Na vojnom poligonu kod Slunja pripadnici bojne Pume proveli su bojno gađanje minobacačima M-75 uz potporu 93. krila HRZ-a i Vojnoobavještajne satnije GOMBR-a

Kao i mnoge druge vojne postrojbe, i pripadnici Satnije za vatrenu potporu 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume Gardijske oklopno-mehanizirane brigade (GOMBR) nazvat će bojno gađanje „krunom obuke“. Djelovanje s vatrenim oružjem, u njihovu slučaju s minobacačima M-75 kalibra 120 mm, završetak je višemjesečnog ciklusa učenja i uvježbavanja. Ipak, gađanje koje smo 28. listopada pratili na poligonu “Eugen Kvaternik“ kod Slunja bilo je završetak, ali i početak. Jer, Satnija i njezine posade minobacača 120 mm prvi su put djelovale u interakciji s pripadnicima 393. eskadrile helikoptera 93. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. To je značilo da su djelovale s posadama helikoptera OH-58D Kiowa Warrior, koje su iz zraka vršile zadaće motrenja i identifikacije ciljeva te navođenja i korekcije minobacačke vatre. Te smo informacije u redakciji Hrvatskog vojnika saznali još iz najave gađanja, ali kad je naša ekipa stigla na Slunj, uvjerili smo se da ni to nije sve…

Za prvu radnu točku posjeta, naši domaćini iz Puma odabrali su položaj na kojem su bili topnički izvidnici Satnije za vatrenu potporu. Prije njih porazgovarali smo s nekoliko vojnika koji su djelovali s obližnjeg položaja– timom operatera dronova iz Vojnoobavještajne satnije GOMBR-a. Baš kao i Kiowe te topnički izvidnici, njihova je zadaća također bila da podupiru minobacačko gađanje, u njihovu slučaju pomoću malog, ali učinkovitog letećeg sredstva.

Podaci iz tri izvora

Dakle, po planu provedbe bojnog gađanja minobacačima 120 mm, 1. vod MB 120 Satnije za vatrenu potporu dobivao je podatke o ciljevima i učinkovitosti njihove vatre iz tri izvora. “Prvi su topnički izvidnici, zatim dronovi, a na kraju Kiowe“, govori nam prvi dočasnik Puma časnički namjesnik Kristijan Danko, usput objašnjavajući da svaki od tih izvora ima druge sposobnosti. I tako će se zamišljeni protivnik teško sakriti, čak i na velikom i šarenim raslinjem prekrivenom području poligona. Istodobno, Pume su željele da vježbovni događaji budu što realniji, pa su iskoristile priliku da i same uvježbaju prikrivanje. Topnički izvidnici bili su tako dobro skriveni da ih ne bismo ni primijetili da nam se nisu javili sami. Štoviše, jednako dobro sakrili su i svoje terensko vozilo. Jedan od izvidnika skupnik Fran Kosmač objašnjava nam da je „nevidljivost“ vojnika danas jako bitna, to pokazuju lekcije koje dolaze s aktualnih bojišnica. “Ovdje u biti radimo dvije stvari. S jedne strane svojevrstan smo instrument za topnička gađanja. S druge strane, moramo se kretati i taktički i izvidnički, da bismo neprimjećeno došli do planiranog mjesta za promatračnicu. Najbitnije nam je uspostaviti dobre veze s paljbenim položajem te jasno vidjeti područje ciljeva“, kaže dočasnik. Neke stvari čisto su praktične. Mjesta nema puno, a položaj mora biti funkcionalan, što znači da izvidnici moraju točno odrediti gdje će biti laser, gdje će biti topnički kompas…a da su istodobno neprimjetni, zakamuflirani raslinjem i kamuflažnim mrežama. I nakon svog tog posla, onaj pravi, gađanje, tek je počinjao. No, Kosmač ga je jedva čekao: “Uvijek sam za ovakve aktivnosti, to vrijedi za cijelu našu ekipu. Ovdje možemo pokazati koliko smo iskusni i uvježbani, a s nama su i Kiowe, kolege iz Vojnoobavještajne satnije… zaista želimo da sve dobro uspije“.

Korekcija topničke vatre, pa vatra za učinak na cilju

S izvidničkog položaja mogli smo jako dobro vidjeti brijeg koji je na poligonu “Eugen Kvaternik“ uobičajen cilj za topnička gađanja. I kad smo na vojničkim radiouređajima sve češće začuli ljudske glasove, shvatili smo da se približava trenutak prvih gađanja kojima se minobacači „upucavaju“. Uskoro smo čuli i udaljenu buku ispaljivanja mine, potom na brijegu vidjeli dizanje gustog dima, da bi nakon sekunde-dvije do nas došao i zvuk prve detonacije. Bilo je to djelovanje osnovnog oružja, kojem su se uskoro pridružili i ostali minobacači provodeći pripremu za grupno gađanje voda koristeći više režima paljbi. Pogodci su pokazali da cijeli vod radi usklađeno i da može prijeći na prijenos paljbe na sljedeći cilj. “Evo, kako gađanje zasad ide, jako, jako smo zadovoljni, a sad nam ostaje da vidimo kako će napredovati“, najavljuje skupnik Kosmač i još nas jednom podsjeća na ulogu Kiowa i dronova: “Za većinu nas ovo je prva takva situacija. Svi smo ovdje na Slunju uvezani da bi ovo bio jedan uspješan dan i da postignemo zajednički, veći cilj. Tu uvezanost diktiraju današnje bojišnice. I zato, dobro je da uvježbavamo što više takvih situacija, s više grana, rodova, s više malih timova“.

Plan provedbe gađanja dopuštao je da uhvatimo vremena između dviju serija gađanja i promijenimo poziciju. Iduća „postaja“ bila je promatračnica na Debeloj glavi. Ondje smo vidjeli da je GOMBR na vježbi osigurao i sudjelovanje kontrolora bliske zračne potpore (Joint Terminal Attack Controller – JTAC). Kao što je poznato, jedna od zadaća JTAC-a je i integriranje združenih vatri. Dakle, osiguranje da minobacači i Kiowe, pa i dronovi, djeluju zajednički i usklađeno, bez ometanja, te bez opasnosti od kolizije u zraku ili tzv. prijateljske vatre. I zato, zbog intenzivnih događaja u kratkom vremenu, komunikacijski uređaji JTAC-a bili su itekako zauzeti. S Debele glave promatrali smo kako Kiowe kruže iznad određenih područja, te slušali kako akteri vježbe svi skupa komuniciraju. Uskoro je došlo vrijeme i za više minobacačkog „vatrometa“, pa smo, primjerice, vidjeli i kako Pume izvršavaju prijenos paljbe s prethodnog na sljedeći cilj. Cilj je da se protivnik zbog početnih „promašaja“ osjeti sigurnim, a zapravo je to tek uvod u onaj pravi napad u kojem će velike trenutno-fugasne mine M62 P3 početi padati izravno na njega.

Što točniji, brži i učinkovitiji

Treća točka našeg obilaska ipak je bila ona ključna, položaji 1. voda MB 120 Satnije za vatrenu potporu, tj. minobacačkih posada. Baš kao i njihovi kolege izvidnici, i oni su bili jako dobro zakamuflirani na rubu šume. Naravno, prije svega trebalo je osigurati prostor da M-75 mogu gađati nesmetano. Zapovjednik voda poručnik Martin Krešan ponovio je da je kamuflaža nešto na čemu se u Pumama danas jako inzistira. “Naučene lekcije i smjernice govore da se moramo što više posvetiti maskiranju, posebno zbog učestale nazočnosti dronova na bojišnicama“, govori mladi časnik. Vod je bio negdje na četvrtini gađanja, i ono pravo tek je slijedilo – deseci usklika Pali!, zvukova ispaljivanja granata i mnoštvo raznobojnog jesenskog lišća otpalog od siline detonacija. No, ti plotuni nisu bili „navrat-nanos“, nego točno usmjereni sukladno nizu informacija pristiglih sa zemlje i iz zraka. Štoviše, brojnost streljiva, te njegova pouzdanost (nije se dogodio nijedan zastoj) omogućili su i različite scenarije. Primjerice, jedna od simuliranih meta bila je zaustavljena kolona vojnih vozila dugačka dvije stotine metara, a poručnik je pripremio djelovanje voda po azimutu fronte cilja. “Za nas je ovakvo uvježbavanje jako zanimljivo, tim više jer dobivaš ciljeve na više načina i iz više izvora, i svemu se tome prilagođavaš. Stigli smo odraditi dosta ciljeva, dosta prijenosa paljbe, korekcija koje smo dobivali i od Kiowa te dronova… Cilj je svega da budemo što točniji, brži i učinkovitiji. Imamo još mjesta za napredak, ali sve u svemu bilo je – izvrsno“, rekao nam je Krešan nakon što su njegovi ljudi ispucali sve predviđeno streljivo i vježba je zaključena. S njim se složio i zapovjednik bojne Pume bojnik Goran Šarlija, koji je s interesom nazočio vježbi. Bio je zadovoljan iz više razloga, a jedan je što je bojno gađanje bilo „vatreno krštenje“ za većinu pripadnika Voda, koji je zadnjih mjeseci jako pomlađen. “Izvršili ste zadaću na vrlo, vrlo visokoj razini“, poručio je bojnik mladim Pumama.

“Gađao bih odmah!“

Svoju premijeru na bojnom gađanju imao je i vojnik Dorien Andrijanić, poslužitelj na jednom od minobacača. “Rokali smo kako treba, cijela ekipa bila je odlična, čestitam kolegama kako su sve izvršili“, zadovoljno se osmjehivao. Cijela ekipa iz voda dugo se vremena za Slunj pripremala „na suho“, u učionicama te na vojnim vježbalištima u blizini vojarne. I onda: “Nema većeg gušta nego izići na teren s ekipom s kojom provodite dane i dane uvježbavanja i uvježbavanja, prolijevate litre i litre znoja“.

“Želite li što prije opet na teren?“, pitamo.  “Da! Zapravo, gađao bih odmah!“ kao iz topa, odnosno iz minobacača, odgovara Dorien kojeg je s kolegama tek čekao posao „pospremanja“ , odnosno vraćanje paljbenih položaja u prvobitno stanje, a onda i raščlamba te povratak u vojarnu. Prije toga, dobili smo priliku za razgovor i s jednim iskusnijim pripadnikom Puma. Desetnik Matija Večerić na minobacačima je od 2019. godine i već je više puta gađao iz M-75, ali danas prvi put na dužnosti prvog dočasnika 1. voda. “Odgovornost mi je bila definitivno veća. Bilo je izazovno, ali nisam osjećao tremu. Zapravo, sad mi je posao zanimljiviji. A želio sam da cijela vježba bude energična. Jako je važno što su se mlade snage dobro uklopile sa starijom ekipom, to se pokazalo još od uvježbavanja. A ovdje, povezali smo se s kolegama iz GOMBR-a i HRZ-a te pokazali da imamo volju, želju i entuzijazam“, brzo govori desetnik.

Bojnik Šarlija ocijenio je uvježbavanje s pripadnicima HRZ-a i Vojnoobavještajne satnije GOMBR-a vrlo uspješnom, rekavši da je provedba bojnog gađanja pridonijela podizanju razine operativne spremnosti uključenih postrojbi, ali i razvoju interoperabilnosti i jačanju sposobnosti. “Konkretno, stavili smo fokus na brzinu prijenosa i obrade podataka, zapovjedno-komunikacijski sustav kao i provedbu procjene učinaka djelovanja po cilju (battle damage assessment – BDA)“, opisao je zapovjednik Puma. Bitno je i što je to učinjeno u složenom i dinamičkom operativnom okruženju, što svakako vrijedi pozdraviti, baš kao i napore da se scenarij što više prilagođava iskustvima s modernih bojišnica. U svakom slučaju, nadamo se da ćemo ovakvih vježbi s više grana, rodova i postrojbi vidjeti što više, bez obzira na njihovu veličinu, sudionike, intenzitet te korištena sredstva.

Tekst: Domagoj Vlahović, Foto: Tomislav Brandt