Među europskim kopnenim postrojbama raznovrsnom se i živopisnom odjećom isticalo konjaništvo, čime se dodatno davalo na važnosti rodu koji je od početka srednjeg vijeka smatran elitnim

Francuska vojska nakon burnog razdoblja previranja tijekom građanske revolucije razmjerno brzo prilagođava odore novim trendovima. Tražila se bolja pokretljivost vojnika i veća udobnost opreme kako bi mogli biti učinkovitiji na pohodima i u borbi. Promjene su se najviše vidjele u pokrivalima za glavu i zaštiti nogu pa krajem XVIII. stoljeća francusko pješaštvo umjesto trorogog ili dvorogog šešira, omiljenog tijekom revolucionarnog razdoblja, uvodi čaku. To je bila cilindrična, čvrsta stožasta kapa od tvrdog filca s malim suncobranom, koju su prvi koristili mađarski husari u drugoj pol. XVIII. stoljeća pod izvornim nazivom “csákó”. Nakon što je pokrivalo uvedeno u francusko pješaštvo, razmjerno brzo proširilo se po europskim vojskama tog vremena. Došlo je i do europskih kolonija te postalo popularno u Latinskoj Americi.

Stara garda

Francuski strijelci (“fusilieres”) imali su ukrašene crne čake s bijelim pletenicama i kićankama. Na prednjem dijelu bio je metalni ornament francuske vojske, uglavnom izrađen od mjedi. Iznad njega, na samom rubu gornjeg dijela čake nosila se ukrasna kuglica (pompon) od mekog materijala. Boja pompona razlikovala se od pukovnije do pukovnije, a u svečanim prigodama i na mimohodima na njega se umetala karakteristična visoka perjanica (pluma). Boja plume razlikovala se po postrojbama. Časnici su na svojim čakama redovito nosili bijelu plumu i zadržavali je tijekom bitke, dok su je obični strijelci tijekom bitke ili svakodnevnih aktivnosti skidali. Grenadiri su mogli nositi čaku, slično kao i strijelci, ili karakterističnu šubaru, pri čemu su oba pokrivala imala crvene pletenice i kićanke. S obzirom na to da je crvena boja bila simbol grenadira, nosili su isključivo crveni pompon i crvene plume. Kod grenadirske šubare pluma se nalazila na lijevoj bočnoj strani i nije se skidala tijekom bitke. Grenadirske šubare nosila je i najelitnija francuska pješačka postrojba, kojom je osobno zapovijedao Napoleon I. Bonaparte (1769. – 1821.).

Vojnici niska rasta

Kako bi dodatno poboljšao pokretljivost pješaštva i na neki način neutralizirao učinkovitost protivničkog lakog pješaštva, Napoleon ustrojava satnije voltižera, sastavljene od ljudi niska rasta naoružanih kratkim karabinom i lakom sabljom, koji su obučavani za skok na konja u kasu iza jahača. Na taj bi ih način konjanici prevozili do drugog borbenog položaja, gdje bi na sličan način sjahali i nastavljali borbu pješice.

Zapravo, pojava voltižera rezultat je kroničnog nedostatka ljudstva u francuskim oružanim snagama, koje su vodile brojne ratove i samim tim imale velike gubitke. Na taj su način novačeni muškarci koji prije nisu primani zbog niskog rasta.

Prema nekim procjenama, Napoleon je ustrojavanjem voltižera povećao svoje snage za oko 40 000 vojnika. Voltižeri su imali odoru jednaku kao ostalo pješaštvo, ali nosili su zelene pletenice i kićanke na čaki, sa žutim pomponom, dok su plume bile žute, zelene ili u kombinaciji tih boja. Za razliku od strijelaca, voltižeri su, kao i grenadiri, imali pravo nositi plume tijekom bitke, što su i činili.

Ostali su dijelovi odore uglavnom bili jednaki za cijelo pješaštvo – kaput je bio tamnoplave boje (kod trubača i bubnjara svjetloplave), s visokim ovratnicima crvene boje i tamnoplavim naramenicama s tankim crvenim porubom. Grenadiri, bubnjari i trubači nosili su crvene epolete s resama jednake boje. Inače, epolete se u većini europskih vojski uvode krajem XVIII. stoljeća u obliku tanjurastih naramenica s pravokutnim produžecima prema vratu i s odgovarajućim oznakama činova za časnike, a mogle su imati i rese.

Europsko kopiranje

Voltižeri su nosili zelene epolete sa žutim porubom i zelenim resama, a časnici epolete zlatne boje s jednakim resama te odgovarajuću oznaku čina. Za razliku od ostalog pješaštva, ovratnici kaputa kod voltižera bili su žute (u pojedinim pukovnijama i zelene) boje. Ispod kaputa nosio se prsluk bijele boje, ispod kojeg se nosilo rublje. Hlače su bile bijele boje i sezale su do gležnjeva, a prvi se put uvodi i novi dio zaštite nogu – gamaše, tj. tamnosmeđi ili crni štitnici za potkoljenice izrađeni od čvrstog impregniranog platna koji su se navlačili preko hlača i cipela. Časnici su nosili crne kožnate čizme do koljena. Osim po odorama, pripadnici francuskog pješaštva razlikovali su se i po drugim dijelovima opreme. Strijelci su nosili crne kožnate torbe bez oznaka, dok se kod grenadira na takvim torbama nalazio stilizirani znak ručne bombe u zlatnoj boji, a kod voltižera stilizirani poštanski rog, također u zlatnoj boji. Ostali dijelovi opreme bili su jednaki. Druge su europske vojske u velikoj mjeri kopirale francusku, pri čemu je razlika bila tek u boji odora i drugim detaljima. Primjerice, austrijsko pješaštvo imalo je bijele odore s crnim čakama bez plume, a umjesto pompona na vrhu čake nalazila se karakteristična oznaka u habsburškim bojama. Britansko pješaštvo nosilo je crvene kapute, bijele hlače i crne čake s bijelim pomponima i bijelim plumama. Rusko pješaštvo zaduživalo je tamnozelene mundire, bijele hlače i bijele gamaše te čake s iznimno velikim crnim plumama.

Dolama ili plašt

Konjaništvo je bilo odjeveno znatno raznovrsnije i živopisnije, čime se dodatno davalo na važnosti tom rodu kopnene vojske, koji je praktički od početka srednjeg vijeka smatran elitnim. Sredinom XIX. stoljeća njegove su odore postale ekstravagantne. Različite postrojbe konjaništva izgledom su uvelike odudarale od ostalih, znatno više nego u slučaju pješaštva. Vjerojatno su najprepoznatljivije odore nosili pripadnici lakog konjaništva – husari. Prvotno se javljaju na prostoru Mađarske za vrijeme kraljevanja Matije Korvina (1443. – 1490.), kao teško konjaništvo (otud i mađarski naziv “huszárok”). Uskoro ih usvajaju i Poljaci, odnosno njihovo elitno konjaništvo poznato i kao krilati husari (v. Usponi i padovi konjaništva kroz stoljeća, HV br. 245). Husari tek u Tridesetogodišnjem ratu postaju lako konjaništvo opremljeno i osposobljeno za različite oblike nekonvencionalnog ratovanja, čemu su uvelike pridonijeli upravo hrvatski konjanici. Uglavnom, husari s kraja XVIII. i iz prve pol. XIX. stoljeća imali su iznimno raskošne odore. Najviše se isticala atila, odnosno vrsta kaputa (dolama) koja se nosila u hladnije vrijeme. Bila je ukrašena karakterističnim vezom po uzoru na mađarsku narodnu nošnju te podstavljena i opšivena krznom po rubovima. U manje hladno vrijeme nosila se na leđima kao svojevrstan plašt, a vezala bi se ukrasnim konopom na prsnom dijelu. U takvim je okolnostima pri silovitom jurišu vijorila na leđima husara dodatno pojačavajući dojam kod protivnika. Husari su, osim atile, nosili živopisne mundire ukrašene bogatim vezom i ukrasnim vrpcama te široke platnene pojaseve, koji su mogli poslužiti i za čuvanje sitnijih predmeta. Hlače su im također bile živopisne (ne nužno u boji mundira), a na njih su se navlačile mekane kožnate čizme do koljena.

Strah od crne boje

Boje husarskih odora često su bile karakteristične za svaku pukovniju, što je samo dodatno pridonosilo općem šarenilu te vrste konjaništva. Husari su nosili šubare dodatno ukrašene perjanicama, kićankama ili vrpcama, a u pojedinim vojskama (npr. britanskoj) čaka, također bogato opremljena perjanicama i drugim ukrasima. Husarsko šarenilo dodatno je pojačavala oprema konja, odnosno raskošne podsedlice, tj. pokrivala za konja koja se stavljaju ispod sedla, također u živopisnim bojama i izvezena odgovarajućim ornamentima. Pojedini viši časnici umjesto standardnih podsedlica koristili su skupocjena životinjska krzna, posebno tigra i leoparda, čime je sveukupna šarolikost dodatno povećana. Pojedine husarske pukovnije isticale su vlastite ornamente i boje odore koje su kod protivnika trebale izazivati dodatni strah. Jedan od takvih primjera bili su pruski tzv. crni husari, koji su nosili odoru potpuno crne boje, s bijelim i zelenim ukrasima i vrpcama, a na karakterističnoj stožastoj kapi simbol mrtvačke glave s prekriženim kostima (pojedine pukovnije imale su izvezen simbol kostura). Od tog je razdoblja pa sve do kraja Drugog svjetskog rata simbol mrtvačke glave često korišten u njemačkoj vojnoj simbolici.

Marinko OGOREC