Od završetka Korejskog rata do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, pješaštvo većine suvremenih vojski intenzivno se priprema za izvođenje borbenih djelovanja u uvjetima nuklearnog rata, u skladu s prevladavajućim strategijama antagonističkih vojnih blokova.

U okolnostima postojanja nuklearnog oružja dominantnim se smatrala moć nuklearnog naoružanja i kod vodećih velesila postrojbe strateških raketnih projektila s nuklearnim bojnim glavama postaju glavni rodovi vojske (u SSSR-u se ustrojava čak i samostalna grana oružanih snaga – Strateške nuklearne snage). Tijekom različitih vježbi i nuklearnih pokusa ustanovilo se da bi u uvjetima nuklearnog rata najučinkovitije bile oklopne snage, koje su se pokazale najotpornijima na učinke nuklearnog oružja i najprimjerenijima za eksploataciju nuklearnih breša u protivničkom borbenom postroju.

Prilagodba pješaštva uvjetima nuklearnog rata
Oklopne snage dobivaju primat u oružanim snagama, dok se u stručnoj literaturi o mjestu i ulozi pješaštva povela prava polemika – od stavova kako se u pogledu važnosti pješaštva nije ništa znatnije promijenilo do ekstremnih razmišljanja po kojima bi u uvjetima nuklearnog rata uloga pješaštva bila tek svedena na svojevrsno osiguranje nesmetanog djelovanja oklopnih snaga. S vremenom je prevladalo mišljenje da bi i u uvjetima nuklearnog rata pješaštvo ostalo najbrojniji i jedan od najvažnijih rodova kopnene vojske, ali opremljeno i prilagođeno novim okolnostima. U tom kontekstu, pješaštvo se masovno oprema oklopnim transporterima s punim sposobnostima kretanja na

Slika-2: U složenim okolnostima streljačka desetina napušta borbeno vozilo i prihvaća borbu uz njegovu neposrednu potporu
kontaminiranom zemljištu. Postupno je prevladao stav da oklopni transporteri trebaju omogućiti djelovanje pješaštva streljačkim oružjem iz vozila, te biti adekvatno naoružani za neposrednu paljbenu potporu postrojbe ukoliko ona mora izići iz vozila i nastaviti borbena djelovanja pješice. Na taj način stvorena su borbena vozila pješaštva (slika br. 1), koja su dala novu kvalitetu pješačkim postrojbama, ali isto tako i znatno utjecala na promjenu njihove taktike i ustroja.

Zbog velikog povećanja pokretljivosti i paljbene moći, brojni sastav pješačkih postrojbi se smanjuje, a modernizacijom komunikacijskih sustava javlja se dilema o svrhovitosti trojnog ustroja i potrebe postojanja velikog broja različitih stupnjeva zapovijedanja (vod – satnija – bojna – pukovnija ili brigada – divizija i sl.). U pojedinim zapadnim zemljama, umjesto pukovnija ustrojavaju se taktičke skupine sastavljene neposredno od satnija, a sastav im je određivan ciljano, po zadaći koju trebaju izvršiti. Istovremeno, od malih postrojbi zahtijeva se znatno veća samostalnost u borbenim djelovanjima, a od viših zapovjedništava i stožera izrazito dispergirana mogućnost zapovijedanja i nadzora. Takvi zahtjevi rezultirali su napuštanjem klasičnog trojnog ustroja viših taktičkih postrojbi i formiranjem tzv. “Pentomic” divizija u oružanim snagama zemalja NATO-a (prvo u SAD-u, a kasnije i u drugim članicama) sastavljenih od 5 taktičkih skupina (svaka sastava 3-5 različite satnije, ovisno o zadaći koja se pred njih postavljala) gotovo potpuno samostalnog djelovanja. S druge strane, zemlje Varšavskog ugovora sačuvale su klasičnu trojnu formaciju svojih pješačkih postrojbi, samo su ih u potpunosti opremili borbenim vozilima pješaštva (osobito u SSSR-u u kojem su ih preimenovali u “moto-streljačke postrojbe”)

Nova taktika borbene uporabe pješaštva (prvenstveno iz borbenih vozila, a samo izuzetno izvan njih – slika br. 2) zahtijevala je nove prilagodbe streljačkog oružja, koje je moralo biti manjih dimenzija, kako bi se bez smetnji moglo koristiti u skučenoj unutarnjosti borbenog vozila. Osim preklopnog kundaka, koji se pokazao izvrsnim rješenjem kod njemačkog MP 38/40 za potrebe njihovih padobranskih i mehaniziranih snaga tijekom II. svjetskog rata i koji je nakon toga postao standardni dio streljačkog naoružanja u velikom broju zemalja, za rješenje ovih problema uvodi se tzv. “bull-pup” konstrukcija oružja (streljačko naoružanje kod kojeg su zatvarač s automatikom i spremnik za streljivo smješteni iza mehanizma za okidanje, odnosno iza okidača, obično u za to posebno adaptirani kundak). Koncepcija “bull-pup” naoružanja nije nova, jer potječe još od Thorneycroftovog karabina iz 1901. godine (slika br. 3), kojom se željela dobiti puška znatno kraćih dimenzija od standardnih, pri čemu bi bila sačuvana ista dužina cijevi, te sukladno tome jednaka preciznost i točnost gađanja, međutim s ozbiljnijim pristupom konstrukciji “bull-pup” naoružanja započeli su Britanci početkom 50-tih godina prošlog stoljeća. Rezultat je bila jurišna puška EM-2, koja je ostala u eksperimentalnoj razini, nakon čega su pojedine velike sile rješenja potražila u skraćenim inačicama standardnih jurišnih pušaka (kao što su bile npr. američka “Colt Commando” ili sovjetska AKS-74U). Izuzetak je bila Francuska koja je za standardno naoružanje svojih oružanih snaga usvojila “bull-pup” pušku FAMAS (slika br. 4), čiji razvoj je započeo 1967. godine, da bi njezino ispitivanje u francuskim oružanim snagama bilo nastavljeno već 1972. Nakon Francuske, “bull-pup”

Slika-4: Francuska jurišna puška FAMAS. Kalibar 5,56 mm NATO; dužina 757 mm, cijev 488 m; masa praznog oružja 3,61 kg, punjenje okvir sa 25 ili30 metaka; početna brzina zrna 960 m/sek; brzina paljbe 900-1000 metaka/min; učinkoviti domet oko 300 m
pušku u naoružanje svojih oružanih snaga uvela je Austrija (“Steyr” AUG), nakon čega i ostale zemlje više ili manje prihvaćaju tu konfiguraciju.

Otprilike u istom razdoblju, američki vojni stručnjaci utvrdili su kako dotadašnji kalibri streljačkog naoružanja (7,62 mm NATO i .30-06 koji se već koristio u znatno manjoj mjeri) svojom snagom nadilaze potrebe pješaštva, a ujedno je nastavljena težnja da svaki vojnik nosi što više streljiva u svom borbenom kompletu, bez znatnijeg povećanja ukupne mase njegove opreme, te se počelo eksperimentirati sa streljivom manjih kalibara i mase metka, ali velikih početnih brzina. Rezultat je bio metak 5,56×45 mm koji je početkom 70-tih uveden u naoružanje NATO-a kao standardno puščano i puškostrojničko streljivo.

Povećanje protuoklopnih i protuzračnih mogućnosti
S obzirom da su oklopne snage smatrane glavnim rodom oružanih snaga, koji jedini može učinkovito eksploatirati učinak nuklearnog naoružanja (zbog čega je došlo do njihovog naglog razvoja i omasovljavanja), a osim toga i pješaštvo je u velikoj mjeri postalo “oklopljeno” (masovnim uvođenjem borbenih vozila pješaštva), potreba za povećanjem protuoklopnih mogućnosti postrojbi svih razina postala je vrlo aktualna. Rješenje je pronađeno u razvoju vođenih protutenkovskih raketa, koje su se intenzivnije počele razvijati 50-tih godina, da bi krajem 50-tih i početkom 60-tih ušle u operativnu uporabu (slika br. 5). Osim toga, znatno je povećan broj ručnih protuoklopnih bacača u nižim taktičkim postrojbama, a bestrzajni topovi postali su osnovni nosilac protuoklopne borbe na razini pješačke bojne.

Veliki broj borbenih i transportnih vozila, ali i druge vojne tehnike u sastavu pješačkih postrojbi učinio ih je itekako rentabilnim ciljevima za ratno zrakoplovstvo, pa je uočena potreba jačanja njihovih protuzrakoplovnih mogućnosti. S obzirom da mjere prikrivanja više nisu bile dovoljno učinkovite, bilo je potrebno pješačke postrojbe opremiti s učinkovitim PZO sustavima, a kako nakon Korejskog rata više niti protuzrakoplovne strojnice nisu bile učinkovite u sukobu s brzim, mlaznim zrakoplovima, započeo je razvoj prijenosnih PZO vođenih raketa. Prvi takav sustav koji je ušao u operativnu uporabu sredinom 60-tih godina bio je američki FIM-43 “Redeye” (slika br. 6).

Ubrzo je uslijedio sovjetski odgovor – prijenosni PZO sustav “Strijela-2”, koji je relativno brzo uveden u naoružanje zemalja Varšavskog bloka i drugih saveznica SSSR-a, nakon operativne uporabe “Redeye-a”. Istovremeno, na obje strane nastavljen je razvoj i lakih PZO automatskih topova, koji su se pokazali izuzetno učinkovitim još u II. svjetskom ratu, kao i svim ostalim sukobima poslije njega. Najčešće su izrađivani u samovoznoj inačici (slika br. 7), a obično su činili PZO skupinu zajedno s prijenosnim raketnim sustavima.
Krajem 60-tih godina već je bila uspostavljena nuklearna ravnoteža među velesilama (ne u potpunosti, ali dovoljno za ozbiljno promišljanje o promjeni vojne doktrine na obje strane), pa je postajala sve manja mogućnost izbijanja svjetskog nuklearnog sukoba, a strateško nuklearno oružje postalo je samo sredstvo “prevencije straha”. Osim toga, lokalni i regionalni ratovi koji su vođeni u ovom razdoblju pokazali su novu potrebu prilagođavanja pješaštva i u drugačijim okolnostima nego što su uvjeti nuklearnog rata. Tome su možda u najvećoj mjeri doprinijeli Vijetnamski rat i Arapsko-izraelski ratovi.

Iskustva iz lokalnih ratova
Antikolonijalni ratovi Vijetnamaca protiv francuskih i američkih snaga trajali su ukupno 25 godina i jedni su od najdužih ratova u XX. stoljeću. Tome se još treba pridodati razdoblje II. svjetskog rata, tijekom kojeg je na tom prostoru djelovao vrlo jak pokret otpora protiv japanskih okupacijskih snaga. U tim ratovima angažirani su izuzetno veliki ljudski i materijalni resursi (osobito u zadnjem Vijetnamskom ratu, kada su se neposredno uključile i SAD). Dugogodišnji ratovi u Indokini vrlo brzo su postali poligon za isprobavanje najsuvremenijih sustava naoružanja, ratne tehnike i vojne opreme, te optimalnog načina njihove uporabe, a sukladno tome, često je mijenjana taktika i strategija zaraćenih strana kako bi se pronašli najbolji modaliteti ostvarenja vojno-političkih ciljeva. Tehnički i materijalno superiornije, kolonijalne snage (u prvo vrijeme Francuzi, a zatim i Amerikanci sa svojim saveznicima), nastojale su nametnuti oblik borbe u kojem bi do izražaja došla njihova ratna tehnika, međutim zbog vrlo teških uvjeta terena (koji je uglavnom bio močvarni ili pokriven prašumom), uporaba teške ratne tehnike bila je vrlo ograničena i to prvenstveno u zahvatu rijetkih komunikacija i na području naseljenih mjesta. S druge strane, takva konfiguracija zemljišta i pokrivenost vegetacijom pogodovala je vijetnamskim snagama, koje su vodile dugotrajni partizanski rat. Teška ratna tehnika načelno je bila od male koristi, osim na ograničenim područjima. Tenkovi, od kojih je svakako najzastupljeniji bio M-48 “Patton”, a koristile su ga i francuske i američko-sajgonske snage, pokazao se neuspješnim, kao i oklopni transporter M-113. Upravo su ratovi u Vijetnamu potpuno izmijenili doktrinarni stav o oklopnom transporteru kao prijevoznom sredstvu pješaštva u borbeno vozilo koje, osim usluge prevoženja, treba desetini ili pješačkoj skupini koju prevozi pružiti snažnu paljbenu potporu (promjenom tog stava oklopni transporteri razvijaju se kao borbena vozila pješaštva u gotovo svim zemljama s razvijenom vojnom industrijom).

Međutim, ukoliko je većina teške ratne tehnike podbacila, helikopter je u vijetnamskim ratovima postigao svoju punu afirmaciju (slika br. 8). Zbog šumovitog i slabo prohodnog zemljišta bili su idealni za brzo prebacivanje postrojbi u pojedine oblasti i njihovo snabdijevanje, čime se znatno brže moglo reagirati na aktivnosti protivnika i ostvariti težište vlastitih borbenih operacija. U uvjetima apsolutne zračne nadmoćnosti koju su imali i Francuzi i Amerikanci, helikopter je bio najvrjedniji ratni stroj, pomoću kojeg su vršena prebacivanja i snabdijevanja postrojbi na terenu, izvlačenje ranjenika, spašavanje posada oborenih zrakoplova, izviđanje i sl. Vrlo brzo je uočena prednost naoružanih helikoptera u borbi, pa se tijekom zadnjeg vijetnamskog rata počinje razvijati novi tip borbene letjelice – borbeni ili jurišni helikopter. U svakom slučaju, helikopter je pješaštvu tijekom Vijetnamskog rata dao novu kvalitetu i omogućio uključivanje i treće dimenzije u borbene operacije.

Tijekom Vijetnamskog rata, bez ikakve sumnje, najvažniju ulogu imalo je pješaštvo naoružano i opremljeno za blisku borbu, pri čemu je od ključnog značaja bilo automatsko oružje (francuske i američko-sajgonske postrojbe bile su opremljene uglavnom naoružanjem vlastite vojne industrije, dok su vijetnamske oslobodilačke snage, uz naoružanje iz ratnog plijena, koristile razne inačice “kalašnjikova” iz vojne pomoći socijalističkih zemalja). Uvjeti u kojima je vođena većina borbi, istaknuli su u prvi plan važnost snajperista, a osim toga, vrlo učinkovitim pokazali su se ručni bacači granata, vojničke puške sačmarice, bestrzajna oružja i minobacači. Tehnički i materijalno znatno inferiornije snage Vijetnama, u partizanskom ratu kojeg su vodile (slika br. 9) primjenjivale su izrazito domišljatu taktiku, pa su osim komparativnih prednosti zemljišta pokrivenog tropskom vegetacijom, izgradili cijele podzemne labirinte koji su im služili za sklonište i iz kojih su vodili borbene akcije, uglavnom zasjednog tipa. Amerikanci do kraja rata nisu uspjeli istjerati Vijetnamce iz tih labirinata, pri tome izgubivši u njima veliki broj ljudi. Vijetnamci su masovno koristili i veliki broj raznih vrsta klopki, čime su nanosili razmjerno velike gubitke protivnicima, a imale su i razoran učinak na moral protivničkih vojnika. Kako je pristizala vojna pomoć iz socijalističkih zemalja, tako su vijetnamski borci sve više koristili razne vrste mina, međutim i dalje su masovno postavljali svoje klopke.

S druge strane, Arapsko-izraelski ratovi vođeni su u potpuno drugačijim okolnostima, ali su jednako tako istaknuli važnost pješaštva kao temeljnog borbenog roda kopnene vojske. Za razliku od Vijetnamskog rata, karakteristike zemljišta na kojem su izvođena borbena djelovanja u Arapsko-izraelskim ratovima omogućavala su masovnu primjenu teške ratne tehnike, a s obzirom da su vođeni u zenitu globalne hladnoratovske politike, razumljivo je značajno angažiranje velikih sila u pružanju vojne pomoći sukobljenim stranama. U gotovo svim sukobima izraelska vojska vodila je “munjeviti rat”, pri čemu su glavnu ulogu imale oklopno-mehanizirane snage i ratno zrakoplovstvo, pa su izraelske oružane snage stekle bogato iskustvo u njihovom korištenju, ali istovremeno svoju učinkovitost pokazala su i suvremena protuoklopna sredstva, osobito vođene rakete koje su bile vrlo uspješne u Yom-Kippurskom  ratu (najučinkovitijim protuoklopnim oružjem, kojim je uništeno više od 70% svih uništenih izraelskih tenkova, pokazala se vođena raketa sovjetske proizvodnje 9K11 “Maljutka” (slika br. 10), dok su za pojačanje svoje protuoklopne obrane Izraelci nabavili vrlo učinkoviti sustav “Tow”).

Podjela pješaštva
Tijekom ovog, inače prilično dugog razdoblja, pješaštvo je ostalo najmasovniji rod vojske (npr. u francuskoj kopnenoj vojsci bilo je oko 50% pješačkih bojni, u SAD-u oko 70%, Italiji i Grčkoj oko 75% itd.) i ponovo se potvrdilo kao jedan od najvažnijih rodova oružanih snaga gotovo svih zemalja u svijetu. U skladu s namjenom, opremljenošću i specijaliziranom obukom pješaštvo se u potpunosti podijelilo po vrstama na:
• opće, motorizirano ili mehanizirano pješaštvo – osposobljeno za izvođenje svih vrsta borbenog djelovanja i u svim uvjetima na ravničarskom i brežuljkastom zemljištu. U većini razvijenih zemalja bila je opremljena borbenim vozilima pješaštva iz kojih je načelno vodila borbu;
• brdsko-planinsko pješaštvo – osposobljeno i posebno opremljeno za izvođenje borbenih djelovanja na brdsko-planinskom i pošumljenom zemljištu. Sukladno tome, obuka ovih postrojbi uključivala je i razne tehnike penjanja (uključujući i alpinističko penjanje) i skijanje. U velikom broju zemalja planinske postrojbe ostale su opremljene tovarnom stokom (konjima, mazgama i mulama) za prenošenje složenijih vrsta naoružanja (brdskog topništva, minobacača, strojnica i sl.);
• mornaričko-desantno pješaštvo – uvježbano i opremljeno za izvođenje borbenih djelovanja nakon pomorskog desantiranja, te za sve oblike borbenih djelovanja u priobalju. Sukladno tome, opremljeno je opremom i težom ratnom tehnikom prilagođenom tim zadaćama. U pojedinim zemljama (konkretnije – SAD), mornaričko-desantne snage postale su čak i samostalna grana oružanih snaga i
• zračno-desantno pješaštvo – osposobljeno, opremljeno i uvježbano za prijevoz zračnim putem i desantiranje u dubljoj ili plićoj pozadini protivnika, te za izvođenje borbenih djelovanja u okruženju. Zbog specifičnosti taktike izvođenja borbenih djelovanja, obuke i posebno prilagođene opreme i naoružanja, zračno-desantno pješaštvo se u velikoj mjeri razlikuje od drugih vrsta pješaštva, pa u većini zemalja čini samostalni rod oružanih snaga, nerijetko u sastavu ratnog zrakoplovstva umjesto u kopnenoj vojsci (što bi bilo logično za očekivati).

Osim te podjele po vrstama, pješaštvo u tom razdoblju dijeli se i po specijalnostima koje su proistekle prvenstveno iz borbenih sredstava kojim su bili opremljeni pojedini specijalisti, te njihovih temeljnih borbenih zadaća na:
• streljačku specijalnost – najmasovniji dio svih pješačkih postrojbi, naoružan puškama, puškostrojnicama, kratkim strojnicama, ručnim bombama i sl;
• strojničarsku specijalnost – naoružanu strojnicama za neposrednu potporu streljačkih dijelova;
• izvidničku specijalnost – osposobljenu i uvježbanu (vrlo često i posebno opremljenu) za izvođenje izvidničkih i diverzantskih akcija u bližoj ili većoj dubini protivnika;
• protuoklopnu specijalnost – naoružanu ručnim bacačima ili bestrzajnim topovima i uvježbanu za borbu s protivničkim oklopnim sredstvima;
• minobacačku specijalnost – naoružanu minobacačima za neposrednu potporu streljačkih dijelova;
• snajpersku specijalnost – naoružanu snajperskim puškama i uvježbanu za sve oblike snajperske djelatnosti i
• padobransku specijalnost – karakterističnu isključivo za zračno-desantne snage, koje su uvježbavane u desantiranju padobranima.
Takva podjela pješaštva i njezine temeljne zadaće ostale su sve do završetka “hladnog rata” i blokovske bipolarizacije, kada masovne armije postaju nesvrsishodne, a ratne operacije poprimaju sasvim drugačiji karakter, zasnovan na tehnološkoj nadmoćnosti i potpunoj informatizaciji svih operativnih sustava uvezenih u tzv. C4I sustav. Prve naznake novih oblika ratovanja mogle su se nazrijeti tijekom Falklandskog rata 1982. godine, međutim svoju punu dimenziju dobile su u Zaljevskom ratu 1990. – 1991. godine, o čemu će biti više riječi u narednom nastavku.

Marinko OGOREC