Ratna mornarica Velike Britanije ponovno predvodi novi trend, ovaj put u gradnji velikih nosača zrakoplova s najnaprednijom vrstom pogona

Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država koje su od II. svjetskog rata do danas postojano gradile velike nosače zrakoplova (najveće na svijetu) europske su se zemlje uglavnom odlučile za male nosače koji su imali znatno manju borbenu učinkovitost ali koji su i bili neusporedivo jeftiniji od nuklearnih nosača američke mornarice. Osim Francuske, koja je zadržala svoje nosače zrakoplova klase Clemenceau, te kasnije i izgradila nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle, ostale zapadnoeuropske države odlučile su se na znatno jeftiniju varijantu nosača aviona s kratkom stazom polijetanja i okomitim slijetanjem (Short Take-Off/Vertical Landing – STOVL). Začetnik tog “pokreta” bila je ratna mornarica Velike Britanije s tri nosača klase Invicible, koji su ustvari bili velike protupodmorničke krstarice namijenjene uporabi protupodmorničkih helikoptera koje su dobile i STOVL avione Sea Harrier namijenjeni njihovoj samoobrani. Za britanskim primjerom povele su se ratne mornarice Italije (laki nosač Giuseppe Garibaldi) i Španjolske (laki nosač Principe de Asturias).
Moglo bi se reći da se povijest ponovno ponavlja jer kako je Velika Britanija početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvela trend gradnje lakih nosača zrakoplova tako danas predvodi trend povratka gradnje velikih nosača.

Iako i danas postoje prijedlozi da bi američka ratna mornarica morala graditi relativno male nosače zrakoplova istisnine oko 57 000 tona takvi prijedlozi i dalje ne pobuđuju veći interes. No, na drugoj strani Atlantika takvi prijedlozi imaju znatno više pobornika. Primjer uspješnog nosača koji je otprilike upola manji od američkog CVN-21 je CVF program britanske ratne mornarice. Britanska ratna mornarica dobit će dva broda iz ovog programa – Queen Elizabeth i Prince of Weles. Još jedna razlika u odnosu na američki program, koji je cijeli predan jednoj tvrtki (Northrop Grumman Newport News), je u činjenici da su se Britanci odlučili projektiranje i gradnju svojih CVF nosača dodijeliti konzorciju tvrtki kojeg čine BAE Systems i Thales UK kao glavni nositelji poslova i većim brojem manjih tvrtki kao podugovarača. U prosincu 2005. britansko ministarstvo obrane je odlučilo da će cijeli program gradnje razdijeliti u dvije etape. Prva etapa projektiranja već je u tijeku dok se odobravanje druge etape – gradnja oba nosača, očekuje tijekom 2007.

Britansko-francuska suradnja
U siječnju ove godine vlade Velike Britanije i Francuske obavile su da su uspjele sklopiti sporazum kojim će i Francuska sudjelovati u troškovima projektiranja CVF nosača, a koji će postati osnova za projektiranje novog francuskog nosača zrakoplova PA2. Gradnja francuskog nosača dodijeljena je tvrtkama Thales i DCN koje su zbog toga osnovale alijansu MOPA2 (Ma?trise d’Oeuvre PA2). Trenutačno je najbliži porinuću nosač Queen Elizabeth koji bi se u vodi trebao naći 2010., a u operativnu bi uporabu trebao ući tijekom 2013. To su još uvijek neslužbeni rokovi jer britansko ministarstvo obrane stalno ponavlja da će se točni rokovi znati tek kad se potpišu ugovori za gradnju. Jedan od velikih faktora koji još uvijek odgađaju brži nastavak CVF programa je neizvjesnost oko F-35 JSF programa. Iako iz Sjedinjenih Američkih Država stižu najave da bi se moglo odustati od gradnje STOVL inačice F-35 britanska je ratna mornarica sigurna da će ugovore za svoje F-35 potpisati najkasnije u prosincu ove godine. Jedno od problema koji ometaju razvoj ove inačice je i pitanje sudjelovanja britanske industrije u njezinoj proizvodnji.

Problemi oko razvoja i dostave STOVL inačice F-35B jako utječu na razvoj CVF projekta jer je britanski nosač optimiziran upravo za uporabu tog višenamjenskog palubnog aviona. U slučaju da se iz bilo kojeg razloga odustane od daljnjeg razvoja F-35B CVF projekt bi morao proći kroz opsežne promjene. I ovako je od 2000. do danas CVF narastao s početnih 40 000 na današnjih 65 000 tona istisnine. Promjenu u veličini ponajviše je uvjetovao zahtjev da se osigura dovoljno prostora za ugradnju katapultova i sustava za brzo kočenje zrakoplova s konvencionalnim načinom polijetanja i slijetanja. Do povećanja veličine došlo je i zbog povećanih zahtjeva borbene učinkovitosti koja je tražila da novi nosač ima mogućnost obavljanja širokog raspona borbenih zadaća. Novi koncept borbene uporabe CVF nosača traži da mogu obavljati zadaće borbe u zračnom prostoru (obrana borbene grupe oko nosača zrakoplova) te jurišne zadaće na moru i kopnu. Zbog toga mora biti dovoljno prostora za smještaj 30 F-35B, šest protupodmorničkih helikoptera Merlin i četiri Airborne Surveillance & Control aircraft. Zbog tih zahtjeva veličina CVF nosača kontinuirano je rasla, uglavnom da bi se dobio dodatni prostor za smještaj zrakoplovnog naoružanja i njihovog goriva.
Istovremeno vjerujući da će F-35B ući u operativnu uporabu CVF nosač je projektiran “za ugradnju ali bez ugrađenih katapultova i sustava za kočenje”. To znači da je postojeći dizajn letne palube optimiziran za uporabu F-35B iako se može prilagoditi i avionima s klasičnim polijetanjem i slijetanjem. Naravno, prelazak na novu vrstu aviona donio bi nove probleme (dodatno povećanje istisnine nosača), nove odgode i nove troškove. To je i te kako moguća opcija jer Amerikanci još uvijek ne žele Britancima dopustiti pristup svoj tehnologiji koja se rabi za izradu F-35, a postoje i pozivi visokih časnika američkog zrakoplovstva da se, zbog smanjenja troškova razvoja, odustane od inačice F-35B. Stoga je BAE Systems službeno predložio da se započne rad na CVF inačici s katapultima i sustavom za kočenje koja bi mogla primiti mornaričku inačicu Eurofighterovog Typhoona. Ovaj je prijedlog trenutačno “na ledu” dok britansko ministarstvo obrane ne vidi što će biti s F-35B.

Pogrešne odluke?
Odluka da se kupi F-35B inačice a ne F-35C (palubni višenamjenski avion s klasičnim slijetanjem i polijetanjem) službeno je pravdana kao jeftinija, ali nikada nije detaljno objašnjena. U usporedbi sa STOVL inačicom F-35C ima znatno veće unutarnje spremnike za gorivo koji mu omogućavaju veći borbeni radijus djelovanja te za 900 kilograma veći nosivost naoružanja u unutartrupnim spremnicima. S druge strane F-35C je skuplji (ponajviše stoga jer će ga proizvesti u manjem broju nego inačice F-35A i F-35B) i neće biti spreman za operativnu uporabu u vrijeme kad se očekuje ulazak Queen Elizabet u operativnu uporabu. Uz to uporaba STOVL inačice donosi smanjenje troškova obuke i eliminira troškove održavanja i posade potrebne za rad katapultova i sustava za kočenje.
CVF nosači bit će daleko najveći ratni brodovi koji su izgrađeni u Velikoj Britaniji od četrdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Trenutačni projekt, označen kao CVF Delta, nastao je kao svojevrsni kompromis između zahtjeva za uporabom STOVL aviona, ali i ostavljanja mogućnosti za ugradnju katapultova, koji su potrebni i za francuski nosač PA2. Posebna novost je uporaba bočnih dizala za zrakoplove koji se do sada nisu rabili u britanskoj ratnoj mornarici, te uporaba sustava pogona koji kombinira plinske turbine i elektromotore.
Najmoderniji turbinsko-električni pogon preuzet je s civilnih brodova gdje se rabi na velikim putničkim brodovima kao što je Queen Mary 2. Kako ispusi turbina ne bi remetili kompaktnost letne palube odlučeno je da ih se ugradi neposredno ispod letne palube na desni bok broda. Radi postizanja veće sigurnosti i otpornosti na oštećenja napravljene su dvije grupe turbina koje su razdvojene dizalom za zrakoplove. To je rješenje dovelo do potrebe postavljanja dva zapovjedna otoka. Prednji će se rabiti za upravljanje brodom dok će stražnji služiti za nadgledanje letnih operacija.

Smanjenje broja posade
Veliki napredak ostvaren je i u smanjenju broja posade. Britansko ministarstvo obrane navodi da će za operativno djelovanje CVF nosača biti dovoljno 1500 ljudi, zajedno sa zrakoplovnom skupinom. Kako se procjenjuje da će zrakoplovna skupina i zapovjedništvo brojati 800 ljudi znači da će za sam brod ostati 700 časnika i mornara. To pak znači da će CVF brodovi imati vrlo visok stupanj automatizacije.
Osim same automatizacije postoje brojni putovi koji se mogu primijeniti kako bi se smanjio broj posade. Za CVF je tako namijenjen Highly Mechanised Weapon Handling System (HMWHS) koji razvija tvrtka Alstec, a koja se inače bavi razvojem daljinski upravljanih sustava za nuklearnu industriju. HMWHS je temeljen na komercijalnoj tehnologiji te rabi dizala i palete da bi prevezao naoružanje iz magazina do oružarnice i iz nje do letne palube.
Osim uporabe najsuvremenije tehnologije na CVF-u će se uporabiti i znatno jednostavnija rješenja koja će također pripomoći smanjenju broja posade. Tako će se pomno proučiti kako je američka Military Sealift Command (MSC) uspjela smanjiti broj posade na svojim transportnim brodovima s 583 s početka devedesetih na sadašnjih 204 čovjeka. Smanjenje je ostvareno nakon što su s brodova otišli pripadnici američke ratne mornarice te su ih zamijenili civilnim posadama.

Prijedlozi MSC-a na prvi se pogled čine nebitnim iako se njihovom primjenom postižu znatne uštede u prostoru, energiji i ljudskom radu. Jedan od prijedloga je samo jedna brodska kuhinja koja poslužuje cjelokupnu posadu. Kuhinju i pripadajući skladišni prostor potrebno je projektirati tako da se u njih mogu smjestiti palete s hranom kako se ona ne bi morala ručno prenositi. Jedan od prijedloga je naručivanje sokova kao sirupa koji se pripremaju neposredno prije uporabe umjesto da se kupuju kao gotovi proizvod u bocama. Iako se taj prijedlog čini nevažnim u odnosu na cjelokupni posao posade nosača zrakoplova činjenica je da se, ako svaki od 700 članova posade dnevno popije dva soka, dnevno skupi 1400 boca koje se ne mogu jednostavno baciti u more te stvaraju problem za prikupljanje, skladištenje i odlaganje.
Studija koja je provedena prije početka projektiranja CVN-21 nosača, a koju je izradila konzultantska tvrtka MSCL bavila se tehnologijama i postupcima koje se rabe na civilnim brodovima i njihovom primjenjivošću na američkim nosačima zrakoplova. Ona je pokazala, na primjer, da se uporabom vakumskog sustava zbrinjavanja otpadnih voda njihov volumen može smanjiti za trideset posto u usporedbi s volumenom koji se dobije uporabom klasičnih gravitacijskih sustava. Uz to cijeli sustav može opsluživati samo jedan član posade. Studija je pokazala i da posada američkog nuklearnog nosača zrakoplova napravi manje otpada nego posada i putnici turističkog broda Sun Princess, ali američka ratna mornarica potroši na njegovo zbrinjavanje deset puta više vremena i tri puta više ljudi koji bi ga zbrinuli. Uz to, posada turističkog broda iz otpada sortira metal i staklo dok ostalo baca.

Francuski PA2
Francuski derivat projekta CVF je PA2 i očekuje se da će, ako CVF ostane u stanju kakvo je danas, s njim dijeliti oko 80 posto projektne dokumentacije. Projekt za PA2 nastao je iz preliminarnih studija u prvoj polovici 2006. i po svemu sudeći bit će nešto veći nego CVF s punom istisninom od 75 000 tona. To bi značilo da će imati gotovo duplo veću istisninu od francuskog nuklearnog nosača zrakoplova Charles de Gaulle. Za razliku od CVF-a, koji će imati lako naoružanje, za PA2 su odredili dva Sylver brodska protuzračna sustava, svaki s po osam okomitih lansera projektila Aster 15. Osnovicu zrakoplovne skupine činit će 32 višenamjenska palubna aviona Rafale. Uz njih će ukrcati i vjerojatno dva leteća radara Hawkeye. Francuzi su se odlučili za američke parne katapulte C-13 uz koje će doći i parni kotlovi potrebni za stvaranje pare. Zasad se ne spominje mogućnost ugradnje elektromagnetskih katapultova iako će ona vjerojatno doći u obzir u drugoj polovini uporabnog vijeka nosača. Osim dodatka projektila brod-zrak, parnih katapultova i sustava za kočenje aviona pri slijetanju, te nešto veće istisnine ostatak francuskog nosača bit će isti kao i kod CVF-a.
Postavljanje kobilice PA2 planirano je za 2009. a u operativnu bi uporabu trebao ući 2015. Ako na stranu ostavimo politička pitanja i probleme zaposlenosti, nosači će se u potpunosti graditi u Francuskoj s obzirom na to da će u tom razdoblju britanski brodograđevni kapaciteti biti zaokupljeni gradnjom nosača Prince of Wales.
Tako će novi američki, britanski i francuski nosači zrakoplova u operativnu uporabu ući u drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća. Kako bi u operativnoj uporabi trebali ostati barem idućih pedeset godina kontroverze oko njihove gradnje, borbene učinkovitosti i cijene još će dugo biti vruće teme vojnih i političkih krugova.

Ostatak svijeta
Osim Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Francuske i veći broj drugih država razmatra mogućnosti gradnje ili kupnje velikih nosača zrakoplova. Ruska ratna mornarica rabi nosač zrakoplova Kuznjecov koji joj je ostao još iz doba Sovjetskog Saveza. Kako sovjetski stručnjaci nikad nisu uspjeli riješiti probleme s uporabom parnih katapultova u hladnim područjima Kuznjecov je dobio avione Su-33 (razvijeni na bazi Su-27) koji imaju kratku stazu polijetanja i klasični način zaustavljanja (Short Take-Off But Arrested Landing – STOBAR).
Bivša sovjetska ratna mornarica planirala je u operativnu uporabu uvesti dva nosača klase Kuznjecov ali ju je raspad Sovjetskog Saveza u tome omeo. Drugi nosač iste klase – Varjag, ostao je nedovršen u ukrajinskom brodogradilištu. Nakon što je gotovo cijelo desetljeće hrđao konačno je prodan Kini. Iako je kupac nosača privatna tvrtka koja ga je navodno htjela pretvoriti u ploveći hotel i casino, ta je kupnja izazvala veliku zabrinutost kineskih susjeda. Nosač je u Kinu stigao u ožujku 2002. te je smješten u brodogradilište Dalian. Početkom lipnja 2005. nosač je premješten u suhi dok brodogradilišta gdje su mu obavljeni opsežni radovi na trupu i letnoj palubi. Nosač je nakon toga dobio boju kineske ratne mornarice. Taj je potez odmah izazvao debate stručne javnosti koja se podijelila između dva stava – hoće li kineska ratna mornarica taj nosač rabiti tek kao ispitno (školsko) plovilo ili će ga u potpunosti dovršiti kako bi dobila svoj prvi nosač zrakoplova. Vijesti o kineskim izaslanstvima koja su u Rusiji i Ukrajini ugovarale kupnju palubnih lovaca Su-33 i potrebne opreme za dovršenje nosača, ako su točne, dokazuju da će kineska ratna mornarica do kraja ovog desetljeća dobiti svoj prvi nosač zrakoplova.

Kineska želja za prvim nosačem zrakoplova ima više uzročnika. Osim nekih neriješenih pitanja u bliskom okruženju kineska ratna mornarica želi stvoriti flotu otvorenog mora koja bi mogla djelovati i podalje od matičnih luka, recimo u Indijskom oceanu. A tamo bi joj glavna suparnica bila indijska ratna mornarica koja u svom sastavu od svog osnutka ima nosače zrakoplova. Indijska je ratna mornarica napravila i korak dalje u razvoju svojeg palubnog zrakoplovstva te je s Rusijom potpisala ugovor o modifikaciji i opremanju bivšeg sovjetskog nosača Admiral Gorškov – četvrti i zadnja krstarica-nosač iz Projekta 1143 koji je na zapadu poznatiji kao klasa Kiev. Admiral Gorškov je prvotbino dobio ime Baku, a svoj će operativni vijek završiti pod imenom INS Vikramaditya. Nakon opsežne rekonstrukcije cijelog nosača, a posebno njegove letne palube, Vikramadityu će pretvoriti u STOBAR nosač zrakoplova. Rekonstrukcija će, između ostalog, obuhvatiti micanje lansera protubrodskih i protuzračnih projektila te ugradnju ski-jump rampe na pramac broda. Glavno oružje zrakoplovne komponente bit će palubni lovci MiG-29K. Uz njega će se u početku naći i modernizirani Sea Harrieri (opremljeni radarima Elta EL/M-2032 i radarski samonavođenim projektilima zrak-zrak Derby). Indijska ratna mornarica se nada da će dobiti i palubnu inačicu HAL (Hindustan Aeronautics Limited) Light Combat Aircraft lovca čiji se razvoj razvukao iznad svih očekivanja.

Isporuka Vikramaditya trebala bi uslijediti 2008.

Nabava Vikramaditya zapravo je samo privremeno rješenje dok u operativnu uporabu ne uđe prvi indijski nosač zrakoplova izgrađen u domaćim brodogradilištima. Nosač označen kao Air Defence Ship (ADS) imat će istisninu od 37 500 tona, a njegov ulazak u operativnu uporabu planiran je za 2011. ili 2012.
Osnovne planove indijskog nosača izradila je talijanska tvrtka Fincantieri. Zanimljivo je da će ADS biti veći od najnovijeg talijanskog nosača zrakoplova Cavour (prije Andrea Doria) koji će imati istisninu od samo 27 000 tona. Tako malu istisninu omogućila je uporaba STOVL aviona, ali to istodobno znači da će Cavour imati znatno manje borbene mogućnosti od CVF/PA2 i ADS nosača zrakoplova. Cavour je porinut 2004. a u operativnu bi uporabu trebao ući tijekom 2007. ili 2008.

Još jedna europska država razvija planove za nabavu novog nosača zrakoplova. Španjolska je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća sama izgradila STOVL nosač zrakoplova Principe de Asturias (tajlandskoj ratnoj mornarici je 1997. predan nešto manji nosač Chakri Naruebet). Osnovno oružje Principe de Asturiasa je STOVL avion Harrier koji bi u dogledno vrijeme trebao zamijeniti znatno moderniji F-35B. Za novi avion planiran je i novi nosač zrakoplova. Označen kao Buque de Proyección Estratégica (BPE) bio bi sa svojih 27 000 tona istisnine znatno veći od Principe de Asturiasa čija je istisnina 16 200 tona. BPE se opisuje kao višenamjenski brod koji će kombinirati avione, helikoptere i amfibijske snage. Kako bi omogućio djelovanje do 10 AV-8B Harriera na pramcu će dobiti ski-jump platformu.

Na kraju, najnovija kupnja mlaznih palubnih aviona ujedno je, gledajući sa stajališta starosti opreme, i najstarija. Riječ je o brazilskoj ratnoj mornarici koja u operativnoj uporabi još uvijek ima nosač zrakoplova Sao Paulo – nekadašnji francuski nosač zrakoplova Foch koji je porinut još 28. srpnja 1960. Foch je Brazilu prodan 15. studenog 2000. a brazilska ga je ratna mornarica dobila početkom 2001. S njegove letne palube djeluju jurišnici A-4 Skyhawk čiji je prototip prvi put pletio još 22. lipnja 1954. Kako bi obnovio svoje mornaričko zrakoplovstvo Brazil je 1997. od Kuvajta kupio njegove A-4KU koji su proizvedeni potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kupljeno je 20 A-4KU i tri TA-4KU koji su u Brazil isporučeni 1998. Nakon opsežne modernizacije u operativnu su uporabu vraćeni početkom 2001.

Pripremio Tomislav JANJIĆ