Perspektive ruskog vojno-industrijskog kompleksa

Od svih segmenata ruskog obrambenog sustava, vojna industrija je pretrpjela najradikalniju transformaciju u proteklom desetljeću

Foto: Kazanskij vertaljotnij zavod Helikopteri Mi-17 Kini su predani 1995/96.

Nekadašnji ponos SSSR-a – vojno-industrijski kompleks – zbog raspada zemlje, stvaranja novih republika kao i zbog opće gospodarske krize došao je u katastrofalno stanje početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. U 1992. godini opseg narudžbi naoružanja i vojne tehnike smanjen je za 67% u odnosu na prethodnu godinu, što je bilo 11-18 puta manje nego u kasnim osamdesetim godinama. Problem je dodatno otežala galopirajuća inflacija, tako da se kao jedina alternativa održanja vojne proizvodnje pokazao izvoz na vanjsko tržište, te masovna konverzija proizvodnje. Međutim, potkraj osamdesetih godina došlo je do velikog pada izvoza na međunarodnom tržištu, što je dodatno opteretilo vojnu proizvodnju. Ipak, prodaja se ustalila na 3-3,5 milijarde USD, što je omogućilo preživljavanje vojno-industrijskog kompleksa, ali ne i njegov razvoj. Tijekom devedesetih godina izvoz se polako uvećavao, međutim, još uvijek je bio opterećen prethodnim destruktivnim procesima u vojnoj industriji, prije svega gubitkom kvalitetnog stručnog kadra, nedostatkom sredstava za znanstveno-istraživačke programe i sl. Naime, u tom razdoblju došlo je do znatnog smanjenja radne snage (u vojnoj industriji godišnji odljev iznosio je 0,7% više od planiranog, a u znanstveno-istraživačkim ustanovama 0,9% više), prije svega zbog stagnacije u plaćama (konkretnije, u prvoj polovini 2001. godine prosječna mjesečna plaća u vojnoj industriji još uvijek je iznosila 2926,70 rubalja, odnosno nešto više od 103 USD, dok je u ostaloj industriji u istom razdoblju prosječna plaća bila 3825,60 rubalja).

Vojna industrija koja se niz godina uspješno nosila s američkom, posebice na planu nuklearnog raketnog naoružanja, gotovo je prepolovljena. Konvencionalno naoružanje je drastično izgubilo na kvaliteti kao i sva ostala vojna oprema, osjećao se nedostatak koordinacije djelovanja (prema procjenama britanskog ministarstva obrane iz 1996. proizvodnja tenkova spala je sa 850 primjeraka 1991. na samo 40 primjeraka tri godine kasnije, a 1995. kupljeno je najviše 30 tenkova; ista situacija bila je i s ostalim glavnim oružanim sustavima). U posebno teškoj situaciji bile su zračne snage i ratna mornarica. Tako zračne snage 1996. godine nisu primile ni jedan novi borbeni zrakoplov, a 1995. samo šest, dok je nedostatak sredstava doveo u pitanje razvojne programe novih borbenih zrakoplova – razvoj novog višenamjenskog borbenog zrakoplova MIG-1.42 praktično je zaustavljen, kao i novog bombardera Suhoj T-60S. Jedini program za koji je još bilo sredstava usmjeren je na usavršavanje lovca Su-27). Ni vojna brodogradnja nije bila u boljem stanju. Nedostatak sredstava onemogućavao je dovršavanje već započetih brodova, a stariji brodovi koji su poslani u brodogradilišta radi modernizacije umjesto nje završavali su u rezalištu. Osim toga, vojno-industrijski kompleks je zbog loše politike i pogrešne koncepcije u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća nedovoljno ulagao u obnovu vlastitih resursa jer za to nije imao dovoljno akumuliranih sredstava. Neposredna posljedica toga bilo je naglo zastarijevanje osnovne proizvodne tehnologije, koja je po procjenama nekih stručnjaka dostigla gotovo 75% zastarjelosti. Iz istih razloga nije vođena odgovarajuća kadrovska politika, niti se vodilo računa o redovnom podmlađivanju stručne radne snage i rješavanju osnovnih personalnih problema (povećanju vrlo niskih plaća i drugih prihoda, rješavanju stambenih i drugih socijalnih pitanja zaposlenika). Zbog toga je starosna struktura zaposlenika postala, najblaže rečeno, zabrinjavajuća (u znanstveno-istraživačkim ustanovama prosjek životne dobi zaposlenika bio je 60 godina, dok su u proizvodnim pogonima prevladavali 50-godišnjaci). Problem je dodatno uvećala država neredovitim isplatama i velikim kašnjenjem u plaćanju već dogovorenih poslova, proizvedene i predane vojne opreme. Svojedobno je zamjenik glasnogovornika Dume Georgij Boos, prezentirao podatke iz kojih je bilo očito da su narudžbe za obrambene potrebe financijski pokrivene tek 67%. Po istim podacima, istraživačko-konstruktorski radovi na raketnom programu (koji je označen državnim prioritetom) bili su financijski pokriveni jedva 2%, dok je serijska proizvodnja strateških raketa “Topol-M” financirana samo 18%. Rezultat takve situacije je da su u pojedinim poduzećima koja su u konverziji radila za potrebe obrane, plaće kasnile do dva mjeseca dok je puno ozbiljnija situacija bila u poduzećima čisto obrambenog karaktera (bez dopunske ili zamjenske proizvodnje), gdje radnici nisu dobili plaću više od pola godine. Osim toga, u velikoj mjeri je izgubljena znanstveno-istraživačka baza i mjerni instrumentarij potreban za nove istraživačke projekte, a isto tako, postojeća proizvodna struktura poduzeća vojno-industrijskog kompleksa bila je 60 ? 82% (ovisno o pojedinom poduzeću), pri čemu je opremljenost alatima i strojevima bila do 80%, međutim, tempo njihovog obnavljanja nije prelazio 1%.

S druge strane, ni vojno-industrijski kompleks “nije ostao dužan” državi, nastojeći “muljati” gdje god je to bilo moguće, zbog čega su malverzacije svih vrsta i korupcija na svim razinama postale uobičajena praksa u poslovanju vojne industrije. Najčešća praksa bila je izbjegavanje zakonskih obveza i namjerno kršenje zakona, ako je to išlo na ruku prekršiteljima (konkretnije, najveći ruski proizvođač tenkova “Uralvagonzavod” iz Nižnjeg Tagila koji je imao vrlo dobar prihod u 2000. i 2001. godini zahvaljujući velikoj indijskoj narudžbi, svjesno nije platio porez državi u iznosu od otprilike 5% čistog profita. Nakon pravomoćne sudske odluke, “Uralvagonzavod” je bez problema platio kaznu koja je iznosila – 0,23% ostvarenog profita).
Takva situacija je navela i predsjednika države Putina na vrlo oštri istup u listopadu 2001. tijekom zasjedanja prezidija Državnog savjeta i Savjeta sigurnosti Rusije, kada je strukturu vojno-industrijskog kompleksa nazvao “arhaičnom” i zaključio da takav sustav ne može odgovoriti potrebama suvremene države. Po njegovim riječima, “industrijski kompleks koji čini oko 1800 poduzeća i proizvodnih pogona, a koji prosječno rade s oko 20% kapaciteta, znači čisto rasipavanje snaga i sredstava, zbog čega je očito potrebno radikalnije prestrukturiranje vojne industrije koja mora postati konkurentnija i tržišno jače orijentirana” (cit.). Na tom zasijedanju označio je potrebu brzog i radikalnog reformiranja vojno-industrijskog kompleksa i označio rokove u kojima očekuje provedbu tih reformi. Odmah nakon toga, potrebne reforme bile su razrađene u tri temeljna dokumenta i to:
• “Osnove politike Ruske Federacije u oblasti razvoja vojno-industrijskog kompleksa do 2010. godine i u daljnjoj perspektivi”
• “Federalni program reforme vojno-industrijskog kompleksa u razdoblju 2002. – 2006. godina” i
• “Državni program naoružavanja do 2010. godine”.
Naravno, te reforme su trebale biti usko vezane uz reforme oružanih snaga, prilikom kojih bi se one opremile novim naoružanjem do 50%, a ostatak je trebao biti moderniziran, kako bi mogao odgovoriti potrebama suvremenih borbenih djelovanja. Glavni razvojni pokretač trebao je biti rad na konstrukciji naoružanja i tehnike V. generacije, a da bi se to ostvarilo trebalo je provesti odgovarajuća organizacijska restrukturiranja. U tom kontekstu, razmatrano je da bi gotovo 50% poduzeća bilo zatvoreno ili promijenilo proizvodni program, a od ostalih bilo bi formirano 75 centraliziranih holdinga, koji bi se nakon toga integrirali u 40-50 krupnih koncerna. Tako redefiniranim vojno-industrijskim kompleksom upravljalo bi pet državnih agencija i to:
• Ruska agencija za konvencionalno oružje
• Ruska agencija za brodogradnju
• Ruska agencija za sustave upravljanja
• Ruska agencija za streljivo i
• Ruska zrakoplovno-svemirska agencija.
Praktično odmah nakon što je donesena ta odluka, (već u 2001. – 2002. godini) započele su konkretne reforme na formiranju budućih holdinga, koji su ustrojavani uglavnom po njihovom izvozno orijentiranom razvoju (sustavi PZO-a, zrakoplovi “Suhoja”, raketno naoružanje i sl.). Istodobno, došlo je do ukrupnjivanja proizvođača vojne opreme istog usmjerenja. Između ostalog, udružena su dva najveća poduzeća koja proizvode suvremene PZO raketne sustave – koncern “Antej” i CKB “Aljmaz”, u zajednički holding koji je u svoj sustav “usisao” ukupno 46 drugih poduzeća. Ruska vlada odobrila je program restrukturiranja zrakoplovne industrije, koja se do 2004. godine trebala ujediniti u dva zrakoplovna holdinga: prvi je trebala činiti kooperacija dotadašnjih zrakoplovnih korporacija “MiG”, “Tupoljev” i “Kamov”, a drugi korporacije “Suhoja”, “Iljušina” i “Mila”. Osim toga, ujedinila bi se poduzeća “Aviomotori i agregati”, “Zrakoplovno naoružanje” i “Vanjska oprema”. Međutim, te integracije realizirane su vrlo sporo, s velikim otporima, kako unutar upravnih struktura pojedinih poduzeća, koje su opravdano strahovale za svoj društveni i financijski status, tako i unutar vojnog i političkog establishmenta, uglavnom zbog utjecaja raznih suprotstavljenih interesnih lobyja.
Osim toga, probleme je dodatno generirala neadekvatna realizacija Državnog programa naoružavanja do 2010. godine, koji je već u svom nastajanju naišao na nerealna očekivanja. Tijekom razrade dokumenta vojno čelništvo zahtijevalo je potpunu zamjenu zastarjelih sustava naoružanja i opreme (oko 70% cjelokupnog naoržanja i vojne opreme) što je zahtijevalo više od 7,5 trilijuna rubalja i što gospodarstvo svakako ne bi moglo podnijeti. Zbog toga je napravljen kompromis o zamjeni oko 50% tehnike novim sustavima, a ostatak modernizirati. S druge strane, realizacija i tako reduciranog programa zahtijevala bi oko 2,1 trilijun rubalja (otprilike 70 milijardi USD), od čega je polovina trebala biti “pokrivena” izvozom oružja na vanjsko tržište. Međutim, druga polovina je po izvorima iz najvišeg vojno-političkog vrha, mogla biti financijski pokrivena samo oko 38%, što je realno dovelo u pitanje vjerojatnost njegove realizacije. U svakom slučaju, jedinu šansu preživljavanja ruska vojna industrija imala je u izlasku na vanjsko tržište.

Izvoz naoružanja i vojne tehnike

Kao prioritetnu zadaću, Putin je istaknuo uvođenje reda u vojno-industrijski kompleks i kontrolirani izlazak vojne produkcije na međunarodno tržište (prije svega zbog goleme svote novca koja se odlijevala iz državne kase nekontroliranim izvozom). U tom kontekstu osnovan je vladin Komitet za vojno-tehničku suradnju, koji ima vrlo velike ovlasti u odobravanju i planiranju međunarodnotrgovačkih poslova naoružanja i vojne opreme, a osim toga, radikalno je smanjen broj gospodarskih subjekata s uvozno-izvoznim licencama za proizvode vojne namjene. Od dva velika vanjskotrgovačka državna poduzeća “Rosvooruženja” i “Promeksporta” stvoreno je jedinstveno poduzeće “Rosoboroneksport” koje ima isključivo pravo istupanja na međunarodnom tržištu vojne opreme. Osim njega, to pravo zadržali su još korporacija “MiG” (borbeni zrakoplovi iz njihove proizvodnje), Tulski konstrukcijski biro (tenkovski i PT kompleksi navođenog oružja, PZO raketno-topnički sustavi), Kolomenskij mašinski konstrukcijski biro (PZO i PT raketni sustavi, taktički raketni sustavi) i Reutovski znanstveno-proizvodni tehnički centar (protubrodske krilate rakete i svemirska tehnologija). No, ti proizvođači na tržište mogu izlaziti samo s vlastitom produkcijom (npr. koncern “MiG” može s nekim stranim naručiteljem sklopiti ugovor i isporučiti određenu količinu MiG-29, ili ih preuzeti u svoje pogone na generalni remont, ali nema pravo prodati tom naručitelju naoružanje /rakete i bombe/ za taj tip zrakoplova, bez suglasnosti “Rosoboroneksporta”). Zbog toga svi veliki koncerni vojno-industrijskog kompleksa vrlo tijesno surađuju s FGUP “Rosoboroneksportom” usporedno s vlastitim plasmanom na vanjsko tržište (ako za njega imaju licencu). Razumljivo da ni oni, kao ni “Rosoboroneksport” ne mogu naoružanje i vojnu opremu prodavati stranom partneru bez suglasnosti Komiteta. Druga kategorija proizvođača vojne opreme i naoružanja (npr. “Rostvertol”, Kazanski VZ i drugi.) mogu svoj vojni dio produkcije plasirati isključivo preko “Rosoboronizvoza”, koji je u tom slučaju njihov osnovni naručitelj (sustav organizacije i načelo funkcioniranja vojno-tehničke suradnje Ruske Federacije s inozemnim partnerima prilično pojednostavljeno prikazano je shemom 1).

Kad je riječ o vojno-tehničkoj suradnje ruskog ministarstva obrane s inozemnim partnerima, situacija je mnogo jednostavnija i opredijeljena vojnom hijerarhijom. Ministarstvo obrane može davati isključivo usluge remonta i održavanja tehnike i naoružanja ruskog (sovjetskog) podrijetla i u tom kontekstu je, uvjetno rečeno, svojevrsna konkurencija “Rosoboroneksportu”. Sva komunikacija s vanjskim partnerom ide preko Glavnog direktorata za međunarodnu vojnu suradnju, koji u svom sklopu ima Upravu za vojno-tehničku suradnju – glavnog nositelja te aktivnosti. Glavni direktorat za MVS dogovara poslove remonta i održavanja tehnike sa stranim partnerom u suradnji s GS-om OS-a, odnosno, njegovim odgovarajućim upravama ovlaštenim za tu djelatnost. Po dogovorenom poslu, glavni izvršitelj usluge su odgovarajući vojno-remontni zavodi. Tako radikalne mjere kontrole izvoza naoružanja i vojne opreme omogućile su bolje praćenje tokova novca i ostvarenog profita, koji je u zadnjem desetljeću u stalnom usponu (dijagram br. 1)

Glavni strateški partneri

Vojno-tehnička suradnja s inozemnim kupcima i dalje je najveći izvor prihoda za ruski vojno-industrijski kompleks, pri čemu su najvažniji strateški partneri Kina i Indija, koji apsorbiraju oko 70% ukupnog izvoza ruskog naoružanja i vojne opreme na međunarodno tržište. Zapravo, situacija je takva da bi (kada ne bi bilo izvoza) mnoga velika poduzeća došla u vrlo nezavidnu situaciju (npr. brodogradilište specijalizirano za vojni program “Severnaja verf” izvozi oko 85% cjelokupne proizvodnje, slično brodogradilište “Baltijskij zavod” izvozi oko 79%, koncern “MiG” izvozi čak 90%, a Kazanskij vertaljotnij zavod /glavni i najveći proizvođač helikoptera Mi-8 i Mi-17/ 89% ukupne proizvodnje).
Stjecajem okolnosti, nakon rata u Iraku naglo je porastao interes za nabavu naoružanja i vojne opreme na međunarodnom tržištu, a posebno zanimljiv izvoznik postala je Rusija, koja je u prošloj godini isporučivala svoje vojne proizvode u 52 strane zemlje i znatno proširila suradnju s perspektivnim partnerima iz područja jugoistočne Azije, kao što su: Malezija, Indonezija i Vijetnam. Po mišljenju stručnjaka, oživljavanje tržišta naoružanja Rusiji je omogućilo zaključenje nekoliko novih ugovora o dostavi oružja i vojne tehnike, te izbijanje u sam vrh svjetskih izvoznika te opreme (dijagram br. 2).

Najvažniji ruski partner u vojno-tehničkoj suradnji još uvijek je Kina, s kojom se vojna suradnja razvijala vrlo slojevito, uz velike oscilacije uzrokovane općim razvojem bilateralnih odnosa dvaju susjeda.

Rusko-kineska vojno-tehnička suradnja

Nakon pobjede u Trećem građanskom revolucionarnom ratu 1945. – 1949. KP Kine našla je velikog saveznika u SSSR-u, s kojim je mlada kineska vlast uspostavila čvrstu bilateralnu suradnju na svim područjima, a posebno na vojnom. U to vrijeme transfer sovjetskog naoružanja u Kinu bio je vrlo velik, a posebno je pojačan izbijanjem Korejskog rata 1950. godine. Hlađenjem sovjetsko-kineskih odnosa postupno se smanjuje bilateralna vojna suradnja, a potpuno prestaje izbijanjem pograničnih incidenata na rijeci Amur 70-ih godina prošlog stoljeća. Od najvećih saveznika, Kina i SSSR postaju otvoreni protivnici. U to vrijeme, shvativši da ne može računati na širu međunarodnu vojnu pomoć, Kina počinje razvijati vlastitu vojnu industriju, međutim, bez odgovarajućeg transfera tehnologija i potrebnog znanja, ta industrija nije se mogla mjeriti s već razvijenim i uhodanim vojno-industrijskim kompleksima zapadnih zemalja, ali i susjednog SSSR-a. Neposredna posljedica takvog procesa bila je tehnološka stagnacija Narodne armije Kine, koja je bila respektivna po brojnom stanju, ali po svim ostalim parametrima slaba vojska, naoružana zastarjelim naoružanjem i vojnom opremom.
Obnova vojno-tehničke suradnje Kine s Rusijom praktično je počela tek 90-ih godina prošlog stoljeća, nakon što je potpuno prestala ionako slaba suradnja Kine s pojedinim razvijenim europskim zemljama (povod za donošenje svojevrsnog embarga na isporuku naoružanja i vojne opreme Kini bilo je krvavo gušenje studentskih prosvjeda na trgu Tien An Men). Rusko-kineska vojno-tehnička suradnja intenzivno se razvijala u zadnjem desetljeću, a uz uvoz naoružanja i vojne opreme, Kina je intenzivno uvozila i tehnologiju kojom je uspjela revitalizirati svoju vojnu industriju, te postaviti temelje daljnjeg razvoja vlastitog vojno-industrijskog kompleksa. Unatoč tome, još uvijek nije ovladala potpunom tehnologijom proizvodnje sofisticirane vojne opreme, pa se suradnja s Rusijom najintenzivnije razvijala na području zrakoplovne tehnike. Realizirajući program modernizacije svog RZ-a, Kina je razvila vlastiti laki lovac J-10, koji je ostvarila transferom izraelske tehnologije za proizvodnju njihovog zrakoplova “Lavi”. No, kako je Kina zemlja velikog prostranstva i znatnog akvatorija, po strateškim procjenama zapovjedništva njihovog RZ-a, taj avion bi bio nedovoljan za pokrivanje cjelokupnog zračnog prostora i odgovarajuću potporu kopnenim i mornaričkim snagama. Rješenje je bilo nabava teškog lovca, većeg borbenog radijusa, opremljenog sustavima za napad na zemaljske ciljeve i ujedno za ostvarenje prevlasti u zraku. Izbor je pao na zrakoplove iz programa Su-27. Prva serija od 20 borbenih, jednosjednih aviona Su-27SK i 6 dvosjednih, borbeno-trenažnih Su-27UBK predana je kineskom RZ-u 1992. godine. Druga serija od 16 borbenih Su-27SK i 6 borbeno-trenažnih Su-27UBK predana je Kini 1996. godine.
Istodobno uz prodaju, vođeni su prilično dugi pregovori o prodaji licence Kini za samostalnu proizvodnju aviona tipa Su-27. Tek u prosincu 1996. bio je zaključen ugovor po kojem je bila predviđena prodaja licence i tehnologije za sklapanje 200 Su-27SK u tvornicama u Shenyanu, dok bi se glavni dijelovi dopremali iz Rusije (po nepotvrđenim informacijama, vrijednost tog ugovora procjenjuje se na iznos 2,2 – 2,5 milijardi USD). Prva dva aviona (koji su dobili kinesku oznaku J-11) isporučena su potkraj 1998. godine.
Daljnji kvalitativni pomak u kupoprodaji bio je ugovor zaključen 1999. godine za nabavu do 40 višenamjenskih borbenih aviona Su-30MKK. Istodobno, zaključen je dopunski ugovor za isporuku još 28 borbeno-trenažnih Su-27UBK. Prva serija od 10 aviona Su-30MKK predana je Kini u prosincu 2000. godine, a do kraja 2001. završena je predaja svih ugovorenih Su-30MKK. U prosincu 2000. je predano i prvih 8 Su-27UBK iz dopunskog ugovora, drugih 10 predano je tijekom 2001. a svi ostali u 2002. godini. Tijekom srpnja 2001. potpisan je još jedan ugovor o dostavi nove serije od 38-40 aviona Su-30MKK kineskom RZ-u, koji je ruska strana realizirala (prva serija od 19 aviona isporučena je u 2002. godini, a ostali do kraja 2003.).
Kina je od Rusije kupila još 4 polovne aviocisterne Il-78, koje su joj predane 1998. godine iz pričuva MORF-a (naravno, generalno remontirane i potpuno kompletirane), te 4-6 aviona za nadzor zračnog prostora A-50E (ruska inačica AWACS-a), nakon što su propali kinesko-izraelski pregovori za prodaju “Falcona”. Osim toga, neposredno od proizvođača (“Kazanski vertoljetni zavod”) kupila je 35 helikoptera Mi-17, čiju nabavu je deklarirala kao “opremu dvojnog naznačenija”, kako bi izbjegla plaćanje provizije “Rosoboroneksportu”. Naravno, ti helikopteri, koji su predani u razdoblju 1995. – 1996. godine, nalaze se na eksploataciji u kineskim oružanim snagama. Rusija takvim stvarima obično nije sklona, ali kada je u pitanju strateški partner, nerijetko “zažmiri na jedno oko” (a po potrebi i na oba).

Osim prodaje borbenih aviona, kao finalnih proizvoda, rusko-kineska suradnja odnosi se i na izvoz pričuvnih dijelova, sklopova i agregata, te naoružanja raznih vrsta i tipova za borbene zrakoplove. Te dostave ne izazivaju toliku pozornost javnosti i međunarodnih subjekata kao izvoz gotovih zrakoplova, međutim, čine važan segment i veliku financijsku stavku u cjelokupnoj vojno-tehničkoj suradnji. Konkretnije, ruski proizvođači su isključivo za potrebe kineskog OS-a razvili posebnu inačicu mlaznog motora AL-31FN koji se ugrađuje u kineske avione J-10, a 2001. godine potpisan je ugovor o isporuci 300 motora Kini. Osim toga, Kini je prodana tehnologija i licenca za proizvodnju motora RD-93 (moderniziranoj i pojačanoj inačici vrlo raširenog motora RD-33, koji se ugrađuje kao standardni pogon na MiG-29). Pretpostavlja se da bi Kina motore RD-93 mogla ugrađivati u svoje lovce-bombardere FC-1.
Uz motore kao glavni dio zrakoplovne opreme, Rusija je glavni dostavljač zrakoplovnih radara za potrebe kineskog RZ-a. U tom kontekstu, kineski lovci J-10 opremaju se suvremenim radarom N-010ME “Žuk-ME”, kojeg proizvodi korporacija “Fazotron-NIIR”. Prema nepotvrđenim podacima, Rusija je dosad isporučila oko 100 takvih radara.
Što se tiče zrakoplovnog naoružanja, Kina od Rusije uglavnom kupuje tehnologiju i licence, a oružje i streljivo proizvodi u vlastitoj industriji. U tom kontekstu, pouzdano se zna da je još 1997. kupila licencu i tehnologiju za proizvodnju protubrodske rakete Kh-31A, koju proizvodi pod vlastitom oznakom YJ-91. Osim toga, glavno naoružanje za zračne borbe kineskih aviona čine rakete “zrak-zrak” R-27 i R-60 koje se proizvode po licenci i koriste na lovcima J-8D. Za suvremenije rakete R-77 nije prodana licenca nego jedna isporuka gotovih raketa (navodno je sklopljen ugovor za isporuku 3720 tih raketa). Kina ima tehnologiju i za proizvodnju proturadarske rakete tipa Kh-31P, međutim, licencu i tehnologiju za proizvodnju protubrodskih raketa Kh-35 Rusija im nije htjela prodati, jer bi time ugrozila i vlastite nacionalne interese na Dalekom istoku. No, prodala im je određenu količinu tih raketa 2001. godine, uz mornaričku inačicu aviona Su-30MKK.
Vojno-tehnička suradnja na području ratne mornarice započela je kasnije nego u zrakoplovstvu, sklapanjem ugovora o predaji dvaju razarača klase “Sovremennij” (projekta 956E). U trenutku sklapanja ugovora, ruska brodogradilišta dovršavala su dva broda te klase za potrebe vlastitog RM-a (razarač “Ekaterinburg” je bio dovršen oko 70%, a “Aleksandr Nevskij” oko 30%), međutim, odlučeno je da se predaju kineskom RM-u. U javnost je “procurila” informacija kako su oba broda prodana za 603 milijuna USD, što je dovelo do sudskog procesa i velikih kadrovskih “čistki” u brodogradilištima (ne zbog svote po kojoj su brodovi prodani, nego zbog toga što je strogo čuvana informacija “ugledala svjetlost dana”). Osim toga, Kina je tijekom 90-ih dobila dvije podmornice klase “Kilo”, starijeg tipa (tzv. projekta 877EKM) i dvije modernizirane podmornice iste klase (projekta 636). Po neslužbenim procjenama, njihova vrijednost je između 180 i 250 milijuna USD, međutim, isporuke prvih podmornica većim dijelom su bile pokrivene uvozom kineske robe. Kasnije je dio isplate u konvertibilnoj valuti porastao u znatnijoj mjeri, da bi se na kraju plaćanje kliringom i barterom praktično svelo na nulu.
Početkom siječnja 2002. godine zaključen je novi ugovor (vrijedan otprilike 1,4 milijarde USD), kojim je Kina kupila dva nova razarača moderniziranog projekta 956EM (po NATO-ovoj klasifikaciji klasa “Sovremennij II”), a tijekom svibnja iste godine sklopljen je iznimno veliki ugovor za predaju 8 podmornica projekta 636, koje su trebale biti opremljene najsuvremenijim protubrodskim raketama “Club-S”. Vrijednost tog ugovora se u stručnim krugovima procjenjuje na 1,5 – 1,6 milijardi USD (naravno, službeni podaci nikad nisu objavljeni). Nešto kasnije sklopljen je ugovor za predaju kineskom RM-u 28-30 specijaliziranih mornaričkih lovaca-bombardera Su-30MKK, prilagođenih za nošenje protubrodskih raketa Kh-31A. Potrebno je istaknuti kako ti Su-30MKK ne ulaze u kvotu od 80 sličnih aviona koje je dobio kineski RZ, već predstavljaju posebnu narudžbu.
Posebnu pozornost svjetske javnosti izazvalo je “curenje” informacije kako je kineska RM sklopila ugovor za nabavu dva raketna sustava PZO S-300F “Rif”. U stvari, riječ je o standardnom PZO sustavu S-300 prilagođenom za uporabu na brodovima većeg deplasmana. Ti sustavi su namijenjeni PZO-u odreda ratnih brodova i kao takvi, predstavljaju glavni preduvjet za stvaranje oceanskih flotnih sastava. Drugim riječima, dobije li te sustave, kineskoj RM omogućen je “izlazak na otvoreno more”. Pretpostavlja se da će oba sustava biti ugrađena na razarače klase 052B, kineske proizvodnje. Osim toga, za razarače klase “Sovremennij” kineski RM je kupio i određeni broj raketa “more-more” tipa 3M-80E “Moskit”, te palubne helikoptere Ka-28.
Borbene sustave PZO-a Rusija je počela dostavljati kineskim oružanim snagama gotovo istodobno kada je počela suradnja na području zrakoplovstva. U razdoblju 1992. – 1999. Kina je dobila između 6 i 8 divizijuna (po većem broju ozbiljnih raščlambi, vjerojatnija brojka je 8 kompletnih divizijuna) raznih inačica sustava S-300 u dvije isporuke. Tijekom 2001. potpisan je novi ugovor, vrijednosti oko 400 milijuna USD, koji će biti realiziran u sklopu podmirenja ruskog klirinškog duga, a odnosi se na isporuku 4 divizijuna najsuvremenije inačice S-300PMU-2 “Favorit”. Pretpostavlja se da bi njihova isporuka mogla biti realizirana tijekom idućih 2-3 godine. Osim spomenutog, u drugoj polovini 90-ih Rusija je Kini predala (kroz dva približno jednaka transfera), ukupno 27 borbenih jedinica PZO raketnog sustava “Tor-M1”, nominalne vrijednosti ukupno 500-600 milijuna USD.
S obzirom na to da je tijekom vremena uspjela izgraditi vlastiti vojno-industrijski kompleks, Kina nikada nije pokazivala osobiti interes za razvoj vojno-tehničke suradnje na području kopnenih snaga (bolje rečeno, nije imala potrebe uvoza naoružanja i vojne opreme za potrebe KoV-a). Jedini interes koji je svojedobno izražen na tom području odnosio se na dalekodometni, samovozni VBR 9K58 “Smerč”, kal. 300 mm, te samovozno topničko oruđe 2S23 “Nona-SVK”, kal. 120 mm, međutim, ne postoje nikakvi podaci da je došlo do potpisivanja bilo kakvog ugovora ili isporuke tih sustava Kini. S druge strane, za potrebe svojih kopnenih snaga, Kina je kod “Konstruktorskog biroa priborostrojenija” iz Tule naručila 1000 samonavođenih topničkih projektila “Krasnopolj-M” u NATO kalibru 155 mm, koji su isporučeni 1999. ? 2000. godine. U 1997. godini zaključen je ugovor o licencnoj proizvodnji tih projektila u Kini, a do 2000. godine obavljen je i potrebni transfer tehnologije za njihovu proizvodnju koja je počela krajem te godine.

Marinko OGOREC