Od 31. kolovoza do 11. rujna na području Dinare provedena je planinska obuka Gardijske mehanizirane brigade čiji je glavni nositelj bila Vojno obavještajna satnija. Obuku su pohađali pripadnici bojni Pauci, Vukovi, Gromovi i Tigrovi, a njezin je cilj bio razviti znanja i sposobnosti potrebne za sigurno i učinkovito djelovanje u planinskom okružju. Naglasak je pritom stavljen na vođe, odnosno časnike i dočasnike na ključnim dužnostima do razine satnije, kako bi stečena znanja mogli prenijeti i na ostale pripadnike svojih postrojbi

Idilu na pitoresknoj livadi planine Dinare na kojoj se nalazila reporterska ekipa našeg časopisa naprasno je prekinuo zvuk nadolazećih dvaju helikoptera HRZ-a, popularnih „ešica“, koji su brzo stigli do nas. Skupina polaznika prvog naraštaja planinske obuke GMBR-a spustila se iz helikoptera. Nakon uspostave kružne obrane, polaznici su nekoliko sekundi poslije ušli u prvi test – počeo je kontakt s protivnikom.

Ta je scena dobro pokazala bit cijele obuke. Planina nije samo prostor u kojemu se vojnik kreće sporije ili teže. Ona mijenja način na koji se planira i provodi vojna zadaća. Strmina, stijena, šuma, nadmorska visina, vremenski uvjeti i ograničena infrastruktura izravno utječu na kretanje, zapovijedanje, logistiku, zdravstveno zbrinjavanje i uporabu borbenih sustava. U takvim uvjetima od vojnika se traži veća samostalnost, fizička pripremljenost, sposobnost orijentacije i procjene terena te donošenja odluka kad potpora nije neposredno dostupna.

Hrvatska ima poseban razlog razvijati ovakvu sposobnost. Dinarski planinski sustav sastavni je dio hrvatskog prostora, a planinski lanci stvaraju prepreke, ali i koridore, prijevoje i dominantne kote. Iskustvo Domovinskog rata pokazalo je važnost razumijevanja prostora i pretvaranja njegovih ograničenja u vlastitu borbenu prednost.

Tehnologija ne može zamijeniti vojnika

Danas je okruženje drukčije. Suvremeno bojište donijelo je dronove, napredne senzore, digitalne komunikacije, precizne sustave i veće mogućnosti zračnog prijevoza. No tehnologija nije ukinula temeljni problem planine. Vojnik i dalje mora prijeći teren, pronaći zaklon, održavati komunikaciju, funkcionirati kad je logistički pravac otežan i razumjeti utjecaj reljefa i vremena na provedbu zadaće. Upravo je zato jedno od ključnih pitanja ove obuke bilo kako iskustva hrvatskih snaga iz Domovinskog rata i posebnosti hrvatskog planinskog prostora pretvoriti u suvremenu sposobnost Gardijske mehanizirane brigade.

Prvi korak bio je razviti temeljne planinske i alpinističke vještine. Polaznici su učili orijentaciju u planini, kretanje po kamenitom terenu, svladavanje strmina, osnove penjanja, korištenje užeta, procjenu opasnosti, osnove spašavanja, bivakiranje, pravilno korištenje opreme i preživljavanje. Cilj nije bio od svakog vojnika napraviti vrhunskog alpinista, nego sigurnog i sposobnog planinskog vojnika. Uže specijalističke sposobnosti mogu se koncentrirati u manjim timovima i instruktorskoj jezgri, dok širi krug pripadnika mora imati dovoljno znanja za samostalno i sigurno funkcioniranje u takvom prostoru.

Glavni instruktor planinske obuke VOS-a GMBR-a naglašava da je, unatoč činjenici da je riječ o profesionalnim vojnicima koji su u svojim postrojbama nerijetko i vođe timova, obuku trebalo započeti od početka. “Ovo je specifična obuka kod koje se trebalo i moralo krenuti od početka, odnosno od nule. Bez obzira na to što neki od polaznika imaju iskustva u planinskim tehnikama, ovdje se radi o prilično specifičnim stvarima pa se moralo pretpostaviti da nitko ništa ne zna“, kaže glavni instruktor.

Takav pristup nije značio zanemarivanje postojećeg iskustva, nego nastojanje da svi polaznici usvoje zajednički temelj. Instruktor pritom posebno ističe njihovu zainteresiranost i motivaciju, što je, kako kaže, značajno olakšalo provedbu obuke. Alpinizam je možda najatraktivniji dio planinske obuke, ali daleko od toga da je bio jedini. Polaznici su prolazili i predavanja o preživljavanju, boravku na planini i meteorologiji, odnosno dobili su uvid u ukupnost situacija koje ih mogu dočekati u planinskom okružju. Upravo ta širina važna je za stvaranje planinskog vojnika: nije dovoljno znati penjati se ili prijeći stijenu ako se ne razumije kako na čovjeka i zadaću utječu vrijeme, logistička ograničenja, orijentacija, umor i potreba za dugotrajnim boravkom na terenu.

Nakon svladavanja osnovnih planinskih vještina težište se pomaknulo prema taktici malih postrojbi u planinskom okružju. Planinska tehnika tada prestaje biti sama sebi svrha i postaje sredstvo za provedbu vojne zadaće. Polaznik mora znati kretati se kao dio postrojbe, održavati taktičku povezanost, promatrati prostor, koristiti komunikacijska sredstva, postupati prema zapovijedi i održavati borbenu sposobnost uz ograničenu logističku potporu. Drugim riječima, treba spojiti ono što zna o planini s onime što zna o vođenju i provedbi borbenih zadaća.

“Obuka je bila uvod u planinsko ratovanje i planinarske vještine“, kaže poručnik Nikola Prgomet, zamjenik zapovjednika Druge mehanizirane satnije bojne Pauci i jedan od polaznika. “Stjecali smo osnovne vještine u planinarstvu, odnosno alpinističke vještine, gdje smo dobili uvod kako se kretati kroz planinu, kako se uspostavlja sidrište, kako se penjati i spuštati uz alpinističku opremu. Uz to smo imali planski proces i ovaj dio taktike, odnosno vojni dio planinskog ratovanja. Na već složene alpinističke vještine dodajemo vojni segment, gdje ne samo da moramo proći i postaviti neko uporište, već moramo i voditi bitku na tom području.“

Fizička i mentalna snaga jednako važne

Da bi se stvarna sposobnost mogla procijeniti, završna vježba provedena je u realnim uvjetima, uz probleme koji se ne mogu simulirati samo u učionici. Tijekom provedbe vremenski su se uvjeti više puta mijenjali – od iznimne vrućine do grmljavinskog nevremena, vjetra i kiše te niskih temperatura. Planina je tako polaznicima ponudila upravo ono što je i trebala: nepredvidivost i potrebu prilagodbe.

Zahtjevnost takvog okruženja dobro opisuje poručnik Prgomet. “Ova vrsta operacija, odnosno djelovanja u planinskom području, zahtijeva puno veći stupanj fizičke spreme, jer je vrlo teško provoditi logističku popunu. Teren je planinski, jako teško pristupačan čak i ljudima koji ne nose oružje i toliko puno opreme, već samo žele posjetiti te vrhove turistički. A kamoli ako želite i poraziti neprijatelja na tom području ili ako ih morate staviti pod kontrolu“.

U planini se gotovo sve što će vojniku trebati mora unaprijed uzeti u obzir. Dio tereta mora biti na njegovim leđima, a logistička potpora može biti otežana. Polaznik je naveo da je ukupna oprema na svakom polazniku bila između 30 i 35 kilograma, što dodatno povećava zahtjeve za fizičkom i psihičkom pripremljenošću. U takvim uvjetima višesatno kretanje nije samo fizički napor. Ono izravno utječe na sposobnost donošenja odluka, održavanja tempa i izvršavanja zadaće.

“Ako uzmete u obzir da se uz sve to morate još i boriti protiv nekog neprijatelja, definitivno je zahtjevno i zahtijeva visoku razinu psihofizičke spreme“, kaže Prgomet. Ipak, dodaje kako pozitivna atmosfera unutar skupine može značajno olakšati najteže trenutke. Kad ruksak žulja leđa, a noge klecaju od umora, dobra ekipa i međusobna potpora postaju važan dio ukupne sposobnosti.

Sličan zaključak donosi i desetnik Stjepan Štivić iz Izvidničkog voda bojne Tigrovi. “Fizička spremnost je bitna, ali psihička je možda još i bitnija. Dočeka vas nevrijeme, opere vas kiša, na nogama nosite mokre čarape, nabijete žuljeve, ispuše vas vjetar, padneš nebrojeno puta. Nakon 15. put prestali smo brojiti koliko smo puta pali, ali to su padovi na koje se navikneš, dočekaš se na lakat, koljeno i ideš dalje“.

Takva iskustva teško je prenijeti samo teorijom. Vojnik tek na terenu spoznaje koliko se brzo kombinacija umora, mokre opreme, vjetra, žuljeva i zahtjevnog reljefa može pretvoriti u problem koji mora riješiti bez gubitka sposobnosti za izvršenje zadaće. Zato je trajanje obuke i njezin završni, zahtjevni dio bilo jednako važno kao i sadržaj pojedinih nastavnih cjelina.

Suradnja s HRZ-om

Važan element obuke bila je i suradnja s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom. Helikopter u planinskom okružju snažan je multiplikator sposobnosti: omogućuje brzo premještanje, prijevoz ljudi i tereta, medicinsku evakuaciju, potporu izdvojenim elementima i spašavanje. Međutim, njegova vrijednost proizlazi upravo iz toga što nadograđuje sposobnost kopnene postrojbe. Postrojba koja ne može samostalno djelovati u planini ne postaje planinska postrojba samo zato što do svojeg položaja može doći helikopterom.

Još veća promjena u odnosu na iskustva Domovinskog rata dolazi s uporabom besposadnih sustava. Dronovi mijenjaju odnos između čovjeka i prostora jer omogućuju pogled iznad grebena, sliku doline, procjenu prohodnosti, potvrdu položaja i nadzor teško dostupnih prostora. U planinskom okružju to je osobito vrijedno jer čovjekovo vidno polje često završava na sljedećem grebenu. Istodobno, planina stvara ograničenja i za dronove. Grebeni mogu zakloniti signal, vjetar utjecati na let, nagle vremenske promjene smanjiti mogućnosti uporabe, a vegetacija ograničiti promatranje. Zbog toga dron nije zamjena za čovjeka, nego dio šireg sustava. Upravo je integracija drona i čovjeka bila jedan od naglasaka obuke.

Koliko takva integracija može biti važna pokazala je završna vježba. Obučni element uspio je neopaženo proći kroz zadano područje koristeći reljef u svoju korist i doći u područje za izvlačenje. Međutim, sposobnost brze reakcije i mogućnost kinetičkog djelovanja kroz ranije postavljene funkcionalne zone učinka FPV dronova omogućile su da element bude zaustavljen i zadržan do dolaska snaga zaduženih za ostvarivanje kontakta. Bit ovog primjera nije u tome tko je imao ulogu obučnog, a tko provedbenog elementa, nego u sposobnosti koju integracija različitih sredstava daje postrojbi na planinskom terenu.

Za takav pristup potrebni su i instruktori koji razumiju planinu iz vlastitog iskustva. Glavni instruktor planinske obuke jedan je od iskusnih alpinista koji se, uz Matterhorn, popeo i na neke od poznatih europskih vrhova poput Grossglocknera, Gran Paradisa, Mont Blanca i Monte Rose. Nedavno je, zajedno s još dvojicom instruktora, prvi put samostalno ispenjao Matterhorn visok 4478 metara, i to s talijanske strane, koja je tehnički zahtjevnija od švicarske. Uspon i silazak trajali su ukupno 12 sati, a pred samim vrhom trojicu instruktora zatekla je snježna oluja i smrznuti uvjeti.

Opis tog uspona dobro oslikava odnos prema planini koji se nastoji prenijeti i na polaznike. Na Matterhornu se, kako kaže instruktor, nerijetko kreće po vrlo uskom putu, tek nešto širem od stopala, dok se s obje strane otvaraju provalije veće od dvije tisuće metara. Posebno ga je fascinirala građa planine, sastavljena od niza stjenovitih ploča koje ostavljaju dojam nestabilnosti, iako je planina takva stoljećima.

Ipak, iskustvo takvog uspona nije za njega samo pitanje adrenalina. Penjanje na planinu doživljava više kao igranje šaha nego kao aktivnost čiji je cilj podizanje adrenalina. Nakon povratka s takvih aktivnosti osjeća se smireno i ispunjeno, gotovo poput osjećaja nakon hodočašća. Takav pristup planini važan je i za vojnu obuku: planinski teren ne pobjeđuje se snagom ili impulzivnošću, nego znanjem, procjenom, disciplinom i postupnim donošenjem odluka. Za instruktora je put do tog iskustva počeo još prije tridesetak godina. “Počeo sam se baviti planinarenjem s 19-20 godina. U početku mi je sve to bilo nekako nametnuto jer sam bio pripadnik postrojbe koja je morala proći kroz to. Onda sam se nekako s vremenom pronašao u tome i zavolio sam nešto što nisam ni kužio na početku, pa sam shvatio da sam možda i predodređen za to“, prisjeća se. Edukaciju nije želio ubrzavati; znanja je, kako kaže, primao polako i kvalitetno, što je kroz godine rezultiralo aktivnim bavljenjem planinarstvom i alpinizmom.

Iskusni instruktori

Iskustvo instruktora nije, međutim, ostalo samo na vrhovima. Tijekom ove obuke instruktori su s polaznicima prolazili svaki metar njihova puta, a prema potrebi odvajali su se i na više visinske dijelove kako bi mogli promatrati skupine iz daljine i istodobno prikupljati iskustva za buduće obuke. I sami su nosili ruksake i dijelili terenske uvjete s polaznicima. “Što se tiče instruktora, sve ovo što smo mi prešli, oni su prešli svaki metar s nama, čak i više. I oni su imali ranac sa sobom i bili su s nama“, ističe desetnik Štivić. Njegova je ocjena instruktora jednostavna: “Kapa im do poda na svemu što su za nas napravili.“

Štivić se na obuku prijavio upravo zato što ju je vidio kao rijetku priliku za stjecanje novih znanja. “Čovjek uči dok je živ i siguran sam da će mi pomoći dalje u karijeri sve što sam naučio ovdje“, kaže. No za njega završetak obuke ne znači i kraj učenja. Naprotiv, smatra da se stečene vještine moraju nastaviti uvježbavati i privatno i profesionalno. Kao jednostavan primjer navodi čvorove, kad se pojavi slobodan trenutak, treba ih ponavljati kako bi znanje ostalo dostupno kada bude potrebno.

Takav model omogućuje racionalno razvijanje sposobnosti cijele brigade. Gardijska mehanizirana brigada nije i neće postati planinska postrojba u klasičnom smislu. Njezina temeljna sposobnost ostaje mehanizirano djelovanje. Međutim, hrvatski operativni prostor zahtijeva prilagodljivost, a postrojba koja je učinkovita samo na otvorenom terenu nema dovoljno širok raspon sposobnosti za sve uvjete u kojima može dobiti zadaću.

Zato planinsku sposobnost treba promatrati kao jednu od sastavnica ukupne sposobnosti GMBR-a. Model se može promatrati kroz tri razine. Prva je razina svih pripadnika, koji trebaju imati osnovno razumijevanje planinskog prostora i njegovih posebnosti. Druga obuhvaća odabrane elemente s naprednim planinskim i alpinističkim sposobnostima. Treća je instruktorsko-specijalistička jezgra visoke stručnosti koja omogućuje razvoj i provedbu obuke. Na taj se način ne troše resursi na pretvaranje cijele brigade u specijaliziranu planinsku postrojbu, nego se stvara brigada koja zna djelovati u planini i ima vlastiti kapacitet za daljnji razvoj te sposobnosti.

Povezivanje čovjeka i prostora

Važno je pritom razumjeti da planinsko ratovanje nije tehnika jednog roda niti skup nekoliko alpinističkih trikova. To je sustav u kojemu moraju funkcionirati vojnik, mala skupina, postrojba, zapovjedni sustav, izviđanje i senzori, dronovi, helikopteri, logistika i medicinska potpora. Svaki element nadopunjuje drugi. Najbolji alpinist bez vojne obuke nije planinski vojnik. Najbolji mehanizirani vojnik bez planinskog iskustva teško će optimalno koristiti teren. Najbolji dron bez obučenog operatera ne daje očekivanu vrijednost, a ni najbolji helikopter ne rješava logistički problem bez odgovarajuće kopnene potpore.

Upravo zato prva planinska obuka GMBR-a nije bila samo tečaj penjanja, kretanja po stijeni ili preživljavanja. Ona je bila pokušaj povezivanja čovjeka i prostora, klasičnih vojnih znanja i specifičnosti planine te iskustava iz prošlosti s tehnologijama suvremenog bojišta. Dinaru je pritom trebalo prihvatiti onakvom kakva jest – zahtjevnom, promjenjivom i ponekad nepredvidivom.

Najvredniji rezultat takve obuke možda nije pojedinačna vještina koju je polaznik svladao, nego promjena načina razmišljanja. Vojnik koji je jednom iskusio koliko vrijeme, teren, težina opreme i udaljenost logističke potpore mogu utjecati na zadaću ubuduće će planinu promatrati drukčije. Zapovjednik koji razumije kako greben utječe na kretanje, komunikaciju i promatranje može bolje planirati. Instruktor koji je prošao isti teren s polaznicima može preciznije procijeniti što treba unaprijediti u sljedećoj generaciji. A postrojba koja iskustvo pojedinca pretvara u znanje cijele skupine postupno gradi stvarnu sposobnost.

Zaključno, dvanaestodnevna obuka na Dinari pokazala je da se planinska sposobnost ne može dobiti jednim tečajem niti osloncem na jednu tehnologiju. Ona se gradi postupno, ponavljanjem, iskustvom i povezivanjem različitih sposobnosti. Potrebni su vojnik koji zna planinu, vođa koji zna iskoristiti teren, instruktori koji znanje mogu prenijeti, dronovi i senzori koji proširuju situacijsku svjesnost, helikopteri koji omogućuju brzu potporu te logistika i medicinska potpora koji cijeli sustav održavaju funkcionalnim.

Za GMBR je zato najvažnije što je ova prva generacija dobila temelj na kojemu se može dalje graditi. Polaznici se sada vraćaju u svoje postrojbe s iskustvom koje ne bi trebalo ostati individualno. Kako je rekao jedan od njih, čovjek uči dok je živ, ali naučeno znanje vrijedi najviše kada ga može prenijeti drugima. Ako se upravo to dogodi, tada će obuka provedena na Dinari dobiti svoj puni smisao: ne kao izdvojeni događaj, nego kao početak sustavnog razvoja sposobnosti Gardijske mehanizirane brigade za djelovanje u jednom od najzahtjevnijih prostora koje hrvatski vojnik može dobiti za svoju zadaću.

Tekst: Tomislav Vidaković

Foto: Tomislav Brandt, Mateo Milanović Litre