Još i danas zamiriši trešnja u proljeće kao davno prije jedan je od poznatijih stihova novije hrvatske glazbe. Pjesma, mnogima poznata kao Trešnja, uspješnica je popularnog tamburaškog sastava Gazde. Glazbu i stihove napisao je Miroslav Drljača Rus. Nastala je 1995., po istinitom događaju. Nosi duboku poruku i prožeta je osjećajima čovjeka prema kraju u kojem je živio i čežnjom koju osjeća

O pjesmi Još i danas zamiriši trešnja, glazbenom stvaralaštvu Gazda, anegdotama i brojnim drugim temama razgovarali smo s vokalom i voditeljem tog sastava Markom Bujanovićem te basistom Damirom Popovićem Dačom. Riječ je o pjesmi koja je na scenu donijela nešto novo i drugačije, a za Gazde je jedna od onih koje su obilježile njihovo djelovanje.

Nastanak pjesme

 Pjesma Još i danas zamiriši trešnja napravila je pravu malu revoluciju, i to ne samo u slušanju tamburaške glazbe nego i u percepciji samih Gazda. Objavljena 1995., postala je jedna od onih pjesama koje nadilaze žanr i ostaju trajno upisane u kolektivno pamćenje. Autor glazbe i stihova je Miroslav Drljača Rus, a aranžmana Branko Bogunović.

Gazde su već imale prvi album, popularnost im je rasla, turneje su bile intenzivne i održale su prvi veliki koncert u zagrebačkom Domu sportova. U proljeće 1995., dok je Miroslav Rus u Croatia Recordsu radio na albumu sa Željkom Bebekom, primijetio je da i Gazde ondje snimaju. Poznavali su se otprije, no upravo tad njihov odnos prerasta u ozbiljniju autorsku suradnju.

“Miroslav Rus preslušao je drugi autorski album, Za ljubav tvoju, te zaključio kako ima pjesme koje bi se odlično uklopile. Iako je album praktički već bio dovršen, dvije pjesme ušle su u završnici – svega tri do četiri tjedna prije objave. Radilo se upravo o pjesmama Još i danas zamiriši trešnja i Ja pijem da zaboravim“, govori nam Marko Bujanović.

“Sve se odvilo nevjerojatno brzo. Od trenutka nastanka do studijske snimke prošlo je vrlo malo vremena, ali već na prvo slušanje bilo je jasno da pjesme zvuče originalno i drugačije. Upravo su te dvije pjesme dodatno proširile popularnost Gazda i učvrstile naš status na domaćoj sceni”, dodaje.

No Trešnja ima i snažnu osobnu notu jer je nastala prema istinitom događaju.

“Tomislav Marčinko, prognanik iz Vojvodine, tijekom jednog druženja ispričao je Miroslavu Rusu priču o trešnji iz svog djetinjstva – stablu uz koje su bile vezane uspomene na odrastanje, dom i život koji je ostao iza njega. Govorio je o tome koliko mu nedostaju ti prizori i osjećaji te kako bi bilo dobro kad bi postojao neki autor koji bi znao pretočiti takvu emociju u pjesmu. Rus je već sljedećeg jutra, ili nekoliko dana poslije, donio tekst pjesme Još i danas zamiriši trešnja. Melodija je nastala brzo. Rus je ubrzo došao na našu probu, zajedno smo dovršili aranžman i pjesma je snimljena. Ono što je tad nastalo traje već više od tri desetljeća”, govori Bujanović.

Danas Trešnja ima gotovo kultni status u hrvatskoj glazbi. Prema mišljenju brojnih glazbenika i publike, među najvažnijim je i najemitiranijim skladbama nastalim nakon hrvatske samostalnosti. Više od hita, postala je simbol jednog vremena i emotivni soundtrack generacija.

Ubrzo je slijedio i drugi koncert u Domu sportova, a potom iz godine u godinu i tradicija rasprodanih nastupa.

Trešnja je gotovo trenutačno pronašla put do publike, no članovi Gazda u početku nisu bili svjesni koliko će daleko dogurati. Danas, nakon više od tri desetljeća, jasno je da je iznimno prepoznatljiva.

“Znali smo da je dobra pjesma, ali bili smo mladi u to doba. Nismo imali neka velika očekivanja. Puno smo svirali i snimali pa možda čak nismo ni stigli razmišljati o tome”, prisjeća se Damir Popović, poznat kao Dačo. “Ali vrlo brzo, nakon tri ili četiri mjeseca, vidjeli smo da svi pjevaju Trešnju. To ti nešto govori. To je znak da se pjesma jako dobro primila, da je ljudima ušla u uho”, nastavlja.

Gazde vjeruju da uspjeh pjesme nije bio slučajan. Osim melodije, nosila je i emociju vremena u kojem je nastala.

“Imala je snažnu poruku. Bila je to jedna nježna domoljubna pjesma, o kraju iz kojeg čovjek dolazi. Nije budnica, ali je emocija. Tiho se uvukla u srca i duše ljudi”, govori Marko. Dačo dodaje kako pjesma senzibilitetom podsjeća na Ne dirajte mi ravnicu i nostalgiju za domom.

Posebnu težinu pjesmi daje i povijesni kontekst. “Vezana je uz nemile događaje tog vremena, kad su se mnogi životi zbog rata, nažalost, uništili i promijenili”, naglašava Dačo.

I Marko potvrđuje da je publika odmah prepoznala i prihvatila emociju pjesme.

Danas je teško zamisliti nastup Gazda bez Trešnje. Gotovo da nema koncerta na kojem publika ne traži upravo tu pjesmu.

“Ne može proći svirka bez nje, ljudi je stalno traže”, kaže Dačo te nastavlja: “Vrijeme ide, mladi se rađaju, a još uvijek je pjevaju. Čak i mala djeca, znam iz vlastitog primjera. Pjesma je stara više od 30 godina i dalje traje.”

Trajnost pjesme, smatraju, potvrđuju i brojne obrade koje su se pojavile tijekom godina.

“Svaka obrada pjesme potvrđuje njezinu vrijednost. Ljudi su je prepoznali i pokušavaju je prilagoditi nekom novom vremenu, ali najveća emocija ipak se veže uz original”, kaže Marko.

Gazde nikad nisu skrivale da velik dio njihove diskografije počiva na suradnji s autorima, a ne isključivo na vlastitom autorskom radu.

“Mi smo autori manjim dijelom. Godinama surađujemo s brojnim eminentnim hrvatskim autorima i biramo pjesme koje nam se sviđaju. S autorstvom nikad nismo imali problem”, objašnjavaju.

Ne isključuju stoga mogućnost da Trešnja dobije neku novu verziju.

“Vjerujem da će doživjeti još neku obradu. Samo je pitanje vremena kad će se netko toga sjetiti. Danas svjedočimo tomu da mladi izvođači obrađuju stare hitove legendarnih hrvatskih glazbenika. Sigurno će jednog dana doći neka nova ideja nekog mladog pjevača ili pjevačice”, zaključuje Dačo.

Okupljanje Gazdi, počeci djelovanja

 Gazde su zagrebački sastav koji je na scenu donio sasvim novi tamburaški zvuk. Pod tim imenom djeluju već duge 33 godine, a njihovi su članovi Marko Bujanović, Silvio Šimunković, Vladimir Kota, Mario Kršić, Damir Popović, Robert Šerić i Tomislav Jurač Belošević.

O nastanku Gazda govorili su nam Marko i Dačo.

“Mi smo svi rođeni u Markuševcu, tu na ovim bregima. Nas pet od sedam u bendu išli smo zajedno u školu, čak i u isti razred. Počeli smo svirati još u školi, bio je taj veliki orkestar, pa smo krenuli štrencati, kak’ bi se reklo”, prisjeća se Dačo.

Ipak, njegov ulazak u bend dogodio se gotovo slučajno.

“Negdje pred srednju školu dečki su se okupili bez mene. Rekao sam im: ‘Neću, odite vi svirat, ja ću nešto drugo, nogomet.’ Onda je jedno ljeto došao Marko s našim Vladom, koji svira prim, i rekli su mi: ‘Ajde, odi samo odsviraj s nama kao zamjena, Marko mora na more.’ Prvo sam rekao: ‘Dobro, samo sedam dana, ali ništa više.’ I tako sam ostao 35 godina. Čak i više, 40”, govori kroz smijeh.

“Poslije osnovne škole smo se okupili. U srednjoj školi već smo svirali i imali bend. Zvali smo se Tambure Prigorja, pa Šimunčani, pa Neki novi klinci – imali smo svakakva imena”, kaže.

Ozbiljniji zaokret dogodio se pred punoljetnost.

“Pred kraj srednje škole, negdje s 18 godina, krenuli smo ozbiljnije. S Damirom Mihovcem Mikijem maksimalno smo se posvetili sviranju i počeli raditi ozbiljno. Prva pjesma koju smo snimili pod imenom Gazde, Zbog tebe sam to što jesam, odmah je postala hit”, prisjeća se Marko.

Početak Gazda poklopio se s početkom devedesetih i vremenom velikih društvenih promjena.

“Mi smo ’74. i ’75. godište. To je bilo vrijeme pred rat i vrijeme rata, kad se budio hrvatski identitet, pa tako i kroz glazbu. Medijima su harali Zlatni dukati, koji su donijeli puno lijepih pjesama i pobudili novi interes za tamburašku glazbu”, prisjeća se Marko.

Veliku ulogu u nastanku markuševečke tamburaške scene imao je tamošnji profesor.

“Naša škola imala je profesora Danka Mazuta, koji je stvorio cijeli niz tamburaša u Markuševcu. Otuda zapravo dolazi ta sklonost prema tamburama. Tambure su se svirale i prije, ali on je to posložio tako da su svi razumjeli note i ritam. Tijekom desetljeća stvorila se velika baza ljudi koji su znali svirati”, ističe.

Na valu popularnosti tamburaške glazbe nastale su i Gazde.

“Kao mladi bend počeli smo svirati po feštama, rođendanima, tulumima, krstitkama, tu i tamo ponekoj svadbi i manjim gostovanjima u javnosti. Ali vrlo brzo pokazali smo želju da se time bavimo ozbiljno. Htjeli smo snimati svoje pjesme, graditi ime i imidž, pojavljivati se u medijima, nastupati na festivalima, snimati spotove, pronaći producenta i izdavačku kuću”, dodaje Marko.

Prekretnica se dogodila zahvaljujući upornosti i jasnoj viziji.

“Na našu želju i na inicijativu menadžera Damira Mihovca to je odjednom postalo stvarnost. Imali smo sreću da smo donijeli nešto novo. Bili smo jedan od rijetkih tamburaških sastava koji nije dolazio iz Slavonije”, objašnjava.

Gazde su se otpočetka i glazbeno i vizualno razlikovale od konkurencije.

“Nismo svirali klasičnu narodnu glazbu, nego neki fusion između narodne i pop glazbe. Ljudi su to primijetili i po našem imidžu. Nismo nosili nošnje kao većina tadašnjih bendova, nego kožnjake. Imali smo jedno vrijeme čak i bijele tambure kako bismo se razlikovali od drugih”, govori nam Marko.

Upravo je ta drugačija energija, smatra Marko, bend izdvojila od ostatka scene.

“Bili smo jako mladi, puni energije i snage. Mislim da smo bili jedan od prvih bendova koji je tamburašku glazbu izvukao iz kafića i restorana, gdje se dotad uglavnom svirala, i doveli je na trgove, manifestacije i u sportske dvorane. Tamburu smo doveli u prostore u kojima su se prije svirali samo pop i rock“, dodaje.

 Ime Gazde i nastupi za Hrvate u iseljeništvu

Naziv benda nije nastao slučajno.

“Htio sam da naziv ima veze s baštinom i tradicijom, ali i da bude kratak, jasan i pamtljiv. Pritom nisam mislio da smo gazde u gospodarskom smislu, nego gazde u svirci”, objašnjava Marko.

Bend je, kaže, otpočetka bio zajednička priča svih članova, bez jednog dominantnog pokretača.

“Svi smo osnivači. Nije to bila ambicija jednog čovjeka, nego je sve išlo nekako po inerciji. Završili smo srednju školu, upisali fakultete i baš u to vrijeme počeli ozbiljnije svirati. Poziva je bilo sve više i više, pa smo se tome počeli sve ozbiljnije posvećivati”, dodaje Dačo.

Upravo zajedništvo smatra jednim od ključnih razloga dugovječnosti benda.

“Nije lako šest ili sedam glava držati na okupu, ali nekako smo svi puhali u ista jedra. Ostali smo zajedno i potpuno se posvetili tome”, kaže.

Gledajući iz današnje perspektive, Marko pak priznaje da tek sad shvaća koliko su kao vrlo mladi ljudi zapravo brzo ušli u ozbiljan glazbeni svijet.

“Prvi Dom sportova imali smo s 20 godina. Danas moja djeca imaju oko 25 i ne mogu zamisliti da bi u tim godinama imali takve karijere. Mi smo još bili klinci, a već smo imali velike turneje, ozbiljne odnose sa sponzorima i velike projekte. Sve nam je bilo uzbudljivo i velik izazov”, govori.

Gazde su otpočetka puno ulagale u vlastiti razvoj.

“Jako smo puno investirali u bend. Snimali smo pjesme, spotove, stalno radili nešto novo. Išli smo na velike turneje, pet puta bili smo u Australiji, četiri puta u Americi, četiri puta u Kanadi, prošli gotovo cijelu Europu”, objašnjava.

Tri desetljeća poslije, priča još traje.

“Danas smo na pragu desetog studijskog albuma. Nastupali smo praktički svugdje gdje su nastupali hrvatski glazbenici i još uvijek trajemo”, kaže Marko.

Iako su godinama nastupali diljem svijeta, Marko kaže da velike razlike između domaće publike i hrvatskog iseljeništva zapravo nema.

“Publika je gotovo ista, bilo da sviramo u Njemačkoj, Švicarskoj, Kanadi ili SAD-u – samo je drugačiji ambijent. Hrvatski iseljenici vole i dalje pozivati hrvatske bendove na svoje proslave, koncerte i druženja”, dodaje Marko.

Posebno ga fascinira koliko je jaka povezanost s glazbom i među mlađim generacijama iseljenika.

“Postoje generacije naših ljudi koje više ni ne govore hrvatski jezik, ali svejedno vole i slušaju hrvatsku glazbu. To je baš posebno za vidjeti”, ponosno dodaje.

Veliku ulogu u očuvanju zajedništva imaju hrvatske zajednice u inozemstvu.

“Postoje brojne tamburaške i folklorne skupine, nogometni klubovi i različite udruge koje organiziraju takve događaje. Da se ne bavimo ovim poslom, ne bismo ni bili svjesni koliko zapravo Hrvata živi po svijetu i na kojim sve mjestima postoje naše zajednice. To je stvarno vrijedno iskustvo”, naglašava.

 Pogled s vremenskim odmakom i anegdote

Nakon više od tri desetljeća karijere, brojnih turneja i tisuća kilometara, članovi Gazda rijetko stignu zastati i osvrnuti se na sve što su prošli.

“Dio tog puta danas mi izgleda kao san. Nekad mi djeluje nestvarno, kao da se pitaš: ‘Jesam li ja to stvarno živio ili sam gledao neki film?’ Ali kad osvijestiš sve, ponosan si. Ostavio si neki trag, neki put, nešto iza sebe. To je spomenik tvoga rada. Pjesma ostaje”, kaže Dačo.

Marko priznaje da nema puno vremena za nostalgiju jer bend stalno gleda prema naprijed.

“Ne razmišljam previše o prošlosti. Više sam u aktualnostima i onome što tek dolazi. Uvijek nešto novo – ovo trebamo napraviti, dolazi ovo, ovo još nismo stigli. Puno toga želiš i planiraš, ali ne možeš sve stići”, kaže Marko.

Dodaje da glazbena scena danas traži stalnu prilagodbu.

“Treba raditi koncerte, prilagoditi se novim medijima, TikToku i Instagramu, snimati spotove, obilaziti radijske postaje, promovirati album, dolaze festivali… Stalno te nešto tjera naprijed pa nema puno vremena za razmišljanje o onome što si već postigao”, dodaje Marko.

No, podsjetnik na prijeđeni put ipak postoji, a nalazi se u njihovu studiju.

“Naše slike po studiju podsjećaju nas gdje smo bili i što smo sve radili. To nas vraća na jedan veliki minuli rad”, kaže Marko.

Ritam benda s vremenom se mijenjao, ali pozornica je i dalje važan dio svakodnevice.

“Niti jedna godina nije ista. Danas imamo oko 50 do 60 nastupa godišnje i to je i dalje puno. Kad smo počinjali, bilo je i više od sto nastupa godišnje. Znalo se dogoditi da samo dođeš doma, promijeniš odjeću i nastaviš dalje”, kaže Marko.

Dačo se posebno prisjeća ljetnih turneja, koje su znale biti iscrpljujuće.

“Jedno ljeto imali smo po moru 17 nastupa zaredom. Nakon nekog vremena potpuno se pogubiš, više ne znaš je li nešto bilo danas ili jučer. Samo sviraš, putuješ i spavaš. Ovih 50-60 nastupa danas ipak se može izdržati”, kaže kroz smijeh.

Odnos s Damirom Mihovecom Mikijem

Gazde su u svojim najvažnijim godinama izgradile poseban odnos s tragično preminulim Damirom Mihovecom Mikijem. Njemu u čast brojni su se poznati tamburaški sastavi okupili u sastavu pod nazivom Tamburaši za Mikija te snimili pjesmu Kome ćemo noćas svirati.

“Bio je jedan od osnivača Ex Panonije, a u svijet Gazda ušao je kad je imao tridesetak godina. Bio je vizionar, koji je na stručan, ali i vrlo topao način prenosio svoju ambiciju na nas ostale”, govori Marko.

“Prenosio nam je sviračko znanje. Od njega smo učili finije note, detalje koje prije nismo znali. U tim formativnim godinama bio je jedan od ključnih ljudi za nas. Taj njegov utjecaj osjeti se i danas”, ističe Dačo.

Planovi i poruka mladima

“Mladima danas želimo poručiti jednu ključnu stvar: radite na tome da postanete glavni likovi svoje budućnosti. Nemojte biti samo nijemi pratitelji influencera na društvenim mrežama. Preuzmite inicijativu, izgradite vlastitu autentičnost i stavite se u poziciju iz koje možete donositi stvarne promjene u svijetu”, kaže Marko.

“Ako imate imalo volje i smisla za glazbu, iskoristite priliku i pokušajte svirati neki instrument. Sviranje nije samo hobi. Ono vam daje neprocjenjivu dodatnu dimenziju u životu, nešto duboko i trajno što će vam s godinama značiti sve više”, dodaje Dačo.

“Kao potpuno samostalan bend zaokružili smo svoju priču s jasnim potpisom. Imamo svoj studio i izdavačku kuću. Karijeru gradimo korak po korak, isključivo vlastitim radom, bez ikakve lobističke podrške sa strane. Kroz taj put upoznali smo doslovno svaki segment ovog posla. Zato znamo što govorimo kad pozivamo na autentičnost. Naš je idući korak jasan: krajem godine izdajemo novi album, a dugoročni cilj kojem težimo u doglednoj budućnost veliki je koncert u zagrebačkoj Areni. Pokazat ćemo da se snovi mogu ostvariti pod vlastitim uvjetima”, zaključuje Marko Bujanović.

Tekst: Ivan Šurbek

Foto: Gazde Art d. o. o.