Povijest koju Hrvatska vojska piše već 29 godina

Teško je pobrojiti sve povijesno važne događaje koji su se u Hrvatskoj zbivali u proljeće 1991. godine, no jedan je za hrvatske Oružane snage bio presudan  –  28. svibnja 1991. kad je na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj održano prvo postrojavanje Zbora narodne garde – dan koji danas obilježavamo kao Dan Hrvatske vojske

Sukobi oko Pakraca, Krvavi Uskrs, pogibija policajaca u Borovu Selu bili su tek najava onog što će do kraja 1991. zadesiti Hrvatsku. Prvi koji se organizirano i oružano suprotstavljaju toj agresiji pripadnici su MUP-a i niza specijalnih policijskih snaga – jer Hrvatska tad nije smjela imati svoje vojne formacije. Odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana 19. svibnja 1991. održava se referendum o državnoj samostalnosti Republike Hrvatske kojim se 93,24 % glasača izišlih na referendum izjašnjava za suverenu i samostalnu državu Hrvatsku.

Istodobno traje priprema pravnih i zakonskih temelja za organiziranje Zbora narodne garde – profesionalne oružane formacije vojnog ustroja, kojom će u operativnom smislu rukovoditi Ministarstvo obrane i koja će biti zadužena za provedbu obrambeno-redarstvenih zadaća.  Odlukom od 15. svibnja 1991. pristupa se ustrojavanju četiriju profesionalnih gardijskih brigada Zbora narodne garde koje izrastaju iz ranije aktivnih specijalnih policijskih snaga.

JNA je tada još uvijek raspršena po Hrvatskoj, naoružana je i nalazi se u kasarnama po gradovima, neprijateljske obavještajne strukture prisutne su i aktivne, mir je privid, a napetost je u zraku.  U tim okolnostima, koliko je moguće tiše, hrvatsko vodstvo organizira svoje obrambene snage i namjerava svečanim postrojavanjem obznaniti postojanje hrvatske vojske. Poruka je u tom trenutku i više nego potrebna – jednima kao ohrabrenje i znak da ima onih koji će ih braniti, drugima kao upozorenje da razmisle o posljedicama prije nego nasrnu, trećima da Hrvatska preuzima u svoje ruke odgovornost za vlastitu sudbinu, budućnost i samostalnost. Čak i mnogi među onima koji su se tada po zapovijedi pripremali uvježbavajući držanje, pogled, vojnički korak i postrojavanje nisu točno znali što se sprema. Znali su da će biti nešto veliko, nešto važno, neko postrojavanje – ali ne puno više od toga.   

A onda je došao 28. svibnja 1991., kad je na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj održano prvo postrojavanje Zbora narodne garde – dan koji danas obilježavamo kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske. Pred predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom prodefilirali su pripadnici postrojba, a brigadama Zbora narodne garde Predsjednik je uručio zastave.

Pred prepunim tribinama i televizijskim kamerama Hrvatska je vojska prisegom odaslala svoju moćnu i već 29 godina živu poruku: ”PRISEŽEM DA ĆU, I UZ ŽRTVU VLASTITOG ŽIVOTA, ŠTITITI I BRANITI SVOJU DOMOVINU HRVATSKU, NJEZIN SUVERENITET, TERITORIJALNU CJELOVITOST I SVE NJEZINE GRAĐANE!“    

Neki od sudionika svečanog postrojavanja u Kranjčevićevoj ulici prisjetili su se za Hrvatski vojnik tog povijesnog događaja, a neki od njih  i danas, punih 29 godina,  u njezinim su redovima.

 

Zdravko Andabak, brigadni general u mirovini, nekadašnji pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje i 1. gbr Tigrovi:

Mi smo u Kranjčevićevoj, uz postrojavanje imali i jednu posebnu zadaću, i većina pripadnika tad to nije znala. Moja je postrojba bila okrenuta direktno prema Predsjedniku i da dođe do bilo kakvog nereda ili pokušaja atentata na njega ta je postrojba bila određena da brzo reagira, ide i pokriva sve uzvanike na pozornici. Mi smo bili pripravni na situaciju u kojoj  se otvara vatra i bili smo spremni, odvažni i odlučni napraviti sve ono što se od nas očekuje.

Kao jedan od pripadnika slavnih Tigrova iz Rakitja, Zdravko Andabak bio je u svibnju 1991. itekako svjestan okolnosti u kojima se Hrvatska nalazila. ”Incidenti s krvavim epilozima nizali su se: prvi oružani sukob u Pakracu, Krvavi Uskrs na Plitvicama gdje smo izgubili našeg prvog pripadnika Jedinice za posebne zadatke Rakitje, Josipa Jovića. Ljudi koji su bili u postrojbama mogli su već naslutiti da stvar neće ostati samo na narušavanjima javnog reda i mira, nego da će biti i puno gore od toga. Politika je u to vrijeme vodila bitke da bi spriječila krvoprolića, ali agresor je bio sve žešći i na to se moralo odgovoriti. Predsjednik dr. Franjo Tuđman donio je odluku da se formira Zbor narodne garde kao formacija koja će stati u obranu Republike Hrvatske, a kako još nije bilo napravljeno razdruživanje, nismo mogli imati hrvatsku vojsku nego samo Zbor narodne garde.“

Pripremama osnivanja ZNG-a pristupalo se oprezno i u tajnosti. JNA je bila u hrvatskim gradovima, obavještajne službe bile su aktivne i infiltrirane na svim razinama. Planovi o osnivanju ZNG-a tad su bili predmet povjerljivih sastanaka i uskog kruga pouzdanih ljudi. 

”U početku je bilo tajnovito, mi koji smo bili zapovjednici u postrojbama nešto smo o tome znali. Na jednom od sastanaka na Tuškancu, kod Predsjednika, donesena je odluka koju je general Lucić prenio u Rakitje:  formirat će se ZNG, mi ćemo biti jedna od postrojbi, a ja sam dobio zadaću ustrojiti pripadnike, gardiste za tu priliku predstavljanja javnosti. Ja sam trebao odvojiti jedan dio ljudi i pripremiti ih za ešalone.“

A po kojim su kriterijima odabirani ljudi za postrojavanje? Što su trebali pokazati prvi pripadnici hrvatske garde? ”Sve je bilo važno i o svemu smo vodili računa: kako će se postrojiti, kako će hodati, ali posebno se na njima trebala vidjeti odvažnost, probojnost, odlučnost, ponos – no svi ti momci su to tada imali.“

Uz probe i pripreme za važan događaj, Tigrovi su nastavili obavljati i svoje svakodnevne zadaće. Uz čuvanje predsjednika Tuđmana i ostalih štićenih osoba, osiguravali su i sve važne zgrade i institucije – od Sabora, zgrade Hrvatske televizije, Hrvatskog radija do držanja položaja na strateški važnom prijevoju Ljubovo u Lici. I sam Zdravko Andabak pripreme je za postrojavanje preuzeo netom se vrativši s Ljubova. ”Imali smo i problema jer mi smo na mnogim mjestima u to vrijeme radili osiguranje i svi su pripadnici bili u pogonu. U bazi smo možda imali svega nekoliko ljudi, tek da čuvaju bazu, a svi drugi bili su zauzeti i aktivni. Disali smo kao jedan, svi su htjeli sudjelovati na Kranjčevićevoj, ali to nije bilo moguće.”

Odabran da stoji na čelu jednog od ešalona u povijesnom postrojavanju ZNG-a i da iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana primi stijeg sa zastavom, Andabak se prisjeća tog dana: ” ‘Dan D’, atmosfera je bila na vrhuncu. Teško je danas opisati sve te osjećaje koji su navirali i koji su nas tad preplavljivali. Nosili smo sve ono naoružanje koje smo imali, sve što smo mogli nositi da bi se vidjelo kako mi ipak imamo naoružanja, kako nismo goloruki. Ponijeli smo motorole, i zvučnike, RPG, Strijele i raznu drugu opremu. Bilo je i treme. A kad smo izišli na stadion, prvi sam se put oči u oči susreo s Predsjednikom, i to mi je najdraži susret s njim. Izišao sam pred njega, preuzeo sam iz njegovih ruku stijeg za 1. gbr – a srce mi je bilo kao Sljeme. Kad sam se okrenuo, kad sam pogledao pripadnike, kad sam došao pored stroja…ne mogu opisati riječima koji je to bio ponos što smo mi sada gardisti, što smo Zbor narodne garde i što ćemo takvi štititi hrvatski narod.”

 

Nikola Županić, pukovnik, Uprava za planiranje Glavnog stožera J5:

Nama je to tada bila jedna od vojničkih zadaća u nizu, međutim kad smo izišli na taj stadion, znali smo da je to jedan povijesni trenutak, stvaranje Hrvatske vojske i postali smo svjesni važnosti. Tada sam prvi put vidio Predsjednika da je pustio suzu. I sretan sam što sam bio sudionik postrojavanja, i svih onih događaja od 1990. na ovamo…

Nikola Županić u Jedinicu za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje stiže 5. studenog 1990. i svoju mladost trajno veže za početke stvaranja mlade hrvatske države i  njezinih oružanih snaga. S Tigrovima je prošao sva ratišta u Hrvatskoj, dvaput je bio ranjen, a sjećajući se postrojavanja u Kranjčevićevoj kaže: ”Svi smo mi iz Jedinice htjeli u tome sudjelovati, ali nismo mogli. Bili smo mladi ljudi, ja sam imao 23 godine i bila je čast sudjelovati u stvaranju Hrvatske vojske i države. Jedan broj pripadnika postrojbe bio je odabran i predstavljao je 1. gbr. Ona 15. svibnja postaje 1. A brigada Zbora narodne garde – Tigrovi. Jedinica za posebne zadatke u Rakitju dobila je naziv Tigrovi, i tako smo se i poslije nastavili zvati. Bio sam jedan od odabranih i sudjelovao sam u tom postrojavanju i to mi je, onda a i danas, posebna čast.”

Kao i mnogi drugi Tigrovi pukovnik Županić, u travnju i svibnju 1991., držao je položaje na Ljubovu, a po povratku u Zagreb započeo je s pripremama za postrojavanje ZNG-a. ”Nismo mi tad znali o čemu se radi. Došla je zapovijed da treba odabrati ljude, mi smo se dragovoljno javili, Zdravko Andabak bio je glavni, i onda smo krenuli. Postrojavanje, korak, tko će kako izgledati, čime ćemo biti naoružani i sve ostalo. To je bio ponos.“

No, uz Tigrove koji su vježbali u svojoj bazi u Rakitju, u Zagrebu je još uvijek bila i JNA, situacija je bila napeta i nesigurna zbog čega je bio potreban poseban oprez. ”Na Lučkom je tad još bila eskadrila helikoptera bivše JNA, koja se znala dići i dolebdjeti iznad Rakitja, iznad nas – motre nas, na mjestu lebde, lebde pola minute i onda otiđu. Nitko od nas nije se prepao, ali znali smo u kojem će smjeru sve to ići. Zbog toga smo na stadionu bili u svečanom postroju, ali u slučaju da počne neki napad, mi smo točno znali tko od nas ide gdje, kako, s čim. Istodobno, drugi dio naše postrojbe, naši prijatelji osiguravali su cijeli taj dio grada, sve prilaze. Bio je to veličanstven događaj i goleme emocije. Bili smo besprijekorno uvježbani i posvećeni, ali svejedno smo imali i tremu. Ja sam tad prvi put vidio Predsjednika da je suzu pustio. I sretan sam što sam bio sudionik postrojavanja, i svih onih događaja od 1990. na ovamo, svega što sam prošao, svih ratišta s Tigrovima. Poslije svega – ostaje ponos.“


 

Rajko Perić, brigadir, GS HV:

Najvažniji cilj smotre u Kranjčevićevoj bio je podići moral hrvatskom narodu jer su trajali napadi i bile su najave napada na novu hrvatsku vlast, na hrvatske specijalne snage. Tim postrojavanjem htjelo se pokazati da Hrvatska ima svoje vojne snage premda one nisu bile klasične vojne snage, da ima svoje naoružanje – a htjelo se i poslati poruku neprijatelju da postojimo, da nas ima i da raspolažemo vojnom opremom

Danas brigadir Hrvatske vojske, Rajko Perić je 1991. u Jedinici za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje bio zapovjednik voda, a neposredno prije formiranja ZNG-a imenovan je zapovjednikom satnije. Imao je nepune 22 godine. Prisjećajući se tog vremena kaže: ”U tim godinama ne razmišljate baš puno o tome koliko su sudbonosna i povijesna vremena. Imate svoje obveze, vodi vas domoljublje, živite od danas do sutra – ali mi smo donekle i shvaćali da smo dio tog povijesnog, prijelomnog vremena i događanja. Bili smo vođeni porivom za vlastitom državom i bili smo svjesni da smo mi ti koji će u tom trenutku činiti velike stvari.“

Zadaća ondašnjeg mladog Tigra bio je rad na pripremama i odabiru ljudstva koji će sudjelovati u ešalonu. ”Ljudi koji su odabirani za ešalon morali su zadovoljiti uvjet visine, izgleda, stasitosti, htjelo se da budu pravi predstavnici hrvatskog vojnika i gardista. Trebali su biti visoki, zgodni, lijepi. Među njima je bilo i, mislim, desetak žena. Time se htjelo pokazati kako ta nova hrvatska garda koja se stvara nije sastavljena samo od muškaraca. Tijekom priprema i uvježbavanja radili smo sa stotinjak pripadnika. To su bila svakodnevna uvježbavanja, u Rakitju na nogometnom igralištu, na glavnoj ulici u bazi u Rakitju, pa odlasci na sami stadion gdje su se probe održavale. Interes za sudjelovanje bio je iznad očekivanja, nismo mogli ni uključiti sve ljude koji su se htjeli prijaviti.“

Premda sam nije bio u postrojenom ešalonu i događanje u Kranjčevićevoj pratio s tribina, i brigadir Perić proživljavao ga je s puno emocija. ”I na tribini sam imao tremu promatrajući postrojavanje – to je trebalo doživjeti, pogotovo kad znate da ste sudjelovali u uvježbavanju svih tih ljudi. Bio sam uzbuđen, ushićen dok sam gledao tako postrojene pripadnike, toliku silu na stadionu – a čitave tribine plješću, narod to gleda na televiziji. I moglo se vidjeti iz reakcija ljudi tada, onih koji su dolazili i na generalne probe koliko im taj događaj znači, koliko smo im važni.“

I nakon tolikih godina, rezimirajući sjećanja, brigadir Perić kaže: ”Kad gledam snimke tog događanja, kad se o tome govori i toga se prisjećamo – osjećam neizmjeran ponos. I opet bih, sve, bez razmišljanja.“


 

Denis Lešić bio je hrvatski branitelj u Domovinskom ratu, pripadnik 102. brigade, od 1994. do 1996. voditelj grafičke pripreme u Hrvatskim vojnim glasilima. U svibnju 1991., tad još kao student, dobio je mobilizacijski poziv:

”Pamtim kako su nam masovno prilazili ljudi, građani, dolazili su u Kranjčevićevu da nas vide. Posebno mi se usjekao u pamćenje jedan stariji čovjek koji je nosio svojeg unuka, sa suzama u očima pokazao je prema nama i rekao: ”Evo, ovo ti je Hrvatska vojska“. Taj trenutak mi je…otvorio oči. Tada sam, sa svojih dvadesetak godina, odjednom shvatio koliko mi, Hrvatska vojska, značimo ljudima.“

”Dobio sam poziv od Saveznog sekretarijata za narodnu obranu – Teritorijalnu obranu na kojem je pisalo da se javim u Općinu Novi Zagreb. Ali kome se javljam? To je vrijeme kad se stvarala hrvatska država i vojska, ali Jugoslavenska je armija i dalje bila po gradovima, u kasarnama po cijeloj Hrvatskoj. Napetost je trajala, ali osim onih nekoliko, otvorenih sukoba još nije bilo. Znalo se da je u to vrijeme na nekoliko mjesta dizan rezervni sastav JNA iz Hrvatske, ljudi su dobivali pozive, dečki koji su redovno služili JNA još su uvijek bili u njoj. To je vrijeme kad se molilo da ih se pusti, bio je tada Bedem ljubavi, majke su tražile povratak svojih sinova iz JNA. E, sad… kad je stigao mobilizacijski  poziv od Saveznog sekretarijata za narodnu obranu neizbježno je uslijedilo pitanje – a koja to vojska poziva? I tako sam ja stigavši gore, držeći taj poziv u ruci pitao: ”A za koju je to vojsku?“ Čovjek na ulazu mi je odgovorio ”za našu“. Znači, opet nisam znao. Dobio sam uputu da se javim na Zagrebački velesajam.“

Niti na Velesajmu stvari nisu bile puno jasnije. Naš se sugovornik prisjeća: ”Došao sam pred paviljon još uvijek ne znajući za koga dolazim. Odlučio sam doći, vidjeti – pa ako je kriva strana onda neću ući. To se sada možda čini smiješno, ali to je tada tako bilo. Na ulazu u paviljon stajala su dva vojnika u SNB uniformama, što je bilo prilično…sumnjivo. Najblaže rečeno. Imali su uniformu, oprtače, nisu imala obilježja. Mi koji smo došli nismo ušli u paviljon dok nismo vidjeli njihove kape – i tek kad smo vidjeli one JNA-ovske planinske kape na koje je trebalo zašarafiti hrvatski grb, tek tada smo shvatili koja je to vojska i ušli smo u paviljon.”

I tada, malo po malo, postajalo je jasno što će se događati i za koji se događaj novomobilizirani pripremaju.

”Dobili smo odore i tri-četiri dana od jutra do noći vježbali smo u tom paviljonu: držanje, korak, razmak, postrojavanje. Tada još uvijek nismo točno znali, ali govorkalo se da će biti neko postrojavanje, da će biti osnivanje Zbora narodne garde. Tek dan ili dva prije prvi smo put došli do Kranjčevićeve i shvatili. Stajali smo u odorama, postrojeni na ulici, čekali smo ulazak – i sjećam se da me tada fasciniralo koliko je ljudi dolazilo gledati nas, gledati hrvatsku vojsku. To je bilo prvi put da je vojna formacija, neki oblik vojske izišao pred ljude, na ulicu. 

A onda je došao i dugo iščekivan događaj. ”Došao je taj dan kad je bilo pravo postrojavanje, kad više nije bila proba. Sve je išlo po planu. Možda nismo shvaćali sasvim, ali znali smo da se događa nešto što je važno. Sam dan bio je stresan. Ja sam bio jako koncentriran da s moje strane ispadne sve kako treba, onako kako smo uvježbavali, a i drugi oko mene bili su u istom stanju. Rekao bih da smo odradili vojnički, korektno, a poslije toga bili smo sretni što je sve prošlo dobro… i ponosni.

Lada Puljizević

Foto: Marin Perić, arhiva HVGI-ja