Zahvaljujući odluci vojske i Vlade Ujedinjenog Kraljevstva o modernizaciji glavnih borbenih tenkova, Challenger 2 trebao bi ostati nositelj moći njihovih oklopnih snaga sve do 2035. godine

Tijekom Drugog svjetskog rata britanski su tenkovi u odnosu na njemačke uglavnom imali slabiju paljbenu moć i oklopnu zaštitu, a unatoč boljoj pokretljivosti bili su prilično nepouzdani. Nakon rata britanski konstruktori dosljedno su provodili politiku kojom su vojsci osiguravali tenkove koji po naoružanju i oklopu neće više nikad biti podređeni protivničkim. Za razliku od škole europskih saveznika koja je promicala visoku pokretljivost i paljbenu moć kako bi se osigurao opstanak na bojnom polju, Britanci su smatrali da je glavni atribut tenka paljbena moć. Cilj toga bilo je uništavanje protivnika na što većem dometu, a onda je po važnosti slijedila oklopna zaštita kao preduvjet za preživljavanje na bojištu visokog intenziteta. Britanci su tad napustili doktrinu podjele tenkova na krstareće (cruiser) i pješačke (infantry) i usvojili ideju univerzalnog tenka, danas poznatog kao glavni borbeni tenk (Main Battle Tank – MBT).

Početak s Centurionom
Prvi od njih bio je Centurion, s odličnim dizajnom koji je dopuštao mnoge nadogradnje i modernizacije te doživio i velik broj inačica i velik izvozni uspjeh. Izvorno je bio naoružan topom od 17 funti (76,2 mm), poslije naknadno opremljen topom od 20 funti (84 mm) i na koncu dobro poznatim topom L7 od 105 mm. S povećanjem paljbene moći povećavao se i oklop Centuriona, a spremnik za gorivo više je nego udvostručen. Centurion je bio jedan od najzastupljenijih tenkova tijekom izraelsko-arapskih ratova, a Izrael njegovo podvozje još danas koristi u svojim konceptima teških oklopnih transportera. Njegov je nasljednik Chieftain, čiji je dizajn bio povezan sa zahtjevom za postavljanje najvećeg praktički izvedivog topa. Riječ je bila o užlijebljenom topu Royal Ordnance L11 kalibra 120 mm, ugrađenom i u Challenger, tenk koji krajem osamdesetih preuzima perjanicu osnovnog britanskog oklopnjaka. Ono po čemu se Challenger posebno isticao kad se pojavio bila je iznimno visoka oklopna zaštita. Osiguravao ju je moderni sendvič-oklop koji se smatra posebno otpornim na kumulativne bojne glave. Taj oklop, poznat pod imenom Chobham, postao je osnova za nešto mlađa slična rješenja na drugim modernim zapadnim tenkovima (Leopard 2, Abrams, Leclerc).

Odluka Margaret Thatcher
Challenger 2 nastao je iz potrebe za zamjenom Chieftaina koji se više nisu smatrali doraslim sovjetskim tenkovima T-64 i T-72. No, razlog je i želja da se nešto učini s Challengerima. Naime, na NATO-ovu tenkovskom natjecanju Canadian Army Trophy održanom 1987. godine, Challenger se našao na uvjerljivo zadnjem mjestu. U usporedbi s M1A1 Abramsom i Leopardom 2 A4, Challengeru je trebalo znatno više vremena za zahvat i uništavanje meta, posebice pri gađanju iz pokreta ili u pokretnu metu. Zanimljivo je da su u vojsci rješavanje tog problema smatrali toliko hitnim da su prvo željeli kupiti američke Abramse, ali tadašnja premijerka Margaret Thatcher to je zaustavila sugeriravši Ministarstvu obrane da ponovno razmisli.
Zahvaljujući odluci da se pokuša s novim domaćim rješenjem, tvrtki Vickers Defence Systems (VDS) dodijeljen je 1989. ugovor od 90 milijuna funti kojim se obvezala dokazati da do 1990. može razviti suvremeni tenk. Istodobno je VDS-u povjeren i projekt CHARM koji je rezultirao novim užlijebljenim topom L30A1 od 120 mm i novim streljivom CHARM 3 koje je imalo 25 % veću probojnost u odnosu na prethodno.

Pobjeda domaćina
VDS je na koncu proizveo devet prototipova Challengera 2, ali oni su i dalje imali konkurenciju u stranim ponudama u vidu tenkova i inačica koje su tad još bile u razvoju: njemačkog Leoparda 2A5, američkog Abramsa M1A2 i francuskog Leclerca. Usporedna procjena kandidata provedena je u proljeće 1991. i rezultirala je ukupno podjednakim ocjenama za tri od četiri tenka u konkurenciji. Francuski je tenk otpao prije svega zbog nepovjerenja prema konceptu tenka s automatskim punjačem topa. Ocjenjivanje nije imalo za cilj dovesti do zaključka koji je tenk najbolji, nego koji najbolje zadovoljava britanske zahtjeve. Donošenje odluke palo je na Vladu Ujedinjenog Kraljevstva.
Izbor je na kraju pao na vlastiti tenk, novu inačicu Challengera. Odluka je, zapravo, bila očekivana. Prvo, u to je vrijeme pala željezna zavjesa i kompatibilnost sa saveznicima vezano uz streljivo nije više bila tako važna. Gledajući dalje stavku streljiva, ipak je bilo praktično da novi tenk bude kompatibilan s Challengerom. Nadalje, potreban broj tenkova smanjen je pa se procjenjivalo da postoji ozbiljan rizik od rasta troškova proizvodnje po licenciji. Bio je tu i rizik od mogućeg neprenošenja većeg opsega proizvodnje u Ujedinjeno Kraljevstvo, što bi neizbježno dovelo do gubitka radnih mjesta u britanskoj industriji. Na kraju, čisto operativno, Challenger je ostavio odličan dojam u Zaljevskom ratu. Odlučeno je na kraju da će Challenger 2 zamijeniti i Chiftain i Challenger 1 i to u znatno manjem broju nego je planirano. Proizvedeno je 386 tenkova i 22 tenka za obuku vozača (Driver Training Tank – DTT), a zadnji je tenk predan vojsci 2002. godine.

Novi tenk preskup
Strateški pregled obrane Ujedinjenog Kraljevstva iz 2010. ostavio je tenkove po strani, ali nova je sigurnosna situacija to promijenila. O opsežnom projektu modernizacije Challengera 2 službeno se počelo govoriti u srpnju 2013. kad je potvrđeno da se projekt modernizacije Challengera 2 (Life Extension Programme – LEP) nalazi u konceptnoj fazi te da se početak provedbe očekuje do 2014. godine. Međutim, poslije je odgođeno za početak 2015. godine. U lipnju 2014. objavljeno je da postoji mogućnost da svih 227 tenkova Challenger 2 koji su u uporabi neće ući u LEP i da se odustalo od ugradnje novog topa s glatkom cijevi. U konceptnoj fazi razmišljalo se i o alternativnim mogućnostima koje su sugerirale da se ne modernizira ništa, čak i da se kupi novi tenk. Ipak, potonja je ideja zbog visokih troškova otpala kao realna opcija te je zaključeno, a u rujnu 2015. i službeno potvrđeno, da je modernizacija Challengera 2 u danim okolnostima najbolje rješenje. Procjena troškova LEP-a za svih 227 tenkova iznosi oko 700 milijuna funti. Prema raspoloživim informacijama, zahvat na tenku koncentrirat će se na ciljničku i elektroničku opremu, točnije na računalo za upravljanje paljbom, novu termoviziju (uključujući dodavanje termovizijske kamere u zapovjednikov glavni ciljnički, odnosno promatrački sklop) te elektroničku arhitekturu kupole.

Brojni ponuditelji
Na kraju je za dostavu ponuda tvrtki zainteresiranih za sudjelovanje u LEP-u određen rok koji je zaključen s datumom 14. siječnja 2016. godine. Predviđeno je da se odluka o pokretanju provedbe modernizacije donese 2019. godine. U međuvremenu će se odabrati dva ponuditelja koja će ući u završno natjecanje, a evaluacija njihovih ponuda trebala bi trajati oko dvije godine.
Zasad je poznato šest zainteresiranih samostalnih ponuditelja i konzorcija. Prvi, Team Challenger 2, uvjetno rečeno domaća je grupacija koju čini BAE Systems s partnerima (General Dynamics UK, Leonardo-Finmeccanica, Moog Inc., QinetiQ i Safran Electronics). Drugi tim čini Lockheed Martin UK i Elbit Systems, treći poznati belgijski proizvođač kupola CMI Defence s domaćom tvrtkom Ricardo UK. Tu je i Rheinmetall koji nastupa sa Supacatom, Thalesom UK i BMT-om, a RUAG Defence zasad se uglavnom predstavlja sam. Sredinom listopada interes za sudjelovanje u projektu pokazao je Krauss-Maffei Wegmann, a dio njegova konzorcija je Pearson Engineering.

Hitni zahvati
Osim velikog projekta modernizacije, Challenger 2 već je tijekom operativnog vijeka doživio određene zahvate poduzete u svrhu odgovora na specifične operacije. Za operacije u Iraku doveden je na standard TES (Threat Entry Standard) koji je uključivao opremanje dodatnim pasivnim i reaktivnim oklopnim pločama, ugradnju sustava za ometanje daljinski aktivirajućih improviziranih eksplozivnih naprava te ugradnju daljinski upravljane oružne stanice sa strojnicom kalibra 7,62 mm. TES je povećao masu tenka sa 62,5 tona na 75 tona.
Razmatraju se i zahvati koji ne mogu čekati provedbu LEP-a, prije svega potreba za novim termovizijskim ciljnicima te ugradnja aktivnog sustava obrane. Potonje je stavka već pokrenutog ugovora od 7,6 milijuna funti potpisanog s tvrtkom QinetiQ s ciljem provedbe evaluacije aktivnih sustava obrane. QinetiQ će raditi s nekoliko kooperanata, uključujući Airbus Defence and Space koji je zadužen za isporuku nekoliko sustava MUSS (Multifunctional Self protection System) radi evaluacije. Tehnička procjena uključivat će mjerenje učinkovitosti protiv niza oružnih sustava, a također će uključivati i postavljanje sustava MUSS na Challenger 2.

Stari top
Prije desetak godina pokrenut je projekt poboljšanja ubojitosti Challengera 2 (Challenger Lethality Improvement Programme – CLIP) s ciljem zamjene topa. Bila je planirana ugradnja standardnog glatkocijevnog topa 120 mm koji proizvodi Rheinmetall, čime bi Challengeri postali učinkovitiji, a vezano uz streljivo, kompatibilni sa savezničkim tenkovima. Kako je tržište streljiva za topove L11 i L30 vrlo ograničeno jer Challengere osim britanske koriste još samo vojske Jordana i Omana, prelazak na raširenije streljivo teoretski bi značio i manje ulaganje u razvoj streljiva za stari top te manji trošak po granati i veći izbor vrsta streljiva. Treba napomenuti da je proizvodnja streljiva za Challengerov top u Ujedinjenom Kraljevstvu već odavno ugašena i vojska se mora oslanjati na stare zalihe te na inozemne proizvođače.
Početkom 2006. provedena su testiranja na tenku koji je dobio top L55. Prema nekim navodima, pokazalo se da je njemačka potkalibarska granata od volframa DM53 učinkovitija od granate CHARM 3 koju koriste standardni Challengeri. Testiranje je pokazalo i da je potrebno napraviti određene izmjene u unutrašnjosti tenka kako bi se omogućio smještaj duljeg jednodijelnog streljiva. Naime, L30 koristi dvodijelno streljivo, slično kao haubice ili sovjetski/ruski topovi od 125 mm, te ga je znatno lakše rasporediti u tenku. Ostalo je pitanje koliki bi kapacitet za smještaj streljiva tako pregrađen tenk mogao imati, odnosno bi li bio dovoljan. Moguće je i da bi takav zahvat negativno utjecao na ergonomiju punjenja topa pa tako i na brzinu paljbe. Procijenjeno je da bi pregradnja svih tenkova u sastavu britanske vojske stajala 386 milijuna funti. Od zahvata se na kraju vjerojatno odustalo zbog mišljenja da ne postoji nužna potreba za novim topom, a sigurno je i cijena odigrala važnu ulogu.

Moguća zamjena?
Vezano uz modernizaciju opet bi se moglo potaknuti pitanje zamjene topa. Na prvi pogled ona bi trebala biti prioritet s obzirom na novu globalnu sigurnosnu situaciju, ali to nužno ne mora biti tako.
Objašnjenje treba početi s aktivnim sustavima obrane oklopnih vozila. Oni su dosegnuli razinu zrelosti s kojom postaju nezaobilazan element obrane modernih oklopnih vozila. Primjerice, Izrael sad serijski ugrađuje takve sustave na svoje tenkove Merkava IV i teške transportere Namer. Kopnena vojska SAD-a počela je testiranje nekoliko tih sustava radi ubrzanog opremanja svojih oklopnih snaga u Europi. Sa sličnim je sustavima predstavljena i nova generacija ruskih oklopnih vozila. U tim bi okolnostima top, kao i tenk, mogao doživjeti svojevrsnu novu mladost kao primarno protuoklopno sredstvo. Može se pretpostaviti da je, zbog uglavnom veće brzine leta i veće robusnosti, topnička granata u odnosu na rakete otpornija na djelovanje aktivnih sustava. Aktivni sustavi većinom djeluju tako da ususret projektilu ispaljuju streljivo u obliku omanje granate ili eksplozivno oblikovanog projektila. Čak se za neke tvrdi da su učinkoviti i protiv topničkih potkalibarskih kinetičkih projektila jer se oni relativno lako destabiliziraju nakon čega drastično gube na učinku na cilju.

Provjereno je bolje
Kad se sve navedeno zbroji, doima se da bi obične razorne granate ili stare pancirne granate zbog veće mase i debele stijenke mogle biti otporne na djelovanje streljiva aktivnih sustava obrane. Iako takve granate ne bi mogle ozbiljnije oštetiti oklopljeni tenk, dovoljno su jake da u najmanju ruku unište ili oštete senzore i lansere aktivnog sustava obrane i tako otvore put klasičnom protuoklopnom streljivu. Vjerojatan je i razvoj novog specijalnog streljiva s ciljem probijanja aktivnog štita. Ako bi potkalibarski projektili izgubili na učinkovitosti, posjedovanje topova s užlijebljenom cijevi moglo bi biti mala prednost u odnosu na moderne glatkocijevne topove jer prvi teoretski imaju veću preciznost s granatama punog kalibra.
Iz svega navedenog za aktualni Challengerov top vidi se da bi i dalje mogao biti relevantan na bojištu i protiv suvremenih tenkova. Ako se na kraju i ne javi potreba za takvim djelovanjem, top je takav kakav jest sasvim adekvatan za sve ostale zadaće pod uvjetom da se osigura potrebno streljivo. Neki ponuditelji ipak ne odustaju pa je Rheinmetall u kolovozu objavio da britanskoj vojsci nudi modernizaciju i izvan LEP paketa, što uključuje i zamjenu topa.

Korak dalje od modernizacije
Challenger 2 rezultat je 60-godišnjeg razvoja tenkova u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali ujedno je i njegov konačan ili barem privremen kraj. Sada je već prestala percepcija da sa završetkom hladnog rata više nema potrebe za ozbiljnijim daljnjim razvojem i proizvodnjom tenkova. Više nije bilo ni ekonomske računice pa su kapaciteti za razvoj i proizvodnju tenkova uvelike nestali s Otoka. Ipak, Ujedinjeno Kraljevstvo ima iznimno jako gospodarstvo i industriju, u koje su integrirane i vodeće svjetske tvrtke iz obrambenog sektora, prije svega BAE Systems. Povratak znanja i kapaciteta za dizajn i proizvodnju novih tenkova ni sad za Ujedinjeno Kraljevstvo nije nemoguća misija. Ono što bi moglo biti najveća prepreka takvom scenariju jesu visoki troškovi ponovnog uhodavanja. Modernizacija je zato dodatno važna, zapravo je korak u smjeru osiguranja određenih kompetencija za neki budući projekt sa saveznicima koji imaju kontinuitet u razvoju tenkova.

Vedran SLAVER