Eksperimentalne podmornice predstavljaju vrlo važan korak britanske podmorničarske brodogradnje u nastojanju da dosegne nove standarde i modernizira svoju podmorničarsku flotu. Od kraja 1912. do srpnja 1916. izgrađene su četiri eksperimentalne klase i dva samostalna tipa eksperimentalnih podmornica

Povijest britanskih eksperimentalnih podmornica započela je 1911. godine posjetom visokog britanskog pomorskog izaslanstva talijananskom vojnom brodogradilištu Fiat San Giorgio Company u La Speziji. Cilj posjeta bio je upoznavanje s dvjema novim talijanskim podmornicama Velella i Medusa, koje je ovo brodogradilište izgradilo prema projektu koji je napravio poznati konstruktor Laurenti. Britanski su časnici bili vrlo zadovoljni predstavljenim mogućnostima ovih podmornica, koje su početkom 1911. imale vrlo dobru izvoznu perspektivu i za koje su se zanimale mnoge mornarice. Povijest brodograđevno-strukovnih kontakata i poslovne suradnje između talijanske Fiat Company i britanskog brodogradilišta Messrs Scott u Greenocku datiral s početka XX. stoljeća. Početkom 1909. godine ovo škotsko brodogradilište u blizini Glasgowa otkupilo je licencu za izgradnju tih podmornica i prodaju zainteresiranim mornaricama. U rujnu 1911. godine Messrs Scott je proslijedio nacrte ovog projekta Admiralitetu s ponudom za izgradnju triju obalnih podmornica. Ponuđena cijena po komadu iznosila je 50 000 funti.

Pozitivno izvješće, koje su podnijeli članovi povjerenstva koje je posjetilo La Speziu, bilo je odlučujuće da Admiralitet u prosincu 1911. potpiše s brodogradilištem Messrs Scott ugovor o izgradnji jedne podmornice prema Laurentijevom dizajnu. Ugovor je bio prilično restriktivan za graditelja, koji je podmornicu morao izgraditi i opremiti o svom trošku, a sva testiranja izvoditi prema planu i pod punim nadzorom mornarice.

Projekt izgradnje ove podmornice označen je slovom S, što je zapravo bio prefiks za Scottovo brodogradilište. Kobilica za prvu podmornicu, S1 položena je na navoz u rujnu 1912. Tijekom lipnja 1913. potpisan je ugovor o izgradnji još dviju podmornica istog tipa koje su dobile oznake S2 i S3. Podmornice klase S postale su tako prve podmornice koje su izgrađene u nekom od škotskih brodogradilišta.

Podmornice klase S bile su po svojim protežnostima vrlo usporedive s klasom C obalnih podmornica. Za razliku od klase C, talijanski projekt je bio napredniji i odlikovao se djelomičnom primjenom dvostrukog trupa i vrlo velikim pričuvnim uzgonom. Čvrsti trup podmornice obuhvaćao je središnji dio podmornice u duljini od 13,7 m. Duljina ovih podmornica iznosila je 45,15 m, širina 4,38, a visina 3 m. Površinski deplasman iznosio je 265 a podvodni 324 tone. Glavni balastni tankovi mogli su primiti 59 t vode a pričuvni uzgon iznosio je čak 47%. Zbog sigurnosnih razloga unutrašnjost podmornica je bila pregrađena s ukupno 10 vodonepropusnih pregrada.

Na podmornice je ugrađen set od dva kooproducijski proizvedena Scott-Fiat šesterocilindrična dizelska glavna motora koji su razvijali svaki po 325 KS te dva električna motora koji su razvijali svaki po 200 KS. Dizelski motori punili su električnu bateriju od 240 članaka podijeljenih u dva baterijska prostora, svaki sa 120 ćelija. Instalirana snaga bila je dostatna da pogoni klasu S maksimalnom površinskom brzinom od 13,25 čv odnosno brzinom od 8,5 čv u podvodnoj plovidbi. Zanimljivost Laurentijeve konstrukcije bila je i u tome što su ove podmornice, osim dva strukturna tanka goriva smještena u čvrstom trupu, imale i dva dodatna, vanjska tanka goriva. Svaki od njih imao je kapacitet od 8000 litara dizelskog goriva. Klasa S tako je postala prva britanska klasa s vanjskim tankovima goriva. Štoviše, na njima je prvi put primijenjeno tehničko rješenje automatske kompenzacije potrošenog goriva morskom vodom. Takvo rješenje promjene deplasmana prvi put će se serijski primjenjivati u britanskoj podmorničarskoj brodogradnji tek od klase E. Na podmornice klase S ugrađivane su po dvije torpedne cijevi kalibra 18? (440 mm) a borbeni komplet sastojao se od četiri torpeda. Podmornice klase S bile su opremljene nekim tehničkim detaljima koji se do tada nisu rabili na britanskim podmornicama, a spadali su u normalnu opremu Laurentijevih podmornica građenih u Italiji. Riječ je o spasilačkim plutačama, telefonskim plutačama i opskrbi ronilaca zrakom iz podmornice.

Sve tri podmornice klase S nakon isporuke bile su stacionirane u pomorskoj bazi Yarmouth i djelovale su u Sjevernom moru. Tijekom svog radnog vijeka u britanskoj mornarici, klasa S nije bila obljubljena kod domaćih podmorničara. Razloga je za to bilo više, a neki od najvažnijih su povremeni problemi s punjenjem baterije (kod S1) te problematika vezana uz veliki pričuvni uzgon u uvjetima Sjevernog mora, koji su se znatno razlikovali od onih koje su Talijani imali na Mediteranu. Britanski podmorničari i sam Admiralitet nisu bili zadovoljni podmornicama klase S. Ulaskom Italije u rat na strani Antante, sve tri podmornice prodane su Italiji krajem 1915. godine.

Podmornice klase V
Podmornice klase V mogu se ponajprije predstaviti kao Vickersovo viđenje i odgovor na postavljene zahtjeve, koje je još 1912. pred konstruktore podmornica postavio tzv. Podmorničarski komitet britanskog Admiraliteta. Slobodno se može potvrditi teza da su se Vickersovi konstruktori i inženjeri pri konstrukciji ovih podmornica vodili tehničkim rješenjima Laurentijevog dizajna, koji je primijenilo Scottovo brodogradilište u izgradnji klase S. Izgradnja eksperimentalne podmornice V1 ušla je u podmorničarski program za 1912/13. godinu. Izgradnja ove klase započela je 12. studenoga 1912. polaganjem kobilice za podmornicu V1. Nju su slijedile još tri podmornice u godišnjem programu za 1913/14. godinu koje su dobile slijedne oznake V2, V3 i V4.

Gledano s tehničkog aspekta, klasa V je bila vrlo slična Scottovoj klasi S. Ponajprije se to odnosi na djelomičnu primjenu dvostrukog trupa, propulzije i unutrašnjeg dizajna ugradnjom šest vodonepropusnih pregrada. Serija od četiri podmornice klase V može se podijeliti na dvije podgrupe: u prvoj je bila podmornica V1, a drugu su činile ostale tri podmornice. Razlike između prve i ostalih triju podmornica unutar klase odnosile su se uglavnom na vanjske protežnosti, deplasmane i konfiguraciju podvodnog dijela propulzije. Za razliku od podmornica klase S u kojih je duljina čvrstog trupa iznosila 13,7 m, kod podmornica klase V, dio središnjeg čvrstog trupa protezao se u duljini od 22,8 m. Površinski i podvodni deplasmani obaju podtipova međusobno su se razlikovali tek u nekoliko tona, a u skladu s tim i pričuva uzgona iznosila je 27,9% za podmornicu V1, odnosno 28,5% za ostale tri podmornice. Površinska propulzija podmornica klase V bila je povjerena dvama četverotaktnim Vickersovim SA dieselskim motorima koji su razvijali svaki po 450 KS pri 450 o/min. Podvodna propulzija na podmornici V1 bila je riješena pomoću dva električna motora tipa Laurence Scott, koji su razvijali po 150 KS, dok su podmornice V2 ? V4 bile opremljene električnim motorima Don Works od 190 KS. Motori su bili konstruirani za kratkotrajno opterećenje od 235 KS kod V1, odnosno 285 KS u ostale tri podmornice. Električni motori su se napajali iz oksidne baterije koja se sastojala od 132 članka smještena u samo jednom baterijskom bunaru. Sa zalihom od 17,24 t (V1) odnosno 16,25 t (V2-V4) dizelskog goriva smještenog u tankove unutar lakog trupa, podmornice ove klase imale su površinski doplov do 3000 NM (V1) uz brzinu od 9 čvorova. Podvodni doplov iznosio je 50 NM uz brzinu 5 čvorova. Maksimalne brzine obaju podtipova klase V dostizale su vrijednost od 14 čv u površinskoj i 8,5?9 čv u podvodnoj plovidbi. Naoružanje sve četiri podmornice bilo je istovjetno i sastojalo se od dviju pramčanih torpednih cijevi kalibra 18 in (440 mm) iz kojih se mogao ispaliti borbeni komplet od četiri torpeda. Nakon isporuke, na zahtjev mornarice, sve četiri podmornice dodatno su opremljene po jednim topom od 12 funti.
Obalne eksperimentalne podmornice klase V ponajprije su služile za ispitivanje i obučavanje. Tijekom Prvog svjetskog rata nisu imale većoh zadaća. Preživjele su rat i otpisane su iz flotne liste u srpnju 1919.

Podmornice klase W
Posjet britanskog mornaričkog izaslanstva francuskim podmorničarskim snagama u Toulonu u proljeće 1911. godine bio je namjenski organiziran sa ciljem upoznavanja s projektom podmornice Pluviose, koju je konstruirao inženjer Laubeuf. Osim posjeta spomenutoj pomorskoj bazi, britanski časnici su obišli i Schneiderovo brodogradilište u Creusotu, gdje je Laubeuf razvijao još nekoliko svojih projekata. Premda britanski časnici nisu bili oduševljeni ukupnim dojmom koji je podmornica Pluviose ostavila na njih, nisu mogli zanijekati njezine dobre odlike koje su bile ponajprije plod primjene dvostrukog trupa. Unatoč određenim protivljenjima otkupljena je licenca za proizvodnju ovih podmornica i prve dvije podmornice ove klase, koja je dobila oznaku W, ušle su u podmorničarski plan izgradnje za 1912/13. godinu. Ugovor za izgradnju ovih podmornica sklopljen je s brodogradilištem Armstrong Whitworth & Co. 13. siječnja 1913. Izgradnja je započela polaganjem kobilice za podmornicu W1 19. listopada 1913. Dva mjeseca prije početka izgradnje prve podmornice, potpisan je novi ugovor s brodogradilištem Armstrong o izgradnji treće i četvrte podmornice, s opcijom za petu i šestu podmornicu.

Podmornice W3 i W4 su bile u određenoj mjeri modificirane prema britanskim zahtjevima, a izmjene projekta izveo je sam Laubeuf. Nakon završnog opremanja, podmornice su predane mornarici, u čijoj su se službi zadržale vrlo kratko, posljednje dvije tek nekoliko mjeseci. Sve četiri podmornice prodane su talijanskoj mornarici tijekom srpnja i kolovoza 1916.

Podmornice klase W1 odlikovala se duljinom od 54,2 m i širinom od 4,68 m. Najvažnija odlika podmornica bila je primjena dvostrukog trupa podmornice. Čvrsti trup je najvećim dijelom bio eliptičnog presjeka. S obzirom na to da su podmornice W3 i W4 bile modificirane u odnosu na W1 i W2 (smanjenje duljine, povećanje širine, smanjenje deplasmana, smanjenje omjera duljina-širina), to je uticalo na povećanje pričuve uzgona kod W3 i W4 za 2%.

Propulzija podmornica klase W također se razlikovala. Prve dvije podmornice bile su opremljene dizelskim Schneider-Leubeuf osmocilindričnim motorima snage 355 KS, dok su druge dvije bile opremljene šesterocilindričnim motorima istog proizvođača koji su razvijali po 380 KS. Povodnu propulziju omogućavala su dva električna motora po 240 KS koji su se napajali iz Fulsenove ili Tudorove baterije od 220 ćelija. Tako konfigurirani dvoosovinski propulzijski sklop mogao je osigurati maksimalne brzine od 13 odnosno 8,5 čv u podvodnoj plovidbi. S ukupno 18 t (W1-2) odnosno 13,6 t (W3-4) površinski doplov ovih podmornica iznosio je od 1600 NM uz brzinu od 10 čv s oba motora do 2500 NM brzinom od 9 čv, s jednim motorom. Podvodni doplov ovih podmornica kretao se od 65-68 NM brzinom od 5 čv. Oružni sustav je bio, uz primjenu čvrstog trupa, upravo ona specifičnost koja je klasu W izdvajala od ostalih eksperimentalnih britanskih projekata iz tog doba. Naime, podmornice W1 i W2 bile su opremljene s dvije pramčane cijevi kalibra 440 mm (18?), ali su isto tako mogle ponijeti četiri dodatna torpeda istog kalibra, smještena na vanjskim nosačima. Bilo je to specifično francusko tehničko rješenje nazvano frames. U trenutku aktiviranja torpednog motora, torpedo bi se prvo oslobađao svog morskog veza u ležištu i svojim pogonom se usmjeravao prema cilju. Druga isporučena serija, podmornice W3-4 izgrađene su bez ležišta za dodatna vanjska torpeda, ali su zato na pramcu dobile top kalibra 76 mm.

Konačni sud o britanskoj eksperimentalnoj klasi W nije lako dati. Iako je riječ o vrlo dobrim podmornicama, koje su u tehničkom pogledu bile čak i bolje od svojih britanskih pandana, britanski podmorničari ih nisu dobro prihvatili. Premda su u arhivima ostala pismena izvješća o vrlo dobrim manevarskim sposobnostima i podvodnoj upravljivosti te pouzdanosti električnog sustava, Admiralitet je odlučio prodati sve četiri podmornice ove klase Italiji. Vjerojatno najsnažniji argumenti za takav potez krili su se u lošijim smještajnim i životnim standardima od onih koji su do tada već bili poboljšani na sličnim britanskim podmornicama, ali i tradicionalni britanski animozitet (a posebice pomorski) koji je vladao prema svemu što je dolazilo s francuskih navoza.

Podmornice klase F
Gotovo usporedno s razvojem i izgradnjom eksperimentalnih podmornica temeljenih na talijanskim i francuskim konceptima (klase S i W), otpočeo je razvoj još jednog domaćeg projekta u kojem je Admiralitet nastojao koncetrirati najbolja tehnička rješenja i saznanja prikupljena na temelju svih do tada rabljenih klasa i tipova obalnih podmornica. Rezultati takvih razmišljanja i opredjeljenja bili su materijalizirani u obliku konstrukcije obalnih podmornica dvostrukog trupa koje su dobile klasifikacijsku oznaku F. Prva podmornica klase F naručena je od brodogradilišta Chatham u sklopu programskog plana za 1913-14. godinu. Kobilica za F1 položena je na navoz 1. prosinca 1913. Admiralitet je naručio izgradnju još sedam podmornica ovog tipa. Izbijanjem Prvog svjetskog rata otkazana je izgradnja pet podmornica u korist završetka triju započetih podmornica koje su gradila tri različita brodogradilišta.

Konstrukcija klase F temeljila se najvećim dijelom na Vickersovoj klasi V. Idejni projekt sadržavao je mnoga poboljšanja u odnosu na klasu V, uključujući i ugradnju krmene torpedne cijevi. Klasa F bila je približno istih dimenzija, deplasmana, ukupne snage instaliranog propulzijskog sustava i ostvarivih brzina. Prve dvije izgrađene podmornice F1 i F2 imale su djelomični dvostruki trup. Na trećoj podmornici bio je u potpunosti primijenjen dvostruki trup. Duljina dvostrukog trupa iznosila je 21 m, odnosno nekih 8% manje nego kod V klase. Isto tako, podesnom konstrukcijom zapremina balastnih i ostalih tankova je povećana u odnosu na V klasu toliko da je pričuva uzgona porasla na 43% u odnosu na 28% u V klase. Zanimljivo je da su za propulziju podmornica klase F uporabljena tri različita tipa glavnih dizelskih motora. Na prvoj podmornici F1 ugrađeni su osmocilindrični motori od 450 KS, izgrađeni u tvornici motora u Chathamu. Podmornicu F2 pogonila su dva šesterocilindrična MAN dizela iste snage. Konačno, podmornicu F3 opremili su osmocilindričnim vertikalnim Vickersovim SA motorima čija je nazivna snaga također bila deklarirana na 450 KS. Podvodna propulzija temeljila se na dvama električnim motorima koji su zajednički razvijali 400 KS. Maksimalne površinske i podvodne brzine uglavnom su usporedive s vrijednostima brzina koje su postizale podmornice klase V. Usporedba na polju doplova pokazuje da se zahvaljujući primjeni novih baterija podvodni doplov klase F bio znatno veći nego u klase V. Na podmornicama klase F također je primijenjena tehnika samokompenzirajućih tankova goriva. Borbeni sustav ove klase povećan je ugradnjom krmene torpedne cijevi a borbeni komplet činilo je šest torpeda kalibra 18?. Podmornice klase F zadržale su se u službi tek tri do četiri godine. Preživjele su ratna zbivanja i povučene su iz službe i otpisane iz flotne liste tijekom srpnja 1919.

Oceanske podmornice Nautilus i Swordfish
Eksperimentalne podmornice Nautilus i Swordfish nastale su kao plod nastojanja britanskog Admiraliteta da mornaricu opremi novim i kvalitetnim oceanskim podmornicama. Tijekom 1912. godine tzv. Podmorničarski komitet unutar Admiraliteta istaknuo je tražene tehničke uvjete kojima bi buduće klase oceanskih podmornica svakako morale udovoljavati. Ti se zahtjevi mogu sažeti u: dvostruki trup, veliki deplasman s adekvatnom pričuvom uzgona, veliki površinski doplov i brzina dovoljna da može pratiti površinsku flotu te sposobnost borbenog djelovanja većim brojem ukrcanih torpeda.

Podmornica Nautilus predstavljala je odgovor firme Vickers na traženja Admiraliteta. Ponuđeni Vickersov projekt bio je prihvaćen tijekom listopada 1912. a kobilica podmornice položena je na navoz u Barrow-in-Furnessu 13. ožujka 1913. Unatoč velikom entuzijazmu brodograditelja, posao na izgradnji Nautilusa je tekao izuzetno sporo. Podmornica je isporučena mornarici tek 2. listopada 1917. Glavni razlozi za to su bili izbijanje rata i s tim u vezi prioritetna izgradnja dostupnih klasa i tipova podmornica. Drugi važan razlog je općeniti nedostatak iskustva britanskih brodograditelja i mornarice s velikim dizelskim motorima koji su bili ugrađeni u nju. U početku izgradnje Nautilusa, prva britanska dizelska podmornica, A13 (jedan DM od 500 KS) bila je u službi tek četiri godine. Podmornica D1 s dva DM i 600 KS u eksploataciji je bila tri godine, a ostale iz njezine klase i trostruko manje. Treći razlog usporenih radova bio je povezan s velikim brojem tehničkih preinaka na projektu, koje su prakticirali tijekom procesa gradnje. U konačnici nakon porinuća 16. prosinca 1914. i završnih radova na opremanju i ispitivanju, podmornica je isporučena tek početkom listopada 1917. Gradila se dakle punih 54,5 mjeseci. Nautilus je za tadašnje pojmove bio vrlo velika podmornica po svim tehničkim aspektima. U skladu s njezinom veličinom i performansama bila je i njezina cijena koja je premašila 203 850 funti.

Njezine vanjske dimenzije (duljina 78,75 i širina 7,92 m) uz podvodni deplasman veći od 2000 tona činili su je respektabilnim plovilom čak i za današnje kriterije. Propulzija podmornice ostvarena je ugradnjom dva 12-cilindrična Vickersova SA dizela vertikalne izvedbe, koji su razvijali ukupno 3700 KS (1850 KS svaki). Koliko je to povećanje, najbolje se vidi u odnosu na E klasu koja je do tada koristila najsnažnije motore koji su imali “samo” 800 KS. Uz potentnu snagu potrebnu za površinsku propulziju, ugrađeni su joj i snažni električni motori s ukupno 1000 KS. Deklarirani površinski doplov brzinom od 11 čv iznosio je impresivnih 5300 NM. Unatoč ogromnoj instaliranoj snazi njezinog propulzijskog postrojenja, Nautilus na testnim plovidbama nije uspio postići površinsku brzinu veću od 17 čv. Oružni sustav podmornice sastojao se od torpednog i topničkog naoružanja. Torpedni dio naoružanja činilo je 10 torpednih cijevi (2 pramčane, 4 bočne i 2 krmene) kalibra 18in (440 mm) i borbeni komplet od 16 torpeda. U početnoj fazi projekta, Nautilus je trebao biti opremljen samo s jednom pramčanom torpednom cijevi od 21in. Zbog borbenih iskustava stečenih tijekom rata, odlučeno je da se smanji kalibar, ali da se ugrade dvije torpedne pramčane cijevi. Topnički dio naoružanja bio je zastupljen s ugrađenim pramčanim topom kalibra 76 mm velike elevacije. Zahvaljujući svom djelomičnom dvostrukom trupu (Laubeufovog kasnijeg dizajna), koji je obuhvaćao čak 78% duljine trupa odnosno 99 m, proračunska dubina zarona Nautilusa iznosila je više od 70 m. Ovisno o količini ukrcanog goriva i uporabljenih tankova za tu svrhu (čak i dva pomoćna balastna), pričuvni uzgon se kretao od 41,5?30,5%. Uza sve tehničke novosti i poboljšanja ugrađena tijekom 4,5 godine gradnje, podmornica Nautilus nije se dugo zadržala u mornarici. Služila je isključivo kao plovilo za ispitivanje tehničkih odlika opreme i naoružanja. U toj ulozi zadržana je sve do srpnja 1919., kada je konačno povučena iz aktivne službe. Najvećim doprinosom ove podmornice britanskom podmorničarskom graditeljstvu je uspješan prelazak i svladavanje tehnologije gradnje i uporabe velikih oceanskih podmornica. Kronični nedostatak i nadalje je ostala nemogućnost dostizanja površinskih brzina većih od 20 čv, unatoč ugradnji do tada u Britaniji najvećih mogućih dizelskih motora.

Očekivanja usmjerena na tehničke performanse Nautilusa nisu se ostvarila. Tijekom izgradnje došlo je zbog preinaka na projektu do povećanja deplasmana od skoro 30% u odnosu na početne parametre. Zbog povećanja težine podmornica nije mogla postići više od 85% predviđene maksimalne površinske brzine. Uzevši sve zajedno, skupilo se dovoljno razloga zbog kojih su određeni krugovi otpočeli lobiranje za razvoj manje i okretnije oceanske podmornice s radikalno drugačijom vrstom propulzije koja će biti u stanju ispuniti zahtjev o minimalnoj brzini od 20 čvorova.

Izabran je Laurentijev projekt oceanske podmornice koju je pokretala Parsonsova plinska turbina. Već na prvom natječaju Pomorskog komiteta, Laurenti je ponudio svoj projekt Fiat 140 bis – podmornicu od 865 t deplasmana, pogonjenu parnom turbinom koja je u stanju postići maksimalnu brzinu jednaku onoj koju je tražio Admiralitet. Projekt je od samog početka dobio mnoge protivnike koji su kritizirali njezine mogućnosti doplova i upitnu vršnu brzinu a ponajviše su upozoravali na vrijeme potrebno za pospremanje parnog pogona pri hitnom zaronu podmornice te pogoršanju životnih uvjeta na podmornici. Unatoč mnogim otporima, Admiralitet je otkupio Laurentijev projekt i 18. ožujka 1913. sklopio ugovor o izgradnji s brodogradilištem Scott u Greenocku. Njezina izgradnja započela je polaganjem kobilice 28. veljače 1914. Na ceremoniji porinuća 18. ožujka 1916., prva britanska podmornica na parni pogon biti će krštena imenom Swordfish.

Detaljne tehničke informacije o ovoj podmornici najvećim dijelom su izgubljene tijekom požara nastalog kao posljedica bombardiranja brodogradilišta 1941. godine. Međutim, i ono što je ostalo dostupno, dovoljno je da nam da gotovo cjelovit uvid u njezin dizajn i tehničko-taktičke mogućnosti. Generalno gledajući, podmornica Swordfish je bila gotovo 8 m kraća, metar uža i niža od Nautilusa. Kao i Nautilus, bila je građena s djelomično dvostrukim trupom. Čvrstim trupom podmornice bilo je obuhvaćeno 75% njezine dužine. Unutrašnjost je pregrađena sa sedam vodonepropusnih pregrada, što je dodatno pridonijelo čvrstoći njezine konstrukcije i sigurnosti plovila općenito. Najveća i najzanimljivija osobnost ove podmornice je njezina propulzija. Površinski pogon osiguravale su dvije Parsonsove impulsno-reaktivne parne turbine, svaka s 2000 KS. Pregrijana para koju su proizvodila dva Yarrow kotla s ogrijevnom površinom od 422 m2 bili su konstruirani za radni tlak od 16 bara. U turbine se dovodila para koja se u dodatnom grijaču (izmjenjivaču topline) dodatno zagrijavala za nekih 30-35°C. Parna se turbina okretala brzinom od 3500 o/min pa su zbog toga morali biti ugrađeni reduktori koji su na propelerske osovine uz stupanj redukcije 6,603 davali prihvatljivih 530 o/min. Nažalost Laurentija i Admiraliteta uza sve tehničke preinake na propulziji i obliku lakog trupa, Swordfish nije uspio postići brzinu veću od 18,2 čvora.

Isto tako, 102 t dizelskog goriva raspoređenog u 44 manja tanka, raspoređena u 10 glavnih grupa u međuprostoru između čvrstog i lakog trupa moglo je osigurati doplov od tek 3500 NM brzinom od 10 čv i to korištenjem samo jedne turbine. Podvodnu propulziju osiguravala su dva električna motora koji su ukupno razvijali 1400 KS, crpivši struju iz 128-ćelijske baterije raspoređene u dva baterijska prostora. Za razliku od Nautilusa, Swordfish nije imao ugrađene krmene torpedne cijevi. Na pramcu su jedna iznad druge bile ugrađene dvije torpedne cijevi za torpeda od 21 in (533 mm), dok su na bokovima bile ugrađene četiri cijevi za torpeda od 18 in (440 mm). Zanimljiv je podatak da je podmornica Swordfish bila prva britanska podmornica opremljena torpedima od 21 in, ali ne i prva koja je s njima ušla u aktivnu službu britanske mornarice. Topničko naoružanje sastojalo se od dva topa kalibra 76 mm postavljenih u vodonepropusnoj konfiguraciji (smješteni u nekoj vrsti zaštićenog kontejnera), koji su se izvlačili na pramčanu i krmenu palubu pomoću hidro-pneumatskog cilindra, a spuštali pod palubu ispuštanjem zraka iz pneumatskog dijela sustava. Vrijedno je napomenuti da je podmornica Swordfish sa svojih 932/1105 tona deplasmana za svoje vrijeme bila dosta revolucionarna. Na njoj je bilo primijenjeno dosta inovacija vezanih ponajprije za sigurnost plovila i njene posade (poprečne i uzdužne nepropusne pregrade, ugradnja dvostrukih poklopaca na ulaznim grotlima tornja, telefonske SOS i svjetlosne signalne plutače, sigurnosni by-pass prolaz). Vjerojatno najvažnija inovacija bila je primjena sustava centralnog upravljanja podmornicom, odnosno njezinim glavnim balastnim i trim tankovima te samoregulirajućim tankovima goriva iz jedne prostorije – brodske centrale. Primjena telemotora pokretanog stlačenim zrakom omogućavala je podmornici Swordfish brzu reakciju i dobre manevarske sposobnosti. Unatoč mnogim dobrim odlikama kojie je imao ovaj projekt, ocjena podmorničara i Admiraliteta nije bila zadovoljavajuća. Brzina od barem 20 čvorova ostala je nedostignuta, a sve ostale tehničke prednosti gubile su se pred njezinom visokom cijenom iznad 180 000 funti, skupim i zahtjevnim održavanjem, nedovoljnim doplovom te strateškom potrebom izgradnje većeg broja jeftinijih i brzo raspoloživih podmornica u drugoj polovini Prvog svjetskog rata. Eksperimentalna podmornica Swordfish je imala iznimno kratak operativni vijek. Isporučena je mornarici 21. srpnja 1916., kada je otpočeo njezin program ispitivanja. Bazirala je u PB Portsmouthu gotovo godinu dana nakon čega je odlučeno da bude rekonstruirana u patrolni čamac. Rekonstrukcija je završena u kolovozu 1918. godine. Prodana je u staro željezo u lipnju 1922.

TEHNIČKI PODACI EKSPERIMENTALNIH PODMORNICA KLASE F
Tip: Dvotrupna / obalna
Deplasman:
– površ./ podvodni 363 / 441 t
Dimenzije:
– duljina/širina/visina 46 x 4,9 x 3,21 m
Pričuvni uzgon: 43%
Propulzija: 2 DM + 2 EM
– glavni motor “2 x Vickers diesel (F1,F3) / MAN (F2); ”
– cilindara / snaga “6 (F2) 8 (F1, F3) / 450 KS; 450 o/min;”
– električni motor 2 x 200 KS
– osovina 2
– propeler 2 / 3 kraka
– dijametar 1,36 m
Baterija:
– tip oksidni, novi tip
– broj ćelija 128
– napon / struja 220 V / ?
– težina ?
Dubina zarona:
– nominalna / radna 60 / 30 -45 m
Maksimalna brzina:
– površ./ podvodna 14,5 / 9 čv
Gorivo: dizel
– broj tankova / kapacitet 2 vanjska +2 unutarnja / 17,56 t + 5 t
VT zrak:
– broj boca / zapremina 28 / 2,15 m3
Doplov:
– površinski 3000 NM / 9 čv
– podvodni 90 NM / 3 čv
Naoružanje:
– torpedne cijevi / bk 3 x TC 18? (440 mm) 2 pramac +1 krma / 6 torpeda
– topničko 1 x 12 funti
Posada 19 / 2 časnika

TEHNIČKI PODACI EKSPERIMENTALNIH PODMORNICA NAUTILUS I SWORDFISH
Podmornica NAUTILUS SWORDFISH
Tip: oceanska/ djelomi. dvost. trup oceanska/ djelomi. dvost. trup
Deplasman:
– površ./ podvodni 1441 / 2026 t 932 / 1105 t
Dimenzije:
– duljina/širina/visina 78,75 x 7,95 x 6,85 m 70,47 x 6,97 x 4,75 m
Pričuvni uzgon: 41,50% 45%
Propulzija: 2 DM + 2 EM 2 x Parna turbina + 2 EM
– glavni motor “2 x Vickers SA ; vert; reverz;” “2 x Parsons ; 2 kotla + 2 redukt.”
– cilindara / snaga “12 / 1850 KS ; 340 o/min ; 65 t” 3 stupnja / 2000 KS
– električni motor 2 x 500 KS, 340V / 1200 A “2 x 700 KS;”
– osovina 2 2
– propeler 2 / 3 kraka 2
– dijametar 1,97 m 2 m
Baterija:
– tip oksidna ?
– broj ćelija 352 132
– napon / struja 360 V / 1200 A ?
– težina 141 t ?
Dubina zarona:
– nominalna / radna > 70 / 35 ? 40 m > 70 / 35 ? 40 m
Maksimalna brzina:
– površ./ podvodna 17 / 9 čv 18,2 / 10 čv
Gorivo: dizel dizel
– broj tankova / kapacitet 7 vanj + 2 unut / 96,3 + 97,6 t 44 vanjska / 102 t
VT zrak:
– broj boca / zapremina 113 / 8,75 m3 151 / ?
Doplov:
– površinski 5300 NM/ 11 čv 3000 NM / 8,5 čv (1 turbina)
– podvodni 72 -75 NM / 4,5-5 čv 75 NM / 6 čv
Naoružanje:
– torpedne cijevi / bk 8 x TC 18? (2p + 4b + 2k) / 16 6 (2 x 21? pr + 4 x 18? bok/ 12
– topničko 1 x 76 mm (HA) 2 x 76 mm (ha)
Posada 42 / 5 časnika 36 / 4 časnika

Igor SPICIJARIĆ