Tvrtka General Atomics-Aeronautical Systems Inc na osnovi svoje bespilotne letjelice Preator razvila je cijeli niz izvidničkih i borbenih bespilotnih letjelica namijenjeni djelovanju nad kopnom i morem

Predator tvrtke General Atomics-Aeronautical Systems Inc (GA-ASI) postao je prva bespilotna letjelica koji je ušao u masovnu operativnu uporabu u američkom ratnom zrakoplovstvu, ali i prva operativna naoružana bespilotna letjelica koja je s tim oružjem djelovala u nekoj borbenoj zadaći. Uz to on je i prva letjelica koja je obavila borbenu zadaću a da je pritom kontrolirana s druge strane Zemlje. Predatori se rabe u borbama u Afganistanu i na Bliskom istoku, a njihov je najveći značaj što američkom vojnom vrhu pružaju neprocjenjivo važne podatke o mogućnostima uporabe borbenih bespilotnih letjelica.

Uz to Predator je tek prvi član brzorastuće obitelji. Nakon MQ-1 Predatora, koji je od svog predstavljanja već prošao nekoliko poboljšanja, došao je Predator B pokretan trboelisnim motorom. Američko ratno zrakoplovstvo označilo ga je kao MQ-9A Reaper, a njegovu mornaričku inačicu kao Mariner. Za MQ-9A zainteresirana je i Velika Britanija. Trenutačni vrhunac GA-ASI predstavlja višenamjenski Sky Warrior namijenjen američkoj kopnenoj vojsci. Iako je nastao na osnovi Predatora američkog zrakoplovstva Sky Warrior je bitno izmijenjen te je zbog toga dobio privremenu oznaku MQ-12A. Razvoj Predatora američkog ratnog zrakoplovstva bio je ubrzan kako bi se što prije uključili u borbene operacije. Američko zrakoplovstvo ocijenilo ga je kao vitalno oružje koje spašava (američke) živote. Primjerice, 11. rujna 2005. jedan je Predator lansirao Hellfire vođeni projektil u vozilo natrpano oružjem koje se kretalo iračkim gradom Mosulom. Projektil je izazvao eksploziju koja je doslovno zbrisala susjednu zgradu jer je vozilo bila najveća autobomba do tada izrađena u Iraku, dovoljna da raznese cijeli jedan konvoj.

Od srpnja 2005. do lipnja 2006. Predatori američkog zrakoplovstva sudjelovali su u 242 različita napada pritom uporabivši 59 Hellfirea, promotrivši 18 490 objekata, eskotiravši četiri konvoja. Ukupno više od 2073 leta i 33 833 sati u zraku. MQ-1L dokazao se kao svestrana borbena letjelica. Od početnih zadaća špijunaže, nadzora i izviđanja pa do uništavanja ciljeva na zemlji (rabeći vođene projektile zrak-zemlja i vođene bombe namijenjene jurišnim avionima) te borbenog traganja i spašavanja. Vrhunac uporabe bila je bliska zračna potpora snagama na zemlji.

Najnovija generacija sustava L-3 Rover (daljinski prijamnik videoslike) – baziran na komercijalnom Panasonicovom notebook računalu, omogućio je operaterima na zemlji i u AC-130 letećim topovnjačama da u realnom vremenu prate snimke s Predatora te otkrivaju i identificiraju pojedinačne ili skupine ciljeva na otvorenom terenu ili u gradovima. Predatori su pružali blisku zračnu potporu snagama koje su tijekom 2004. djelovale u iračkom gradu Fallujah. Tada su bespilotne letjelice kružile iznad grada i omogućavale identifikaciju ciljeva udaljenih i do osam kilometara. U jednom slučaju Predator je napao zgradu koju je prije toga promašio F/A-18. Nakon toga njegov je elektrooptički motrilački sustav otkrio ljude koji su bježali iz kuće a ta je slika u realnom vremenu prenesena u AC-130 koji je kružio u blizini. Potom je AC-130 otkrivene ljude (pobunjenike) napao svojim topovima kalibra 25 mm.
Potkraj 2005. američko ratno zrakoplovstvo ustvrdilo je da kopnena vojska i marinci zahtijevaju oko 300 sati leta Predatora po danu, ali da na žalost mogu osigurati samo 110 sati. Kako bi donekle zadovoljili sve veće zahtjeve za izviđanje i blisku zračnu potporu zrakoplovstvo će do 2010. formirati dodatnih 15 eskadrila Predatora i Rapera. Više od 150 MQ-1 Predatora dosad je isporučeno američkom ratnom zrakoplovstvu, a zrakoplovstvo je zatražilo 24 letjelice u proračunskoj godini 2008. te 43, 49 i 42 letjelice u iduće tri proračunske godine.
Dio tih letjelica zamijenit će one izgubljene u nesrećama iako taj postotak i nije veliki s obzirom na to da je dostignut gubitak jednog Predatora na svakih 100 000 sati uporabe. Povećani gubici rezultat su prenapregnute uporabe letjelica. Statistički gledano Predatori su se dokazali kao pouzdane letjelice te je GA-ASI dobio ugovor za modernizaciju prvih proizvedenih Predatora na konfiguraciju MQ-1L. Do kraja 2006. 27 Predatora već je prošlo proces modernizacije.

U operativnoj uporabi

Početkom 2005. američko ratno zrakoplovstvo imalo je tri eskadrile opremljene Predatorima inačice MQ-1L i naoružane projektilima Hellfire, od čega su po jednu rasporedili u Irak i Afganistan. Od tada je američko ratno zrakoplovstvo formiralo još jednu eskadrilu Predatora s 24 letjelice koju je dodijelilo zrakoplovnom zapovjedništvu specijalnih operacija (Air Force Special Operations Command – AFSOC). Trenutačno je u fazi formiranja i špijunska eskadrila koja će također djelovati unutar AFSOC-a. Početkom 2006. počela je obuka ljudstva i prve eskadrile nacionalne garde opremljene Predatorima. Obuka prvih posada dovršena je u srpnju 2006. i eskadrila je odmah proglašena ograničeno operativnom. Uz formiranje novih eskadrila ratno zrakoplovstvo namjerava bitno promijeniti i proces obuke posada. Dosad su svi operateri Predatora bili isključivo vojni piloti koji su već letjeli na klasičnim avionima i helikopterima (isto vrijedi i za pilote nacionalne garde). Cijeli je proces preobuke na Predatore trajao od 172 do 202 dana. Kako je obuka vojnih pilota skupa, neracionalno ih je rabiti kao operatere borbenih letjelica. Zbog toga je američko ratno zrakoplovstvo odlučilo da će u dogledno vrijeme umjesto operativnih pilota za to početi rabiti posebno obučene pilote za bespilotne letjelice koji će prolaziti za njih posebno formiran sustav školovanja. Uz to te će zadaće moći obavljati i civilno osoblje (stalno zaposleno ili pod ugovorom). Uz to zrakoplovstvo namjerava formirati znatno više eskadrila Predatora unutar nacionalne garde i pričuve.

Uz to postupak nadzora operacija Predatora još je uvijek vrlo složen. Eskadrile razmještene na Bliskom istoku imaju nadzor nad svojim Predatorima samo u fazi polijetanja i slijetanja te optičke vidljivosti letjelice. Nakon što letjelica nestane iza optičkog horizonta kontrolu preuzima Predator Operations Centar u Nellisu (POC-N). On se provodi sustavom Predator Primary Satellite Link (PPSL) čiji se centar nalazi na tajnoj lokaciji u Europi. Obrađeni podaci iz njega se sigurnom vezom prenose u Sjedinjene Američke Države. Uz to Predator je izgubio i dio svojih mogućnosti. Tako je američko ratno zrakoplovstvo sa svojih Predatora MQ-1L uklonilo SAR radar. Iako može nositi široki raspon naoružanja, trenutačno se rabe samo Hellfire projektili. Mogućnost uporabe vođenih projektila zrak-zrak Stinger potvrđena je još 2002. Nakon što su jedanput neuspješno uporabljeni također su povučeni iz naoružanja Predatora. Nimalo jednostavniji problem javio se dodjeljivanjem Predatora nacionalnoj gardi i pričuvi – organizaciji održavanja. Prvotno su se nadali da će kapacitete za održavanje Predatora stvoriti od osoblja i opreme namijenjene održavanju jurišnika A-10 i lovaca F-15, ali se na njihovu žalost vrlo brzo pokazalo da niti ljudi a niti oprema nisu odgovarajući za tu namjenu.

Daljinsko upravljanje
Osim problema s osobljem kojeg je premalo i često nedovoljno izvježbano američko ratno zrakoplovstvo ima problema i sa samim Predatorima. Ograničenja MQ-1L uključuju mali domet radiouređaja ARC-210 koji radi samo u dometu optičke vidljivosti, a koji će zbog toga zamijeniti TCDL sustavom. Ništa manje ograničenje nije ni relativno slabi elektrooptički sustavi za motrenje kojima domet motrenja opada proporcionalno udaljenošću letjelice od cilja.

Svi bi se nedostaci trebali ukloniti dolaskom MQ-9A Reapera. On nije samo veći Predator s promijenjenim tijelom već i letjelica namijenjena drukčijim zadaćama. Reaperi su namijenjeni “lovu” na vremenski osjetljive ciljeve te će se eskadrile opremljene tim letjelicama označavati kao borbeno-jurišne. Američko ratno zrakoplovstvo označava ih kao “lovci-ubojice” namijenjeni patroliranju iznad prostranog područja, otkrivanju ciljeva, identifikaciji i preciznom određivanju njihove pozicije s dovoljnom preciznošću da ih se može uništiti GPS vođenim projektilima. Ukratko, američko zrakoplovstvo se nada dobiti letjelicu koja će moći odraditi sve korake zadaće – naći, odrediti, pratiti, naciljati, napasti i uništiti – bez potrebe vanjske potpore. Uz to letjelica bi informacije o otkrivenim ciljevima datalinkom trebala prenijeti određenom zapovjedništvu a sve radnje obaviti u kratkom vremenu pri brzini leta otprilike identičnoj brzini cilja. Zahvaljujući i dobrim i lošim iskustvima stečenih uporabom Predatora, Reaper bi trebao biti znatno ubojitija letjelica naoružana širim spektrom naoružanja i sposobna obaviti širi spektar zadaća. Tako su već na dva prototipa YQM-9A izvedena ispitivanja uporabljivosti laserski vođenih bombi GBU-12. Ta su dva prototipa djelomično operativna i možda se već rabe u nekim operacijama.

Unutar osnovnog plana za proračunsku godinu 2007. prva serija od četiri Reapera trebala bi se isporučiti s ograničenim operativnim mogućnostima. Osim što bi ih naoružali bombama GBU-12 dobili bi i vođene projektile GBU-38 Joint Direct Attack Munition (JDAM). Zrakoplovstvo traži da se uz već postojeću mogućnost uporabe Hellfirea doda i mogućnost nošenja projektila EGBU-12 (GPS i lasersko vođenje). Dosad je službeno objavljeno da su Reaperi uspješno prošli testiranja s GBU-12, pri čemu su nosili kombinaciju od četiri GBU-12 ili dva GBU-12 i četiri Hellfirea.

Dostava prvih Reapera proizvedenih po serijskom standardu trebala bi biti početkom 2008. a ulazak u ograničenu operativnu uporabu očekuje se do kraja proračunske godine 2008. Trenutačno američko ratno zrakoplovstvo planira nabaviti devet Reaper sustava, svaki sa četiri letjelice, ili ukupno šezdeset letjelica s pričuvnim dijelovima. Sve Reaper eskadrile vodit će se kao borbene namijenjene bliskoj zračnoj potpori i izvođenju specijalnih operacija.

Reaper maximus
Američko ratno zrakoplovstvo naglašava da Reaper neće biti letjelica-igračka već i zbog toga što je po svojim dimenzijama blizak Raytheonovom poslovnom avionu King Air. Četiri je puta veći od Predatora i ima gotovo devet puta više snage pri polijetanju. Leti brže i dvostruko više. Zbog dvostruko većeg opterećenja krila, brzina polijetanja i slijetanja mu je znatno veća nego kod Predatora. Osim povećanja trupa promijenjena mu je i konstrukcija krila kako bi mogla ponijeti veću količinu oružja. Promijenjena je i konfiguracija repa u V oblik sa znatno većim površinama. Zbog većih vertikalnih repnih površina morali su ih premjestiti s gornje strane trupa kako ne bi smetale prilikom polijetanja i slijetanja.
Kao i Predatori i Reaper je uglavnom napravljen od ugljičnih kompozita što je pridonijelo smanjenju mase. Za pogon je odabran Honeywellov 331-10T motor koji je smješten u stražnji dio letjelice. Postavili su ga u jednostavnu čeličnu cijev s gornje strane trupa. Na prednjoj je strani dvostruki usisnik za zrak a na stražnjoj ispuh okrenut prema elisi.
Kako može letjeti na većim visinama nego Predator, Reaper mora imati i znatno učinkovitije senzore kako bi osigurao odgovarajuću sliku cilja. Reaperovi elektrooptički senzor je Raytheonov MTS-B (Multi-spectral Targeting System) baziran na Predatorovom sustavu AAS-52(V) MTS. Instaliran u tureti promjera 56 cm, MTS-B kombinira dnevnu kameru visoke rezolucije, termoviziju, laserski daljinomjer i laserski označivač ciljeva.

Raytheon je u MTS-B ugradio puno novih tehnologija, ponajviše u sustave objektiva za dnevne i termovizijske kamere koji bi trebali pružiti bolju rezoluciju slike s većih visina. Unatoč tome osnovni će Raperov senzor biti SAR radar APY-8 Lynx tvrtke General Atomics. Inačica Lynx I radi u K frekfentnom rasponu. Masa radara je 52 kilograma i ima antenu s mehaničkim pretraživanjem. Maksimalna mu je rezolucija 10 centimetra, a ciljeve može otkrivati na udaljenosti do 40 kilometara. Ima mogućnost mapiranja terena nad kojim leti i automatskog otkrivanja pokretnih objekata (ground moving target indication – GMTI). Radar je projektiran tako da služi kao svojevrstan optički sustav motrenja s tom razlikom da se može rabiti u svim vremenskim uvjetima i noću. Njegov računalni program CLAW (Control of Lynx and Analysis Workstation) baziran je na Windowsima. On uključuje kontrolu rada, obradu slike i njezin prijenos do zemaljske kontrolne postaje. CLAW sadrži i programe kao što je automatsko otkrivanje objekata napravljenih ljudskom rukom (Automatic Man-Made Object Detection ? AMMOD) te program za automatsko prepoznavanje promjena na radarskom odrazu/slici. Zahvaljujući ovom programu operater može uočiti čak i tragove vozila. General Atomics je razvio i veću inačicu radara – Lynx-ER (extended range – povećani domet). Ona ima gotovo dvaput veću masu od inačice Lynx I ali omogućava skoro dvostruko veći domet motrenja i znatno bolju rezoluciju. Jedini je problem što je Lynx-ER prevelik za Reapera.

Koncept uporabe Reapera predviđa uporabu APY-8 Lynx radara za detaljnu pretragu terena širine 10 kilometara uz mogućnost motrenja do udaljenosti od 75 kilometara. Pritom bi rezolucija pala na samo dva metra. Otkrivanje i detekcija ciljeva mogući su do udaljenosti od 35 kilometara. Dodatna identifikacija ciljeva potom bi se obavila MTS-B sustavom, ali tek nakon što bi se letjelica mogućem cilju približila na udaljenost od osam kilometara. Na kraju, MQ-9 bi mogao obaviti snimanje cilja SAR radarom iz tri različita kuta, te uz uporabu GPS sustava osigurati precizne koordinate za JDAM projektile.

Iako je američko ratno zrakoplovstvo pokrenulo postupak za odobravanje sredstava za razvoj i kupnju Reapera, GA-ASI je izradu prvog MQ-9 moralo financirati svojim sredstvima. U međuvremenu su se pojavili i novi kupci. Tako je Customs and Border Patrol (CBP) koji djeluje unutar US Department of Homeland Security (DHS) 1. rujna 2005. naručio jedan MQ-9. Letjelica je isporučena naručitelju još istog mjeseca te je CBP-iov MQ-9 rabljen u nekoliko različitih operacija nadzora, praćenja i uhićenja sumnjivih osoba. Rabili bi ga i danas da se nije srušio 25. travnja 2006. zbog greške operatera i problema sa zemaljskom kontrolnom postajom. Do kraja ožujka 2006. CBP-ov je MQ-9 obavio gotovo 800 sati leta.
Prema podacima CBP-i za to je vrijeme otkrio gotovo 1900 ciljeva te je sudjelovao u čak 1246 uhićenja, uključujući otkrivanje pošiljke sa sedam tona marihuane. Zbog toga je CBP odmah naručio drugi MQ-9 koji je isporučen u rujnu 2006. Tijekom 2007. trebao bi dobiti još dva MQ-9.
Jedan MQ-9 rabi i NASA za svoja letna ispitivanja. Trenutačno se rabi unutar programa Ikhana na poligonu Grey Butte u Californiji. Letjelica će služiti i za znanstvena istraživanja i za ispitivanja tehnologija potrebnih za razvoj bespilotnih letjelica. Za Reapera se zainteresirala i američka ratna mornarica koja bi ga rado usporedila sa svojim Global Hawk Maritime Demostration (GHMD) i Mariner letjelicama.

Novi kupci
Velika Britanija je najavila narudžbu za dva Reapera i zemaljsku kontrolnu postaju. Svoje bi Reapere poslala u Afganistan. Cijena cijelog posla je 77 milijuna američkih dolara, a nakon što je američki kongres odobrio isporuku u rujnu 2006. očekuje se da će Britanci svoje Reapere dobiti tijekom 2007. Australija ozbiljno razmatra mogućnost uporabe velikih bespilotnih letjelica u zadaćama civilnog nadzora mora. Usporedo s programom Air 7000 (HALE letjelica za vojsku) australska vlada traži avion ili bespilotnu letjelicu kojom bi zamijenila svoje Bombardier Dash 8 patrolne avione. Zbog toga je jedan Marine početkom rujna 2006. obavio nekoliko demonstracijskih letova iznad sjeverozapadne obale Australije. Letovi su pokazali njegovu mogućnost otkrivanja i identifikacije ciljeva te navođenje patrolnih brodova klase Armidale na njih. Ako Australija kupi Marinere, oni će se rabiti u morskom dijelu između Australije i Azije kako bi otkrivali krijumčare droge i ljudi te nelegalno ribarenje.

Zadnji član obitelji Predatora je Sky Warrior američke kopnene vojske. Sky Warrior nije tek Predator “prefarban” u zeleno. Veći je za pedeset posto, ima veće krilo, novi motor i novi sustav kontrole leta. Moći će nositi više oružja te će imati integrirani radarski i elektrooptički sustav (s termoviziom). Zbog toga mu je američka kopnena vojska dala oznaku MQ-12A.
GA-ASI je od 2003. američkoj kopnenoj vojsci, zbog ocjene uporabljivosti, isporučio jednu letjelicu I-Gnat koja je u osnovi Predator bez mogućnosti nošenja oružja i satelitskog linka. I-Gnat je prebačen u Irak gdje je rabljen za eskortiranje konvoja i druge zadaće. GA-ASI je u međuvremenu napravila unapređeni I-Gnat koji se još spominje i kao Warrior Block 0. Američka kopnena vojska dala mu je službenu oznaku SCD (System Capability Demonstration) konfiguracija. Naoružan je s četiri Hellfire projektila, ima veće krilo i novi motor. Od lipnja 2007. GA-ASI će početi isporuku 17 SDD-a koji će imati veću masu, bolje senzore, sustav za odleđivanje i laki samoobrambeni sustav.

Odabir motora
Jedan od zahtjeva kopnene vojske koji Sky Warrior odvaja od drugih letjelica obitelji Predator je uporaba motora na teško gorivo JP-8. GA-ASI je odabrao njemački Thielert Centurion 1,7 motor koji već ima civilni certifikat (više od 1200 Thielert motora već je isporučeno za uporabu na civilnim avionima). Tvrtka Thielert, koja inače proizvodi prototipove motora i specijalne dijelove za autoindustriju, odabrala je Mercedesov motor jer su u današnje vrijeme komponente za automobilske motore više kvalitete nego klipni motori koji se proizvode za avione. Centrion motor ima digitalnu kontrolu rada, koja uz motor kontrolira i rad elise. Snaga motora je 100 kW, što je za trideset posto više nego kod Rotax motora Predatora. Uz to dizelski motor ima manji gubitak snage pri visokim temperaturama – samo 1 kW pri 380. Na 1334 metra daje 50 posto veću snagu nego Rotax. Zbog toga će se Sky Warrior moći rabiti pri visokim temepraturama i na viskom nadmorskim visinama. I dok je operativni plafon Predatora 7334 metra, Sky Warrior će se i nakon te visine moći penjati brzinom od 83,3 metra u minuti. Na visini od 8333 metra i udaljenosti od 300 kilometara od uzletišta moći će ostati 25 sati. Autonomnost s četiri Hellfirea bit će između devet i deset sati. Sky Warrior u SDD standardu imat će najveću masu od 1360 kilograma i moći će nositi do četiri Hellfirea. Američka kopnena vojska će 2010. početi dobivati inačicu s motorom snage 120 kW i najvećom masom 1630 kilograma koja će moći nositi osam projektila. Unatoč većoj masi ta će inačica imati još bolje letne mogućnosti. Sadašnji planovi američke kopnene vojske predviđaju kupnju 132 Sky Warriora.

Pripremio Siniša RADAKOVIĆ