Prvo uspješno uvođenje odora u stajaću vojsku bilo je moguće tek nakon Tridesetogodišnjeg rata, a trend koji je utemeljio François Michel de Louvois brzo će slijediti i druge europske zemlje

 

Bez obzira na prethodne više ili manje uspješne pokušaje i primjene u praksi, prvi službeni propisi o uniformiranju vojske potječu od francuskog kralja Luja XIII. (1601. – 1643.). Doneseni su 1621. tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.), koji je tad bio u punom zamahu. Uniformiranje cijele vojske zbog ratnih okolnosti nije bilo moguće pa je zadržana stara praksa prepoznatljivog odijevanja pojedinih pukovnija u skladu s pukovničkim patentima koje su dobivali njihovi zapovjednici (opširnije u prethodnom nastavku Odbacivanje oklopa, HV 596).

Prvo uspješno uvođenje vojnih odora u stajaću vojsku bilo je moguće tek nakon Tridesetogodišnjeg rata, kad je francuski ministar vojske François Michel de Louvois (1641. – 1691.), prihvatio prijedlog o uniformiranju postrojbi. Na toj dužnosti bio je čak tri desetljeća (1662. – 1691.) i ostao je poznat kao jedan od najvećih vojnih reformatora XVII. stoljeća. Zahvaljujući njemu, tadašnja vojna organizacija dobila je sve atribute nacionalne masovne vojske, koju je poslije osuvremenio i nadogradio tek Napoleon I. Bonaparte (1769. – 1821.). Louvois je svojim reformama dotadašnju najamničku skupinu pretvorio u dobro opremljenu i osposobljenu stajaću vojsku sa sustavom dragovoljnog novačenja, koju u potpunosti oprema i naoružava država. Svojim dekretom postupno je uniformirao postrojbe: prvo je 1668. odore dobila garda, 1670. pješaštvo i 1690. konjaništvo.

Bolja kvaliteta za časnike

Pješaštvo je nosilo sivo-plave široke kapute ispod koljena s crvenom podstavom te crvenim manšetama na rukavima, ispod kojih se nosila jakna jednake boje i bijeli prsluk s bijelom kravatom. Donji dio odjeće činile su razmjerno široke crvene hlače do ispod koljena, preko kojih su se navlačile dokoljenke jednake boje. Odoru su kompletirale plitke cipele i karakteristični crni trorogi šešir koji se nosio u to vrijeme. Časnička odora razlikovala se od vojničke znatno boljom kvalitetom materijala od kojeg je bila izrađena te zlatnim ili srebrnim vrpcama koje su označavale činove (epolete su puno kasnije postale dio odore). Odora konjaništva bila je slične boje i materijala kao i pješačka, samo je kaput bio znatno kraći kako ne bi smetao pri jahanju. Hlače su bile od smeđe kože, a umjesto dokoljenki nošene su visoke crne kožnate čizme, gotovo do pola bedara. Trorogi šešir konjaništva bio je za razliku od pješačkog ukrašen bijelom perjanicom. Teško konjaništvo zadržalo je prsno-leđni oklop koji se nosio preko kaputa, tzv. kirasu, po kojoj se ubrzo za njih uobičajio naziv kirasiri. Taj naziv vrlo brzo preuzimaju i ostale europske zemlje za svoje teško konjaništvo.

I izvan službe

Ugledavši se na Francuze, i ostale europske zemlje ubrzo počinju uniformirati svoje vojske. Pritom se težilo da odore budu što ukrašenije i uočljivije kako bi se pripadnici oružanih snaga i tako izdvajali društvenim položajem i statusom. Velika Britanija uvodi odore intenzivno crvene boje, s bijelim hlačama i dokoljenkama. Ta kombinacija ostat će tradicionalno obilježje britanske vojske sve do Burskog rata (1899. – 1902.). Pruske odore slične su im, u tamnoplavo-bijeloj kombinaciji, dok su austrijske bijele sa svjetloplavim manšetama na rukavima i ovratnicima. Početkom XVIII. st. odore se vrlo često mijenjaju i redovito prate civilne obrasce odijevanja. Od civilne odjeće razlikuju se uglavnom po živopisnim bojama i brojnim ukrasima. Francuski kralj Luj XV. (1710. – 1774.), uveo je 1717. obvezu svakodnevnog nošenja odore za časnike i izvan vremena službe kako bi se razlikovali od ostalih pripadnika francuskog društva i time uvijek dobili dužno poštovanje. Francuska vojska 1750. vraća kacigu za pripadnike konjaništva, dok pješaštvo i dalje nosi karakteristični trorogi šešir, što ubrzo usvajaju i ostale europske zemlje. Od 1747. godine različite vrste torbi zamjenjuje vojnička naprtnjača (još se naziva ruksak, telećak, ranac).

Revolucionarni dio opreme

Naprtnjača se smatra jednim od revolucionarnih dijelova vojničke opreme. Nosila se na leđima s pomoću remenja pa su vojniku ruke ostajale slobodne i mogao se spretnije kretati. Usto, u naprtnjači se moglo nositi više potrepština nego u torbama koje su visjele na bokovima. Nakon francuske, i ostale europske vojske vrlo brzo uvode u svoju opremu naprtnjače različitih vrsta, oblika i materijala. Koliko je taj dio opreme važan, pokazuje činjenica da se naprtnjača do danas zadržala u opremi gotovo svih oružanih snaga. Treba biti prilagođena okolnostima suvremenog ratovanja, izrađena od kvalitetnih, otpornih, ali i vrlo laganih sintetičkih materijala. Osim toga, danas se koristi i u brojnim civilnim aktivnostima. Paralelno s razvojem vatrenog oružja, bolje rečeno razvojem sjedinjenog naboja za pušku, javljaju se i nabojnjače – male kožnate torbice za držanje i nošenje puščanih naboja, koje vojnici nose na opasaču. Kako su na opasaču nošeni i drugi dijelovi opreme, njegova je masa onemogućavala normalno kretanje pa se javljaju uprtači – remenje koje se nosilo preko ramena i za koje bi se zakvačio opasač. Svi navedeni dijelovi odjeće i opreme korišteni su u pješaštvu, dok se sve veća razlika u nošenju opreme uočava kod konjaništva zato što se veći dio vojničke opreme stavlja na konja. Npr., ulogu vojničke naprtnjače u konjaništvu imale su bisage, a pištolji su nošeni u izbočini na prednjem dijelu sedla i slično. Konjaništvo se sve više razlikuje od pješaštva jer se, osim povratka kaciga i zadržavanja kirasa, u većoj mjeri razlikuje i odorama – konjaništvo ima redovito kratke kapute i visoke kožnate čizme te ostalu opremu prilagođenu za jahanje.

 Bacanje granata

Početkom XVIII. st. javljaju se i specijalizirane vrste pješaštva, koje koriste posebne taktike ili vrste naoružanja. Ustrojavaju se grenadiri, naoružani prvim ručnim granatama koje su bacali na protivnika neposredno pred stupanje u blisku borbu. U početku su za bacanje ručnih granata bili uvježbani samo grenadiri, a korištene su iznimno rijetko. Ti se vojnici nisu razlikovali od ostalog tzv. linijskog pješaštva po naoružanju i opremi, nego po odori. Nosili su karakteristične visoke trokutaste ili ovalne kape, a u pojedinim vojskama visoke šubare kako bi se već na prvi pogled razlikovali od ostalih pripadnika linijskog pješaštva.

 

Osim toga, nosili su do dvije torbe za bombe, uz naprtnjače koje su nosili kao i ostali vojnici. Grenadiri su smatrani elitnim postrojbama pa su u pojedinim vojskama dobivali i druga obilježja takvog statusa, npr. ukrase na rukavima, kvalitetnije cipele, a u manjem broju slučajeva i drukčije boje odore. Osim grenadira, koji su zajedno s fizilirima (strijelcima) činili linijsko pješaštvo, počinje i razvoj lakog pješaštva. Ono je sudjelovalo u nekonvencionalnim oblicima ratovanja onog vremena, tj. u zasjedama, prepadima, izviđanju i slično. Najčešće je nazivano lovačkim postrojbama: konkretnije, u Francuskoj i Italiji ustrojavane su lovačke postrojbe, u Njemačkoj frajkori, u Austriji panduri i lovci itd. U većini europskih vojski lovačke postrojbe nosile su odore u različitim zelenim ili neutralnim sivim tonovima kako ne bi bile preupadljive. Međutim, to je još uvijek daleko od shvaćanja potrebe za prikrivanjem, što će do izražaja doći puno kasnije.

Opet Francuzi

Tijekom druge polovine XVIII. st. francuska vojska pod utjecajem tad popularne muške građanske odjeće uvodi odoru krojenu poput fraka. No, bila je drukčijih boja i od znatno jeftinijih i grubljih materijala, osim već poslovično kvalitetnijih časničkih inačica. Skutovi su bili znatno kraći i širi od onih na civilnim frakovima i redovito su zakopčavani s pomoću gumba na stražnjem dijelu kako ne bi smetali pri kretanju ili u borbi. U kratko vrijeme, praktički do francuskih revolucionarnih ratova, iz vojnih frakova nastaju mundiri. Bile su to jednostavne vojničke bluze s visokim ovratnicima te jednorednim ili dvorednim kopčanjem. Kod pojedinih elitnih postrojbi, najčešće gardijskih, mundiri s dvorednim kopčanjem obično su imali i plastron u drugoj boji na prsnom dijelu, koji je dodatno isticao bogatstvo odore. Francuska krajem XVIII. i početkom XIX. st. nakon građanske revolucije vodi revolucionarne ratove, koje uglavnom dobiva zahvaljujući zanosu i visokoj motivaciji svoje vojske te iznimno dobroj organizaciji i borbenoj taktici, ali i kvalitetnim zapovjednicima među kojima se ističe mladi general Bonaparte. Pobjednička francuska vojska opet postaje uzor ostalim zemljama, koje je kopiraju u brojnim segmentima, uključujući i dizajn odora.

---

Stoljeća kravate

Tijekom Tridesetogodišnjeg rata pojavio se detalj koji je nakon niza stoljeća zadržan sve do danas kao neizostavan dio muškog elegantnog odijevanja – kravata. Tadašnje raznobojne rupce vezane čvorom oko vrata nosili su laki konjanici, Hrvati koji su se kao plaćenici borili u raznim vojskama uglavnom Katoličke lige. Iako postoji niz više ili manje romantičnih priča i legendi o podrijetlu tih rubaca, relevantni podaci o njihovoj svrsi i načinu korištenja puno su jednostavniji. Naime, hrvatski ratnici uglavnom su ih koristili za brisanje nosa i očiju te uklanjanje znoja s lica. To je u velikoj mjeri logično zato što su konjanici jednom rukom držali uzde i tako kontrolirali konja, a drugom su držali oružje tijekom bitke. U takvim bi okolnostima traženje rupčića po džepovima bilo komplicirano pa je jednostavnije rješenje bilo korištenje rupca vezana oko vrata, čiji velik dio visi preko prsa. Rupci su služili također kao prva pomoć za povezivanje rana.  

Marinko OGOREC