Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Treću nagradu dobila je priča Povez, koju je napisao Ivan Mandarić

Bilo je oko 15 sati kada su njega i još nekoliko mladića zavezanih ruku i prekrivenih očiju u stražnjem dijelu kombija prevezli preko Drine do jednog od srpskih logora. Disao je teško od same pomisli na ono što ga za nekoliko sati čeka. Nerijetko bi zakašljao suhim kašljem iz promuklih i žednih usta koja vode nisu vidjela danima. Blato se već odavno osušilo na njegovim crnim čizmama; između nogavica pronašlo je siguran dom. Bar netko, kad on već nije. Imao je preko očiju povez. Crni povez. Nespretno pokidan. Načinjen od neke četničke košulje s vonjom baruta i duhana. Htio je plakati, ali nije imao suza. Oči su mu bile suzne, ali iz njih suze nisu išle. Zatvorio je svoje prekrivene oči. Nije htio gledati u mrak. Upalio je na trenutak svoja sjećanja. Sjetio se suznih očiju svoje majke nakon što je završio osnovnu školu kao najbolji đak u generaciji. Zasvirao je još jednom na svojoj gitari majčinu najdražu pjesmu. Samo da vidi njezin osmijeh. Suze su tada ipak probile sve brane i samo su krenule. Nije htio da ih itko vidi. Bar da nečemu posluži taj pohabani, smrdljivi povez. Da se ne vide suze. Kad bi barem mogle oprati sav onaj smrad kojim je zaudarao i nije mu dao živjeti. Smrad zvjerskog silovanja njegove sestre. Smrad bešćutnog ubojstva njegova prvog susjeda. Smrad neljudskog iživljavanja nad njegovim psom, lijepim i poslušnim labradorom. Smrad koji je uništio sve ono što je volio. Mrzio ga je iz dna duše. Kao što mrzi i rat koji je najveći smrad kojim je čovjek stavio povez na svoje oči. U sebi je polako jecao i ponavljao: “Zašto se ovo trebalo dogoditi?” A imao je sve. Završio je glazbenu školu, upisao se na fakultet, pronašao djevojku svojih snova da bi sada na putu prema jezovitim logorima strahovao za svoj mladi život. Nije znao što je bolje za njega, umrijeti ili preživjeti. U tim trenucima čovjek jednostavno poželi da se nije ni rodio.

Oko 18 sati stigli su pred logor. Skinuli su im poveze čim su ušli preko željezne kapije. Stražu su im čuvala dva bradata muškarca u crnim kaputima. Vidio ih je samo na sekundu te se vozeći dalje do samih zgrada u logoru zagledan u prazno mislio jesu li bila trojica ili dvojica. Poželio je na trenutak da mu vrate povez. Da ne vidi ono što vidi. Misli mu je omeo glas vojnika koji je sjedio s njima u stražnjem dijelu kombija. Vikao je hrapavim glasom svojem “glavešini” kako je doveo još pet “ustaša” koje su zarobili u nekom selu pokraj Vinkovaca, stalno spuštajući svoj crni kožni kaput i centrirajući svoj crni šljem koji je skrivao gustu smeđu kosu. Nije imao bradu, već nekoliko dlačica na bradi nakon nespretnog brijanja žiletom koje mu je na obrazu ostavilo još uvijek krvave i svježe tragove.

Svi su šutjeli u kombiju. Svatko je buljio u svoju točku i gradio svoj svijet. “Kakva smo ekipa bili,” u sebi je ponovio nekoliko puta tražeći pogledom svoja četiri prijatelja. Početkom ljeta sva petorica zajedno su se prijavila kao dragovoljci. Mladost i adrenalin pomiješani s domoljubljem presudili su pri odluci. U jesen su ih zvali da se pridruže u obrani Slavonije. Hrabro su se borili. Kada je proljeće vratilo prve lastavice, oni su pali u ruke neprijatelja ostavljeni sami u svom rodnom selu. Umjesto toplog gnijezda – razrušeni domovi. Umjesto novog početka – sumnja hladne i bešćutne smrti. Umjesto širom otvorenog pogleda – povez.

Netko ih se konačno sjetio pa ih iz tog nesretnog kombija izvukao – jednog po jednog. Stali su u kolonu te su brzo raspoređeni u jedan od hangara. Hangar je bio hladno mjesto. Sjeli su u tišini na slobodna mjesta uz betonski zid koji im je barem nakratko ublažio bol. A boljelo ih je gotovo sve. Svaka koščica mladog izmrcvarenog tijela koje umjesto da živi, ono umire. Sjeli su pored mene, tada dječaka koji je trebao krenuti u osmi razred. I on je sjeo. Predstavio sam mu se i pitao ga je li dobro i treba li što njemu i njegovim prijateljima. Uz mene je bio moj otac koji im je ponudio vodu koju smo u dvije plastične boce skrili u pukotini u zidu. Kao i svake noći oko 20 sati stražari su zatvorili hangar. Izvukao sam vodu i pružio mu. Nasmijao se brišući usta rukavom. Tek je tada mogao normalno govoriti. Predstavio mi se i rekao sve o sebi. Njegova su četiri prijatelja zaspala, ali on se okrenuo prema meni jer sam mu već prije govorio da uopće ne spavam i da ako želi, može popričati. I tako smo pričali. Pričao je o svom djetinjstvu, osnovnoj školi i osmom razredu, prvim zaljubljivanjima i simpatijama te je naposljetku ispričao kako je upoznao djevojku. Išli su zajedno u osnovnu školu, ali nikada nisu pretjerano komunicirali. Bila je najljepša u cijelom razredu, ali nedodirljiva kao bogovi na Olimpu. Nisu imali gotovo ništa zajedničko osim jedne stvari, upisali su istu srednju glazbenu školu. Bila je jesen i pozvao je na sladoled i kavu prije audicije. Rekao je da je to jednostavno morao kada je vidio kako sama čeka u redu s mnoštvom papira u ruci. Napravio je veliki korak, možda malo i nespretno, ali nikada zbog toga nije požalio. Viđali su se stalno i nakon svake probe ostajali zajedno u gradu. Ubrzo su se zaljubili i tada je, kako je rekao, počelo njegovo najljepše razdoblje u životu – one noći kada joj je za rođendan pod prozorom otpjevao serenadu. Ubrzo je stigao rat te je svatko krenuo svojim putem. Njezina obitelj bila je bogata pa su na početku rata otišli u Berlin gdje su kupili stan. Otišla je bez pozdrava, kao da joj tri godine u kojima joj je dao sve nisu značile. Kao da joj je netko samo svezao povez na oči. Ili je to učinila sama. Neko su vrijeme komunicirali pismima. “Mislio sam je čak i posjetiti, imao sam nešto ušteđevine, ali onda je krenuo rat. Ona je nastavila s glazbom, a ja, evo, ovdje stojim na rubu života i smrti,” rekao je gledajući me onim sitnim crnim očima. Taj ću pogled pamtiti dok god sam živ. Kasnije je iz džepa izvadio nekakav smotuljak. U tom smotuljku bilo je nešto novca, jedna cigareta i fotografija. “Slušaj mali, ovaj novac spremi na sigurno, prije ćeš preživjeti ti nego ja. A ova fotografija… To je moja djevojka, barem je bila,” govorio je isprekidano pružajući mi novac. Na mjesečini je tražio kut da bi osvijetlio njezin lik. Kada je uspio, primaknuli smo glavu. Na fotografiji je bila prekrasna djevojka duge plave kose s crvenim ružom i sunčanim naočalama na glavi. Na poleđini je bio nekakav datum, vjerojatno datum njihove godišnjice i njezino ime. Još sam na trenutak pogledao fotografiju prije nego što je spremio u svoj džep. “Sandina slika ide sa mnom. Ako treba i u grob. Kako bude!” Tada se okrenuo i za nekoliko trenutaka zahrkao.

Ujutro je nastao pravi kaos. Probudio me vrisak žena i pucanj iz puške. Vrisak, tužan i glasan jecaj koji dopire do svih organa tijela. Zaledio sam se od straha i stisnuo uz oca koji me čvrsto zagrlio. Dvije žene koje su sjedile ispred nas još su jače jecale i zazivale upomoć. Tog su im jutra ubili oca, a ubrzo su i njih odvukla dva vojnika. Bojim se da ih je snašla slična sudbina. U tom su trenutku u hangar uletjela desetorica vojnika. Odvlačila su njega i njegove prijatelje koji su se snažno opirali. Pogledao sam ga po posljednji put i u njegovim očima vidio strah, onaj iskonski strah kada dođemo pred gotov čin. I došli su pred gotov čin. Svi su zastori pali. I povezi. U buci krika žena i djece čuo sam njegove posljednje riječi: “Čuvaj sebe i oca, nađi ju i reci da sam je volio!” Zgrabili su ga kao životinja svoj plijen i stavili mu povez. Onaj smrdljivi povez koji je zaudarao na smrt. No nije ga ugušio. On je udahnuo život. Život koji miriše na ljubav. U tom trenutku vrata hangara zaškripila su te se naposljetku zatvorila. Osjetilo se malo svježeg zraka. Toliko da se poželi još. Ispred vrata se čula buka i psovanje. Svezali su ih i krenuli s njima na strijeljanje. Koraci su bili sve udaljeniji, a jecaji i buka u hangaru pomalo se smirila. “Bože, oprosti im jer ne znaju što čine,” uzviknuo je moj otac, a onda su se čuli pucnji. Bio je to kraj.

Zvao se Josip i bio je hrvatski vojnik. Onaj koji je na tenkove krenuo sa srcem i krunicom oko vrata. Onaj koji se ničega nije bojao. Ni poveza ni njegova smrada. Ni smrti ni njezina zadaha. Ljubav miriše. Ona vraća dah. Ona skida povez. Ona oživljava. Osim Hrvatske volio je svoju Sandu koju sam pokušavao pronaći. Nikada je nisam upoznao. Najbliže što sam joj došao bila je Sandina rođakinja. Da bar nisam ni toliko. Rekla je Sandi da je tražim i da imam neke Josipove stvari. Nedugo nakon toga Sanda se ubila. Sama je sebi stavila povez. Mračniji od mraka. Smrtniji od smrti. Da ne gleda sebe i u sebi njega, a u njemu ono što je moglo biti. Napisala je oproštajno pismo. Svojom rukom. Nikada nikoga nije voljela kao njega – Josipa. “Oprostiti si ne mogu što sam odustala od njega i od Hrvatske.”

Od Sande ipak nije odustao Josip. Ni od Hrvatske. Stao je u obranu sa svojim prijateljima misleći samo na jedno – na slobodu bez poveza. Sloboda je imala Sandino lice. I to mu je davalo snagu. Lijepa dama koja pogledom prati njihovu djecu dok se bezbrižno igraju. Bez mržnje i rata. Bez suza i boli. Ipak… uz suze i bol umro je s povezom na očima. Umro je stvarajući domovinu uz tisuće Josipa kojima se ni grob ne zna. Koji su umrli da bismo mogli skinuti povez nakon stoljeća snivanja slobode u mraku.

I ja sam skinuo svoj povez. Ne želim više gledati u mrak. Ne želim dirati rane. Stvoren sam za svjetlo. Jer moja Hrvatska svijetli. Bez poveza.