U posljednji kvartal XIX. stoljeća carski Japan ušao je kao prilično zatvoreno društvo sputano svojom tradicijom. Na malene i postupne korake u otvaranju prema svijetu prisilio ga je, prije svega, SAD a tek u manjoj mjeri europske sile, pa se Japan počinje etablirati kao industrijska, ali i vojna sila u usponu

Japan se kao pomorska, odnosno kao podmorničarska sila pojavljuje na svjetskoj sceni prilično kasno, tek u posljednjim desetljećima XIX. stoljeća. U vrlo kratkom razdoblju japansko društvo prelazi iz gotovo srednjovjekovnog, feudalnog u moderno industrijsko doba. Nastojeći na najbrži mogući način premostiti tehnološki jaz i izgubljeno vrijeme u odnosu na glavne europske sile, Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Austro-Ugarsku te posebice SAD, Japanci su se odlučili primijeniti jednu vrlo pametnu i jednostavnu, ali vrlo učinkovitu metodu razvoja. Od najnaprednijih država tog doba Japan je počeo kupovati tehnologiju i gotove proizvode koje njihovi inženjeri i tehnolozi školovani u Europi i SAD-u temeljito proučavaju. Na taj način ih upoznaju do u tančine i na koncu ih pokušavaju proizvoditi.

Prvo manufakturno a zatim i u serijskoj proizvodnji, uspjeli su proizvesti gotovo identične proizvode. Vrlo često su u svojim studijima industrijskih proizvoda bili toliko uspješni da su uspijevali otkriti i neke skrivene mane tih proizvoda i ispravljati ih na vlastitim uradcima. Rezultat takvog pristupa često se očitovao u činjenici da je japanska inačica nekog proizvoda bila bolja i kvalitetnija od kupljenog originala. Istu logiku i strategiju Japanci su primijenili u vojnoj industriji, posebice u vojnoj brodogradnji.

Koncem XIX. stoljeća Japan je s velikom dozom sumnje i straha gledao na narastajuću silu u svom neposrednom susjedstvu. S druge strane Japanskog (Istočnog) mora prijetila je carska Rusija koja je svoje kolonijalno-imperijalističke težnje usmjeravala i koncentrirala upravo na ona područja dalekog istoka koja su istodobno bila imperijalistički cilj carskog Japana: obalni pojas Kine, Mandžurija i Korejski poluotok. U takvom razvoju događanja Japan počinje razvijati svoju ratnu flotu koja se ni izdaleka nije mogla ni brojčano ni kvalitativno mjeriti s ruskom. U posljednjih dvadesetak godina devetnaestog stoljeća japanska carska vlada učinila je sve da taj nepovoljan odnos što više ublaži, a ako je ikako moguće i preokrene u svoju korist. Rezultat takvih nastojanja pokazat će četvrt stoljeća poslije u Cušimskom prolazu.

U situaciji kad je jednim okom budno motrila što se zbiva na ruskoj pacifičkoj obali i kako rastu ruski pomorski potencijali, japanska carska mornarica nije propustila drugim okom pratiti događanja i razvoj podmorničarstva u drugim zemljama ? prije svega u SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Već tada japanska, uvjetno rečeno “industrijsko-špijunsko-obavještajna” mreža počinje se širiti i stvarati prve veze u inozemstvu.

Kontakt s Johnom Hollandom

U vrijeme kada je rodonačelnik suvremene američke podmorničarske brodogradnje John Holland konstruirao i gradio svoju podmornicu poznatu kao Holland VI u brodogradilištu Crescent u Elizabethportu u saveznoj državi New Jersey u lipnju 1897., posjetio ga je japanski pomorski časnik, poručnik Kenji Ide, japanski pomorski ataše u Washingtonu, te pokazao vrlo veliko zanimanje za njegov projekt. Već sljedeće, 1898. godine Hollanda su posjetili japanski grofovi Kosure Kizaki i Takashi Sasaki koji su uime japanske carske vlade s Hollandom postigli određene dogovore. Kao rezultat tih dogovora u listopadu iste godine na podmornicu Holland VI ukrcao se japanski mornarički časnik Takashi Ide, akreditiran u japanskom veleposlanstvu u Washingtonu kao pomoćnik japanskog vojnog atašea. Takashi je sudjelovao u gotovo čitavom tijeku ispitivanja podmornice Holland VI na moru i rijeci Potomac te u svim njezinim zaronima u travnju 1900. Po završetku ispitivanja o svojim zapažanjima na podmornici, držanju američke mornarice i mišljenju Kongresa o mogućoj isporuci Hollandovih podmornica poručnik Ide je podnio iscrpan izvještaj svojim nadređenima.

Početkom XX. stoljeća japanski stratezi su bili sigurni da je sukob s Rusijom neizbježan i to u relativno bliskoj budućnosti. U nemogućnosti da brzo izgrade veći broj površinskih plovnih borbenih jedinica, japanski vojni vrh odlučio je da se taj strateški nedostatak premosti nabavkom novog oružja ? podmornice. Taj potez je osim ostalog bio motiviran činjenicom da su Rusi na tom području bili daleko napredniji i iskusniji od njih te da su u dalekoistočnoj pomorskoj bazi u Vladivostoku već imali nekoliko podmornica i stalno su tamo dopremali nove podmornice.

Kada je u svibnju 1904. ruska flota uništila bojne brodove Yamato i Yashima, te teško oštetila još nekoliko ratnih brodova, imperijalna carska mornarica je došla do zaključka da je došlo vrijeme za novo ratno sredstvo – podmornicu. Prvi korak koji je japanska vlada napravila bilo je aktiviranje uspostavljenih veza s Hollandom. Operativni tvorac plana kupovine prvih japanskih podmornica u SAD-u bio je kapetan bojnog broda Kozaburo Oguri. Uz blagoslov američke vlade japanska vlada je 1904. godine potpisala ugovor s kompanijom Electric Boat o kupnji pet podmornica modificiranog i za izvoz predviđenog tipa Holland. Naručene podmornice izgrađene su u brodogradilištu Fore River u Massachussetu. Nakon predmontažne provjere rastavljene su u nekoliko sekcija i teretnim brodovima poslani u Japan. Sastavljanje podmornica obavljeno je u brodogradilištu Gokasaka u Yokosuki. Podmornice sastavljene u Yokosuki dobile su brojčane kodne oznake 1 do 5. Japanskoj vladi se žurilo da bar dio svojih novonaručenih podmornica iskuša u ratu protiv Rusije pa su ulagali velike napore da proces sastavljanja i testnih ispitivanja bude što je moguće brz i nadasve precizan. Iz Hollandove kompanije Electric Boat stigla je u Yokosuku 30. svibnja 1905. i američka posada na čelu s Frankom Cableom koja je trebala testirati podmornice i pripremati japanske posade. Već koncem lipnja 1905. prva podmornica bila je spremna za prva površinska ispitivanja.

U skučeni volumen podmornice natiskalo se uz američku posadu još sedam japanskih podmorničara. Sličan se scenarij ponavljao i ostalih dana kada su se obavljala testiranja sve do 22. srpnja 1905. Tog dana su naime japanski pomorski autoriteti zaključili da je program ispitivanja podmornica završen i da je jedina stavka ugovora koja još nije bila ispunjena – isporuka dodatnog kompleta pričuvnih dijelova. Američki brodograditelji i testna posada bili su nemalo iznenađeni kad su vidjeli da su Japanci za manje od dva sata potpisali sve potrebne papire i dokumentaciju o primopredaji podmornice i odmah zatim počeli pripremati podmornicu za isplovljenje. Odmah po podizanju japanske vojnopomorske zastave, podmornica je isplovila na svoje prvo višednevno krstarenje. Tijekom iduća četiri dana japanska podmornica je preplovila i preronila nekoliko stotina nautičkih milja vlastitim pogonom i bez ikakva eskorta. Pri povratku u Yokosuku posada podmornice je obavila i testiranje njezinih maritimnih sposobnosti u tegljenju po teškom moru. Zbog toga ih je u tegalj uzeo jedan spori japanski parni teretnjak koji je plovio prema Yokosuki. Japanska vlada nije stigla prve dvije od naručenih podmornica uporabiti protiv Rusije jer su diplomati bili brži i u međuvremenu sklopili mir s Rusijom. Prvih pet japanskih podmornica uključeno je 1. listopada 1905. u tzv. Dai-ichi, odnosno prvu podmorničarsku flotilu.

Paralelno s kupovinom prvih pet podmornica preko američke vlade, japansko brodogradilište Kawasaki Dockyard odnosno njegov direktor Kojiro Matsukata, dobilo je direktnu zadaću od svoje vlade da na temelju tehničke dokumentacije podmornice Holland VI i dokumentacije nabavljene direktno od Johna Hollanda konstruira i izgradi novi, modificirani tip Hollandove podmornice. Japansko brodogradilište je angažiralo dvojicu američkih inženjera, dotadašnjih Hollandovih suradnika Masona Chasea i Herberta Messersa. Oni su na temelju dobivene dokumentacije izradili projekt koji je bio umanjena inačica podmornice Holland VI. Ulogu glavnog kontrolora projekta preuzeo je na sebe također Mason Chase jer je sam John Holland bio bolestan i nije mogao putovati u Japan. Projekt je odobrila japanska carska mornarica koja je naručila izgradnju dviju podmornica. Podmornice su dobile brojčane kodne oznake 6 i 7. Zanimljivo je da tijekom gradnje ovih dviju podmornica, japanske policijske snage nisu dopustile pristup na novogradnju čak ni Franku Cableu, vođi i zapovjedniku Hollandove tvorničke posade koja je uvježbavala prve japanske podmorničarske posade. Njemu, pa čak i nekim drugim Amerikancima bio je ne samo zabranjen pristup na novogradnje nego čak i u samo vojno brodogradilište u Kureu.

Razlog tomu bio je u činjenici da su ove podmornice imale u nekim tehničkim aspektima nešto malo bolje pokazatelje nego podmornice koje je za svoju flotu naručivao SAD (jači motor i veću podvodnu brzinu). Već tada japanske sigurnosne službe (ako ih se tako može nazvati) došle su do zaključka da ponešto iz njezinih nacrta i domaćih modifikacija američkog projekta mora ostati tehnološkom ili vojnom tajnom.

Zanimljivo je da su se podmornice br. 6 i 7 međusobno dosta razlikovale. Podmornica kodne oznake 6 postala je tako prva podvodna plovna borbena jedinica izgrađena u Japanu uz stranu tehničku pomoć. Nakon mnogo problema podmornice su bile završene i porinute u more 1906. godine te predane japanskoj ratnoj mornarici u skladu s odrednicama potpisanog sporazuma.

Premda se s prvih pet podmornica kupljenih u SAD-u, japanska vlada namjeravala koristiti u ratu protiv Rusije (1904.-1905.) nijedna od njih nije uspjela dostići puni operativni status do kraja tog rata. Razloga za to bilo je više: od problema s montažom, isporukom potrebne opreme za završno opremanje podmornice, problema s isporukom torpeda te na koncu zbog potrebnog vremena za kvalitetnu obuku podmorničarskih posada. Modificirane podmornice kodnih oznaka 6 i 7 uključene su u japansku podmorničarsku flotu nakon završetka Rusko?japanskog rata. Zbog toga je prvih sedam japanskih podmornica služilo isključivo kao trenažne jedinice za ispitivanje i uvježbavanje posada te stvaranje potrebnog podmorničkog kadra za buduću japansku podmorničarsku flotu.

Prvih pet podmornica izgrađenih u američkom brodogradilištu Fore River u Quincyiu bilo je izgrađeno u zaista rekordnom vremenu a njihova porinuća bila su unutar dva mjeseca: 30. ožujka, 2. svibnja, 13. svibnja, 16. svibnja te na koncu 27. svibnja 1905. godine. Njihovo prebacivanje u Yokosuku, sastavljanje i probna testiranja bila su završena do 1. listopada 1905. Prve japanske podmornice ulazile su sljedećim redom u službu imperijalne japanske mornarice: 1. kolovoza (1), 5. rujna (2 i 3), 1. listopada 1905. (4 i 5). Otpisane su iz službe tijekom 1922. godine.

Modificirane podmornice pod kodnim oznakama 6 i 7 porinute su s navoza brodogradilišta Kawasaki u Kobeu u razmaku od godinu dana, tj. 28. rujna 1905., odnosno 8. rujna 1906.

Premda su prve japanske podmornice bile praktički operativno neuporabljive tijekom Rusko-japanskog rata one su samim svojim postojanjem odigrale veliku psihološku ulogu. Naime, kada je 13. travnja 1904., bojni brod Petropavlovsk, zastavni brod ruske pacifičke flote naletio na japansku minu i potonuo (tom prilikom je poginuo i zapovjednik ruske pacifičke flote admiral Makarov) u nekim ruskim vojnim krugovima došli su do zaključka da je do potapanja došlo zbog torpednog pogotka japanske podmornice. Nadalje, nakon pobjede u Cušimskim vratima 23. listopada 1904., japanska mornarica organizirala je veliki pobjednički mimohod svoje flote u Tokijskom zaljevu u kojem su sudjelovale i podmornice koje su tada prvi put predstavljene japanskoj i svjetskoj javnosti.

Brojčanim narastanjem podmorničkih snaga u listopadu 1906. na prvih šest jedinica navelo je japansku mornaricu na formiranje prvog podmorničarskog skvadrona sa sjedištem u pomorskoj bazi Kure, smještenoj u jednom od brojnih zaljeva Unutrašnjeg mora jugoistočno od Hirošime. Godine 1909. mornarica je pribavila i prvi podmorničarski tender ? logistički brod pod imenom Toyohashi- bazu za opskrbu podmornica gorivom, mazivom, hranom, vodom i oružjem. Bio je to parni teretnjak od 4060 brt i brzine 12 čvorova koji je još 1888. bio izgrađen u škotskom Glasgowu. Japanska trgovačka mornarica kupila ga je 1894. godine. Unatoč velikim očekivanjima koja su imali japanski pomorski autoriteti, podmornice tipa Holland kao i njihove prve domaće modifikacije (podmornice br. 6 i 7) pokazali su prilično nezadovoljavajuće pomorske karakteristike. U tom trenutku ove podmornice zbog svojih tehnoloških ograničenja nisu mogle biti operativno korištene i nikako nisu mogle postati ono što je vrh japanske mornarice želio i očekivao ? tajno oružje koje će radikalno promijeniti koncept pomorskog ratovanja i koje će moći odlučiti pomorski rat protiv Rusije.

Japanski podmorničarski kodeks
Japanske podmorničarske snage nisu bile imune od svih onih nesreća koje su pratile i ostale podmorničarske nacije u prvim desetljećima XX. stoljeća. Poznato je tako da je snažna eksplozija nakupljenih benzinskih para odjeknula 14. studenog 1916. u pomorskoj bazi u Kureu na podmornici broj 4. Oštećena snažnom eksplozijom, podmornica je potonula na svom vezu, na sreću bez žrtava među posadom. Mornarica je uspjela izvući potonulu podmornicu, popraviti je i ponovno vratiti u službu.

Tragedija koju je nekoliko godina prije doživjela podmornica br. 6 ušla je u anale japanskog podmorničarstva. Pod zapovjedništvom poručnika Sakamure podmornica br. 6 nalazila se 15. travnja 1910. u vodama zaljeva Kure ispred istoimene pomorske baze. Tog dana podmornica je trebala obaviti nekoliko testiranja propulzije i naoružanja u površinskoj i podvodnoj plovidbi. U smiraj dana ostao im je za obaviti test korištenja tehnike plovidbe, poslije poznate kao šnorkeling ili šnorkl-podvodna plovidba. Pri takvoj plovidbi podmornica se koristila svojim benzinskim motorom u podvodnoj plovidbi koji je potreban zrak za rad dobivao kroz posebno konstruiranu cijev koja je izlazila na površinu. Podmornica br. 6 pošla je na svoj posljednji test točno u 19:10 sati.

Samo nekoliko minuta nakon početka testa došlo je do havarije na usisnoj cijevi zraka koja se prelomila na jednom od njezinih spojeva. U istom trenutku voda je brzo počela prodirati u podmornicu. Podmornica je potonula na dno a svi napori posade da izrone na površinu ostali su bezuspješni. U posljednjim trenucima zapovjednik podmornice, tridesetjednogodišnji poručnik Tsutomu Sakamura zapisao je u brodski dnevnik nekoliko desetaka rečenica. U njima se u najboljoj maniri japanskog bushido ratničkog kodeksa ispričao zbog “svoje nepažnje i nemara koji je doveo do gubitka podmornice i smrti njegove posade”. U ostatku svog posljednjeg zapisa pohvalio je svoju posadu koja je do posljednjeg časa “časno i besprijekorno obavljala svoju dužnost”. Na koncu, Sakamura je zamolio rodbinu njegove posade za “oprost i nadu da zbog gubitka svojih najbližih neće trpjeti siromaštvo i glad”.

U potresnom svjedočanstvu o polaganom umiranju posade podmornice broj 6, poručnik Sakamura detaljno je opisao užas hladne i neprobojne tame koja je zavladala u podmornici kada je i posljedna baterijska lampa bila potrošena. Sakamura je također napisao mnoge pohvale na račun podmornice kojoj po njemu “sasvim sigurno pripada budućnost” ali je ostavio i sugestije pomorskim autoritetima koji će u budućnosti selektirati posade za japanske podmornice. Naravno, posljednje Sakamurine misli bile su upućene njegovim najbližim i naravno caru. Agonija posade podmornice broj 6 završena je malo iza ponoći, kada datira posljednji Sakamurin zapis.

Već sljedećeg dana, 16. travnja 1910. spasilački brodovi su locirali i podigli potonulu podmornicu s morskog dna. Kad su otvoreni poklopci i kad su spasioci ušli u podmornicu, dočekao ih je nevjerovatan prizor. Svaki član posade pronađen je na svojoj borbenoj postaji, u normalnom položaju i bez smrtnog grča na licu. Ostali su na svojim mjestima, doslovno do posljednog daha, svjesno se žrtvujući.

Hrabra smrt posade podmornice br. 6 duboko je dirnula naciju. Posljednji zapis poručnika Sakamure bio je izložen u prijeratnom pomorskom muzeju Imperijalne pomorske akademije u Etajimi a podmornica br. 6 je nakon što je u službi ostala do 1922. godine već sljedeće 1923. postavljena kao muzejski eksponat u dvorištu podmorničarske škole u Kureu.
Priča o herojskoj smrti posade podmornice br. 6 i danas je obvezatno štivo u udžbenicima japanskih osnovnih škola. “6 – Gotei Damashii” odnosno “Duh posade podmornice br. 6” postao je službeni moto japanskih podmorničarskih snaga.

Do konca svog operativnog vijeka prvih sedam podmornica na kojima je utemeljena podmorničarska flota Zemlje Izlazećeg Sunca poslužit će isključivo kao jedinice za uvježbavanje. I posljednja od njih, podmornica br. 7, povučena je iz službe 1922.

Igor SPICIJARIĆ