Srce i samo srce za Hrvatsku bilo je naše oružje u vremenu kada se trebalo neprijatelju suprotstaviti gotovo doslovno goloruk. Rekao bi Thompson: “Ako ne znaš šta je bilo…”, i zaista dobro je zapjevao da nekoga podsjeti, jer danas sve polako odlazi u zaborav

Nedavno, točnije 20. siječnja 2025., Ministarstvo hrvatskih branitelja dodijelilo je zahvalnice pripadnicima Divizijuna pomorskih i kopnenih diverzanata, kako se navodi: “za izniman doprinos i zasluge u uspostavi državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata sudjelovanjem u vojno-redarstvenoj akciji ‘Maslenica'”. Zaista lijepa gesta nakon 30 godina, ali kako se kaže, za lijepe trenutke i zahvale nikad nije kasno. Maslenica je ključna akcija koja je pridonijela oslobađanju hrvatskog priobalja, a provedena je organizacijski izvrsno i zaslužuje najviše pohvale.

Lijepo je bilo vidjeti naše suborce i prijatelje koji su nakon uspostave i stabiliziranja Hrvatske vojske nastavili obranu domovine i u završnim oslobodilačkim akcijama. Gledao sam jedan privatni filmić u kojem moj prijatelj i suborac prima zahvalnicu “Maslenica” i srce mi je bilo puno sreće, jer tu smo svi mi koji smo kao dragovoljci otišli u obranu i borbu za uspostavu Hrvatske. Prava uspostava države tek je nakon toga uslijedila, ali da nije bilo pobjeda u Domovinskom ratu, ove države ne bi bilo. Zato svaka ovakva svečanost, bez obzira na proteklo vrijeme, u kojemu su mnogi suborci već na onom svijetu, dobrodošla je i lijepo je vidjeti je.

Ipak, sve me ovo inicira na razmišljanje i otvaranje pitanja o tretmanu branitelja, a posebno onih branitelja i akcija iz sredine 1991. pa i 1992., kada je sve bilo još nejasno, ali hrvatski narod, hrvatski dragovoljci, a zatim bivša vojna lica koja su pobjegla iz JNA da bi ojačala obranu Hrvatske, dolazili su u obranu bez ikakvih formalnosti. U pravilu se dolazilo spontano, skupljalo se prijateljski, prisega i neko postrojavanje nikome nisu padali na pamet, nego se uz znanje onih prvih formacija, kao što je to 4. splitska gardijska brigada, a zatim Hrvatska ratna mornarica (HRM), išlo na prvu crtu pretežno s privatnim sredstvima i oružjem. Sjećam se kako smo se najprije okupili u 4. gardijskoj oko pokojnog generala Ive Jelića, a zatim prvog dana formalnog obznanjivanja Hrvatske ratne mornarice već smo bili u Stonu i na moru. A ta Hrvatska ratna mornarica, da se ne zavaravamo velikim riječima tog naziva, sastojala se u početku od tri gumenjaka u kojima je rijetko bilo ikakvog oružja. Takvi, goloruki, napadali smo ratne brodove tzv. Jugoslavenske ratne mornarice. Kao što se često pisalo, bila je to igra mačke i miša, u kojoj, kad smo mi kretali na njihove brodove, oni su bježali, jer nisu znali da mi u gumenjaku nemamo ništa, ali ako bi se oni ipak okrenuli prema nama, onda smo mi bježali. Važnu ulogu u toj igri odigrali su maljutkaši smješteni na punti Pelješca. Jednog su dana Maljutkom pogodili jedan njihov ratni brod koji se jedva čitav izvukao. To ih je opametilo, ali bili su i nadalje tu. Ipak, bili su od tada oprezni i na distanci, tako da smo mi noću lakše plovili pomažući Dubrovniku u tim teškim danima opkoljenog Grada i cijelog hrvatskog juga.

E sad, ova priča koja je napisana u mnogim knjigama ipak je više od priče, jer otvara pitanja i traži odgovore. Pitanje koje se nameće je: “Jesu li pojedinci djelomično ili potpuno zaboravili na te dane?” Da kratko podsjetim, ti su dani ludila u golorukoj borbi dali vremena da se Hrvatska vojska naoruža i oblikuje u istinsku vojsku. Ako je netko i imao pušku, a sjećam se 4. gardijske brigade i Novigrada kada je puška u smjeni ostajala na prvoj crti, jer oružja gotovo da nije bilo. Na moru bilo je stanje znatno teže, jer osim privatnih gumenjaka, a poslije nekih poklonjenih glisera, ništa drugo nije bilo, a zadatke obrane trebalo je izvršiti. Bile su tu brojne akcije, gotovo svakodnevno, ali nisu imale velika imena niti su imale neku posebnu organizaciju u ratnom stožeru. I sad, da tih akcija i ljudske domoljubne ludosti branitelja nije bilo, ne bi bilo ni vremena za organizaciju Hrvatske vojske, dakle, niti dobro organiziranih akcija koje su zatim uslijedile.

Sjetim se također kako smo izvukli MB Perast od neprijatelja. S gumenjacima, pod teškom paljbom iz svih oruđa ukraden je MB Perast ispred Slanoga na moru, na milju ispred nosa neprijateljima. S obzirom na to da je to područje kopnom spojeno s morem, to je naša suradnja sa 4. gardijskom, koja je bila stacionirana u Kleku, bila funkcionalna i osobna. U onim teškim trenucima za 4. gardijsku, krvave bitke kod ulaza u Mali Ston na pumpi INA-e, pa krvavi obračun kod mosta gdje je danas spomenik poginulim borcima 4. gardijske, mi smo bili tu na moru ako treba uskočiti u pomoć. Nije to bila pomorsko-kopnena akcija, nego pomorsko i kopneno stalno djelovanje na relaciji Neum – Ston – Broce – Prapratno – Dubrovnik, koje je držalo crtu i neprijatelja na distanci. Sukobljavala su se tu gledišta, kao nas u HRM-u i 4. gardijske koji smo došli braniti Hrvatsku, i tzv. Odreda naoružanih brodova, koji su branili svoj grad. Ipak, obrana je funkcionirala, a bila je to obrana s vrlo malo formalne i dobro naoružane vojske, ali obrana sastavljena od suludo hrabrih domoljuba velikog hrvatskog srca. Naprosto, branila se Hrvatska na svaki način, ludo i hrabro. Planirane su i diverzantske akcije od strane nas luđaka HRM-a, koje je predsjednik Tuđman zbog ludosti akcija osobno zabranio. Nakon Stona i Dubrovnika bile su tu i akcije na otoku Visu, o kojima je znao samo Ante Gotovina pa su izazvale negodovanje nekih u HRM-u, jer kao “nije se njih pitalo”. Bilo je toga još puno na moru, da bi se poslije ista ta grupa dragovoljaca preselila na brda oko Livna, konkretno Cincar, i na Glamočko polje.

Zato nije čudno da je ova grupa branitelja vezana za Ston i šire područje Stona uzela listopad kao svoju obljetnicu na kojoj su nam pripadnici 4. gardijske brigade dragi gosti. Poslije mise i polaganja vijenca u more ispred Broca, počastimo se malo u uvali Kobaš kod našeg Bjelka, vlasnika elitnog restorana Niko, kojeg pravi jahtaš nikad neće zaobići. Zapjevamo, prebrojimo se koliko nas još ima živih, i vratimo kućama u nadi da ćemo se u istom sastavu opet susresti. Mi ne zaboravljamo ono što je nekad tamo bilo.

Kako god bilo, obrana, gdje god smo bili funkcionirala je, da bi se zatim, kada je Hrvatska vojska ojačala, obrana pretvorila u oslobađajuće akcije koje se danas slave. Srce i samo srce za Hrvatsku bilo je naše oružje u vremenu kada se trebalo neprijatelju suprotstaviti gotovo doslovno goloruk. Rekao bi Thompson: “Ako ne znaš šta je bilo…”, i zaista dobro je zapjevao da nekoga podsjeti, jer danas sve polako odlazi u zaborav.

I sad, u svemu ovome, nameće mi se jedna Isusova rečenica upućena ljudima: nešto najteže što se čovjeku može napraviti je kada ga se zataji, a borci Stona mogu reći da ih se zatajilo. Hoće li ih se netko sjetiti od vlasti i nakon 30 godina? Ali ne ljutimo se mi iz tih vremena, jer prošlost je takva kakva jest, časna i ponosna, u kojoj nas je nosilo domoljublje, suluda hrabrost, a sada smo promatrači koji gledaju današnjicu u Hrvatskoj, Europskoj uniji, Europi i svijetu. Ipak, mnogi od nas na svojstven način bore se za Hrvatsku i nadalje, prije svega poštenim radom. Posebno sam sretan i ponosan na sve nas koji su se zadovoljili dodjelom Spomenice, a neki je još nisu ni dobili, ali najvažnije je da nitko do svih tih boraca nije iskoristio to za uhljebljivanje, nego su svi poduzetnici ili su pak umirovljeni. Poštenjem i čašću smo počeli, i u tome ostali, i zato, čisti ko suza, bravo svima jer imate se čime ponositi.

A evo, za kraj, da se malo nasmijemo o temi vladavine prava u Lijepoj Našoj, a što je kao vladavina nastupilo pri kraju Domovinskog rata. Evo istinite priče. Prije Oluje prijavili smo se za sudjelovanje i sve je gotovo bilo dogovoreno, ali onda se oglasio Općinski ured za narodnu obranu, kako je to ostalo u nazivu iz one bivše države. U dopisu je javljeno da osoba, imenom X i prezimenom Y, a koja je već dvije godine u Domovinskom ratu na prvoj crti obrane, prema nalazu Ureda ne može u Oluju, jer u kartonu piše da je nesposobna za služenje vojnog roka. Za ne povjerovati! Baš smo se nasmijali, ali i ražalostili, jer kao i dosta nas izmanipulirali smo služenje vojnog roka u JNA u onoj propaloj državi, a sad Ured izvlači to iako nema smisla, ali važno je da sve mora biti po zakonu. Rekli bi mi u Dalmaciji, nema ti tu brale mrdanja, nije ovo štrc-brc, nego pravna država i sve mora biti po zakonu…

Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom

Tekst: izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković