Uz Kinu kao jednog od većih ruskih partnera važno mjesto zauzima i Indija. Jačanje indijske vojske obavlja se u znatnom dijelu uz rusku suradnju

Indijsko-ruska vojno-tehnička suradnja (koja je počela sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća) rezultirala je potpisivanjem ugovora na oko 33,3 milijarde USD, pri čemu su ruske obveze pokrivene za 29,8 milijardi USD. Od listopada 1994. radi stalna rusko-indijska komisija za vojno-tehničku suradnju. Tijekom 2000. godine, Rusija je Indiji predala zrakoplove MiG-29, Su-30K i Su-30MKI, PZO sustave “Tunguska-M”, tanker, dvije podmornice projekta 877EKM, tri fregate i helikoptere Ka-31, te drugu vojnu opremu. Tijekom 2001. – 2002. godine ugovori s Indijom su prošireni na novu prodaju helikoptera Ka-31, prodaju i licencnu proizvodnju tenkova T-90S i termovizijskih ciljnika “Essa”, te modernizaciju zrakoplova Il-38 i remont podmornica projekta 877EKM. Malo više od pola godine unatrag razmatrana je mogućnost zajedničkog razvoja zrakoplova V. generacije. Inače, u Indiji je trenutačno na razmatranju više od 350 ugovora iz područja rusko-indijske vojno-tehničke suradnje, među kojima su licenca za proizvodnju podmornica klase “Amur”, nabava VBR-a tipa “Smerč”, streljiva i projektila za ratne brodove.

Za razliku od vojno-tehničke suradnje s Kinom, koja se zasad uglavnom svodi na kupoprodaju naoružanja i vojne opreme, te u najboljem slučaju licencnu proizvodnju, suradnja s Indijom više je koncipirana na partnerstvu u zajedničkim projektima kao što su raketni sustav obala-more “Jakhont” (za proizvodnju tog raketnog sustava Indija i Rusija osnovali su zajedničko poduzeće pod nazivom “BraMos”), zajednički program razvoja novog teretnog zrakoplova Il-214 (nosivosti do 20 tona), a pretpostavlja se da bi Indija mogla ravnopravno participirati i u razvoju lovca V. generacije. Takav oblik suradnje predstavlja transformaciju iz trgovačko-ekonomske kategorije u političko-stratešku čime se dobiva nova kvaliteta bilateralnih odnosa.
S Indijom je Rusija sklopila “posao stoljeća” prodajom nosača zrakoplova “Admiral Gorškov” i kompletne zrakoplovne skupine za njega. Prema mišljenju pomorskih stručnjaka, to je jedan od nakrupnijih komercijalnih uspjeha ruske vojne brodogradnje u cijeloj njezinoj povijesti, pogotovo što je riječ o enormnoj zaradi na predaji samo jednog ratnog broda. S druge strane, osim komercijalnog, vojno-političko i geostrateško značenje te isporuke teško je procijeniti, ali svakako bi taj brod mogao promijeniti ukupnu sliku regionalne vojno-političke ravnoteže u Indijskom oceanu. Do sada je Indija u sastavu svoje ratne flote imala samo nosač zrakoplova “Viraat”, koji je kupila od Velike Britanije 1986. nakon njegovog otpisa iz operativne službe britanske mornarice. S obzirom na to da je taj brod porinut još 1953. godine (u britanskoj mornarici nosio je naziv “Hermes”), praktično su istekli svi resursi njegove operativne uporabe, pa se po optimističnim procjenama očekuje da bi mogao služiti još najviše do 2010. godine. Osim toga, zapovjedništvo indijske ratne mornarice smatra kako bi u perspektivi bilo potrebno imati tri nosača zrakoplova u operativnom sastavu flote, od kojih bi barem jedan bio na stalnom borbenom dežurstvu. U tom kontekstu, Indija je počela gradnju vlastitog nosača zrakoplova u brodogradilištu “Kočin”, međutim taj brod još izvjesno vrijeme neće biti stavljen u operativnu uporabu, a osim toga praktično bi samo zamijenio stari “Viraat”, što ne bi bio potreban kvantitativni pomak koji traži zapovjedništvo ratne mornarice. Zbog toga, interes Indije za kupovinom “Admirala Gorškova” nesmanjen je još od 1994. kada je ruska strana predložila njegovu prodaju, iako su pregovori bili dugotrajni i imali velike uzlazno-silazne amplitude. Nakon ruskog prijedloga Indiji za prodaju “Admirala Gorškova”, brod je posjetilo indijsko izaslanstvo u listopadu 1995. i od tada se vode pregovori o prodaji. Prije svega, Indija je zahtijevala radikalnu preinaku “Admirala Gorškova” kojom bi se on, iz hibrida nosača zrakoplova i raketne krstarice, pretvorio u klasični nosač zrakoplova, na kojem bi bazirali zrakoplovi horizontalnog uzleta, umjesto zastarjelih VSTOL Jak-38 (koji su, uostalom, povučeni iz operativne uporabe još 1992. godine). U tom kontekstu, ruska strana je započela tražene preinake, koje su zahtijevale potpuno uklanjanje raketnog i topničkog naoružanja s pramčanog dijela broda, produženje poletno-sletne palube na 280 m i ugradnju tzv. “trambulina” na pramac broda pod kutem od 14 stupnjeva. Zamijenjena je i oprema za prihvat i opsluživanje zrakoplova, te instalirana odgovarajuća elektronička i radarsko-akvizicijska oprema broda. Nakon preinaka, zrakoplovnu skupinu broda standardno čine 21 zrakoplov tipa MiG-29K i 13 helikoptera Ka-28 i Ka-31. Druga moguća inačica zrakoplovnog baziranja je 24 zrakoplova MiG-29K i 6 helikoptera Ka-28. Kapaciteti hangara u unutrašnjosti broda su za 13 zrakoplova i 4 helikoptera.
Što se tiče naoružanja razmještenog na brodu, još uvijek indijska strana nije donijela konačnu odluku. Prema prvoj verziji, indijski stručnjaci razmatrali su mogućnost ugradnje vođenih raketa “more-more” najnovije generacije “Jakhont”, ili najnovijeg ruskog protubrodskog sustava krilatih raketa “Club-N”. Na taj način, indijski nosač zrakoplova djelomično bi zadržao udarnu komponentu koju je nekad imala sovjetska zrakoplovna krstarica “Baku”. S druge strane, nosač zrakoplova u toj ulozi bio bi previše ranjiv, a osim toga, njegova cijena bila bi znatno veća, pa je indijska strana u drugoj verziji potpuno odustala od ugradnje ofenzivnog naoružanja. U skladu s time, donesena je odluka da se brod opremi samo sustavima neposredne PZO, za što bi bilo dovoljno šest topničko-raketnih kompleksa “Kaštan”.

Velika polemika vođena je i oko sastava zrakoplovne skupine. Indija je vrlo ozbiljno razmatrala mogućnost baziranja vrlo kvalitetnih zrakoplova Su-33 (koji čine glavnu zrakoplovnu skupinu trenutačno jedinog operativnog ruskog nosača zrakoplova “Admirala Kuznjecova”), međutim, prevagnula je relativno ograničena mogućnost baziranja, koja je i inače znatno manja nego kod standardnih američkih ili britanskih nosača (“Admiral Gorškov” ima na raspolaganju samo 3000 m četvornih hangarskog prostora za smještaj zrakoplova, a dva zrakoplova Su-33 zauzimaju otprilike jednako prostora kao tri MiG-29K, što bi dodatno smanjilo ionako malu zrakoplovnu skupinu). Zbog toga su Indijci izabrali MiG-29K čije bi se karakteristike povećale poboljšanim mogućnostima nošenja palete naoružanja zrak-površina.
Najveći problem u pregovorima predstavljala je cijena. U početnoj inačici, ruska strana je tražila milijardu USD za brod, ne računajući cijenu modernizacije broda (po nekim zapadnim izvorima, ukupna tražena cijena bila je dvije milijarde USD, što otprilike odgovara navedenim ruskim izvorima, kada se uračuna i posao na modernizaciji i opremanju), na što indijska strana nikako nije htjela pristati. Po njihovom mišljenju, sam brod je predstavljao teret ruskoj RM koja nije imala dovoljno sredstava za njegovo održavanje, čak ni u “hladnom pogonu”, pa bi njegova prodaja Indiji samo predstavljala svojevrsno rasterećenje ruskog vojnog proračuna. Relativno brzo obje strane postigle su suglasnost da Rusija preda “Admirala Gorškova” Indiji praktično besplatno, međutim, Indija je trebala platiti troškove njegove modernizacije koja je procijenjena na otprilike 700 milijuna USD. Osim toga, Indija se obvezala kupiti cjelokupnu zrakoplovnu skupinu, odnosno zrakoplove praktično za sva tri nosača (ukupno 60-66 MiG-29K), te koristiti se ruskim uslugama pri adaptaciji pomorskih lučkih instalacija za prihvat i opsluživanje “Admirala Gorškova” i obuku posade, pa bi ukupni iznos ugovora vezanih uz predaju tog broda mogao dostići (po nekim pokazateljima i u većoj mjeri prijeći) 3 milijarde USD. No, ugovori su ponovno došli u krizu jer je indijska strana uvjetovala kupovinu “Admirala Gorškova” u paketu s drugim mogućim ugovorima za koje su bili zainteresirani – u prvom redu strateškim nuklearnim podmornicama projekta 971 i strateškim bombarderima Tu-22M3, koje Rusija nije imala namjere prodavati. Zbog toga su radovi na modernizaciji “Admirala Gorškova” koje je provodilo brodogradilište “Sevmašpredprijatije” zaustavljeni na pripremnim radovima i demontaži postojećeg naoružanja u studenom 2001. godine jer se očekivalo konačno rješenje sudbine tog broda. Konačni dogovor sklopljen je u siječnju 2004. godine, po kojem je “Admiral Gorškov” prodan za oko 1,8 milijarde USD (podaci u različitim izvorima variraju od 1,5 do 2 milijarde USD – naravno, službena informacija nikada nije objavljena), a u sklopu dogovorene cijene realizirat će se i obuka indijske posade broda i zrakoplovne skupine, te predati zrakoplovna skupina, koju čini 28 palubnih zrakoplova MiG-28K i 6 helikoptera Ka-31. Brod bi trebao biti isporučen Indiji nakon 4 godine od potpisivanja ugovora.

Ekspanzija na druga tržišta

Razvoj događaja na Bliskom istoku, a posebno američka vojna intervencija u Iraku, stvorili su preduvjete za ekspanziju ruskog vojno-industrijskog kompleksa na to vrlo konvertibilno tržište. Intervencija u Iraku dovela je do naglog povećanja antiameričkog raspoloženja (najjačeg u zadnjih 10 godina) u cijelom nizu arapskih zemalja. Tome je pridonijela i američka bezrezervna potpora Izraelu, s kojim su arapske zemlje u tradicionalno lošim odnosima zbog palestinskog pitanja. U takvoj situaciji, većina arapskih zemalja smanjila je (ako ne i potpuno obustavila) vojnu i vojno-tehničku suradnju sa SAD-om i njezinim europskim saveznicama, što uključuje i nabavu naoružanja i vojne tehnike. Naravno, time je stvorena povoljnija situacija za proboj Rusije na taj dio međunarodnog tržišta sa svojom vojnom produkcijom. Službeni posjet egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka Moskvi, potkraj svibnja 2004. godine, iskorišten je između ostalog i za pregovore o proširenju vojno-tehničke suradnje. Pritom, Hosni Mubarak je nastupio ne samo kao predstavnik svoje države, nego i kao izaslanik većeg broja arapskih zemalja koji je trebao sondirati pozicije Kremlja o tim pitanjima.
U tom kontekstu, Iran je nakon savezničke intervencije na Irak počeo pregovore o uspostavljanju kompleksnog sustava PZO-a na cijelom svojem teritoriju, s posebnim težištem na potpunoj zaštiti Teherana, Kermanshaha i Esfahana, koja bi se ostvarila uvezivanjem u jedinstveni sustav raketa S-300PMU-2 “Favorit”, “Buk-M1” i “Tor-M1” s promatračkim radarskim kompleksom “Nebo-SV”. U tom kontekstu, ruska strana je provela i opsežnu prezentaciju tako uvezanog sustava za veće iransko izaslanstvo na poligonu “Ašaluk” kod Astrahana, pri čemu je simuliran masovni napad krstarećim raketama “Tomahawk” (rakete “Tomahawk” imitirane su bespilotnim letjelicama-metama sustava “Danj” i raketama-metama RM-5V27 “Pišalj”) i prodori taktičkog zrakoplovstva. Iransko izaslanstvo bilo je navodno impresionirano učinkovitošću PZO sustava, međutim do potpisivanja bilo kakvog iransko-ruskog sporazuma nije došlo, vjerojatno zbog vrlo jakog pritiska SAD-a na Putina (naravno, praćenog odgovarajućim ustupcima i kompenzacijama). Po svemu sudeći, SAD su procijenile da bi u slučaju ruske prodaje traženih sustava Iranu ta zemlja postala predvodnik radikalnog islamizma na Bliskom istoku i bez ikakvih zapreka nastavila razvijati svoj nuklearni i mogući kemijski program oružja za masovno uništenje. Ako bi se postavio PZO štit kako je planiralo iransko vodstvo, mogle bi nestati sve eventualne ograde koje su uspostavljene strahom od američke vojne intervencije jer bi takav integrirani sustav onemogućio američku prevlast u zračnom prostoru, ili bi (u najblažem slučaju) nanio ozbiljne gubitke američkim zračnim snagama pri eventualnoj vojnoj intervenciji.
S druge strane, Iran namjerava radikalno reorganizirati i obnoviti svoje oružane snage, za čije opremanje je, po nekim procjenama objektivnih analitičara, spreman izdvojiti između 4 i 7 milijarde USD. Rusiji bez ikakve sumnje treba novac! U skladu s time, temeljni ruski interes je da postane najveći (ako baš ne i jedini) opskrbljivač Irana potrebnom vojnom opremom, pri čemu osim neposredne ekonomske koristi Rusija dobiva i mogućnost za prijenos svoje tehnologije, što uključuje i potrebu za školovanjem iranskog stručnog kadra u specijaliziranim ruskim školama i institutima, permanentnu potrebu za rezervnim dijelovima i organizacijom sustava održavanja tehnike i naoružanja. Postoje određeni pokazatelji kako bi ruska vojna industrija mogla u velikoj mjeri participirati u obnovi iranskog ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice (praktično bi Rusija potpuno opremila iransku ratnu mornaricu malim borbenim plovilima do brodova tipa razarača) i oklopno-mehaniziranih snaga.
Daleko konkretnije oblike vojno-tehničke suradnje (bolje rečeno prodaje oružja) realizirala je ruska namjenska industrija s Jemenom, s kojim već tradicionalno ima vrlo dobre veze na tom planu. Svojedobno je SSSR bio glavni opskrbljivač Jemena naoružanjem i vojnom opremom, kojem je predao više od 30 raketnih sustava PZO, više od 1300 tenkova, približno 200 oklopnih transportera BMP, oko 1200 oklopnih vozila BTR i BRDM, te drugu opremu za ukupno oko 6 milijardi USD. Osim toga, Jemenu su bile obavljene usluge održavanja, remonta i servisiranja vojne opreme, te izobrazbe stručnog kadra za više od 500 milijuna USD (po nekim procjenama, ukupni opseg vojno-tehničke suradnje s Jemenom premašio je 7 milijardi USD). Po konkretnim pokazateljima, oružane snage Jemena opremljene su čak 80 – 90% opremom i naoružanjem sovjetskog podrijetla, što ih čini jednim od važnijih partnera ruskog vojno-industrijskog kompleksa. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća došlo je do radikalnog pada rusko-jemenske vojno-tehničke suradnje, uglavnom zbog problema reguliranja jemenskog duga prema Rusiji. Situacija se popravila potkraj tog desetljeća, nakon što je u ožujku 1998. potpisan bilateralni sporazum o nastavku vojno-tehničke suradnje. U veljači 2000. Jemen je obnovio pregovore s tadašnjim “Promeksportom”, RSK “MiG” i još nekim koncernima vojno-industrijskog kompleksa o pitanjima remonta i novih dostava vojne opreme. Rezultat nije trebalo dugo čekati jer već u svibnju iste godine Rusija je predala Jemenu 31 tenk T-72B iz pričuva ministarstva obrane. U ljeto 2002. godine RSK “MiG” započeo je s ispunjenjem ugovora o prodaji 15 zrakoplova MiG-29 (ukupna svota ugovora procijenjena je na oko 300 milijuna USD). Trenutačno RSK “MiG” po narudžbi jemenske strane obavlja modernizaciju 4 njihova zrakoplova MiG-29B u inačicu MiG-29SMT, a po svemu sudeći i svi ostali jemenski MiG-29 bit će modernizirani na taj standard. Osim toga, vode se pregovori o remontu i modernizaciji jemenskih MiG-21. Tijekom 2002. godine ruska strana je obavila kompleksnu provjeru i produženje radnih resursa 80 jemenskih raketnih sustava “zemlja-zemlja” tipa “Točka” koji su im bili predani potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća.

Perspektive daljnjeg razvoja

Trenutačno ruski vojno-industrijski kompleks čini 1663 poduzeća od kojih je 40,7% u punom državnom vlasništvu, 11,8% su dionička društva s većinskim paketom dionica u vlasništvu države, a ostali su dionička društva s manjinskim paketom dionica u državnom vlasništvu. Jezgru kompleksa čini 1279 poduzeća (uključujući remontne zavode ministarstva obrane i atomsku industriju), od čega je 58% u punom vlasništvu države, 19% u većinskom državnom vlasništvu, te 23% dionička društva s manjinskim vlasništvom države. Većinu profita ta poduzeća zarađuju prodajom naoružanja i vojne opreme (prosječno oko 44%) i isporukom svoje produkcije za civilne potrebe (oko 7%) na međunarodnom tržištu. Na unutrašnjem tržištu prodaju oko 34% produkcije namijenjene civilnom tržištu, a tek 15% za potrebe vlastitih oružanih snaga i drugih vojnih formacija.

Iako je ruska vojna produkcija trenutačno na prvom mjestu po ostvarenom profitu, po nekim pokazateljima godišnjaka SIPRI već u dogledno vrijeme Rusija bi mogla početi gubiti svoju poziciju na međunarodnom tržištu iz nekoliko razloga.
Prvo, završene su obveze po nizu krupnih ugovora s najvećim korisnicima ruskog naoružanja i vojne opreme – Indijom i Kinom. Opće je mišljenje kako će u doglednoj budućnosti s tim zemljama biti vrlo teško obnavljati krupne ugovore iz više razloga, prvo:
• sve što ih je zanimalo iz ruske vojne proizvodnje, te zemlje su već kupile;
• na ta tržišta (posebno na indijsko) aktivno se “guraju” drugi izvoznici, osobito SAD i Izrael i
• nagli porast tehnološke i industrijske razine tih zemalja omogućuje im razvoj vlastitog vojno-industrijskog kompleksa, čime se radikalno smanjuju potrebe uvoza naoružanja iz Rusije.
Drugo, u zadnjim godinama praktički ne funkcionira sustav tzv. “poslijeprodajnog praćenja ugovora” (odnosno servis prodane opreme i redovna opskrba pričuvnim dijelovima i potrošnim materijalom). Naime, u međunarodnoj praksi rok od podnošenja zahtjeva do dostave nužnih pričuvnih dijelova ne prelazi 48 sati, dok u Rusiji iznosi od 6 mjeseci do godine dana, zbog čega je Rusija ostala bez nekoliko važnih partnera, među kojima su Južna Koreja i Peru, te nabavljače iz Poljske i Mađarske.
Treći problem predstavlja vrlo slabo ulaganje u znanstveno-istraživački rad vojne industrije. Tako slabo ulaganje neposredna je posljedica vrlo malih narudžbi domaćih oružanih snaga i u skladu s time ulaganja države u taj razvoj. Zbog toga stručnjaci smatraju kako će Rusija, ako ne poveća izdvajanje za znanstveno-istraživački rad i tehnološki razvoj, u dogledno vrijeme izgubiti poziciju na tržištu perspektivnih oblika naoružanja i vojne opreme.
Najviše mogućnosti za ostanak na međunarodnom tržištu ima zrakoplovna industrija, čija produkcija ima najbolji plasman s najviše ostvarenog profita iz izvoza (ukupno oko 60% cjelokupnog izvoza naoružanja i vojne opreme u prošloj godini, izuzme li se posao oko prodaje nosača “Admiral Gorškov”). Zrakoplovna industrija je akumulirala i najviše kapitala, koji joj omogućuje potrebna ulaganja u istraživanja i razvoj, što bi trebalo rezultirati višenamjenskim zrakoplovom V. generacije – konkurentu američkom JSF (Joint Strike Fighter). Perspektive se otvaraju proizvođačima PZO sustava (osobito nakon njihovog ujedinjavanja u koncerne), te u određenoj mjeri brodograđevnoj industriji, ponajprije zbog visokih cijena ratnih brodova.

Marinko OGOREC