Nakon osmanlijske vladavine duge stošezdeset godina, Osijek je 1687. došao pod habsburšku vlast. Kako bi što bolje utvrdili grad uz osmanlijsku granicu, austrijski vojni inženjeri započeli su početkom XVIII. stoljeća izgradnju modernog grada – utvrde u baroknom stilu, s cijelim kompleksom vojnih, javnih i kulturnih objekata

Osmanlijski vladar Sulejman Veličanstveni (1494. – 1566.) u pohodu na Europu 1526. osvojio je, među ostalim, i Osijek koji je ostao pod izravnom turskom vlašću u sklopu Požeškog sandžakata. Preokret se počeo naslućivati krajem XVII. stoljeća. Turci su 1683. krenuli u novu opsadu Beča, čime je započeo Veliki turski rat. Uz teške napore Beč je obranjen, a na nagovor pape Inocenta XI. (1611. – 1687.) Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljska i Rusija udružile su se u Svetu ligu protiv Turaka. Nakon početne konsolidacije savez je izvojevao niz pobjeda, a za Osijek je iznimno bitna bila Haršanjska bitka. Znana i kao Druga mohačka bitka, u kasno ljeto 1687. Svetoj ligi otvorila je put prema oslobađanju Slavonije. Habsburške snage konačno su oslobodile grad krajem rujna 1687. Opasnost za Osijek time nije prestala jer su ga već 1690. osmanlijske snage ponovno pokušale zauzeti. Napad je odbijen, ali usprkos uspjehu bilo je jasno da je grad, sa svojim zastarjelim obrambenim kompleksima, vrlo ranjiv.

Napredna infrastruktura

Početkom XVIII. stoljeća vodeći austrijski vojni inženjeri počeli su s realizacijom plana utvrđivanja grada u tad modernom stilu. Gradnja je počela u kolovozu 1712. na temeljima starog grada još iz doba Rimljana, koji se nalazio na prometno i strateški bitnom prijelazu preko rijeke Drave. Glavni radovi na Tvrđi završeni su 1721., premda su se manji zahvati izvodili još čitavih pola stoljeća. Radovima je rukovodio general Johann Stephan von Beckers, koji je bio njezin prvi zapovjednik. Tvrđa se sastojala od sedam bastiona smještenih od istoka prema zapadu, a sagrađena su i četiri izlazna vrata – Vodena, Nova, Valpovačka te Carska. Potonja su izgrađena tek 1783., čime su završeni veći radovi na kompleksu. Unutar zidina, koje su građene od kamena i opeke, tijekom XVIII. stoljeća izgrađen je velik broj vojnih, civilnih i crkvenih objekata. Cijeli unutarnji kompleks temeljio se na dvjema prometnicama – Cardo i Decumanus. Infrastruktura je bila toliko razvijena za to razdoblje da je imala javnu rasvjetu od petrolejskih lampi te vodovod i kanalizaciju. Među prvim izgrađenim baroknim skulpturama bio je kip Svetog Trojstva na istoimenom trgu, a jačanju obrazovnog i kulturnog sustava posebno su pridonijeli franjevci i isusovci koji su otvorili gimnaziju i tiskaru. Zaslugom dvaju crkvenih redova osječka Tvrđa dobila je i dvije impozantne crkvene građevine: baroknu crkvu sv. Mihovila s dvama zvonicima te franjevačku crkvu Sv. Križa s pripadajućim samostanom.

Josipova odluka

Što se tiče vojnih objekata, unutar Tvrđe podignut je niz zgrada. Od njih valja spomenuti zgradu vojnog zapovjedništva na sjevernoj strani Trga Sv. Trojstva koja je izgrađena u kombinaciji renesansnog i baroknog stila. Zgrada je bila iznimno bitna jer se u njoj od 1735. do 1786. godine nalazilo sjedište Slavonske general – komande. Svoje mjesto tu je od 1736. do 1745. pronašla i Slavonska zemaljska vlada. U zgradi se nalazilo i kazalište s repertoarom na njemačkom jeziku, a u njoj je prilikom posjeta Osijeku često boravio car Josip II. (1741.-1790.). Poslije je zgrada prenamijenjena u vojarnu. Na istom Trgu, ali na sjeverozapadnom dijelu, gdje se danas nalazi Arheološki muzej, izgrađena je promatračnica s kupolom u maursko-venecijanskom stilu. Zapovjednik gradske straže imao je tu svoj stan. Osim navedenih vojnih objekata vrijedi istaknuti i prve moderne vojne bolnice te ljekarne. Potkraj XVIII. stoljeća Tvrđa je sve više gubila na svojem vojnom značenju. Posebice se to odnosi na razdoblje od 1783. godine kad je car Josip II. donio odluku da se vrhovno zapovjedništvo za Slavoniju i Srijem premjesti iz Osijeka u Petrovaradin.  

Barokna urbana cjelina

Tvrđa je bila posebna po tome što se u njoj, upravno neovisno od utvrde, razvio i grad. Unutar bedema sagrađen je niz građanskih kuća, trgovačkih naselja te čitav niz javnih ustanova koje simboliziraju tadašnji moderni novovjekovni grad. Stanovništvo koje je živjelo u Tvrđi bilo je iznimno šaroliko, tako da su uz Hrvate ondje živjeli mnogi doseljenici iz primjerice Italije, Francuske, Bavarske, Kranjske i Štajerske. Grad je zahvaljujući njima bio multinacionalan, a na ulicama se govorilo više europskih jezika, pogotovo u trgovačkim četvrtima. Zidine su s vremenom postale gospodarski i prometni uteg za grad, pogotovo nakon ujedinjenja Tvrđe s Gornjim i Donjim gradom u zajedničko područje. U drugoj polovini XIX. stoljeća stanovnici unutar Tvrđe zatražili su, preko Hrvatskog sabora, od cara Franje Josipa I. (1830. – 1916.) da im se dopusti rušenje jednog dijela zidina. Car je to odbio, međutim poslije Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske ipak je došlo do rušenja velikog dijela obrambenih zidina pri čemu su uništena sva vrata osim Vodenih te zidni plašt oko gradske jezgre sa svih strana osim sjeverne.

Osječka Tvrđa, usprkos tome što je dobar dio njezinih zidina porušen, iznimno je vrijedan kulturni i povijesni spomenik jednog razdoblja. Njezin velik značaj jest u tome što je iz prvotne vojne funkcije prerasla u jednu od rijetkih baroknih urbanih cjelina u Hrvatskoj,  zahvaljujući čemu danas ima zapaženu ulogu na turističkoj karti naše zemlje.  

Josip BULJAN