Suvremeni oblici sukoba u današnje vrijeme sve više poprimaju nove dimenzije i nove oblike realizacije, koji se prilično teško mogu definirati ratom u njegovu klasičnom poimanju, zbog čega se uvriježio termin asimetrični sukobi, odnosno asimetrične prijetnje

Svojom koncepcijom, metodologijom i načinom izvođenja, Zaljevski rat je potpuno nov oblik ratnih sukoba, specifičnih za kraj XX. stoljeća, i okvirno daje doktrinarni prikaz ratova za XXI. stoljeće. Taj rat je bio strogo lokalnog karaktera, ograničen na realizaciju vrlo konkretnih i jasno označenih ciljeva, pri čemu se u najvećoj mjeri nastojalo izbjeći nepotrebne gubitke i civilne žrtve. U tu svrhu korištena su najsuvremenija oružja, namijenjena upravo za precizna gađanja malih i dobro zaštićenih ciljeva, kao što su krstareće rakete Tomahawk, vođeni raketni projektili zrak-zemlja (npr. proturadarski projektil HARM), laserski navođene bombe tipa Paveway, GBU-28 i sl. Sama metodologija izvođenja borbenih djelovanja detaljno je razrađena i usmjerena na potpuno uskraćivanje inicijative protivniku, pa nakon opsežnih priprema (koje su, osim materijalnih i organizacijskih, obuhvatile intenzivno izviđanje i prikupljanje svih relevantnih obavještajnih podataka) započela su intenzivna strategijska bombardiranja iz zraka i s mora, u cilju uništenja protivničke protuzračne obrane, ratnog zrakoplovstva, vojne proizvodnje, centara veze, zapovjednih mjesta, radarskih i promatračkih postrojenja, te drugih strateški važnih ciljeva, čime se dezorijentirao protivnikov sustav zapovijedanja i protivnika se prisililo na pregovore. Kako bi se na minimalnu mjeru sveli vlastiti gubici, zadaću strateškog bombardiranja realizirali su sofisticirani krstareći projektili Tomahawk ispaljivani s podmornica i brodova ili lansirani iz veće udaljenosti sa strateških bombardera B-1 i B-52. Pod zaštitom mraka, noćne napade izvodili su zrakoplovi F-117 s malim radarskim odrazom, zbog čega su uspješno mogli prodrijeti do važnih ciljeva manjih dimenzija ili dobro zaštićenih ciljeva i bombardirati ih preciznim, laserski navođenim bombama. Kad zračnom operacijom nisu uspjeli natjerati Iračane na napuštanje Kuvajta, saveznici su pripremili i izveli zračno-kopnenu operaciju, pri čemu su glavni nositelji udara bili tenkovi tipa Abrams i vrlo pokretna borbena vozila pješaštva Bradley, koje su neposredno podržavali borbeni helikopteri.

Noć prije početka operacije, u pozadinu protivnika ubačene su manje skupine specijalnih postrojbi (slika br. 1), koje su trebale izviđati protivnički teritorij, pronalaziti i javljati položaje iračkih topničkih i raketnih oružja (posebno SCUD-ova), označavati uočene ciljeve laserskim označivačima kako bi mogli biti uništavani precizno, laserski, navođenim oružjem i sl. Te skupine su vrlo dobro odrađivale svoju zadaću i u velikoj mjeri omogućile brzo napredovanje kopnenih snaga, koje su u samo četiri dana razbile iračke oružane snage i oslobodile Kuvajt. Pješaštvo je imalo važnu ulogu uglavnom za čišćenje terena od zaostalih iračkih snaga, prilikom borbi u naseljenim mjestima, za izradu prolaza u minskim poljima i sl. (slika br. 2). “Pustinjska oluja” je postala primjer suvremene operacije, nakon koje su u vojnoj teoriji razrađena načela i metodi konkretizacije integrirane (zračno-kopnene) bitke i postavljeni temelji nove koncepcije ograničenog rata. Novi način izvođenja ratnih operacija postao je temelj novog ustroja oružanih snaga zapadnih zemalja (osobito SAD-a), jer se u velikoj mjeri promijenila i globalno vojno-politička situacija (nestanak blokovske ravnoteže i novi izazovi u međunarodnim odnosima, proizveli su drugačije oblike ugrožavanja međunarodne stabilnosti, što je utjecalo na preispitivanje NATO-ve koncepcije kolektivne zaštite, ali i na vitalne nacionalne interese zemalja članica te koalicije).

Netradicionalne zadaće oružanih snaga
Suvremeni oblici sukoba u današnje vrijeme sve više poprimaju nove dimenzije i nove oblike realizacije, koji se prilično teško mogu definirati ratom u njegovu klasičnom poimanju, zbog čega se uvriježio termin asimetrični sukobi, odnosno asimetrične prijetnje. No, rat kakav poznajemo iz prošlosti još uvijek nije potpuno nestao s međunarodne scene (o tome najbolje svjedoči ne tako davni rusko-gruzijski sukob u južnoj Osetiji i Abhaziji, koji je imao sva obilježja sukoba dviju konvencionalno opremljenih, uvježbanih i vođenih oružanih snaga, pri čemu je do punog izražaja došla teška ratna tehnika, osobito borbeni zrakoplovi, raketni sustavi PZO, višecijevni bacači raketa i oklopna borbena vozila).

Termini asimetrične prijetnje, asimetrični sukobi, asimetrično ratovanje i sl. u uporabi su praktično od kraja XX. i početka ovog stoljeća, no njihova koncepcija nije nova. Zapravo, stara je koliko i sama povijest ratova i drugih oružanih sukoba, jer otkad postoje organizirani i vođeni oružani sukobi vojskovođe su se trudili pronaći slabu točku protivniku, ili neki drugi način kako će ga pobijediti (npr. neizravnim pristupom, odnosno tzv. strategijom posrednog prilaženja, što je moglo uključivati nadmudrivanje glavnih snaga protivnika ili napad na njegovo stanovništvo). Dok su klasični, simetrični ratovi podrazumijevali teritorijalna osvajanja i nasilne promjene granica izravno oružanom agresijom, današnji sukobi primarno su utemeljeni na strategiji posrednog prilaženja, u kojoj teritorijalna osvajanja nisu cilj sam po sebi. Krajnji ciljevi ostvaruju se dinamikom globalnog nastupanja, koja se odvija na ekonomskom, tehnološkom, političkom, kulturološkom, psihološkom i informacijskom planu.

Slično postupanje provodit će i strana prisiljena na asimetričan sukob. U današnje vrijeme, osnovni je cilj slabije strane kroz asimetrični sukob stvoriti uvjerenje kod pripadnika protivničke strane (ali isto tako i u široj javnosti) kako rješavanje sukoba nije moguće jednostranim nametanjem političke opcije nakon njihove vojne intervencije. Pri tome, strana koja provodi taktiku asimetričnog ratovanja obično želi iskoristiti činjenicu da je javnost u zapadnim demokracijama vrlo osjetljiva na gubitke vlastitih vojnika i građana, ali isto tako i činjenicu da troškovi vođenja takvog rata stalno rastu, što rat duže traje. Dugotrajno stanje asimetričnog ratovanja može dovesti do znatnog pada potpore javnosti strani kojoj je nametnut, te do pritiska na političke strukture za donošenje odluke o povlačenju snaga iz sukoba (slika br. 4).

Jedan od vrlo proširenih modela rješavanja problema ratnih sukoba novog doba postale su mirovne operacije, koje se definiraju kao aktivnosti na uspostavljanju i očuvanju međunarodnog mira pod okriljem Organizacije Ujedinjenih Naroda, međunarodnih organizacija ili ad hoc koalicija država. U vrijeme hladnog rata takav oblik vojnih operacija bio je prvenstveno poduziman u cilju očuvanja mira (pri čemu se nerijetko nametao svojevrsni “status quo” na terenu nakon prekida oružanih sukoba), a snage koje su ga provodile načelno nisu imale mandat uporabe oružja niti vojne sile prema sukobljenim snagama (osobito nakon svojevrsne kompromitacije snaga UN-a u korejskom ratu). Mandat snaga koje provode mirovne operacije u današnje vrijeme znatno je proširen u odnosu na prethodni (slika br. 5), pa se i suvremene mirovne operacije dijele na:
• operacije preventivne diplomacije (sprečavanja sukoba)
• operacije očuvanja mira
• operacije nametanja mira i
• operacije poslijeratne izgradnje mira

Operacije preventivne diplomacije podrazumijevaju pravovremeno prikupljanje informacija o potencijalnoj krizi i mogućnosti izbijanja sukoba (na lokalnoj ili regionalnoj razini), te izradu odgovarajućih raščlambi o optimalnim mjerama u njihovom sprječavanju. Načelno, radi se o obliku mirovnih operacija koje prvenstveno traže diplomatski angažman zemalja uključenih na rješavanju krize, dok je njihova vojna sila u drugom planu i obično se koristi samo u funkciji demonstracije sile.

Potpuno drugačije su operacije očuvanja mira, koje se u današnje vrijeme mogu smatrati klasičnim (i najčešćim) oblikom angažiranja mirovnih snaga. Obično se provode pod pokroviteljstvom Organizacije Ujedinjenih Naroda (tzv. “plave kacige”), po prestanku ratnih operacija, a definiraju se kao “način pomaganja zemljama razdvojenim konfliktom da stvore uvjete za stvaranje održivog mira”. U praksi, obično se radi o dolasku mirovnih snaga na područje razgraničenja nakon borbenih operacija, koje nadgledaju poštivanje mira do iznalaženja političkog rješenja među suprotstavljenim snagama. Te snage u pravilu nemaju mandat uporabe naoružanja niti vojne sile, osim u slučaju samoobrane.

Operacije nametanja mira predstavljaju suvremeni oblik angažiranja oružanih snaga, koji se počeo provoditi praktično sa završetkom “hladnog rata”, a podrazumijeva puni vojni angažman oružanih snaga trećih zemalja, s ciljem prisilnog završetka ratnog sukoba u nekoj zemlji ili regiji, po potrebi provođenja prisilnog razoružanja sukobljenih snaga i stvaranja uvjeta za političko rješenje konflikta. Vrlo često operacije nametanja mira nakon prekida ratnih operacija prerastaju u operacije očuvanja mira, obično uz angažiranje “plavih kaciga” iz zemalja koje nisu sudjelovale u nametanju mira.

Operacije poslijeratne izgradnje mira opet pretpostavljaju primarno diplomatsko, političko i gospodarsko rješavanje problema, uz veći angažman diplomatsko-političkih struktura trećih zemalja, dok njihove oružane snage u ovim okolnostima imaju samo ulogu potpore, u cilju provedbe dogovorenih mjera (dosta slično kao i uloga oružanih snaga u operacijama “preventivne diplomacije”).
Pješaštvo u suvremenim ratnim operacijama
Netradicionalne zadaće koje se postavljaju pred oružane snage s kraja XX. i početka ovog stoljeća, u velikoj mjeri utjecale su i na taktiku uporabe pješaštva. Uz tradicionalne borbene aktivnosti, kao što su napad i obrana (koje su i dalje ostali osnovni vidovi borbenih djelovanja cjelokupnih oružanih snaga, pa sukladno tome i pješaštva), nove zadaće pješaštva postaju ophodnja, potraga, eskort i osiguranje objekata (slika br. 6).

Najčešći oblik angažiranja pješaštva u raznim mirovnim operacijama predstavljaju ophodnje, koje nisu novi oblik angažiranja vojnih snaga (postoje praktično od kada i ratovanje), međutim već nakon II. svjetskog rata njihova važnost postaje znatno naglašenija nego ranije zbog razvoja tehnike, povećane pokretljivosti kopnenih snaga, dinamičnosti borbenih djelovanja i rastresitosti borbenog postroja. U novim okolnostima ophodnje imaju prvorazredni značaj i danas su jedan od najčešćih načina izvođenja borbenih operacija (osobito u urbanim područjima). Radi se o manjim skupinama ili taktičkim postrojbama (načelno desetine ili voda, a znatno rjeđe satnije) koje se upućuju izvan mjesta baziranja, obično unaprijed definiranim smjerom, s ciljem kontrole prostora, izviđanja terena ili pronalaženja i likvidacije protivničkih borbenih skupina. Sukladno konkretnoj zadaći, formira se i ophodnja, koja može biti izviđačka, borbena, nadzorna, za osiguranje, za kontrolu komunikacija i sl. te oprema naoružanjem i opremom koja joj omogućava optimalno izvršenje zadaće. Npr. izviđačke ophodnje (slika br. 7) obično će biti na relativno brzim borbenim vozilima visoke pokretljivosti, opremljene senzorima i instrumentima koji omogućavaju promatranje terena u svim uvjetima, ali im je naoružanje relativno slabije, jer takve ophodnje načelno ne stupaju u borbeni kontakt, osim u slučaju neposredne obrane. S druge strane, borbene ophodnje (osobito ukoliko je poznata snaga protivnika) na zadaću idu u težoj (ali otpornijoj) borbenoj tehnici, s naoružanjem koje im omogućava njezino najučinkovitije izvršenje.

Osim ophodnji, veliki dio borbenih aktivnosti suvremenog pješaštva sastoji se u potragama raznih vrsta, pretresu terena i check-point kontrolama. U principu, to su policijske zadaće, koje u svim organiziranim državama obavljaju redarstvene snage, a ne vojska, međutim u okolnostima narušenih društvenih odnosa i nefunkcionalnih tijela državne uprave vrlo često te poslove moraju obavljati oružane snage (detaljnije o društvenoj ulozi oružanih snaga u “Hrvatskom vojniku” br. 193 od 20. 06. 2008.). Prilikom obavljanja mirovnih operacija, najveći dio ovih zadaća “pada na leđa” snaga koju su u njima angažirane, zbog čega suvremeno pješaštvo mora proći obuku i za realizaciju takvih redarstvenih poslova.

Zadaće eskorta isto tako su načelno aktivnosti za redarstvene snage, međutim poslove osiguranja izvršavale su redovito i vojne postrojbe kada se radilo o pratnji vojnih transporta, konvoja, državnih i vojnih dužnosnika i sl. U tom slučaju, radi se o elementu borbenog osiguranja, a primjenjuje se praktično kroz cijelu povijest ratovanja, međutim do punog značaja dolazi u II. svjetskom ratu i svim ratovima nakon njega zbog izuzetnog porasta važnosti logistike i održavanja nesmetanih logističkih tokova. Mirovne operacije uključuju fluktuaciju velikog broja vozila (vojni konvoji, dostava humanitarne pomoći, zbrinjavanje velike mase izbjeglica, medicinska pomoć i sl.) koji su vrlo često primamljiva meta lokalnim naoružanim skupinama (bez obzira da li se radi o postrojbama zaraćenih strana ili naoružanim bandama kriminalaca kojima je jedini motiv pljačka) zbog čega je redovito nužna naoružana pratnja mirovnih snaga. Slične aktivnosti primjenjuju se i prilikom zaštite objekata, vojnih baza, ključnih komunikacijskih čvorišta, važnih administrativnih objekata i dr. Pješaštvo je za takve zadaće najbolje pripremljeno i osposobljeno, zbog čega je njegova uloga nezamjenjiva.

Perspektive daljnjeg razvoja pješaštva
Krajem XX. i početkom ovog stoljeća stvoreni su uvjeti za razvoj malih, potpuno profesionalnih i vrlo sofisticiranih oružanih snaga, jer nakon Zaljevskog rata u kojem su redefinirane dotadašnje zakonitosti vojne vještine i uneseni novi elementi u taktici vođenja ratnih operacija, planeri vojnih operacija (prvi put u povijesti) uvode svojevrsnu tržišnu logiku prilikom razmatranja uporabe svojih oružanih snaga i oružanih sustava, jer naoružanje i složena ratna tehnika postali su izuzetno skupi. Jednako složenim postalo je upravljanje borbenim sustavima, što zahtijeva poseban odabir ljudstva za posade i njihovu dugotrajnu (i vrlo skupu) izobrazbu i uvježbavanje. Te činjenice natjerale su generale na maksimalno ekonomiziranje s postrojbama, trudeći se da vlastite gubitke svedu na najmanju moguću mjeru, pa su masovni gubici u ratnim operacijama (kakvi su obilježili svjetske ratove), za sofisticirane vojske definitivno postali dio povijesti (detaljnije u članku “Razvoj i strukturalna klasifikacija vojne sile i oružanih snaga”, “Hrvatski vojnik” br. 189 od 23. 05. 2008.).

Mikroelektronika je promijenila ciljničke sustave i sustave navođenja suvremenog naoružanja, njihove senzore za otkrivanje ciljeva i strukturu projektila, u gotovo svim vrstama oružja. Oružani sustavi novog doba sve više postaju potpuno automatizirani, manje ili više opremljeni tzv. umjetnom inteligencijom, s visokim stupnjem autonomnosti koja omogućava vrlo precizne pogotke na velikim udaljenostima, s većim stupnjem selektivnosti nego prijašnja oružja itd. Ratovi novog doba pokazali su da u suvremenim uvjetima ratovanja ogromnu prednost imaju visoko sofisticirani tehnički rodovi vojske kao što su ratno zrakoplovstvo, oklopne snage, topništvo i sl. koji su nositelji glavnog udara i u perspektivi će i dalje zadržati svoju ulogu i značaj. Kakve su u tim okolnostima perspektive pješaštva?

Pješaštvo budućnosti vrlo vjerojatno neće u većoj mjeri izgubiti na važnosti koju je imala gotovo cijelu povijest ? zakonitost po kojoj “teritorij nije zauzet dok na njega ne kroči noga pješaka”, još uvijek ima svoju punu afirmaciju, a za očekivati je da će biti zadržana i u narednom razdoblju. Borbena taktika i načela njegove primjene vjerojatno se neće radikalnije mijenjati od današnje uporabe pješaštva, međutim naoružanje i oprema će neminovno doživjeti temeljitije promjene. Pješaštvo u budućnosti biti će još pokretljivije nego danas, jer modernizacija njegovih borbenih oklopnih vozila ide u smjeru povećanja pokretljivosti i taktičkog radijusa djelovanja, uz istovremeno poboljšanje oklopne zaštite i paljbene moći. Oprema vojnika budućnosti biti će lakša, udobnija i izrađena od sintetičkim materijala koji će omogućavati bolju pokretljivost i mogućnost prikrivanja na terenu, uz istovremenu zaštitu od klimatskih uvjeta (slika br. 8). Potrebno je naglasiti kako se može očekivati borbeno djelovanje pješaštva uglavnom na vrlo kontaminiranom prostoru (iz raznih izvora, pri čemu se ne podrazumijeva samo uporaba bojnih otrova ili radioloških kontaminata), zbog čega bi sastavni dio opreme bila sofisticirana zaštitna maska uz odgovarajuće zaštitne naočale, a moguće da bi sve to bilo objedinjeno u jedinstveni zaštitno-ventilacijski kompleks s borbenom kacigom.

Može se očekivati daljnji razvoj streljačkog naoružanja koje bi moglo postati manjih dimenzija i težine, ali povećanih vatrenih mogućnosti i preciznosti. Jedan od pokazatelja smjera u kojem se može nastaviti razvoj streljačkog naoružanja je njemačka puška “Heckler & Koch” G-11 u kalibru 4,7 mm (slika br. 9) i na streljivo bez čahure. Za sada taj revolucionarni model streljačkog naoružanja nije našao svoje mjesto u serijskom naoružanju vojnih postrojbi (odustalo se od njegove proizvodnje kada nije prošao na natječaju za standardnu vojnu pušku NATO-a), međutim streljivo bez čahure, koje je u prosjeku za 1/3 lakše od standardnog vojnog streljiva (i toliko više ga može vojnik nositi u svom borbenom kompletu) i za čiju proizvodnju ne treba trošiti relativno skupu sirovinu (mesing, tombak ili čelik od kojih se uglavnom izrađuju čahure) svakako ima svoju budućnost. S druge strane, za očekivati je daljnji razvoj i uvođenje u operativnu uporabu višenamjenskog oružja, koje se jednostavnom i brzom zamjenom dijelova može pretvoriti iz automatske puške u puškostrojnicu, kratku strojnicu ili čak pištolj. Većih promjena vjerojatno neće biti jedino u taktici snajperista koja se nije radikalnije mijenjala od kraja prošlog stoljeća, međutim daljnji razvoj snajperskog oružja i opreme očekuje se u jednakoj mjeri kao i drugo streljačko naoružanje. Za očekivati je daljnji razvoj i drugih oružanih sustava koje koristi pješaštvo (protuoklopnih i PZO), te cijelog niza senzora i vojne opreme koja pomaže pri bržoj i jednostavnijoj orijentaciji na terenu (slika br. 10), kretanju po teško prohodnom zemljištu, prikrivanju i preživljavanju u iznimno teškim uvjetima.

Na kraju, može se zaključiti kako je najstariji rod vojske još uvijek vrlo daleko od nestajanja u povijesti, zajedno s vihorima prohujalih ratova. Suvremeno pješaštvo i dalje je žilavi i nezamjenjivi dio oružanih snaga bez kojega zauzeti teren nije ujedno i osvojen, niti pobijeđeni protivnik nije definitivno poražen, a svi pokazatelji upućuju na to da će i u budućnosti zadržati istu ulogu i značaj.

Marinko OGOREC