Miroslav Bičanić jedan je od dobitnika priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za poseban doprinos u obrani domovine

Priča o Miroslavu Bičaniću nije tek klasična sportska priča o usponima, transferima i postignutim golovima. To je duboko svjedočanstvo o generaciji koja je iz bezbrižnosti slavonskih ulica preko noći bačena u vihor rata

Hrvatski branitelj i sportaš Miroslav Bičanić rođen je u Đakovu, u vrijeme kad je odrastanje imalo jednostavniji ritam od današnjeg. Đakovo kao povijesno i kulturno središte Nadbiskupije nudilo je mladima jasan i tradicionalan životni okvir. Bilo je to toplo slavonsko djetinjstvo u kojem su se dani dijelili između školskih obveza, ministriranja u crkvi te neprekidnog strastvenog igranja svih mogućih sportova na ulici i lokalnim igralištima. Bičanićev ozbiljan nogometni uspon započinje sa 16 godina, kad iz rodnog Đakova prelazi u juniore Nogometnog kluba Osijek.

Kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća NK Osijek bio je sinonim za vrhunski rad s mladima. U tad šnjoj je jugoslavenskoj prvoj ligi klub iz Gradskog vrta s pravom nosio laskav nadimak Mali Ajax. Bila je to organizacijska zasluga vizionara, danas pokojnog Andrije Vekića, koji je postavio temelje jedne od najjačih omladinskih škola na ovim prostorima.

“Naši treneri nisu bili tek puki sportski radnici ili taktičari koji bi nas samo razmjestili po pozicijama na terenu”, prisjeća se s dubokim poštovanjem Miroslav Bičanić, te nastavlja: “Bili su to legendarni igrači i ikone Kluba – Stjepan Čordaš, Ivica Grnja, Ivan Maras, Ivan Lukačević. Oni su za nas bili istinski životni učitelji. Na svakom treningu bili su demonstratori onoga što nogomet u svojoj srži jest. Učili su nas svakom detalju: svakom dodiru lopte, pravilnom kretanju, štopanju, udarcu i centaršutu. U takvom je okruženju naša generacija napredovala nevjerojatnom brzinom.”

Plodovi tog mukotrpnog rada stigli su 1989. godine. Bičanić je kao dvadesetogodišnjak službeno debitirao u prvoj jugoslavenskoj ligi na teškom gostovanju protiv Veleža u Mostaru. Bila je to odskočna daska za pravu profesionalnu karijeru, koja je tek trebala procvjetati. No, sudbina je za njegovu generaciju imala posve drugačiji, dramatičniji plan. Samo dvije godine nakon debija, u ljeto 1991., umjesto stadiona i ispunjenih tribina, na scenu stupa rat.

Ratne godine: kopačke u sjeni vojničkih čizama

Ljeto 1991. donijelo je eskalaciju sukoba u istočnoj Slavoniji. U taboru NK-a Osijek ratne strahote proživljavale su se iz prve ruke. Jugoslavenska liga raspadala se, natjecanja su prekinuta, a nad sudbinom Hrvatske kao neovisne države, pa tako i nad sudbinom hrvatskog sporta, nadvio se upitnik. Dok su se čelnici tek osnovanog Hrvatskog nogometnog saveza grčevito borili za odcjepljenje od Fudbalskog saveza Jugoslavije i međunarodno priznanje pod okriljem UEFA-e i FIFA-e, nogomet u domovini ušao je u prazni hod.

Iako je u kasno ljeto 1991. organiziran turnir “Slobodna Hrvatska”, neslužbeno prvenstvo koje se igralo u ratom nezahvaćenim područjima – Istri i Varaždinu, za mlade osječke nogometaše igra više nije bila opcija.

“U nama se tad dogodilo jedno naglo, silovito sazrijevanje”, objašnjava Bičanić te nastavlja: “Gledaš svoj grad koji gori, tvoji su prijatelji i susjedi već na prvoj crti bojišta. Slično je bilo s dečkima iz Šibenika, Dubrovnika, Vinkovaca… U tom trenutku prestaneš razmišljati o nogometu. Shvatiš da postoje puno važnije stvari, a to su opstojnost tvojeg doma, tvoje obitelji i domovine. Nas nekoliko donijelo je odluku i priključili smo se 106. brigadi Hrvatske vojske u Osijeku. U njoj sam proveo pet-šest mjeseci kao aktivni branitelj.”

Život u Osijeku tih mjeseci bio je surov. Grad je bio pod stalnom paljbom, a prva crta bojišta nalazila se praktički na ulicama.

“Nije bilo građanina koji nije osjetio rat. Kad su počeli artiljerijski i avionski napadi, nisi znao gdje će pasti. Srbi su gađali potpuno nasumično, bez ikakvog reda, plana ili vojničkog dostojanstva. Pogodili bi školu, bolnicu, stambenu zgradu, nečiju kuću… Biti tad u Osijeku značilo je živjeti na prvoj crti, svaki Božji dan”, govori nam.

Iz tog opasnog razdoblja Bičanić izdvaja anegdote koje danas, s protekom vremena, zvuče nevjerojatno. Tad su bile pitanje života i smrti. Jedna od njih vezana je uz osječku Tvrđu i crkvu svetog Mihaela.

“Crkva je bila teško oštećena u prethodnim napadima i mi smo tog jutra popravljali i pokrivali krov. Odjednom je počeo novi minobacački napad. S krova crkve savršeno se vidi Baranja i vlastitim očima gledaš kako ispaljuju mine prema gradu. Vidiš ih kako lete. Kolega koji je bio gore sa mnom u šoku me pita: ‘Pa neće nas valjda pogoditi sada dok popravljamo štetu od jučer?’ Pogledao sam ga i rekao: ‘Neće, crkva je sveto mjesto i moramo je pokriti. A ako je suđeno da padne na nas, neka padne.’ Nasreću, Bog nas je sačuvao, mine su pale dalje, a ta je crkva za nas bila simbol našeg otpora i vjere da će rat na kraju prijeći na našu stranu”, objašnjava.

Još luđi pothvat bio je put na nogometnu utakmicu u Blato na Korčuli. Kako bi uopće stigli na odredište, morali su proći preko Maslenice dok je to područje bilo pod okupacijom.

“Odlučili smo se na golemi rizik jer drugog puta nije bilo. Imali smo sreću da je tog dana vladalo neko zatišje i da su se srpske snage privremeno povukle s nekoliko položaja uz samu cestu. Projurili smo kroz okupiranu zonu, a naši vojnici na kontrolnoj točki pri ponovnom ulasku na slobodni hrvatski teritorij ostali su u potpunom šoku. Gotovo su nas napali jer su mislili da smo pobunjeni Srbi. Kad smo im objasnili da smo mi samo NK Osijek koji ide odigrati utakmicu, gledali su nas kao luđake, nisu mogli vjerovati da smo živi prošli. Tad nam je to dalo nevjerojatan vjetar u leđa, pokazali smo prkos i dokazali da se neprijatelja može probiti”, ističe Bičanić.

Sportska karijera: Od igranja u progonstvu do Njemačke

Početkom 1992. donesena je odluka o pokretanju prvog službenog prvenstva Prve hrvatske nogometne lige (HNL). Zapovjedništvo i Stožer obrane grada Osijeka tad donose odluku da se svi profesionalni sportaši moraju skinuti iz vojne službe i vratiti u trenažni proces. U ožujku te godine Bičanić i suigrači vraćaju se nogometu, ali u iznimno teškim uvjetima. Kultni stadion Gradski vrt bio je na samoj crti razgraničenja i stalna meta granatiranja, pa je NK Osijek svoje domaće utakmice morao igrati u progonstvu – u Donjem Miholjcu, Đakovu i Kutjevu.

“Imali smo iznimno mladu ekipu, pojačanu s nekoliko iskusnijih domaćih dečki. Raspadom bivše lige, klub su napustili stariji igrači i mi smo preko noći dobili nepreglednu šansu. Igrali smo s neviđenim motivom, rasli smo iz utakmice u utakmicu, iz mjeseca u mjesec”, objašnjava.

Kao klasični veznjak (danas popularno zvan box-to-box ili osmica), Bičanić je dominirao domaćim travnjacima u dresu Osijeka, a poslije i dvije godine u dresu NK-a Zagreb, s kojim se ravnopravno borio protiv Dinama i Hajduka za naslov prvaka. Njegove sjajne partije nisu prošle nezapaženo – 1993. godine debitira za hrvatsku A reprezentaciju i postiže povijesni pogodak protiv Ukrajine u Zagrebu.

“U reprezentaciji sam ubilježio samo dva nastupa, ali na to sam ponosan kao da ih je bilo sto. Morate shvatiti kakva je to nevjerojatna konkurencija bila u to vrijeme u tako maloj državi. Na mojim pozicijama igrali su Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Aljoša Asanović, Nenad Pralija… To su bili igrači svjetske klase. Iako sam bio među najboljim igračima domaće lige, kraj takvih majstora nije bilo realne šanse za veću minutažu. Sama činjenica da sam bio dio tog kruga za mene je ostvarenje svih dječačkih snova”, ponosno dodaje.

Inozemna karijera Miroslava Bičanića bila je bogata. Veliki transfer u Bundesligu bio je 1996., potpisivanjem za MSV Duisburg. Poslije je u toj ligi branio i boje Hanse Rostock. Nakon Njemačke, nogometni put vodi ga u tri kluba u Izraelu te, naposljetku, u tri kluba u dalekoj Kini.

“Bio je to nevjerojatan životni put kroz potpuno različite kulture. Njemačka disciplina, specifičan život u Izraelu i onda Kina kao potpuna egzotika. Ondje sam doživio fantastične sportske uspjehe – osvojio sam dva nacionalna Kupa, proglašen sam igračem godine i bio među najboljim strancima u povijesti njihove lige. No, unatoč sjajnoj formi i proslavi zadnjeg Kupa pred 50 000 fanatičnih navijača, karijeru sam prekinuo iznenada, na Božić 2002. godine”, nastavlja.

Razlog za rani prekid karijere nije bila ozljeda, već obiteljska drama. Kina je u to vrijeme prolazila divlju i nekontroliranu industrijalizaciju, a razina ekološke svijesti i zagađenja zraka bila je katastrofalna.

“Moj sin se ondje razbolio, dobio je akutni bronhitis i laringitis. Fizički sam bio potpuno zdrav, spreman igrati još godinama na vrhunskoj razini, ali obitelj je uvijek na prvom mjestu. Donio sam odluku u sekundi, prekinuo ugovor i vratio se u svoju Hrvatsku, pod plavo nebo i na čist zrak. Nisam požalio ni trenutka. Nakon nekoliko godina provedenih ovdje, bolest ga je potpuno i trajno napustila. Danas je on odrastao i zdrav čovjek te otac moje male unučice. To je moj najveći životni trofej. U svim tim životnim bitkama i kroz 28 godina zajedničkog života, moja najveća potpora bila je pokojna supruga Milka, s kojom sam dobio tri sina, a koja je, na našu golemu tugu, preminula od maligne bolesti 2018. godine. Njezin odlazak ostavio je prazninu, ali i vječnu zahvalnost na ljubavi i osloncu koji mi je pružala na svakom koraku mojeg puta”, govori Miroslav Bičanić.

 “Humane zvijezde” kao cjeloživotni poziv

Završetak profesionalne karijere za svakog je sportaša traumatičan, te svojevrstan šok, koji Bičanić otvoreno uspoređuje s jednom vrstom PTSP-a: “Odjednom stane sve na što si naviknuo od djetinjstva. Ne znaš točno kamo bi sa sobom, gdje se pozicionirati, što raditi. Mi nogometaši tu radimo veliku pogrešku jer se tijekom karijere fokusiramo isključivo na teren, a potpuno zanemarujemo obrazovanje. Iskreno i duboko žalim što nisam upisao i završio fakultet ili prošao neke dodatne edukacije. To mi danas silno nedostaje. Zato je moj vječni savjet svim mladim igračima: nemojte zanemariti školu, završite nešto dok igrate, osigurajte si diplomu jer će vas ona usmjeriti i spasiti u onom trenutku kad svjetla stadiona utihnu.”

Nakon nekoliko različitih poslova i uspješnog rada u nogometnom menadžmentu te vođenju vlastite agencije za zastupanje igrača, Bičanić pronalazi istinski mir i životnu misiju u humanitarnom radu. Još 2003. godine, zajedno s nekolicinom bliskih prijatelja, suosniva humanitarnu udrugu “Humane zvijezde Hrvatske 03”.

“To je priča na koju sam u životu najponosniji. Humanitarni rad je plemenit, ali se u našem društvu prečesto politizira ili koristi za pogrešne interese. Mi smo u ove 23 godine postojanja uspjeli ostati potpuno čisti, bez ijedne mrlje. Fokusirali smo se isključivo na djecu koja su iz različitih razloga prošla ispod radara državnog zdravstvenog sustava i institucija. Djecu s autizmom, Downovim sindromom ili obitelji kojima hitno trebaju skupe operacije i skupe terapije u inozemstvu”, govori Bičanić.

Brojke koje stoje iza udruge uistinu su impresivne. Do danas su “Humane zvijezde” odigrale čak 171 humanitarnu utakmicu diljem Hrvatske, ponajviše u manjim, zapostavljenim mjestima, te organizirale brojne koncerte. Na tim je akcijama prikupljeno i donirano više od nevjerojatnih dva milijuna eura.

“Kroz našu udrugu prošlo je 70 do 80 vrhunskih ljudi kroz sve ove godine. Tu su moji bivši suigrači Goran Vlaović, Boris Živković, Branko Strupar, Marko Babić, Robert Špehar, Fabijan Komljenović… Ali nisu samo nogometaši. S nama igraju košarkaši, primjerice Kruno Simon, boksač Željko Mavrović, bivši rukometaši, plivači, veslači. Dođe i Franjo Arapović. Iako ne može igrati nogomet, uvijek je tu. Imamo golemu podršku ljudi s estrade i javnog života koji nam dolaze na gotovo svaku utakmicu – glumac Slaven Knezović Grof, pjevač Amir Kazić Leo, Miroslav Škoro, kao i Mate Bulić, koji je s nama od prvog dana među suosnivačima”, ističe.

U medijima se ponekad pogrešno prenosilo (pa čak i prilikom uručenja službenih državnih priznanja) da je Bičanić kroz rad s udrugom i braniteljski status vezan uz Sisačko-moslavačku županiju i Općinu Lekenik. Bičanić to koristi kako bi precizno objasnio stvari: “Ja sam bio pripadnik 106. brigade isključivo u mojem Osijeku i na Istočnoslavonskom bojištu, a ne u Sisačko-moslavačkoj županiji. Priča s Lekenikom posve je drugačija i izrazito lijepa – ona je započela prije desetak godina, kad smo kroz ‘Humane zvijezde’ počeli pomagati radu SOS Dječjeg sela Lekenik. Naš tajnik Božidar Antolec dolazi iz tog kraja i on je bio ta čvrsta veza. Lekenik je, uz brojne druge udruge, poput udruge ‘Put u život’ s Trešnjevke ili udruge za djecu u Valpovu (gdje smo jednom utakmicom priskrbili 15 000 eura), samo jedna od divnih postaja našeg rada. Mi tim udrugama i pojedincima ne možemo trajno riješiti sve probleme, ali im dajemo snažnu financijsku podršku, podižemo im vidljivost u medijima i potičemo druge da im pomognu. Kad primiš iskrenu zahvalu od te djece i njihovih roditelja, shvatiš da je to tvoja prava životna misija.”

Bičanićeva je dugogodišnja strast za pomaganjem društvu dobila i profesionalni nastavak. Prije dvije godine prenio je svoju energiju izravno u krovnu organizaciju domaćeg nogometa: Hrvatski nogometni savez. Ondje obnaša dužnost u novoosnovanom Odjelu društvene solidarnosti i humanitarnog rada, čime je društveno odgovorno djelovanje podignuto na najvišu institucionalnu razinu.

Poruka mladima i apel društvu: buđenje iz materijalističkog sna

Kao čovjek koji je prošao put od blatnjavih terena do prepunih bundesligaških stadiona, te od ratnih rovova do visokih humanitarnih instancija, Miroslav Bičanić koristi svoju životnu priču kako bi poslao nekoliko snažnih poruka današnjem društvu i novim generacijama.

Poruka mladima o vojnom roku

U vrijeme kad se u javnosti ponovno lome koplja oko ispravnosti uvođenja obveznog temeljnog vojnog osposobljavanja, Bičanić, kao bivši pripadnik 106. brigade, nema nikakve dvojbe i šalje izravnu poruku mladim naraštajima: “Smatram da je uvođenje obveznog vojnog roka iznimno dobro i prijeko potrebno mladim ljudima danas. To se u javnosti prečesto promatra kroz prizmu straha ili opasnosti, no poanta je posve drugačija. Mladima danas kronično nedostaje discipline i jasne strukture u životu. Vojni rok od nekoliko mjeseci, otvorenog tipa, ima prije svega duboko edukativnu i odgojnu ulogu. Mladi tamo moraju naučiti što znači disciplinirano živjeti, što znači poštovati hijerarhiju, zajedništvo i preuzeti odgovornost za čovjeka kraj sebe. Naravno da moraju proći i osnovnu obuku, upoznati se s oružjem i opasnostima koje iz toga vrebaju kako bi znali reagirati zadesi li nas, ne daj Bože, ponovno neka krizna situacija. Moja najveća želja i molitva jest da ta stečena znanja i vještine tim mladim ljudima nikad u stvarnom sukobu ne zatrebaju, ali vojni rok će ih izgraditi kao stabilnije, discipliniranije i zrelije osobe spremne za životne izazove.”

Pogled na današnje društvo u Bičaniću budi ozbiljnu zabrinutost, ali i želju za hitnim osviještenjem.

“Probudimo se iz ovog opasnog materijalističkog sna u koji smo kolektivno utonuli”, apelira te nastavlja: “Moderno društvo previše je otišlo u ekstreme – u ganjanje isključivo vlastitih interesa, u bjesomučnu utrku za novcem, materijalnim bogatstvom i nekakvim instant poslovnim uspjesima. Kao narod, potpuno zaboravljamo na elementarnu empatiju, na suosjećanje s onima koji nemaju. Previše smo se podijelili, otišli u besmislene sukobe, rivalstva, zavisti i konstantna laktarenja za pozicije. Moje riječi možda nekome zvuče utopistički, ali ja moram reći istinu: nismo se mi ’91. godine borili za ovakvo nepravedno, materijalističko i zavidno društvo. Borili smo se za zdravu, pravednu i solidarnu državu. Sve to što danas grozničavo zarađujemo, kupujemo i gomilamo nećemo ponijeti sa sobom na onaj svijet! Ništa od toga ne ide s nama. Nakon svakoga od nas na ovoj zemlji ostaje samo jedno: tvoje ime, tvoj lik i tvoje djelo. Ostat će samo pitanje jesi li i na koji način pridonio društvu iz kojeg si ponikao i jesi li bio čovjek.”

Nagrada za takav životni put stigla je nedavno. Miroslav Bičanić jedan je od ovogodišnjih dobitnika prestižnog priznanja koje dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor. Pitali smo ga koliko mu ono znači.

“Čini me neizmjerno ponosnim i sretnim. Doživljavam ga kao krunu i istinsko životno priznanje za sve što sam prošao. Posebno sam ponosan na činjenicu da sam prvi nogometaš u povijesti koji ga je primio. Biti u krugu takvih ljudskih i sportskih veličina koje su ga primile prije mene daje mi osjećaj neopisive radosti. Nadam se i iskreno vjerujem da će mojim stopama krenuti i mnogi drugi mlađi sportaši, da će prepoznati važnost društvene odgovornosti i shvatiti da najveće utakmice u životu ne igramo na sportskom terenu, nego izvan njega, pomažući onima kojima je to najpotrebnije”, završava razgovor Miroslav Bičanić.

 

Tekst: Ivan Šurbek

Foto: privatna arhiva Miroslava Bičanića