Treći državno-trgovački partner kome se obratila japanska carska vlada pri nabavci novih plovnih jedinica za svoju podmorničarsku flotu bio je također s europskog kontinenta. Premda je u industrijskom razvoju i u mnogočemu drugom uvelike zaostajala za svojim europskim konkurentima, Italija je u samo dvadesetak godina na prijelazu iz IIX. u XX. stoljeće velikim koracima ušla na svjetsku podmorničarsku scenu

Kraljevina Italija bila je jedna iz kruga zemalja s kojima je carski Japan davno prije rata uspostavio diplomatske kontakte, ali i međudržavnu suradnju. Premda je Italija bila industrijski najnerazvijenija od europskih sila toga doba (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Austro-Ugarska), njezina dugogodišnja pomorska tradicija i geografski položaj na poluotoku čije obale oplakuju četiri mora bili su zamašnjak koji je relativno brzo profilirao Italiju u istaknutu pomorsku silu, koja je prepoznala ulogu i značenje podmornice te dosta ulagala u njihov razvoj.
Premda se početkom I. svjetskog rata Kraljevina Italija našla na strani Centralnih sila, negdje sredinom rata promijenila je “dres” i prešla na stranu sila Antante. Od trenutka kad su Japan i Italija i formalno postali ratni saveznici, japanska strana je intenzivirala međusobne diplomatske i međuvojne kontakte, što je dovelo do sklapanja ugovora o isporuci dviju podmornica tipa Fiat-Laurenti F1.

Podmornice tipa Fiat-Laurenti F1 bile su modificirana inačica talijanskog projekta podmornica klase Pacinotti, utemeljena na klasičnom projektu Laurentijevih podmornica. U sastav talijanske mornarice ušle su prije završetka I. svjetskog rata.

Japanska Carska mornarica naručila je dvije plovne jedinice potkraj 1917. Njihova je izgradnja prema odrednicama japansko-talijanskog ugovora započela u proljeće 1917. godine, još za trajanja rata, u brodogradilištu Kawasaki u Kobeu. Podmornice su u početku dobile brojčane kodne oznake 18 i 21, koje će reformom iz 1924. biti promijenjene u RO-1 i RO-2.

Podmornica br. 18 porinuta je 28. srpnja 1919., dok je podmornica br. 21 s navoza u Kobeu skliznula u more 22. rujna 1919. Obje podmornice su nakon završnog opremanja te završetka programa ispitivanja u površinskim i podvodnim plovidbama primljene u službu te upisane u flotnu listu Carske mornarice 31. ožujka 1920. (podmornica br. 18), odnosno 20. travnja 1920. (podmornica br. 21). Kao što je vidljivo iz kronoloških podataka, prepoznatljivo je da su i ove podmornice, među posljednjima naručenima prije završetka rata, bile konstruirane po relativno staromodnim načelima, premda su u suradnji s tvornicom FIAT bile opremljene s dva nova dizelska motora, koji su podmornici omogućavali veliku autonomiju i prilično velike površinske i podvodne brzine. Osim toga, imale su pričuvnu istisninu od 31,5%. Jedna od tehnoloških novosti, koje su ovakvom tipu podmornica davale određene taktičke prednosti, bio je razmještaj torpednih cijevi na pramac i na krmu podmornice. Podmornice br. 18 (RO-1) i br. 19 (RO-2) zadržane su u službi do 1930. (RO-1) odnosno do 1932. godine (RO-2). Unatoč svemu navedenom o njihovim tehničkim značajkama, u japanskim pomorskim krugovima prevladavalo je mišljenje da se talijanske podmornice nisu pokazale dovoljno dobrima za uvjete korištenja koje je preferirala Carska mornarica.

Podmornice klase K 1
Potkraj 1916. godine, Carska mornarica procijenila je da je domaća brodograđevna industrija sazrela da izradi podmornicu bez strane tehničke pomoći. Donijeta je odluka da se u vojnom brodogradilištu u Kureu izgrade dvije podmornice, a kao temeljni projekt izabrana je Schaider-Laubeufova podmornica. Prema željama i zahtjevima japanskih pomorskih stratega, domaći inženjeri i tehničari su modificirali temeljni francuski projekt i prilagodili ga domaćim zahtjevima.

Izgradnja ovih dviju podmornica započela je 25. 4. 1917. na navozima brodogradilišta u Kureu.

Bile su to prve samostalno izgrađene podmornice u Japanu, a prema zahtjevima japanskih pomorskih autoriteta odlikovale su se velikom daljinom plovljenja i velikim vršnim brzinama kako u površinskoj tako i u podvodnoj plovidbi.

Da bi udovoljili takvim taktičkim zahtjevima, japanski inženjeri su ugradili u podmornice dva velika dizelska motora i dva elektromotora čija je ukupna instalirana snaga bila 3800 KS. Autonomija podmornica iznosila je 4000 NM. Sukladno s njezinim karakterom oceanske podmornice, japanski konstruktori osigurali su joj mogućnost ukrcaja, za dotadašnje njihove prilike, iznimno velikog borbenog kompleta od 10 torpeda kalibra 457 mm. Isto tako vrijedno je spomenuti da su, poučeni iskustvima američke i europskih mornarica, Japanci odlučili na klasu K1 ugraditi pramčani palubni top od 3? odnosno kalibra 76 mm. Pričuvna istisnina tih podmornica iznosila je 28,6%.

Prva podmornica iz klase K1 porinuta je u more 15. listopada 1917., a na ceremoniji porinuća dobila je brojčanu kodnu oznaku 19. Mjesec i pol dana poslije, odnosno 1. prosinca 1917. porinuta je u more i druga podmornica iz iste serije. Ona je dobila brojčanu kodnu oznaku 20. Njihove brojčane kodne oznake promijenjene su 1924. godine. Podmornica br. 19 dobila je novu kodnu oznaku RO-11, a podmornica br. 20 oznaku RO-12.

Očito je da su s prvima u vlastitoj režiji izgrađenim podmornicama Japanci imali prilično problema jer se proces završnog opremanja i ispitivanja protegnuo na punih 21,5 mjeseci, pa je podmornica br. 19 (RO-11) primljena u službu Carske mornarice 31. srpnja 1919., a podmornica br. 20 (RO-12) tek 18. rujna 1919. S obzirom na to da su finalizacija i uvođenje u operativnu uporabu ove prve japanske klase podmornica znatno kasnili, korištena je isključivo za vježbovne i ophodne zadaće. Japanska mornarica je podmornice klase K1 povukla iz službe, a potom i izbrisala iz flotne liste 1931. godine.

Pred sam završetak I. svjetskog rata, japanska Carska mornarica započela je radove na izgradnji svoje druge klase podmornica, koja je dobila oznaku K2. Ta klasa, koja se sastojala od tri podmornice, započeta sredinom rujna 1918. godine (dvije podmornice), a treća podmornica je započeta tek 12. lipnja 1920., također u vojnom brodogradilištu u Kureu. One su u tehničkom smislu značile evoluciju prethodne klase K1. Sve tri podmornice klase K2 završene su debelo po završetku rata (26. 8. 1919., 31. 3. 1919 i 14. 10. 1920.), a predane su mornarici tek 1920. (jedna podmornica) i 1921. godine (dvije podmornice).

Bile su tek ponešto izmijenjenih vanjskih dimenzija u odnosu na klasu K1, ali su se od nje razlikovale po 50% povećanoj autonomiji, koja je dosegla čak 6000 NM. Na novoj klasi, započetoj još za trajanja rata, promijenjen je i raspored torpednih cijevi. Umjesto torpednih cijevi kaveznog tipa, montiranih na palubi, instalirane su dvije paralelno postavljene torpedne cijevi na krmi podmornice, uz zadržavanje istog borbenog kompleta od 10 torpeda kalibra 457 mm. Uz palubni top kalibra 3? odnosno 76 mm, ove podmornice su dobile i montažni mitraljez.
Na svom porinuću, izvorno su dobile brojčane kodne oznake 22, 23 i 24, koje su reformom iz 1924. godine promijenjene u RO-14 (ex-22), RO-13 (ex-23) i RO-15 (ex-15). Povučene su iz aktivne službe i rashodovane 1931. godine.

Zaključak
Na kraju, što bi se općenito moglo reći za japansko podmorničarstvo od njegova nastanka i prve nabavke Hollandove podmornice u SAD, preko predratnog razdoblja, pa do završetka I. svjetskog rata?

Prvo, industrijsko-tehnološki jaz između Japana, s jedne, te SAD i europskih sila, s druge strane, bio je golem. Premda su nakon otvaranja svijetu japanska privreda i društvo krenuli golemi koracima naprijed, potrebno iskustvo u tako osjetljivoj grani kao što je podmorničarska brodogradnja nije se moglo steći preko noći, odnosno tek u nekoliko godina. Zbog toga se Carska mornarica morala okrenuti jedinom mogućem i logičkom rješenju – kupovini podmornica od onih proizvođača i država koji su bili daleko napredniji i iskusniji na tom području brodogradnje. Kupujući podmornice od raznih proizvođača, Japanci su mogli iz prve ruke proučavati i njihove različite poglede na strategiju i taktiku uporabe podmornica.

Drugo, japanska Carska mornarica odnosno njezine podmorničarske snage nisu imale prijelaznog razdoblja ni prilagodnog procesa u primjeni različitih propulzijskih sustava. Od samog početka japanski podmorničari odlučili su se za motorno-električnu propulziju i nisu bili opterećeni kompromisima kakve su npr. morali raditi francuski konstruktori, koji su zbog traženja velikih brzina morali ugrađivati parni pogon, koji je općenito bio inferiorniji od svih ostalih pogona.

I na kraju mora se svakako skrenuti pozornost na još jedno opažanje koje je obilježilo japansko podmorničarstvo u tom razdoblju. Prateći trendove u razvoju podmornica u prvoj polovici trajanja I. svjetskog rata i kupujući podmornice od zemalja koje do tada još nisu usvojile koncepciju podmorničarskog minskog ratovanja, ni Japan nije kupio niti licencno izgradio ni jednu podmornicu takvog tipa.

Od 1904. godine, kada su kupljene prve podmornice Hollandovog tipa u SAD, pa do početka I. svjetskog rata, japanska Carska mornarica uspjela je uvesti u operativnu službu tek 17 podmornica. Početak I. svjetskog rata Carska mornarica je dočekala sa samo 12 operativno sposobnih podmornica. U četiri ratne godine japanska brodogradilišta uspjela su u potpunosti izgraditi i predati mornarici samo tri podmornice. Završetak rata Japan je dočekao na strani sila pobjednica. Relativno skromni doprinos i udio na glavnim bojištima I. svjetskog rata Japanu su honorirani, između ostalog, i dobivanjem sedam gotovo najmodernijih njemačkih podmornica iz fundusa savezničkog ratnog plijena. Prije njihove isporuke, Japanci su inzistirali da se tri od njih modificiraju u podmornice-minopolagače. Razloga za takvo inzistiranje sile Antante tada još nisu mogle shvatiti.

Uime ratnih reparacija Japanu su predane sljedeće zarobljene njemačke podmornice: U-46, U-55, U-125, UB-125, UB-143, UC-90 i UC-99.

Njemačke podmornice dobivene iz ratnog plijena na ime ratnih reparacija pridonijet će japanskoj strojograđevnoj i brodograđevnoj industriji da u razdoblju između dva svjetska rata znatno unaprijedi proizvodnju dizelskih motora i sagradi moćnu podmorničarsku flotu, koja će, po nekim pokazateljima, u trenutku izbijanja II. svjetskog rata iznositi čak 7,9% od ukupne tonaže japanske ratne flote.

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA TIPA FIAT – LAURENTI F1
Duljina 65,6 m
Širina 6,0 m
Gaz (sr) 4,2 m
Deplasman 717 / 1047 tona
Propulzija 2 x DM (2 x 1300 KS)
2 x EM (2 x 600 KS
2 x propelerske osovine
Gorivo 58,5 tona / dizel-gorivo
Autonomija 3500 NM / 10 čv
75 NM / 4 čv
Maksimalna brzina 13 / 8 čv
Naoružanje 3 x TC / 457 mm – pramac
2 x TC / 457 mm – krma
Borbeni komplet 8 torpeda od 457 mm
Dubina zarona 38 m
Posada 43 / 4 časnika

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE K 1
Duljina 69,2 m
Širina 6,3 m
Gaz (sr) 3,4 m
Deplasman 735 / 1030 tona
Propulzija 2 x DM (2 x 1300 KS)
2 x EM (2 x 600 KS)
2 x propelerske osovine
Gorivo 60 tona / dizelsko gorivo
Autonomija 4000 NM / 10 čv
85 NM / 4 čv
Maksimalna brzina 18 / 9 čv
Naoružanje 4 x TC / 457 mm – pramac
2 x TC / 457 mm – palubne
1 x top od 76 mm
Borbeni komplet 10 torpeda od 457 mm
Dubina zarona 40 m
Posada 44 / 4 časnika

TEHNIČKI PODACI ZAPOČETIH PODMORNICA KLASE K 1
Duljina 70,1 m
Širina 6,1 m
Gaz (sr) 3,6 m
Deplasman 755 / 1050 tona
Propulzija 2 x DM (2 x 1300 KS)
2 x EM (2 x 600 KS)
2 x propelerske osovine
Gorivo 75 tona / dizelsko gorivo
Autonomija 6000 NM / 10 čv
85 NM / 4 čv
Maksimalna brzina 17 / 8 čv
Naoružanje 4 x TC / 457 mm – pramac
2 x TC / 457 mm – krma
1 x top od 76 mm
1 x strojnica
Borbeni komplet 10 torpeda od 457 mm
Dubina zarona 40 (?)
Posada 45 / 4 časnika

ZBIRNI POPIS JAPANSKIH PODMORNICA IZGRAĐENIH ILI ZAPOČETIH PRIJE ZAVRŠETKA PRVOG SVJETSKOG RATA
Oznaka Nova Tip Ušla u službu Napomena
oznaka Klasa
1. Holland Kupljene u SAD.
2. Holland Sastavljene u
3. Holland Japanu.
4. Holland
5. Holland
6. Holland – modificirani 1 Prve japanske
7. Holland – modificirani 2 modifikacije
8. HA-1 Vickers C1
9. HA-2 Vickers C1
10. HA-3 Vickers C2
11. HA-4 Vickers C2
12. HA-5 Vickers C2
13. HA-6 Vickers – modificirani
14. HA-9 Schneider-Laubeuf modificirani
15. HA-10 Schneider-Laubeuf S
16. HA-7 Vickers C3 – modificirani
17. HA-8 Vickers C3 – modificirani
18. RO-1 FIAT- Laurenti F1
19. RO-11 K1
20. RO-12 K1
21. RO-2 FIAT- Laurenti F1
22. RO-13 K2 Nedovršene
23. RO-14 K2
24. RO-15 K2

Igor SPICIJARIĆ