Za razliku od Francuske i Italije, Velika Britanija je pred rat bila solidno naoružana pješačkim oružjem, izvanredne kakvoće i u dovoljnim količinama, u čemu bila je ravna Njemačkoj

Na vrijeme usvojena i uvedena u naoružanje, Maximova strojopuška dobila je i dodatnu potvrdu: kad se pozicijski rat razvio do krajnjih granica ljudske izdržljivosti, Britanci su mu pokušali doskočiti izumom novog oružja, koje se temeljilo na strojopuški Maxim. Pojavljuje se 1916. godine tenk. Prvi tenkovi bili su naoružani isključivo strojnicama Maxim-Vickers, dok se top u naoružanju tenkova pojavio kasnije. Britanske pješačke puške apsolutno su neodvojive od imena J.P. Leea, konstruktora rođenog u Škotskoj, a odgojenog u Kanadi. Stjecajem okolnosti, James Purvis Lee je sve svoje izume na području konstruiranja vatrenog oružja stvorio u Sjedinjenim Američkim Državama, što mu je naposljetku donijelo i američko državljanstvo. Unatoč tome, u svijetu poznavatelja oružja ime “Lee” automatski asocira na britanske pješačke puške Lee-Metford i Lee-Enfield, a koje su bile osnovno oružje britanskog pješaštva od 1888. godine. Konstrukcije svojih pušaka Lee je patentirao u Engleskoj, Belgiji i Rusiji.

Po konstrukciji spremnika i zatvarača Leeove puške mnogo duguju sustavima Mannlicher i Mauser, koje je Lee proučio, te su ga inspirirale na vlastito rješenje. Kad je riječ o spremniku, Leeov je savršeniji od oba navedena. Neki autori, pozivajući se na izvorne nacrte, pretpostavljaju da je Mauser svoj spremnik usavršavao na temelju Leeovog. No, upravo uvidom u nacrte, može se tvrditi da se radi o posve različitim konstrukcijama spremnika, a jedino što ih međusobno povezuje jest činjenica, da se u sva tri slučaja radi o kutijstom spremniku, tako da je spomenuta pretpostavka malo vjerojatna.
Tijekom 1885. u Velikoj Britaniji je obavljeno ispitivanje Leeove puške s postraničnim Bethel-Birtonovim kutijastim spremnikom. U to vrijeme su u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji još uvijek u redovnom naoružanju uzorci pušaka s tubularnim spremnikom. Kako su britanski vojni stručnjaci uočili da se u to doba Nijemci i Austro-Ugarska intenzivno bave konstruiranjem pušaka s kutijastim spremnikom, Lee je naknadno još i poboljšao konstrukciju svoje puške, uključujući i spremnik. U V. Britaniji su tijekom 1887. obavljena poredbena ispitivanja Leeove puške s poboljšanim spremnikom i Lee-Burtonove s postraničnim spremnikom, a uz primjenu Mtfordovog načina žlijebljenja cijevi na oba oružja, te u novom kalibru .402 (10,21 mm).

Kako su u međuvremenu Švicarci, nakon pokusa s Rubinovom modifikacijom metka, smanjili svoj službeni kalibar na 7,5 mm, to je ponukalo britanske vojne vlasti da usvoje rezultate švicarskih istraživanja i smanje svoj kalibar na 303 (7,69 mm). Nova je puška službeno usvojena u naoružanje britanske vojske, a predstavlja kombinaciju Leeovog zatvarača i spremnika, te Metfordovog načina žlijebljenja cijevi. Novi metak, kalibra 303, bio je u početku punjen komprimiranim crnim barutom,da bi se od 1902.počeo puniti malodimnim.
U prosincu 1888. novi je uzorak usvojen pod nazivom “Lee-Metford, puška sa spremnikom Mk I”.

Ubrzo se ukazala potreba za daljnjim usavršavanjem, pa je u travnju 1892. usvojena poboljšana inačica puške. Prva serija puške Lee-Metford Mk II bila je isporučivana s odvojivim kutijastim spremnikom, baš kao i na Mk I, a kapacitet spremnika bio je povećan na 10 metaka. Obavljena je i neznatna preinaka zatvarača, a promijenjen je i vanjski obris cijevi.
Nakon Mk II uslijedile su 1894. i 1895. godine jošdvije preinake na britanskoj pješačkoj pušci, koje su rezultirale vrlo malim izmjenama i bez bitnih odstupanja od osnovne konstrukcije. No, iz inačice koja je modificirana 1894. razvijen je karabin Lee-Metford MK I, a iz inačice razvijene 1895. karabin Lee-Metford Mk II. Oba su karabina predstavljala skraćene i olakšane inačice pješačkih pušaka, te u svemu slijede konstrukcije pješačkih pušaka iz 1984., odnosno 1895. godine. Oba karabina razlikuju se u jednoj pojedinosti modifikacije: na inačici iz 1894. jedini sigurnosni mehanizam predstavlja mogućnost dovođenja udarača u srednji (polunapeti) položaj, pa taj sigurnosni sustav susrećemo i na karabinu Mk I. Modifikacija puške iz 1885. godine, ima sigurnosni sustav riješen u obliku ručne kočnice na zatvarača, pa i karabin Mk II, koji je iz nje proizašao, slijedi opisano rješenje. Ostali tehnički podaci jednaki su za oba karabina, dok se modificirane puške, iz kojih su proizašli u ostalim pojedinostima konstrukcije ne razlikuju od osnovnog uzorka.

Puška Lee-Enfield Mk I proizvodila se u velikom broju modificiranih inačica, a konstrukcija se razlikuje tek u nevažnim detaljima. U naoružanje britanske vojske usvojene su u studenom 1895. puška i karabin Lee-Enfield kao poboljšane inačice dotadašnjeg oružja. Plitki Metfordovi žlijebovi u cijevi, karakteristični za dosad opisane uzorke, zamijenjeni su dubljima, a također su modernizirane ciljničke sprave. O koliko sitnim se preinakama radilo svjedoči činjenica da se inačica puške, označena kao MK I*, usvojena 1899. od osnovnog uzorka razlikuje po tome što nema u kundaku smještenu šipku za čišćenje.
Puška Lee-Enfield razvijala se i dalje, te je nastalo još nekoliko modifikacija nakon I. svj. rata.
Zaključak: Glede preciznosti britanskim puškama nije bilo prigovora, a bile su u djelovanju za nijansu brže od njemačkih, Mauserovih pušaka, i to u prvom redu zbog nešto brže akcije zatvarača, kao i zbog toga što je punjenje odvojivim spremnikom u načelu brže. Međutim, također valja znati, da i odvojive spremnike također treba napuniti, te da puška dok se oni pune ne radi. Prava prednost britanskih pušaka u odnosu na njemačke je u kapacitetu spremnika, povećanom na 10 metaka, dok su Mauserove puške imale kapacitet spremnika od 5 metaka.

Britanske strojopuške: Osim Maximove strojopuške, koju je u donekle pojednostavljenoj inačici proizvodila britanska tvrtka Vickers, u britansko naoružanje usvojena je i strojopuška sustava Hotschkiss. Ta strojopuška, koja radi na načelu posudbe plinova, u britanskoj je inačici imala znatno bolja svojstva i značajke negoli u francuskoj. riječ je prije svega o tehnički razrađenijim pojedinostima konstrukcije, a što se osobito odnosi na sustav alimentiranja strojopuške, kao i na bitno bolji rad zatvarača. Punila se jednako kao i francuska strojopuška, pomoću limenih traka s 9,14 ili 30 metaka, no, inačica označena s Mk I* punila se i metalnim redenicima kapaciteta 50 metaka, a koji su se mogli međusobno nadovezivati. Zabravljivanje zatvarača riješeno je pomoću prekinutog vijka, a mehanizam zabravljivanja bio je dvodijelan i sastojao se od bloka glave zatvarača i zaustavljača. Regulator plinova bio je smješten na prednjem kraju plinskog cilindra, a oružje je također imalo regulator paljbe (pojedinačna ili rafalna). Strojopuška Vickers (Maxim) od osnovnog se uzorka razlikovala prije svega po tipu paljbe, koja je mogla biti isključivo rafalna. Kadenca je iznosila 500 metaka u minuti. Na stražnjem kraju rukohvata mogao se postaviti optički ciljnik (jednako kao i na njemački MG 08), čime je domet ovog oružja mogao biti posve iskorišten.

Tijekom I. svj. rat američka tvrtka Colt proizvodila je Vickerse za rusku vladu, i to neposredno nakon ulaska Amerike u rat, a prije nego što je Rusija potpisala separatni mir, barem ako je vjerovati angloameričkim izvorima. Te su strojopuške bile prilagođene ruskom službenom metku kalibra 7,62 X 54 mm. No, neke od proizvodnih linija tvornice bile su prilagođene američkom službenom kalibru, jer proizvodnja Browningovog M 1917 nije bila dostatna za potrebe američke vojske. Britansko kratkocijevno oružje predstavljao je službeni revolver Webley-Smith, a njime su se britanski časnici uglavnom i služili. Također je u uporabi, iako nikad nije službeno prihvaćen u britansko naoružanje, bio Mauser C 96, kojeg je britanska vlada nabavila u velikim količinama znatno prije izbijanja rata. U časničkom osobnom naoružanju također je bila i manja količina Browningovih samokresa.

Dinko ČUTURA