Pripadnici 191. lovačke eskadrile 91. krila HRZ-a i Krila za zračni transport 62 Njemačkog ratnog zrakoplovstva od 4. rujna provode intenzivne obučno-vježbovne aktivnosti. Fokus je na opskrbi gorivom u zraku hrvatskih lovaca koju vrše leteće cisterne Airbus 400M

Za novinarsku ekipu Hrvatskog vojnika terenska zadaća 9. rujna započela je prijepodne u prostorijama 191. lovačke eskadrile 91. krila HRZ-a, u sobi za brifinge. Prije toga, znali smo samo osnovne informacije: Hrvatsko ratno zrakoplovstvo pozvalo nas je da pratimo zajedničku aktivnost s Ratnim zrakoplovstvom Savezne Republike Njemačke (Luftwaffe). Započela je 4. rujna i traje do 14. rujna. Znali smo i da su na obližnjoj stajanci zagrebačkog aerodroma njemački zrakoplovi Airbus A400M ratnog zrakoplovstva, i da će njihove posade zajedno s hrvatskim kolegama i njihovim Rafaleima uvježbavati opskrbu gorivom u zraku (Air-to-Air Refuelling – AAR). Bazirani u vojarni “Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, piloti i zrakoplovni tehničari dviju postrojbi već su neko vrijeme kontinuirano planirali, pripremali i u hrvatskom zračnom prostoru izvršavali AAR zadaće. Prethodnih dana, letjeli su intenzivno. U osnovi, princip aktivnosti u zraku takav je da A400M polijeću, kruže u hrvatskom zračnom prostoru po isplaniranim rutama, a Rafalei im u više navrata prilaze i nadopunjuju se gorivom. Kako je bilo planirano da mi poletimo u A400M, nazočili smo brifingu i saznali dvije bitne informacije. Prva je bila da ćemo ipak izbjeći pogoršanje vremena najavljeno za taj dan, a druga da su današnje aktivnosti planirane tako da će naš let trajati šest sati. Dakle, imat ćemo dobru priliku da fotoaparatom, kamerom i olovkom zabilježimo nešto za što priliku dobivaju rijetki. Letjet ćemo u jednom od najpoznatijih vojnih višenamjenskih transportnih aviona na svijetu, promatrati hrvatske Rafalee u zraku, izbliza, u jednoj od vrlo kompleksnih letačkih operacija.

Usporedba s komercijalnim avionima

Polazimo vozilom prema stajanci i dolazimo do dvaju aviona Airbus A400M. Osim oznake Luftwaffea, na njima je i oznaka Krila za zračni transport 62 (Lufttransportgeschwader 62). Riječ je o postrojbi sa sjedištem u Wunstorfu na sjeverozapadu Njemačke, u saveznoj državi Donja Saska, dvadesetak kilometara zapadno od Hannovera. Postrojba se smatra domom njemačkih A400M, a osim AAR zadaća, obavlja i druge različite misije zračnog transporta. Avion izvana izgleda impresivno: dugačak je 45,10 m, širok 14,70 m, a raspon krila mu je 42,36 m. Najupečatljivija su ipak četiri turbopropelerska motora  EPI TP400-D6 – svaki od njih razvija 8250 kW (10 838 KS). Kad nas je tehničar-letač Tom uveo u avion u kojem ćemo letjeti, vidjeli smo da je za vojne standarde praktički nov. Pripadnik Bundeswehra ukratko nam je objasnio pravila ponašanja i kretanja u avionu te nam pokazao njegov teretni prostor. U njemu se najviše ističe sustav cijevi za AAR, dva divovska mobilna spremnika za gorivo te ostali fiksirani teret. Prostor je golem: za teret je raspoloživo 340 kubnih metara. Masa praznog aviona je 78,6 tona, a maksimalna poletna masa je 141 tonu. Sve izgleda vrlo čisto i organizirano, a za smještaj ljudi i tereta predviđena su različita rješenja, sva s visokom razinom sigurnosti i mogućnostima za fiksiranje. Kako nas je u teretnom prostoru bilo samo nekoliko putnika, a nije bio pretrpan kontejnerima ili sanducima, u avionu smo se osjećali puno ugodnije nego u komercijalnim putničkim letjelicama. One ipak imaju svoju razinu klaustrofobije i djeluju puno krhkije od robusnog vojnog transportera. I let je bio vrlo udoban. Doduše, valja priznati da smo imali jako dobre vremenske uvjete, a svemu je sigurno pridonijela i vještina njemačke posade. Buka je jedina negativna strana, ali ona je neizbježna kod takvih letjelica.

Sve bolji sa svakim kontaktom

Poletjeli smo nešto prije podneva, usmjerili se prema Slavoniji i počeli s intenzivnim kruženjem. U idućih nekoliko sati, avioni i posade proveli su više ciklusa opskrbe gorivom u zraku. A mi smo sve gledali “iz prve ruke“. Dakle, A400M opremljen je AAR sustavom koji radi na principu Hose-and-Drogue (crijevo i košara). Otprilike na donjem kraju rubova oba krila podvjesnici su iz kojih se izvlači crijevo (eng. hose), na čijem se završetku nalazi košara za priključak (eng. drogue). Promjer košare je 70 cm, a duljina dijela košare za priključak cijevi aviona koji dobiva gorivo je 40 cm. Na Rafaleu, cijev je gore desno na nosu aviona. Tijekom zadaće, uz stalnu komunikaciju s posadom A400M, te usklađenu brzinu i visinu dvaju zrakoplova, piloti Rafalea u letu priključuju cijev u košaru, koja se potom rotira i “zaključava“, i onda počinje opskrba pomoću Airbusove pumpe na električni pogon. Već kad prvi put vidite Rafale kako prilazi blizu golemom “hranitelju“, možda na dvadeset metara od njega, i precizno se priključuje na AAR sustav, jasno vam je koliko je to teško. Jer, potrebno je uskladiti brzinu i visinu, paziti da ne dođe do kolizije, zauzeti idealnu poziciju, i onda još obaviti AAR. Inače, podaci koje navodi Bundeswehr navode da se nadopuna gorivom s njihovim AAR sustavom može provoditi brzinom od 1590 kg po minuti, na visinama od 1500 do 10 000 metara, uz brzine letenja od oko 500 km/h. Jasno je da postupak zahtijeva usklađenost i uvježbanost obiju posada. “Stvar je u tome da se primjenjuje posebna tehnika pilotiranja. Kao i u svemu drugom, u početku ste nesigurniji, ali sa svakim kontaktom ste bolji i uvježbaniji“, kaže nam poslije jedan od pilota Rafalea. Prije toga, prošao je odgovarajuću obuku, koja se jednim dijelom provodi i na simulatoru. “Kad počnete s obukom, to izgleda jako teško. Ali već nakon nekoliko letova jako se brzo dođe na razinu u kojoj to možete činiti vrlo sigurno i učinkovito. Sve potencijalne problematične situacije uvijek se prođu u brifingu. Najbitnije je da se pilot zapravo ne fokusira na košaru, nego uzme referencije za postupak puno prije“, objasnio nam je pripadnik HRZ-a.  

Stroge procedure

Što se tiče komunikacije, piloti Rafalea konstantno su na radiovezi s posadom cisterne, čiji je dio i časnik zadužen za opskrbu gorivom. Komunikacija počinje s inicijalnim kontaktom puno prije “zbora“ s cisternom. Nakon toga, Rafalei dobivaju posebnu dopusnicu da priđu Airbusu. Pilot 191. ELA-e to opisuje ovako: “Za svaki spoj moramo tražiti dopuštenje. Kad smo na željenoj poziciji, odradimo svoje procedure u avionu i tražimo dozvolu da dođemo na poziciju za AAR. Nakon što smo se stabilizirali na toj poziciji, tražimo dozvolu za kontakt, te navodimo koliko nam je goriva potrebno. Kad dobijemo dozvolu, spajamo se i počinjemo. Iz A400M nam javljaju koliki je bio offload (preuzimanje) goriva, a ako smo tražili top-up (spremnik do vrha) onda nam jave: offload full. Na kraju izgovaramo zahtjev za odspajanjem, ili nam oni sami kažu da se možemo odspojiti. Potom tražimo dopusnicu za prebacivanje na drugu poziciju s koje možemo napustiti lokaciju provedbe“. Kod tako kompleksnog postupka, može biti i tehničkih problema, no i oni su predviđeni.  “Ako ih bude, cisterna nam to javlja, kaže gdje trebamo pričekati, što će oni napraviti ili što bismo mi mogli napraviti da riješimo problem“, kaže pilot. Nakon dijela ciklusa izvršenog iznad Slavonije, njemački i hrvatski zrakoplovci ponovili su iste postupke i iznad Jadrana. Tu nam je pogled bio postao još atraktivniji, primjerice kad smo u nekoliko navrata uspjeli prepoznati Kornate. Ali za posade se nije mijenjalo ništa. Konačno, aktivnost pridonosi većoj osposobljenosti i uvježbanosti obiju savezničkih postrojbi, pa je logično da su joj tako i pristupili.

Dolet, vrijeme i projekcija sposobnosti

Nakon slijetanja na Pleso, s pripadnicima 191. ELA-e razgovarali smo i o širim aspektima zajedničke aktivnosti s Nijemcima. Podsjetimo, to nije prva AAR aktivnost HRZ-ove lovačke eskadrile. Primjerice, 29. i 30. travnja 2025. prvi je put u hrvatskom zračnom prostoru, u okviru aktivnosti Pegase 25, izvedeno spajanje hrvatskog Rafalea s francuskim avionom za nadopunjavanje gorivom A330 MRTT. Otada je 191. ELA napredovala u mnoštvu aspekata, kažu nam u postrojbi. AAR je jedan od njih, što smo i vrlo jasno vidjeli netom ranije. I to vrlo značajan aspekt. Prije svega, to je sposobnost koja se razvija zajedno sa saveznicima iz NATO-a, potvrda je kvalitetnih bilateralnih vojnih odnosa i pridonosi združenim sposobnostima Saveza. Konkretno gledano, sposobnost povećava operativan dolet, ali i izdržljivost, tj. sveukupno vrijeme u kojem avioni Rafale mogu operativno djelovati u zraku. U Eskadrili kažu da tako HRZ, a time i OSRH poboljšavaju mogućnosti onog što nazivaju “masom djelovanja“, tj. koncentracije borbene moći u zračnom prostoru.

Dodatno nas je obradovala i informacija da su nedavno obuku na Rafaleu završili prvi piloti koji su to učinili u Hrvatskoj, s tim da su prije toga u inozemstvu završili obuku na prijelaznom tipu zrakoplova. Već su osposobljeni i za presretačke zadaće (Quick Reaction Alert), koje su, među ostalim, u vojnom i NATO-ovu kontekstu ključne i za djelovanje u statusu stalne borbene spremnosti. U tim oklonostima djeluje i  tzv. dežurni dvojac Rafalea za air-policing, tj. nadzor hrvatskog zračnog prostora. Do kraja godine, na tu razinu doći će i drugi mladi piloti koji su trenutačno u ciklusu obuke na Rafaleu.

Nakon razgovora u 191. ELA-i i svega što smo tog dana vidjeli u zraku, nismo mogli a da se ne prisjetimo da su prvi Rafalei stigli u Hrvatsku u travnju 2024., a stari, dobri MiG-21 povučen je iz operativne uporabe pola godine poslije. Danas naši piloti imaju vrhunske borbene avione 4. generacije, intenzivno surađuju s kolegama iz NATO-a i izvršavaju zadaće koje su praktički do jučer bile nemoguće.

Tekst Domagoj Vlahović Foto Filip Klen