Poljički statut

Važan hrvatski zbornik običajnog prava, koji nam omogućava pravni, ekonomski, društveni, politički i povijesni uvid u odnose i strukturu stanovništva u hrvatskom razvijenom srednjem vijeku, nastao je na području Poljičke republike. Najstariji sačuvani tekst potječe s kraja XV. ili početka XVI. st., a pisan je poljičicom…

Stara župna crkva svetog Luke u selu Trnbusi koje je spadalo u Gornja Poljica. Stručnjaci smatraju da je sagrađena u XVI. stoljeću, a u njoj se nalazi jedno od najstarijih sačuvanih crkvenih zvona u Dalmaciji

Poljička republika označuje područje istočno od Splita koje se protezalo od rijeke i mjesta Žrnovnice na zapadu do rijeke Cetine na istoku. Obuhvaćala je također područje od mora do iza Mosora, ispod Garduna kod Trilja. Protezala se na oko dvjesto do tristo četvornih kilometara, činilo ju je dvanaest sela (katuna), a dijelila se prema položaju u odnosu na Mosor na Gornju, Srednju i Donju. Ono po čemu je bila specifična njezina je široka autonomija od XIII. do XIX. st., kad ju je ukinula francuska uprava. Dokaz je njezine samouprave postojanje Narodne skupštine, glavnog upravnog tijela koje je bilo sastavljeno od svih građana. Uz Narodnu skupštinu postojao je i Zbor, sastavljen od lokalnih plemića i seoskih knezova. Oni su birali poljičkog kneza i upravljali javnim poslovima. Veliki poljički knez biran je svake godine 23. travnja, na blagdan sv. Jurja. Bio je vrhovni predstavnik Poljičke republike te najviše pravosudno i izvršno tijelo.

Iz kanonskog i rimskog prava

Povjesničari smatraju da su se Poljičani već od XIII. st., nezadovoljni samovlašću određenih velikaša koje je ugarski dvor slabo kontrolirao, otrgnuli od vlasti ugarske krune. Kako bi zadržali plemićka nasljedna prava i samosvijest, poljički didići (plemenitaši) imali su za cilj očuvati tradicionalne vrijednosti društva na području Poljica. Zbog toga je trebalo stvoriti zbornik običajnog prava koji bi regulirao odnose u društvu i utemeljio autonomni sustav koji će funkcionirati bez obzira na to pod čijim se kraljevstvom ili vlašću našli. Tvorci samog Poljičkog statuta bili su zacijelo popovi glagoljaši koji su jedini poznavali kanonsko i rimsko pravo. Na temelju tih prava stvorili su i Poljički statut, koji se bazirao na individualnom i javnom pravu te jasno utvrđivao društvene, političke i ekonomske odnose unutar Poljičke republike.

Nekoliko redakcija

Poljičani sve do 1322. nisu imali potrebe za statutom jer su pod vlašću knezova bribirskih vladala nepisana prava i običaji koje su dobro poznavali i pridržavali ih se, kao i sami Bribirci. Kad se ugarski kralj Karlo I. Robert (1288. – 1342.), s još nekoliko velikaških obitelji odlučio na pohod u južnu Dalmaciju kako bi srušio s vlasti Mladina II. Šubića, javila se prva redakcija teksta. Sadržavala je osamnaest članaka, a kralj ju je odbio. Prilikom spora oko granice između Poljičana i pojedinih Splićana 1333. godine također se spominju želje Poljičana za vlastitom samoupravom. Nakon što je kraljeva žena Elizabeta (oko 1334. – 1387.) u jednom sporu presudila u korist Splićana te zapovjedila kraljevskom banu da kazni poljičke didiće, oni su tražili da im se sudi u skladu s njihovim pravnim običajima, koji su poslije našli mjesto u Poljičkom statutu. Napokon, 1387. bosanski vladar Tvrtko I. (oko 1338. – 1391.), koji je zavladao područjem Poljica, odobrava Poljičanima drugu redakciju statuta. Poljičani su u vrijeme kad su trebali doći pod vlast Venecije donijeli 1440. i treću redakciju. Četvrta je, s većim brojem izmjena i dopuna, nastala 1485., kad Poljičani ponovno dolaze pod vlast hrvatsko-ugarske krune. Premda se spominje i peta, nastala za vrijeme Kandijskog rata 1665., smatra se da je upravo s četvrtom redakcijom nastao završni oblik, koji se uz sitne korekcije održao do 1807., kad je Poljička republika prestala postojati.

Šestostoljetni fenomen

Na stećcima pokraj crkve svetog Luke najvjerojatnije su isklesani prikazi borbe jer se radi o dva ukrštena koplja i samostrelu. Ploče vjerojatno datiraju iz druge polovine XIV. ili prve polovine XV. stoljeća

Poljički statut pisan je poljičicom, pismom koje se od XV. do XIX. st. koristilo u Poljicima i gotovo cijeloj srednjoj Dalmaciji. Poljičica je zapravo bila jedan od regionalnih tipova hrvatske kurzivne ćirilice, koja je u paleografiji dobila naziv bosančica. Statut je većim dijelom pisan štokavski, a manjim dijelom čakavski. Jasno je dijelio stanovništvo na povlašteni plemićki sloj koji su činili didići i vlastela (ugričići), neplemenite stanovnike općine, slobodne seljake – pučane, obrađivače plemićke zemlje – kmetiće te stočare – vlahe. Zahvaljujući njegovim normama može se saznati mnoštvo događaja iz života Poljičke republike. Njegovi temelji proizlaze iz društvene arhaičnosti, a specifičan je zbog autentičnosti i vjerodostojnosti. Danas se najstariji sačuvani rukopis Poljičkog statuta čuva u Zagrebu u Arhivu HAZU-a, a stručnjaci smatraju da potječe s kraja XV. ili početka XVI. stoljeća. Ukrajinski filolog i povjesničar Jevgenij Paščenko iznio je podatke koji govore o velikoj sličnosti između Poljičkog statuta i zbornika Kijevska pravda. Uz Vinodolski zakonik, Poljički statut najvažniji je hrvatski pravni spomenik pisan narodnim jezikom. Nastao je kao izraz želje za samoupravom kroz očuvanje narodnog suvereniteta i kolektivnosti u obavljanju javnih poslova te dokaz šestostoljetnog postojanja Poljičke republike.    

Josip BULJAN

foto Josip Vranković