U ”mračnim godinama“ vojna oprema, odjeća i naoružanje bili su odabir svakog ratnika i vrlo brzo nastao je ozbiljan problem njihova raspoznavanja u bitki. Taj trend promijenit će se tek s razdobljem križarskih ratova

 

Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, njegov prostor naseljavaju razna germanska i keltska plemena i počinju stvaranje svojih država. Istodobno, središnja i istočna Europa još uvijek je pod stalnim pritiskom raznih ”barbarskih“ naroda, koji ga naseljavaju, ali bez izražene državotvorne strukture i bez čvršćih razgraničenja, zbog njihova uglavnog nomadskog načina života. U takvim okolnostima korištenje oklopa i kaciga, te izbor naoružanja, ponovno postaje osobna stvar svakog ratnika, prije svega ovisna o njegovim platežnim mogućnostima.

U ranom srednjem vijeku počinje i dominacija konjaništva. Postiže se usavršavanjem konjske opreme, ponajprije sedla koje postaje potpuni nosilac stabilnosti jahača (osobito u VII. stoljeću), pojavom uzengija i pršnjaka (bilav), te povišenjem čvrstih unkaša. Takva oprema omogućavala je jahaču lakše nošenje oružja i njegovu slobodniju uporabu u bliskoj borbi, te razvijanje pune brzine konja u napadu, čime se znatno povećala silina konjaničkog udara. Osim toga, jahaču je omogućeno nošenje težeg i samim time učinkovitijeg oklopa, pa si oni počinju štititi cijelo tijelo. Već krajem VI. stoljeća bitno se razlikuje naoružanje lakog i oklopljenog konjaništva – prvo je raspolagalo malim lukom dometa do 130 m, kratkim mačem i slabom zaštitnom opremom, dok je drugom osnovno oružje bilo koplje za udar i teški mač, a bilo je zaštićeno žičanim oklopom, velikim štitom, kacigom i štitnicima za potkoljenice.

Urbanov poziv

S obzirom na to da su vojna oprema, odjeća i naoružanje bili odabir svakog ratnika, vrlo brzo nastao je ozbiljan problem njihova raspoznavanja u bitki. Prikazi i ukrašavanje štitova ponovno postaju individualni i sve više prepoznatljiv simbol svakog pojedinog borca, što je u to vrijeme preteča prvih grbova. Vrlo brzo, zbog bolje prepoznatljivosti na bojnom polju, preko oklopa se navlače tunike s istim bojama i ornamentima koji su prikazani na štitu, no prva srednjovjekovna ”uniformiranost“ ratnika (ako se tako može nazvati) razvija se zajedno s križarskim ratovima. 

 Nakon što je papa Urban II. (oko 1035. – 1099.) na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu 1095. godine pozvao cijeli kršćanski svijet u rat protiv muslimana, za oslobađanje Kristova groba u Jeruzalemu, odaziv vjernika bio je iznad svih očekivanja. Prema Svetoj zemlji krenula je iznimno velika, ali i potpuno heterogena masa ljudi. Bili su tu feudalci i njihovi kmetovi, slobodni građani, svećenici, vitezovi, najamnici, kriminalci, vjerski fanatici, odbjegli kmetovi i avanturisti svih vrsta. S obzirom na to da su bili vrlo različito odjeveni i opremljeni, jedini znak koji ih je svrstavao u zajedničku vojsku bio je križ. U početku su i oni bili različitog izgleda, veličine i boje, ali vrlo brzo uočena je potreba da budu vrlo uočljivi tijekom bitke, pa se našivaju na cijela prsa i leđa, te izrađuju u kontrastnim bojama s odjećom kako bi bili što vidljiviji. Ta praksa dobiva na važnosti i postaje učinkovita tek ustrojavanjem viteških redova.

 

Nove poželjne osobine

Viteški redovi počinju se ustrojavati krajem I. križarskog rata, kako bi zaštitili kršćanske hodočasnike na njihovu putu do Jeruzalema te kako bi štitili sva kršćanska sveta mjesta u Judeji i Palestini, što je danas praktično prostor cijelog sredozemnog dijela Bliskog istoka. Prvi od tih redova bio je Konjanički red Svetog groba u Jeruzalemu, a u isto vrijeme formiran je i Red sv. Ivana, po kojem su dobili i naziv ivanovci. U početku Red sv. Ivana nije imao vojničku namjenu, već je ustrojen za liječenje i oporavak hodočasnika, zbog čega je za njih korišten i naziv ”hospitalci“. Tek od 1118. ivanovci postaju vojnički red (otprilike u isto vrijeme kad se osnivaju i templari), a nakon toga osnivaju se lazareti (1123. godine) i njemački viteški red teutonci (oko 1190. godine). Viteški redovi bili su organizacije redovnika koji su u potpunosti usvojili redovnički život, ali i obvezu obrane kršćanstva s mačem u ruci, drugim riječima, kombinacija redovnika i viteza. To je vrlo brzo rezultiralo stvaranjem dobro organiziranih vojnih formacija, čvrste discipline i vrlo izražene unutarnje hijerarhije. Individualizam u borbi i težnja za osobnim isticanjem koji su bili najnaglašenije osobine feudalnog viteza, u slučaju viteških redova potisnuti su u drugi plan. Osobito cijenjene osobine postali su poslušnost, samozatajnost i djelovanje u borbenoj formaciji bez osobnog isticanja.

Pravilnik odijevanja

Kako bi se učvrstila vojna disciplina i ponašanje pripadnika redova ne samo u borbi nego i u svakodnevnom životu, raznim pravilima propisane su vrlo stroge odredbe čije je nepridržavanje dovodilo do ozbiljnih sankcija. Među prvim takvim pravilnicima bio je La Regle du Temple, koji je za svoje pripadnike donio templarski red. Tim pravilnikom propisano je ponašanje i svakodnevni život viteza-redovnika od buđenja do odlaska na spavanje. Propisan je i način odijevanja, te oznake koje su vitezovi-redovnici mogli nositi. Konkretnije, kod templarskog reda, svaki je vitez preko oklopa nosio dugu bijelu tuniku s ogrtačem kao simbol čistoće duha. Papa Eugen III. (oko 1080. – 1153.) tom je redu 1147. godine dodijelio pravo nošenja crvenog križa kao simbola mučeničke krvi Isusove, pa svi vitezovi nose veliki crveni križ na prsnom i leđnom dijelu tunike. Identičan križ nosili su i na štitovima koji su isto tako morali biti obojeni u bijelo. Za razliku od vitezova, ”narednici“ reda (ratnici templarskog reda, ali bez statusa viteza) imali su slabiji oklop, obično samo žičanu košulju koja je bila do pasa, preko koje su nosili tunike crne boje, s puno manjim crvenim templarskim križem na lijevoj strani tunike. Njihov štit je isto bio crne boje, s manjim crvenim templarskim križem u gornjem lijevom kutu.

Do današnjih dana

Kako bi se redovi mogli razlikovati već na prvi pogled, boje na tunikama i oblici križa razlikovali su se kod svakog pojedinog reda, pa su npr. ivanovci preko oklopa nosili kratke crvene tunike s bijelim križem. U početku je bila riječ o običnom bijelom križu preko cijelog prsnog i leđnog dijela tunike. Poslije red preuzima karakterističan ”zrakasti“ križ (danas poznatiji kao Malteški križ) koji ostaje bijele boje, a mijenja se boja tunike koja postaje crna. Ipak, dosta vremena podjednako se koriste i crna i crvena boja tunike, sve do povlačenja ivanovaca na Maltu, kad se red preimenuje u Malteški viteški red. Lazareti imaju bijele tunike kao i templari, ali preuzimaju Malteški križ u zelenoj boji koji nose na tunici isto kao i ivanovci. Njemački viteški red teutonci imaju bijele tunike s velikim crnim klasičnim križem na prsnom i leđnom dijelu. Podrazumijeva se da su vitezovi svih redova iste boje i križeve imali i na svojim štitovima. Teutonci su vrlo često, za razliku od svih ostalih viteških redova na kacigama nosili dvije karakteristične polukružne perjanice ili bikove rogove, po čemu su bili posebno prepoznatljivi. Jedan od najstarijih viteških redova, Konjanički red Svetog groba u Jeruzalemu nosio je bijele tunike s vrlo karakterističnim oblikom složenog križa crvene boje. Vrlo sličan, iako znatno pojednostavljen, oblik takvog križa danas se nalazi na nacionalnoj zastavi Gruzije. Pripadnici reda nose ga i danas u praktično neizmijenjenom obliku na svojim plaštevima. Podsjetimo, Konjanički red Svetog groba zadržao se kao ceremonijalna katolička organizacija do današnjih dana, pod neposrednom ingerencijom pape i sa sjedištem u Rimu, nedaleko od Vatikana.

Razvoj heraldike

Jedinstveno obilježavanje vitezova i drugih ratnika vojničkih redova na križarskim pohodima pokazalo se vrlo korisnim u borbama zbog gotovo trenutačnog raspoznavanja suboraca od protivnika, pa se nakon povratka iz križarskih ratova kod feudalaca uspostavlja sustav plemićkih grbova. Svi plemići i vitezovi dobivaju prepoznatljive grbove, koji se ucrtavaju na najvidljivijem dijelu vojne opreme – štitu, a isto tako i na prsnom ili leđnom dijelu tunike. Razvojem punog oklopa u kasnijem razdoblju feudalizma pojedini, najkarakterističniji elementi s grba postaju ukras tjemenog prostora na kacigama, a one se također ukrašavaju i bogatim perjanicama, obično u bojama pojedinih feudalaca. Naravno, osim plemića, obiteljske grbove dužni su nositi vojnici u njihovoj službi, naravno puno manjih dimenzija i na za to određenim dijelovima odjeće i vojne opreme. U razvijenom feudalizmu grbovi se kombiniraju vjenčanjima pojedinih feudalnih obitelji, što je bilo posebno izraženo u dinastijskim brakovima kraljevskih kuća. To dovodi do velikog razvoja heraldike, ali grbovi ujedno postaju previše složeni i komplicirani da bi se mogli učinkovito koristiti kao prepoznatljivo obilježje na bojnom polju. U međuvremenu, dolazi do većih promjena u borbenoj taktici, pa pješaštvo postupno ponovno dobiva na značaju i potiskuje oklopno konjaništvo kao dominantnu silu na bojnom polju.

Marinko OGOREC