon modernizacijskih opcija potencijalnom kupcu ili operateru koji želi produžiti operativni vijek svojih Oriona nudi odličan omjer uloženog-dobivenog i mogućnost uporabe još dugi niz godina.

Prodajni aduti
Najveći problem Poseidonu, osim cijene, jest to što je još daleko od početka operativne uporabe. Boeing Integrated Defense Systems tek je nedavno, točnije 12. kolovoza ove godine, javnosti prvi put predstavio prvi prototip T-1. T-1 je prvi od šest prototipova koji će se sastaviti unutar šestgodišnjeg ugovora vrijednog 3,89 milijardi dolara. Iako je Boeing najavio da bi prvi let T-1 mogao obaviti do kraja ove godine, vjerojatnije je da će se to zbiti početkom 2009. A i tada će to biti tek let da bi se avion prebacio iz Boeingova pogona u Rentonu (država Washington) u njihov matičnu tvornicu u Seattleu. Nakon toga Boeingovim stručnjacima i stručnjacima kooperanata predstoji naporni posao integracije sustava. Prvi testni letovi barem donekle opremljenog T-1 planirani su za kraj 2009. godine. Po sadašnjim planovima, američka ratna mornarica bi mogla Poseidon uvesti u ograničenu operativnu uporabu krajem 2013. godine. Isporuka zadnjeg od 108 naručenih P-8A planirana je do kraja 2019. godine, a početak maloserijske proizvodnje planiran je za proračunsku godinu 2010. (FY10). Za FY10 planirana je isporuka 10 P-8A, dok bi se za FY11 trebala povećati na 12, a za FY12 na 14 aviona godišnje.

Boeing naglašava da su najbolje odlike Poseidona, koje su uostalom i dovele do toga da je američka ratna mornarica odabrala njihov avion, otvorena arhitektura borbenog i drugih sustava koja znatno pojednostavnjuje nadogradnju i modernizaciju. Drugo, činjenica da je kao osnova uzet putnički avion koji je već desetljećima u uporabi čini obuku pilota i zemaljskog osoblja bitno jednostavnijom i jeftinijom. I cijena održavanja će biti bitno niža u odnosu na potpuno novorazvijeni avion. Osim toga kombinacija Next Generation 737 i motora CFM56-7 dosad je prikupila više od 30 milijuna sati leta, te ostvarila nevjerojatnih 0,002 gašenja motora zbog kvara na 1000 sati leta.

Povrh svega, letne su demonstracije pokazale da će Poseidon moći letjeti jednako sporo i nisko kao i Orion, i pritom, što je posebno važno, trošiti jednako malo goriva. A nisko i sporo važno je radi uspješnog lansiranja protupodmorničkih vođenih torpeda. Letne su demonstracije dokazale također da će Poseidon moći održati siguran let i samo s jednim motorom. Zanimljivo je da će se, radi smanjenja troškova proizvodnje, Poseidoni proizvoditi u Rentonu istodobno s civilnim B-737.

Iako je osnova civilna, Poseidon će ipak biti pravi borbeni avion opremljen najsuvremenijim zapovjedno-nadzornim sustavom. Osnova mu je pet taktičkih konzola, uz mogućnost dodavanja šeste, kojima će se pratiti rad svih senzora i komunikacijskih sustava te upravljati paljbom. Važan dio Poseidonovih sustava je motrilački radar Raytheon APY-10, namijenjen otkrivanju ciljeva na površini mora. Uz njega će se rabiti i Northrop Grummanov Nihgt Hunter II elektrooptički/infracrveni sustav motrenja. Northrop Grumman će isporučivati i sustav LR-100 za elektroničko djelovanje, datalinkove i sustav za samoobranu.

Osim velikog prostora za oružje u trupu aviona (nosivosti 5,6 tona), pod svakim će krilom biti još dva nosača uglavnom namijenjena nošenju vođenih projektila. Standardni set naoružanja, po sadašnjim najavama, sastojat će se od protupodmorničkih lakih vođenih torpeda Mk 54, mina, protubrodskih vođenih projektila Harpoon i vođenih projektila zrak-zemlja Standoff Land Atack Missile – Expanded Response (SLAM-ER).

Nakon što Poseidon jednom uđe u punu operativnu uporabu, dodatne mogućnosti će dobivati kroz tzv. spiralne modernizacije. Tako Spiral 1, koja bi se trebala uvesti oko 2015. godine, predviđa uvođenje novog sustava za nadzor borbenih djelovanja. Zanimljivo je da će tek tom modernizacijom i nadogradnjom sustav za nadzor borbenog djelovanja na P-8A biti doveden na razinu Oriona inačice P-3C. Uvođenje Spirala 2 predviđeno je za 2017. godinu, odnosno koju prije ili kasnije.

Potencijalni kupci
I prije nego što je Boeing dobio ugovor za razvoj P-8 Poseidona, utvrđeno je da velik broj sadašnjih korisnika Oriona također traži njihovu zamjenu. Zbog toga je NAVAIR pokrenuo razgovore o mogućnosti razvoja MMA International modela. Razgovori s predstavnicima deset država – Australije, Italije, Japana, Južne Koreje, Kanade, Nizozemske, Njemačke, Norveške, Portugala i Španjolske – obavljeni su 2003. godine. Usprkos velikim očekivanjima, početni interes za uključivanje u MMA program pokazale su samo Australija, Kanada i Italija. Kako bi ih zainteresirao za nastavak sufinanciranja programa razvoja, Boeing je ponudio opciju od čak 500 milijuna dolara narudžbi komponenti MMA-ja, uz uvjet participacije od 300 milijuna dolara. Nakon toga sve su tri države odustale.

Usprkos odbijenicama, Boeing se nada da će prodaja Poseidona stranim kupcima krenuti kad se okonča faza razvoja ili najkasnije nakon što prvi primjerci uđu u operativnu uporabu. A do tada će velik broj Oriona i Atlantiquea biti povučeni iz operativne uporabe zbog nedostatka letnih resursa. Dapače, Boeing se nada da bi strani kupci mogli podvostručiti sada skromnu narudžbu američke mornarice za 108 aviona. Kao prvog vjerojatnog kupac Boeing navodi Australiju, koja je u srpnju 2007. pokazala interes za uključivanje u razvoj P-8A, ali pod uvjetom većeg uključivanja australske industrije u njegovu proizvodnju. Za Poseidon se zainteresirala i Indija, ali za posebnu inačicu P-8I. U slučaju kupnje, indijska ratna mornarica bi dobila osam Poseidona. S obzirom na tako malu narudžbu, bit će to vjerojatno najskuplji mornarički patrolni avioni ikad napravljeni.

I dok Boeing pokušava ostvariti prvu prodaju Poseidona stranom kupcu, Lockheed Martin se trudi uvjeriti sadašnje i potencijalno buduće korisnike Oriona u isplativost modernizacije i produženja operativnog vijeka. Na ruku im ide ubrzano povlačenje američkih Oriona iz operativne uporabe, zbog čega na raspolaganju imaju više nego dovoljno aviona za isporuku novim kupcima. Orion je u operativnoj uporabi od 1962. godine, i od tada je prošao veći broj unapređenja. Najnovija inačica je P-3C, prvi put isporučena još 1969. godine. Međutim, u međuvremenu je P-3C prošao veći broj modernizacija (Updates I, II,5, i III). Osim toga američka će ratna mornarica nastaviti modernizirati sve svoje Orione unutar ASW Maritime Improvement Programa (AMIP) sve do ulaska prvih P-8A u operativnu uporabu. Trenutačno je u operativnoj uporabi više od 200 Oriona unutar oružanih snaga 16 država (Argentina, Australija, Brazil, Čile, Grčka, Iran, Japan, Južna Koreja, Kanada, Njemačka, Norveška, Novi Zeland, Pakistan, Portugal, Španjolska i Tajland). Do sada su tek dvije države ozbiljno počele tražiti njegovu zamjenu. Osim Australije, koja je najavila kupnju Poseidona, Japan je gotovo dovršio razvoj svoga mornaričkog patrolnog aviona Kawasaki P-1. Ostali će očigledno pričekati do zadnjih trenutaka operativnih mogućnosti Oriona.

Naravno, Lockheed Martin se nada da će se većina sadašnjih korisnika Oriona radije odlučiti za njihovu modernizaciju i modifikaciju trupa i krila, kako bi im produžili operativni vijek, nego za (pre)skupu kupnju novih aviona.

Na kraju snaga
Ono što Orionu ne ide “na ruku” jest činjenica da je američka ratna mornarica pokrenula projekt MMA-ja baš zbog velikih problema s korozijom trupa na operativnim P-3C. Zbog toga je Lockheed Martin pokrenuo P-3 Service Life Assessment Program, koji je, uz Orione američke ratne mornarice, obuhvatio i one australske, kanadske, nizozemske i norveške. Iako su pregledi Oriona pokazali da su oštećenja znatno veća od očekivanih, tvrtka je odmah ponudila zamjenu najkritičnijih dijelova krila i vodoravnih stabilizatora, i to po vrlo povoljnoj cijeni. Osim otklanjanja problema s korozijom, ugradnjom novih komponenti povećava se i letni resurs za čak 15 000 sati.

Za potrebe novozelandskog ratnog zrakoplovstva Lockheed Martin je napravio Project Kestrel. Njime je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća na svih šest tamošnjih P-3K obavljena intenzivna obnova strukture trupa i krila (zapravo su ugrađena nova krila i vodoravni stabilizatori). Na taj im je način produžen operativni vijek za čak 20 godina. Na osnovi iskustava stečenih u Projectu Kestrel razvijen je i P-3 Life Extension Program, koji Lockheed Martin opisuje kao jeftinu i tehnički potvrđenu mogućnost produženja operativnog vijeka trajanja. Pritom ističe da se unutar P-3 Life Extension Programa za izradu novih dijelova rabe novi, na koroziju znatno izdržljiviji materijali, koji ujedno smanjuju i troškove održavanja.

Korak dalje je P-3 Aircraft Service Life Extension Program (ASLEP), unutar kojega je pokrenuta proizvodnja novih krila u pogonu u Marietti (Georgia). Prvi korisnik ASLEP-a je norveško ratno zrakoplovstvo. Isporuka prvih komponenti, unutar posla vrijednog 95 milijuna dolara, planirana je za lipanj 2009.

Postojećim korisnicima Oriona Lockheed Martin nudi i mogućnost nadogradnje borbenih sustava. Jedna je P-3C Block Modification Upgrade Program, koji se temelji na P-3C Anti-surface warfare Improvement Porgramme (AIP) američkih Oriona. AIP je razvijen još 1994. godine kako bi P-3C Orionima povećao mogućnost djelovanja iznad priobalnih voda i iznad kopna. Sada Lockheed Martin nudi kupcima da na osnovu američkih iskustava sličan program modernizacije i povećanja borbenih mogućnosti provedu i na svojim Orionima. Prvi korisnik ove mogućnosti modernizacije opet je norveško ratno zrakoplovstvo, koje će dijelove AIP mogućnosti implementirati na svoje Orione. Zanimljivo je da će osam tako moderniziranih norveških Oriona biti prebačeno u njemačku Marineflieger.

Konkurencija
Iako Lockheed Martin ističe da je on proizvođač Oriona i zbog toga jedini pozvan da vrši preinake, modifikacije i modernizacije, na tržištu se za svoj dio “kolača” bore još dva konkurenta. Jedan je američka korporacija L-3 Communications, preciznije njezina tvrtka Integrated Systems, koja za Orion nudi cijeli spektar modernizacijskih opcija. Tako je za australsko ratno zrakoplovstvo napravila Project AIR 5276 AP-3C (tvorničkog naziva Sea Sentinel). Unutar tog programa modernizirano je 18 australskih AP-3C Oriona čime im je operativni vijek produžen sve do otprilike 2020. godine. Trenutačno L-3 radi na programima modernizacije južnokorejskih i novozelandskih Oriona. Ugovor s Južnom Korejom, vrijednosti 496 milijuna dolara, potpisan je još 2005. godine. Specifičan je po tome što predviđa isporuku osam P-3CK Oriona, koji će se dobiti modernizacijom starih P-3B koje je američka ratna mornarica povukla iz operativne uporabe. Ti će se avioni pridružiti osam južnokorejskih P-3C Orion Update III aviona. Zapravo je nositelj posla tamošnja Korea Aerospace Industries (KAI), a L-3 Communications Integrated Systems je odgovorna za modernizaciju prva dva P-3B. Preostalih šest aviona modernizirat će se u pogonima KAI-a. Pritom će L-3 biti odgovorna za prijenos tehnologije i isporuku nekih sustava. Iako je primopredaja prvog P-3CK bila planirana za sredinu ove godine, problemi s integracijom sustava odgodili su isporuku za prosinac 2008.

Unutar Projecta Guardian, u poslu vrijednom oko 241 milijun dolara, L-3 Communications Integrated Systems za novozelandsko ratno zrakoplovstvo obavlja modernizaciju šest P-3K Oriona. Posao je sklopljen u listopadu 2004., a obuhvaća modernizaciju borbenih, komunikacijskih i navigacijskih sustava. Rad na prvom novozelandskom Orionu, koji nakon dovršene modernizacije dobiva oznaku P-3K2, započeo je u rujnu 2005. u pogonu u Greenevilleu (Teksas).

Slično kao i u slučaju južnokorejskih P-3CK, tako će i u slučaju P-3K2 L-3 obaviti modernizaciju i integraciju sustava na prvom avionu, dok će modernizaciju preostalih pet novozelandskih Oriona obaviti tvrtka Safe Air Limited u Blenheimu. Posebni isporučitelj softvera za sustav za obradu podataka jest tvrtka Beca Applied Technologies. Možda najvažniji dio sustava – motrilački radar – isporučuje izraelska korporacija IAI Elta Systems. Riječ je o radaru za nadzor morske površine EL/M-2022. Uz njega ide i MX-20 elektrooptički/infracrveni motrilački sustav što ga isporučuje L-3 Communications WESCAM. Zadaća MX-20 je precizna identifikacija i praćenje otkrivenih objekata. Tvrtka Universal Avionics Systems Corporation odgovorna je za isporuku avionike, dok komunikacijska oprema dolazi iz korporacije Rockwell Collins.

Već smo spomenuli kako su originalni planovi predviđali da se isporuka prvog P-3K2 obavi sredinom ove godine. Međutim, uvezivanje različitih sustava različitih proizvođača pokazalo se malo složenije od očekivanog. Zbog toga su rokovi isporuke prvog P-3K2 pomaknuti za nekoliko mjeseci. Tako je rok dovršenja prvog P-3K2 pomaknut za listopad 2008., a rok isporuke za prosinac. Usprkos tome ne očekuje se da će ovo kašnjenje utjecati na planove isporuke ostalih P-3K2. Zbog toga je isporuka zadnjeg (šestog) P-3K2 planirana za kraj 2010. godine.

Velikog konkurenta za posao modernizacije Oriona Lockheed Martin ima i u Europi. Tvrtka CASA Military Transport Aircraft Division, inače sastavni dio velikog europskog konzorcija EADS, obavlja modernizaciju pet P-3B koji su još uvijek u operativnoj uporabi u španjolskoj ratnoj mornarici. Ugovor vrijedan 109 milijuna eura potpisan je početkom 2001. godine, a prvi modernizirani P-3M trebao je ući u operativnu uporabu u svibnju 2007.

Osnova modernizacije je sustav za planiranje i izvođenje zadaće EADS CASA Fully Integrated Tactical System (FITS). Uz njega u P-3M se ugrađuje novi motrilački radar, sustav za elektroničko djelovanje, sustav za identifikaciju (IFF), akustični procesor i datalink Link 11. Modernizirat će se i navigacijska i komunikacijska oprema.

Radar IAI Elta Systems EL/M-2002
Transport Aircraft Division ostvarila je 2005. godine, kad je dobila za modernizaciju 12 brazilskih P-3A, u vrijednosti 320 milijuna dolara. Iako je Brazil 2000. godine kupio 12 rabljenih P-3A američke ratne mornarice, za njihovu modernizaciju ipak je odabrao španjolsku tvrtku. Projekt modernizacije je označen kao P-3BR kako bi se odmah dalo do znanja da će “novi” brazilski Orioni biti u potpunosti prilagođeni tamošnjim potrebama. Zanimljivo je da će se modernizirati samo osam P-3A, uz otvorenu opciju naknadne modernizacije devetog. Projekt modernizacije će obuhvatiti produženje vijeka trajanja konstrukcije trupa i krila, modernizaciju turboelisnih motora kako bi ih se podiglo na standard motora T56-A-14, te opsežnu modernizaciju sustava za planiranje i izvođenje zadaće. Kao osnova uzet će se FITS sustav. Prvi brazilski P-3B dovezen je u CASA-in pogon u Getafeu u siječnju 2006. Nakon uspješne modernizacije na standard P-3BR isporučen je brazilskom ratnom zrakoplovstvu u ožujku ove godine.

Dražen MILIĆ