Na prijelazu XIX. u XX. stoljeće Njemačka je bila tehnički i industrijski razvijenija od većine zapadnih zemalja, no u razvoj podmorničarstva se upustila sa znatnim zaostatkom u odnosu na glavne kontinentalne rivale, Veliku Britaniju i Francusku

Početak razvoja njemačkog podmorničarstva jedna vrlo specifična priča. Dok su se kroz drugu polovicu XIX. stoljeća prvo u Francuskoj, zatim u SAD-u i na kraju u Velikoj Britaniji, podmorničarski trendovi od pionirskih pothvata i zanatske realizacije relativno brzo pretvarali u industrijsku i serijsku proizvodnju novog oružja, u razvoj podmorničarstva Njemačka je krenula kao posljednja u nizu europskih sila.

Zaokupljena međusobnom borbom brojnih njemačkih državica i borbom protiv moćnijih susjeda, Njemačka se naravno, nikako nije mogla ni definirati kao sila s pomorskim aspiracijama. Kad je pod vodstvom Otta von Bismarcka 1871. godine ostvaren svenjemački san o ujedinjenju u jednu državu pod dominacijom Prusije, počinje organizirani razvoj ratne mornarice novostvorene europske sile. Gotovo sve do posljednjeg desetljeća XIX. stoljeća, njemačka podmorničarska povijest mogla se svesti samo na jedno ime: Wilhelm Bauer.

Vizije Wilhelma Bauera
Podmorničarski zanesenjak i konstruktorski fanatik Wilhelma Bauer ušao je na velika vrata u svjetsku podmorničarsku povijest 18. prosinca 1850. kada je za kneževinu Schleswig-Holstein porinuo svoju podmornicu Brandtaucher. Izgrađena kao monotrupno plovilo, sastavljena od radijalnih ploča kovanog čelika debljine 6 mm, međusobno spojenih zakovicama i s nadzornim tornjem na samom pramcu ? podmornica Brandtaucher je izgledala prilično čudno.

Pokretala se ljudskom snagom dvočlane posade koja je okretala dva velika kotača – zamašnjaka promjera 1,58 m koji su preko dvostupanjskog reduktora i osovine okretali troelisni propeler promjera 1,2 m. I ostatak brodskih uređaja pokretan je ručno: jednokrilno kormilo i dvije vodoodlivne pumpe. S duljinom od 8,07 m preko svega i širinom od 2 m, Brandtaucher je imao deplasman od 28,2 tone u površinskoj, odnosno 30,95 tona u podvodnoj plovidbi. Prema dostupnim podacima ostalo je zabilježeno da je do svog fatalnog potonuća zabilježila više od 1000 sati zarona. Prilikom jednog od pokusnih zarona u akvatoriju Kielske luke došlo je do njezinog potonuća, nasreću bez žrtava. Neuspješni pokušaji potrage i podizanja podmornice s morskog dna ponavljani su 1851., 1855., 1856. i 1871. godine. Otkrivena je tek šesnaest godina poslije, tijekom jaružanja morskog dna u predjelu Ellerbek i podignuta s morskog dna 5. lipnja 1887. Poslije renoviranja prvo je bila izložena u krugu Pomorske akademije u Kielu da bi 1906. bila premještena u berlinski pomorski muzej. Od tada je ponovno nekoliko puta mijenjala svoju destinaciju. Iz Berlina je bila premještena prvo u Rostock (1963.), odatle u Postdam (1965.) a nakon toga u Drezden (1972.) u vojni muzej. Životni put i konstruktorski napori Wilhelma Bauera detaljno su opisani u HV (broj 101, rujan 2006 ).

Tajnovite podmornice W1 i W2
Poslije Wilhelma Bauera dosta dugo na sceni se nije pojavio značajni predstavnik njemačke podmorničarske brodogradnje sve do pojave prilično misterioznih podmornica pod oznakama W1 i W2. Informacije o tim podvodnim plovilima prvi put su publicirane u njemačkoj literaturi već 1888. godine (u članku pod nazivom Mittelungen aus dem Gebeite des Seewesens XVI, str. 357). U vrlo oskudnoj literaturi ta plovila se spominju pod nazivom vježbovni podvodni torpedni čamac. Prema dostupnim, službeno sumnjivim, podacima ta plovila su izgrađena u carskim imperijalnim brodogradilištima u Kielu i Danzingu oko 1884., odnosno od 1887. do 1889. godine. Spominjanje ovih podmornica unijelo je priličnu konfuziju u njemačku podmorničarsku povijest i miješanje s Nordenfeltovim projektima četiriju podmornica koje je Alan H. Burgoyne, dopisnik britanske revije Broad Arrow opisao u svom članku Submarine navigation; Past and present koji je tiskan u Londonu 1903. godine. U istom članku Burgoyne spominje te podmornice (W1 i W2) koje su po njegovim izvorima sudjelovale u pomorskim manevrima njemačke carske mornarice u Kielu i Wilhelmshavenu tijekom 1890. Za misteriozne podmornice W1 i W2 mogu se iz oba spomenuta izvora doznati čak i neke tehničke specifikacije; duljina 34,85 m, širina 3,65 m, podvodni deplasman 92 tone (W1), odnosno čak 200 t i parni pogon na podmornici W2. Prema istim podacima W1 je navodno mogla zaroniti na dubinu od čak 29 m. Međutim u njemačkim službenim dokumentima iz tog vremena nema nijednog zapisa koji bi potvrdio navode britanskog časopisa. U brodogradilištu u Kielu, koje je broj novogradnje pedantno dodjeljivalo najmanjim i najednostavnijim plovnim jedinicama što su tamo građene, o podmornicama pod tim imenom nema ni traga ni glasa. Neki suvremenici smatraju da su to bili modificirani Nordenfeltovi projekti. U svojoj autobiografiji Torsten Nordenfelt ne spominje ništa o možebitnim podmornicama izgrađenima u Njemačkoj po njegovim nacrtima. Prva podmornica za koju se s definitivnom sigurnošću može reći da je izgrađena u brodogradilištu Howaldt u Kielu, bila je konstrukcijsko djelo inženjera Karla Lepsa. Izgrađena je u razdoblju 1897.-98. i označena kao novogradnja br. 333. Bila je dugačka 14 m, s deplasmanom od tek 40 tona i bila je pokretana malim električnim motorom. Izgrađena je na temelju čistih špekulacija visokih industrijskih krugova koji su je namjeravali predati mornarici kao probno plovilo za ispitivanje i demonstracije. Zainteresirani industrijski lobi, uspio je čak 1901. na demonstraciju svog plovila dovesti i samog njemačkog cara. Međutim, lobisti su se prevarili u svojim računicama. Kako se radilo o prilično slabom i nerealističnom projektu, koji nikada nije uspio samostalno zaploviti a kamoli zaroniti, novogradnja br. 333 izrezana je u dijelove u svom matičnom brodogradilištu već 1902. godine.

Podmornica Forelle
Za početnu fazu razvoja suvremenog podmorničarstva u Njemačkoj karakteristično je da prve konstrukcije nisu bile plod smišljenih i planskih napora carske mornarice već isključivo plod inventivnih i zainteresiranih pojedinaca. Također, nipošto se ne smije zanemariti činjenica da je krajem XIX. stoljeća čitav vojni establišment na čelu sa carem Wilhelmom II. i velikim admiralom Alfredom von Tirpitzom gajio veliki amonizitet prema podmornicama. Poznata je Tirpitzova izjava iz 1900. godine kojom je podmornica okarakterizirana kao “pomorsko oružje male vrijednosti” a “Njemačka nema novca da bi ga trošila na eksperimentalna plovila”. Tradicionalist kao i mnogi admirali s druge strane La Manchea u to vrijeme, vjerovao je samo u veličinu kalibra brodskih topova i debljinu njihova oklopa.

Pravi zamah u njemačkoj podmorničarskoj brodogradnji zbio se krajem siječnja 1902. dolaskom španjolskog inženjera Raymonda Lorenza D’ Equevilleya-Montjustina u brodogradilište u Kielu, koje je početkom iste godine postalo dijelom velike metalne korporacije Friedrich Krupp Germaniawerft. Montjustin je bio jedan od najbližih suradnika francuskog konstruktora podmornica Maxima Labeufa i kao takav bio je vrlo dobro upućen u sve tehničke tajne francuskih podmornica tog vremena. Već u srpnju 1902. pod njegovim stručnim vodstvom započela je izgradnja prve njemačke podmornice novog doba. Njezina izgradnja trajala je nepunu godinu dana i završena je krajem svibnja 1903. U početku izgradnje dobila je ime Leuchtboje koje je na svečanom porinuću, zapravo spuštanju dizalicom u more 8. lipnja 1903. zamijenjeno novim imenom – Forelle. Čelnici brodogradilišta Germaniawerft polagali su velike nade u svoju podmornicu koja je na svom porinuću neplanirano prekrštena.

Premda je Krupp uspio dovesti i samog njemačkog cara Wilhelma II. na prezentaciju podmornice, kojom prilikom je podmornica uspješno izvela torpedni napad na usidreni brod udaljen gotovo 3 NM a pruski princ Heinrich je čak 23. rujna 1903. sudjelovao u jednom od demonstracijskih zarona ? njemačka mornarica i admiral Tirpitz i dalje su ostali neskloni i nezainteresirani za podmorničarstvo. Tijekom 1903. i 1904. na Dalekom istoku rastu napetosti koje konačno rezultiraju izbijanjem Rusko?japanskog rata. Radi osnaživanja svoje ratne flote, ruski carski emisari su posjetili Njemačku i pokazali izniman interes za podmornicu Forelle. Nakon nekoliko demonstracijskih plovidbi i zarona, Rusi su se odlučili za kupovinu podmornice Forelle. Službeno je prodana Rusima 20. lipnja 1904. a zanimljivo jest da joj oni nisu promijenili ime. Čak što više, osim te kupovine, ruski carski emisari bili su ovlašteni za proširenje narudžbe pa su od Germaniawerfta naručili još tri nove podmornice temeljene na projektu podmornice Forelle, ali znatno većih gabarita i boljih performansi. Te narudžbe su potpisane tijekom prosinca 1904. i ožujka 1905. Podmornice su sukcesivno završavane tijekom 1905., 1906. i 1907. godine a sve tri su zajedno isporučene u rujnu 1907. Te će podmornice u Rusiji biti poznate kao klasa Karp, po imenu prve podmornice iz te serije. Ostale dvije podmornice dobile su imena Karas i Kambala. One su nastale na temelju projekta Forelle ali i u međuvremenu prvih naručenih i za njemačku carsku mornaricu razvijanih podmornica U 1 i U 2.
Zanimljivo je da su njemački konstruktori podmornica zahvaljujući svom kasnijem uključivanju u podmorničarsku trku u naoružavanju izbjegli sve one probleme koji su francuski, američki i britanski konstruktori imali s parnim pogonima u svojim prvim podmornicama. Nijemci su odmah na svojoj prvoj podmornici instalirali električni istosmjerni motor koji je pogonio podmornicu u površinskoj i podvodnoj plovidbi. Već na prvim podmornicama isporučenim Rusiji ugrađeni su benzinski motori za površinsku plovidbu s podjelom propulzije na dvije propelerske osovine. Naoružanje podmornice Forelle sastojalo se od dvaju torpeda kalibra 450 mm koja su se ispaljivala iz vanjski ugrađenih torpednih cijevi smještenih na pramcu.

Prve narudžbe za carsku mornaricu
Njemački vojni i politički vrh bio je nemalo iznenađen zanimanjem što su za, po njima neuglednu i nezanimljivu podmornicu Forelle, pokazali Rusi. Prodaja čak četiri podmornice u vrlo kratkom vremenu bio je poslovni uspjeh koji se ni u samom državnom i vojnom vrhu nije mogao ignorirati. K tomu treba pridodati i ozbiljno iskazane namjere Austro?Ugarske, Brazila i Norveške za kupovinom njemačkih podmornica. Suočen s pritiskom javnosti (koja je negodovala zbog narastanja pomorske moći tradicionalnih protivnika Francuske i Velike Britanije izražene i rastom podmorničarskih potencijala) ali i rastućem otporu unutar carske mornarice, admiral von Tirpitz konačno mijenja svoj kruti stav i daje svoj pristanak za narudžbe prvih podmornica za Kaiserlische Marine. Grosseadmiral von Tirpitz je 22. srpnja 1904. javno objavio potpisivanje prvog ugovora o izgradnji podmornica za njemačku ratnu mornaricu. Konstrukcija i izgradnja prve podmornice koja je dobila službeni naziv U1 (Ünterseebote) povjerena je Kruppovu brodogradilištu Germaniawerft u Kielu. Nekoliko godina prije osnovani Torpedo Inspection (TI) započeo je s pripremama projekta za izgradnju prve podmornice za domaću flotu, koja je trebala poslužiti kao eksperimentalni temelj za daljnji razvoj podmornica. Stoga nije nimalo čudno da se izgradnja U1 ponajprije temeljila na iskustvima skupljenim na podmornici Forelle i seriji (klasi) Krab koja se gotovo istodobno gradila za carsku Rusiju.

Polaganje kobilice za U1 obavljeno je na dan potpisivanja ugovora o njezinoj gradnji ? 22. srpnja 1904. U odnosu na tri podmornice isporučene Rusiji, njemački prvijenac je bio donekle modificiran što je uključivalo dulji i širi trup, povećanje deplasmana, ugradnju boljih brodskih sustava ali i zamjenu benzinskog s parafinskim termičkim motorom. U odnosu na planirani tijek radova, izgradnja podmornice U1 kasnila je čitavih 12 mjeseci. Iz sigurnosnih razloga U1 nije porinuta na klasičan način, nego je dizalicom spuštena u more 4. kolovoza 1906. Za svaki slučaj, tijekom njezinog “vodenog krštenja” bio je spreman za moguću intervenciju i spasilački brod Oberelbe. Odmah u startu izgradnje svoje podmorničarske flote, Nijemci su se odlučili za dvotrupnu izvedbu, sa 6 čvrstih vodonepropusnih pregrada koje su dijelile volumen čvrstog trupa na sedam vodonepropusnih prostora. Propulzija podmornice bila je povjerena dvama parafinsko – benzinskim Köerting dvotaktnim šestocilindrašima od po 200 KS i dvama električnim motorima (Deutsche Motore Werke Aachen) također od po 200 KS. Po jedan Köerting motor i jedan električni motor spojeni su na dvije propelerske osovine koje su završavale trokrakim elisama dijametra 1,3 m. Da bi se posadi od 12 podmorničara (2 časnika) omogućili što bolji uvjeti za navigaciju i borbenu uporabu, na nju su ugrađena dva periskopa, dva lista kormila pravca, prednji i stražnji hidrofoli (kormila dubine) i dvije ljuljne kobilice. Zanimljivo jest da na podmornici U1 nisu ugrađeni klasični trim tankovi. Borbeni komplet podmornice bila su tri torpeda kalibra 450 mm koji su se ispaljivali kroz jednu torpednu cijev ugrađenu u pramčani vodonepropusni prostor br. 7 nisko ispod vodene linije.

Konstruktori podmornice nisu predvidjeli ugradnju topničkog naoružanja. Podmornica U1 izgrađena je kao obalna podmornica čiji je podvodni deplasman iznosio tek nešto više od 280 tona. Uz duljinu od 42,4 m bila je ograničenih maritivnih sposobnosti i prosječne upravljivosti. Prema svim tehničkim pokazateljima njezine najkritičnije točke bili su parafinski motori i nedostatak efikasnih trim tankova koji su snažno utjecali na njezin doplov od tek 1500 NM, istodobno ograničavajući njezinu uporabu uz kronični nedostatak fleksibilnosti i efikasnosti koja se od nje očekivala. Prema nekim pokazateljima operativna dubina zarona iznosila je 30 m a vrijeme statičkog odnosno dinamičkog zarona na sigurnosnu dubinu od 8 metara iznosila je 100 odnosno 50 sekundi. Za povijest je ostalo zapisano da je prvi zapovjednik prve podmornice koja je ušla u sastav Kaiserlische Marine 14. prosinca 1906. bio poručnik bojnog broda von Boehm ? Bezing. Služila je kao eksperimentalno plovilo te za vježbovne zadaće. Tijekom Prvog svjetskog rata sudjelovala je 1914. u dvjema borbenim akcijama ali su obje završile neuspješno. Preživjela je rat a razoružana je 19. veljače 1919. Od 1921. godine, nakon temeljite rekonstrukcije bila je postavljena kao muzejski eksponat u Münchenu.

Druga podmornica koja je ušla u sastav njemačke carske mornarice bila je podmornica U2. Njezina konstrukcija zasnivala se na temeljnom projektu podmornice U1 ali uz veći broj modifikacija. Neke od modifikacija primijenjene su odmah tijekom gradnje, dok su neke izvedene nešto poslije. Najvažnije konstrukcijske i tehnološke modifikacije uključivale su:
• povećanje gabarita i deplasmana,
• zamjena torpednih cijevi novim,
• povećanje broja torpednih cijevi,
• promjena tipa torpeda i povećanje borbenog kompleta,
• povećanje snage pogonskih motora a poslije i njihova zamjena,
• ugradnja trećeg periskopa,
• ugradnja trim tankova,
• smanjenje broja vodonepropusnih prostora,
• automatizacija sustava trimovanja podmornice tijekom procesa lansiranja torpeda.
Podmornica U2 izgrađena je kao i njezina prethodnica U1 kao obalna podmornica. Vanjske dimenzije su joj povećane za 3 m u duljinu i 1,75 m u širinu. No unutrašnji, čvrsti trup produljen je za čak 6,8 i proširen za 0,6 m.

Naravno, to povećanje gabarita urodilo je i povećanjem podvodnog deplasmana za čak 147 tona u odnosu na podmornicu U1. Njezin unutrašnji trup bio je podijeljen na pet vodonepropusnih prostora. Zbog uočenih problema upravljivosti i manevarbilnosti s podmornicom U1, na U2 su ugrađeni trim tankovi ukupnog kapaciteta 6,4 m3 s automatskim sustavom nadoknađivanja težine podmornice uzrokovanog potrošnjom goriva, maziva, tehničke i pitke vode te posebno zbog ispaljivanja torpeda. Indentično kao i njezina prethodnica i U2 je imala privješeni krmeni palubni tank za dodatno gorivo. Inicijalno, na nju su bili ugrađeni Köerting parafinsko-benzinski motori. Zbog lošijih manevarskih sposobnosti uzrokovanih direktnom neučinkovitošću pogonskih strojeva oni su 1909. bili zamjenjeni Daimlerovim šestocilindričnim, četverotaknim benzinskim motorima. Promijenjeni su i električni motori a zadržan je i sustav propulzije na dvije propelerske osovine. Dijametar trokrakih propelera smanjen je na 1 m. Povećanje gabarita podmornice pridonijelo je povećanju volumena ukrcanog goriva za više nego dvostruku količinu. Uz postojeća dva, na zapovjedni toranj ugrađen je i treći periskop. Jedna od najvažnijih konstrukcijskih promjena odnosila se na ugradnju po dviju torpednih cijevi kalibra 450 mm u pramac i krmu, uz dvostruko povećanje borbenog kompleta što je dodatno povećalo taktičku operativnost podmornice.

Izgradnja podmornice U2 započela je 1906. u brodogradilištu KWD – Kaiserliche Werft Danzing. Porinuta je u more 18. lipnja 1908. a mornarici je predana mjesec dana poslije pod zapovjedništvom pbb Bartenbacha. Slično kao i podmornica U1 i U2 se odlikovala ograničenim pomorskim sposobnostima i prosječnim manevarskim sposobnostima. Služila je isključivo kao eksperimentalno i trenažno plovilo za obuku novih podmorničara. Tijekom Prvog svjetskog rata nije sudjelovala u borbenim operacijama njemačke mornarice. Preživjela je rat. Rashodovana je i otpisana iz službe 19. veljače 1919.

Uvođenjem podmornice U2 završena je početna faza njemačke podmorničarske brodogradnje. Početni zaostatak u konstrukciji i izgradnji podmornica na početku XX. stoljeća, Njemačka će u godinama do početka Prvog svjetskog rata kvalitativno vrlo brzo nadoknaditi. Zahvaljujući inventivnosti svojih konstruktora i rastu nacionalne industrije njemačko podmorničarstvo će vrlo brzo uspjeti izboriti jedno od statusno vodećih pozicija na svijetu. Nakon podmornice U2 započet će izgradnja sve većeg broja tipova, serija i klasa podmornica među kojima je određeni broj njih bio toliko napredan i revolucionaran, da je odredio daljnji pravac u konstrukciji i izgradnji podmornica.

Igor SPICIJARIĆ