Ciparska mornarica uvela je u operativnu uporabu svoj prvi odobalni ophodni brod, imena "Commodore Andreas…
Pokažite nam brod – ostalo je naša briga (I. dio)
Kako bi onemogućili brodsku samoobranu, protubrodski vođeni projektili lete brzinama tri puta većim od zvuka i nadmašuju domete od 200 km
Slično kao i kod tenkova i protuoklopnih vođenih projektila, i kod ratnih brodova i protubrodskih vođenih projektila stalno se odvija nadmetanje koje znači razliku između opstanka i uništenja. S jedne strane razvijaju se sve precizniji, brži i ubojitiji projektili, a s druge sve napredniji sustavi za proturaketnu brodsku obranu kojima je svrha ili zavarati ili uništiti prijetnju. U toj neprestanoj utrci, protubrodski vođeni projektili ponekad ostvare prednost. Tako je pri kraju razvoja nova generacija projektila velikog i vrlo velikog dometa, koji uz to lete nadzvučnim brzinama i imaju mogućnost oštrog manevriranja (pri visokim G opterećenjima) neposredno prije udara u cilj. Da bi se povećala vjerojatnost izbjegavanja brodske proturaketne obrane, neki su dobili i mogućnost napadanja ciljeva poniranjem pri vrlo oštrim, gotovo okomitim kutovima.
Amerikanci vole isticati da njihova vojska uvijek ima najbolje od najboljeg, ali prvenstvo uporabe protubrodskih vođenih projektila ipak je otišlo na drugu stranu, Sovjetskom Savezu. Naime, prva uspješna uporaba protubrodskog vođenog projektila obavljena je 21. listopada 1967., kad su čak četiri sovjetska projektila (lansirani s egipatskog raketnog čamca) Raduga P-15 Termit (SS-N-2 Styx) potopila izraelski razarač Eilat. Termit je veliki projektil poletne mase od čak 2300 kg, opremljen bojnom glavom mase 450 kg. Iako tako masivan, imao je domet od samo 43 km. Unatoč tome, našao se u naoružanju u više od 20 ratnih mornarica. Egipatska je ratna mornarica uporabila Termite i u ratu 1973., ali sa znatno manje uspjeha. Do tada su ga Izraelci dobro proučili te razvili sustav protumjera. Razvili su također svoj protubrodski vođeni projektil IAI Gabriel. Zato je 1971. indijska ratna mornarica uspješno uporabila Termite u napadu na pakistanske ratne brodove, potopivši nekoliko (uključujući i razarač Khaibar istisnine 2480 tona), ali i za napade na ciljeve na obali. I iračka i iranska ratna mornarica rabile su Termit u ratu koji je trajao od 1980. do 1988. godine.
Iduća velika prekretnica u uporabi protubrodskih vođenih projektila dogodila se na južnom Atlantiku 1982., tijekom britansko-argentinskog rata za Falklande. Bio je to prvi pravi pomorski rat nakon II. svjetskog rata i samim tim odličan pokazatelj mogućnosti protubrodskih vođenih projektila. Na britansku žalost, Falklandski rat je pokazao svu učinkovitost francuskih projektila Aerospatiale Missiles (danas MBDA) AM39 Exocet. Najprije je 4. svibnja pogođen razarač HMS Sheffield (potonuo 10. svibnja), a potom 25. svibnja trgovački brod Atlantic Conveyor (potonuo 30. svibnja). U oba slučaja, Exoceti su lansirani s mornaričkih jurišnika Super Etendard. Još prije početka rata, argentinska ratna mornarica je Exocete inačice MM38 premjestila s razarača ARA Guerrico na kamione, te ih prebacila na Falklande. S jednog je kamiona 12. lipnja lansiran projektil koji je teško oštetio razarač HMS Glamorgan. Rat za Falklande donio je i prvu borbenu uporabu lakih protubrodskih projektila MBDA Sea Skua, koji su lansiralni s mornaričkih helikoptera Lynx.
Ubojitost Exoceta osjetila je i američka ratna mornarica, kad su 17. svibnja 1987. u Perzijskom zaljevu dva iračka projektila greškom pogodila fregatu USS Stark. U tom slučaju, projektili su lansirani s Miragea F1. Za razliku od Shefilda, kojeg je pogodio samo jedan Exocet, Stark se, iako teško oštećen, uspio održati na površini.
U godinama, ili bolje rečeno desetljećima nakon II. svjetskog rata, američka ratna mornarica nije pokazivala veliko zanimanje za protubrodske vođene projektile. Zbog pacifičkih iskustava s uporabom nosača aviona, američka je mornarica znatno više pozornosti pridavala protuzračnim i protupodmorničkim raketnim sustavima, a samo uništavanje protivničkih brodova prepušteno je avionima na nosačima. Tek kad su Termiti potopili Eilat, američka ratna mornarica je odlučila razviti svoj prvi protubrodski vođeni projektil. Tako je, nakon ne malog kašnjenja, 1977. u operativnu uporabu uveden AGM-84 Harpoon. Prvi je put u borbi uporabljen tek 1986., kad su potopiljena najmanje dva libijska patrolna broda. Unutar Operation Praying Mantis, koja se 1988. odvijala u Perzijskom zaljevu, lansirano je više AGM-84 i RGM-84 projektila, kako s američkih brodova i aviona tako i s iranskih. Američki projektili su potopili iransku fregatu Sahand, dok je iranski promašio američki razarač USS Wainwright.
Tijekom operacije Desert Storm 1991. godine, prvi je put u borbi uporabljeno nekoliko protubrodskih vođenih projektila, između ostalih i MBDA-ov AS.15TT laki projektil namijenjen uporabi s mornaričkih helikoptera. Specifičnost tog projektila jest uporaba sustava s poluaktivnim radarskim navođenjem na cilj.
Većina suvremenih protubrodskih projektila rabi aktivni radarski sustav za samonavođenje na cilj u završnoj fazi leta. U srednjem dijelu leta, u pravilu su opremljeni inercijalnim sustavom navigacije, koji je “pojačan” GPS sustavom.
Donedavno su tržištem protubrodskih vođenih projektila dominirali američki, ruski (sovjetski) i francuski proizvođači. Danas je situacija nešto složenija jer se za svoj dio “kolača” bore Kinezi i Izraelci. Uskoro će velik konkurent biti i Indija, koja je, u suradnji s Rusijom, dovršila razvoj nadzvučnog protubrodskoga vođenog projektila Brahmos.
Kina
Svoje prve protubrodske vođene projektile Kina je razvila na osnovi sovjetskih projektila, prije svega P-15 Termita. Još 1959. pojavili su se kineske kopije Termita, označene kao CSS-N-1/2 Scrubbrush (namijenjene uporabi s brodova), te CSS-C-2 Silkworm i CSS-C-3 Seersucker (namijenjene obalnim lanserima). Silkworm su rabile iračka i iranska vojska tijekom rata u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Tijekom rata 1991. iračka je vojska neuspješno lansirala dva Silkworma na američki bojni brod USS Missouri. Ništa bolje nisu prošla ni lansiranja dva Silkworma 2003. na koalicijske snage u Kuvajtu.
U kineskoj terminologiji, originalni projektil namijenjen naoružavanju brodova označen je kao Shang You SY-1. Masa mu je 2095 kg, a opremljen je velikom bojnom glavom od 513 kg. Maksimalni domet mu je samo 40 km, a visina leta između 100 i 300 metara. Nedostatak malog dometa djelomično je otklonjen kod SY-2, kod kojega je dvostruko veći nego kod SY-1. Tijekom šezdesetih godina XX. stoljeća, Kina je pokrenula razvoj velikog broja protubrodskih vođenih projektila, djelom na osnovi Termita, a dijelom kao originalne projekte. Na osnovi SY-2 nastao je Hai Ying HY-2 (C201) i Fei Long FL-1, koje su imale veći domet i letjeli na manjim visinama.
Na osnovi HY-2 razvijen je i prvi kineski protubrodski vođeni projektil namijenjen lansiranju iz zraka, YJ-6/C601 (Cas-N-1 Kraken), namijenjen lansiranju s bombardera Xian H-6. Masa HY-6 je 2440 kg, a dobio je bojnu glavu mase 500 kg. Domet mu je, ako se lansira s većih visina i pri većim brzinama, do 100 km. U operativnu je uporabu uveden 1986. Od sredine devedesetih godina XX. stoljeća, u operativnu uporabu ušao je YJ-61/C611 s dometom od već respektabilnih 200 km.
Projektil YJ-6, opremljen raketnim motorom, poslužio je kao osnova za razvoj protubrodskog projektila HY-4/C401 (CSS-C-7 Sadsack), ali i za razvoj krstarećeg projektila YJ-63 ili Kong Di-63 (KD-63), koji je prvi put testiran 2002. godine. Procijenjeni domet YJ-63 je 150 km, iako je to upitno jer je Iran u međuvremenu razvio kopiju YJ-63 dvostruko većeg dometa.
Veliki napredak u razvoju protubrodskih vođenih projektila Kina je ostvarila sredinom osamdesetih godina XX. stoljeća. Iako to nije službeno potvrđeno, na osnovi francuskih Exoceta, koji su prodani pakistanskoj ratnoj mornarici, kineski su inženjeri uspjeli napraviti projektil YJ-8/C801 (CSS-N-4 Sardine). Masa mu je 815 kg, a opremljen je bojnom glavom od 165 kg. Ako se lansira s broda ili kopnenog lansera, domet mu je tek 42 km, dok inačica C801K, namijenjena naoružavanju aviona, ima domet od 50 km. Procjenjuje se da je Kina 1987. i 1988. Iranu isporučila 100 C801. Inačica YJ81/C801A ima povećani domet na 80 km, a zamijećeno je da je 1997. godine jedan probno lansiran s iranskog lovačkog aviona F-4 Phantom II.
Još napredniji je YJ-82/C802 (CSS-N-8 Saccade). Zahvaljujući turbomlaznom pogonu, domet mu je povećan na solidnih 120 km, pa ga je moguće usporediti s američkim Harpoonom. Masa mu je 715 kg, dok je bojna glava ostala ista kao i na YJ-801. U operativnu uporabu uveden je 1989. godine. Najveći strani kupac je Iran, koji je naručio čak 150 komada (lokalno označeni kao Noor). Zbog snažnog američkog političkog pritiska, navodno je dobio samo 60, iako postoje izvještaji da je u međuvremenu pokrenuta proizvodnja Noora u tamošnjim pogonima. C802 još je prodan Bangladešu, Indoneziji, Mijanmaru (Burma) i Pakistanu. Inačica C802A ima povećani domet od 180 km i prvi je put viđena 2006. godine.
Najnoviji, barem široj javnosti, ne tako poznat kineski protubrodski vođeni projektil jest YJ-62/C602, čiji su valjkasti lanseri prvi put viđeni početkom 2004. na razaračima klase Lanzhou (Type 052C). C602 je vrlo moderan projektil koji leti visokim podzvučnim brzinama na visini od samo 30 m, da bi se nakon otkrivanja cilja spustio na visinu od sedam do 10 metara, ovisno o stanju mora. Zbog maksimalnog dometa od čak 280 km, rabi kombinaciju inercijskog i GPS sustava za navigaciju. U završnoj fazi koristi se aktivnim radarskim samonavođenjem. Tako velik domet ostvaren je uporabom turbomlaznog motora. U trenutku lansiranja, dugačak je sedam metara i težak 1140 kg. Ima veliku bojnu glavu mase čak 300 kg, što znači da je namijenjen za uništavanje najvećih ciljeva kao što su krstarice i nosači zrakoplova. Navodi se da postoji i inačica YJ-6/C601, namijenjena uništavanju ciljeva na zemlji (krstareći projektil), iako nije jasno je li riječ o istom projektilu s dvije namjene ili o posebnom projektilu smanjene brzine leta i povećanog dometa.
Kineski su stručnjaci, barem po nedavnim izvještajima Pentagona, otišli još korak dalje te su započeli razvoj protubrodskih balističkih projektila koje bi opremili klasičnim bojnim glavama i aktivnim radarskim sustavom navođenja. Glavni ciljevi tih protubrodskih balističkih projektila bili bi (američki) nosači zrakoplova s velikim ravnim palubama.
Kineske se tvrtke ne bave samo razvojem velikih protubrodskih projektila, već su razvile i lake projektile namijenjene uporabi s helikoptera. Jedan je YJ-7/C701 mase 100 kg i 29 kg bojne glave. Masa mu je 100 kg, a maksimalni domet tek 20 km. C701 ušao je u operativnu uporabu oko 1990. godine. U međuvremenu je Kina prodala Iranu licenciju za njegovu proizvodnju te je dobio lokalnu oznaku Kosar. Postoji i inačica s aktivnim radarskim samonavođenjem C701R mase 120 kg i dometa 25 km.
Za potrebe izvoza razvijen je projektil Hongdu TL-10 mase 105 kg i bojne glave 30 kg. Maksimalni domet mu je 15 km. Osnovna je namjena projektila uništavanje plovila istisnine do 500 tona. Inačica TL-10A ima televizijsko, a TL-10B aktivno radarsko samonavođenje. Sumnja se da je upravo TL-10A krivac za oštećenje izraelske korvete Hanit (1275 tona istisnine) ispred libanonske obale 2006. godine.
Nešto veći je TL-6B, koji ima jednaku bojnu glavu kao i TL-10, ali mu je masa 360 kg. Zbog toga mu je maksimalni domet 35 km. I TL-6 i TL-10 proizvode se samo za izvoz i nisu u naoružanju kineske vojske.
S druge strane Formoškog prolaza, Tajvan je 2007. godine javnosti predstavio protubrodski vođeni projektil s ramjet pogonom Hsiung-Feng III. Ima domet veći od 130 km (neki izvori navode čak 300 km) i nadzvučnu brzinu leta (2300 km/h).
Izrael
Iz raznoraznih, ponajviše političkih razloga, Izrael je od samih početaka svoje državnosti morao pokrenuti snažnu namjensku proizvodnju, između ostalog i protubrodskih vođenih projektila. Uostalom, upravo je izraelska ratna mornarica imala tu “sreću” da se prva suoči s devastirajućim učinkom protubrodskih vođenih projektila. Najprije su razvili projektil Gabriel Mk 1, koji je u operativnu uporabu ušao 1972. godine, te se uspješno rabio u borbama tijekom Jomkipurskog rata iduće godine. Odlike prvog Gabriela bile su poluaktivni radarski princip navođenja i domet od samo 20 km. Zbog toga je razvijen Gabriel Mk 2, kod kojeg je domet povećan na 36 km. Aktivno radarsko samonavođenje uporabljeno je prvi put na Gabrielu Mk 3, a inačica Mk 3 A/S donijela je povećanje dometa na više od 60 km. Iako je u operativnu uporabu navodno uveden još 1992., najveća je nepoznanica Gabriel Mk 4. To je projektil s turbomlaznim motorom, kojem je domet povećan na više od 200 km. Dio izvora navodi da mu je domet 400, a dio čak 1200 km. Zbog toga je vjerojatno riječ o krstarećem projektilu, a ne o protubrodskom. U prilog toj tezi ide i vijest da je za njega razvijena kasetna bojna glava.
Tvrtka IAI na tržištu nudi protuoklopni laserski navođen projektil Lahat, u inačici Naval Lahat, prilagođen uporabi s manjih ratnih brodova. Maksimalni domet mu je osam kilometara i pogodan je za borbu protiv malih, brzih i pokretnih plovila. Proizvođač tvrdi da zbog velike brzine može uništavati i helikoptere. Ista tvrtka razvija i novi projektil Advanced Naval Attack Missile (ponekad se naziva i Gabriel 5), koji izgleda kao stealth Harpoon.
Za protubrodsku borbu može se uporabiti i televizijski vođeni projektil IMI Delilah, razvijen za uporabu s borbenih aviona F-4 i F-16, ali koji se lako može prilagoditi i na druge avione. Usprkos činjenici da je težak samo 237 kg, maksimalni domet mu je čak 150 km. Zbog male mase IMI razmatra mogućnost razvoja inačica koje bi se rabile s helikoptera, brodova i kopnenih lansera.
Rusija
Bivši Sovjetski Savez bio je ne samo najveći proizvođač protubrodskih vođenih projektila, već i najnaprednijih. Međutim, nakon njegovog raspada ruske su tvrtke nastavile s proizvodnjom samo dijela asortimana. Usprkos tome, on je još uvijek daleko najveći na svijetu i obuhvaća projektile u rasponu od onih tek nešto težih od 100 kg pa sve do projektila teških nekoliko tisuća kilograma.
Većinu malih protubrodskih projektila proizvodi tvrtka Tactical Missiles Corporation (TMC). Jedan od njih je Kh-35, na Zapadu popularno nazvan Harpoonski. Prava oznaka mu je 3M24 Uran-E (AS-20 Kayak ili SS-N-25 Switchblade), a inačica namijenjena za obalne bitnice označena je kao 3K60 Bal-E (SS-C-4 Stooge). Kh-35 je visokopodzvučni vođeni projektil pokretan turbomlaznim motorom. Masa mu je u trenutku lansiranja 520 kg (610 sa startnim raketnim motorom). Ima bojnu glavu mase 145 kg i maksimalni domet od 130 km. Dosad je prodan Alžiru, Indiji i Vijetnamu.
Za protubrodsku borbu može se rabiti i vođeni projektil Kh-31A (AS-17 Krypton). Zahvaljujući uporabi protočno-mlaznog motora, maksimalna brzina toga 610 kg teškog projektila jest 2,05 Macha, ali mu je zato domet tek 50 km. I bojna glava ima samo 94 kg. S druge strane, velika brzina i male dimenzije čine ga otpornim na tvrde sustave proturaketne obrane. Osim Rusije, u uporabi je u Kini i Indiji.
Tijekom Hladnoga rata, glavni cilj sovjetskih protubrodskih vođenih projektila bili su američki nosači zrakoplova. Da bi se potopili, ili barem onesposobili tako veliki ciljevi, potrebni su i veliki projektili s velikim bojnim glavama. Jedan od njih je Raduga 3M80E Moskit-E (SS-N-22 Sunburn). Masa pri lansiranju mu je “samo” 4150 kg (300 kg bojne glave), a protočnomlazni motori omogućuju mu maksimalnu brzinu od 2,3 Macha. Usprkos tako velikoj brzini, maksimalni domet mu je solidnih 120 km. Moskti-E je izvezen u Kinu, na razaračima klase Sovremenny. Postoje neslužbeni izvori o postojanju inačice 3M82, povećane mase od 4500 kg i povećanog dometa na 148 km. Prikazan je i mock-up inačice namijenjene uporabi s borbenog aviona Su-27K.
Tvrtka Novator projektirala je porodicu protubrodskih projektila Club (SS-N-27). Club-N namijenjen je uporabi s brodova, Club-S lansira se iz torpednih cijevi na podmornicama, dok je Club-M predviđen za lansere na kamionima. Manje je poznato da je Club i pripadajući sustav za kontrolu paljbe razvila tvrtka Morinformsystem-Agat, koja je usredotočena na razvoj informacijskih sustava. Ova je tvrtka razvila i 3P-14UKCX-X okomiti lanser namijenjen projektilima Club-N i Brahmos. Porodica projektila Club obuhvaća čak pet različitih projektila namijenjenih protubrodskoj i protupodmorničkoj uporabi. Neki od njih mogu se rabiti i kao krstareći projektili za uništavanje ciljeva na zemlji. Tako je za protubrodsku borbu namijenjen 3M54TE1 pokretan turbomlaznim motorom. Lansirna masa mu je 1505 kg, od čega je masa bojne glave 400 kg. Maksimalni domet mu je čak 275 km. Iako je tek neznatna razlika u oznaci, 3M54TE ima masu od 1950 kg, bojnu glavu od “samo” 200 kg i domet od 200 km. Međutim, ovaj projektil završnih 20 km do udara u cilj preleti brzinom od čak tri Macha,
točnije njegov modul s bojnom glavom. Za protupodmorničku borbu namijenjen je 91TRE2 mase 1300 kg i maksimalnog dometa 40 km. Glavni dio tog projektila je samonavođeni protupodmornički torpedo APR-3ME. Za uništavanje ciljeva na zemlji (krstareći projektil) namijenjen je 3M14E/TE (SS-N-30B).
Projektili Club-N zasad se rabe na indijskim fregatama klase Talwar. Projektili Club-S u naoružanju su ruskih, kineskih i indijskih podmornica. Za obalne bitnice namijenjen Club-M sastoji se od šest projektila 3M54KE ili 3M14KE, a kao potencijalni kupac spominju se Ujedinjeni Arapski Emirati. Za naoružavanje aviona namijenjen je 3M54AE. Na zrakoplovnoj izložbi Maks 2007 predstavljen je u borbenom kompletu Su-35, te je predložen i za naoružavanje Tu-142.
Indija
Nadzvučni protubrodski vođeni projektil Brahmos nastao je kao plod rusko-indijske suradnje. Temelji se na nešto ranije razvijenom ruskom supersoničnom protubrodskom projektilu SS-N-26 Yahont. To je vjerojatno najmoderniji protubrodski projektil, koji leti brzinom od 2,8 Macha i može pogoditi cilj na udaljenosti od 290 km. Jedini nedostatak mu je masa od čak 2550 kg i dužina od osam metara. Brahmos je već u operativnoj uporabi na dva indijska razarača te će biti u naoružanju razarača klase Kolkata. Isporuka indijskoj ratnoj mornarici započela je sredinom 2007. U završnoj fazi razvoja je i inačica namijenjena uporabi s podmornica. Razvijana je i inačica namijenjena naoružavanju Su-30MKI, ali su nastali problemi zbog veličine projektila, tako da je dovršetak razvoja upitan.
Dražen MILIĆ