Svaka pjesma mora nositi emociju

Hrvoje Hegedušić velikan je hrvatske glazbe i simbol generacija. Danas, u devedeset prvoj godini života, uživa u mirovini te i dalje stvara

Foto: Đuro Slako/arhiva HRT-a

Iza Hrvoja Hegedušića bogata je glazbena karijera, koja traje gotovo sedamdeset godina. Legendarni hrvatski glazbenik zagazio je u deseto desetljeće, no bistar um i vedar duh ne napuštaju ga. Za Hrvatski vojnik razgovarali smo o pjesmama koje su obilježile Domovinski rat, ali i o glazbenim počecima, karijeri, usponima i svemu što je život donio. Posebno oduševljava životna radost koja se osjeća u svakoj njegovoj rečenici.

Hegedušić se prisjetio nastanka domoljubne pjesme Stoji grad posvećene Vukovaru, glazbenih početaka i dugogodišnje karijere obilježene šansonama i hitovima. Uspomene iz djetinjstva povezuje uz obitelj i radio, objašnjava kako je zavolio gitaru i skladanje, te naglašava važnost iskrenih emocija u umjetnosti. Otkriva nam da umirovljeničke dane provodi na moru, u Crikvenici, gdje sa suprugom Ljerkom povremeno stvara pjesme za festivale.

Stoji grad: pjesma rođena iz straha i optimizma

Kad je počeo Domovinski rat, Hegedušić se zatekao u Senju, pred sam kraj ljetovanja. Upravo ondje, među ljudima koji su prvi put čuli kako padaju granate, počela je nastajati pjesma koja će poslije postati jedan od simbola otpora nametnutom ratu. “Inspiracija nije bila klasična. Bila je to, jednostavno, situacija u okruženju, ono kako su ljudi u to vrijeme živjeli i kako su se ponašali. Vidio sam među ljudima veliku nesnalažljivost, nesigurnost i strah. Nije se znalo što treba raditi. Ponašali su se kao da ih je snašla neka velika nepogoda pa se moraju brzo okretati. Bojali su se svega, gledali su oko sebe, bili su nesigurni”, prisjeća se.

U toj atmosferi shvatio je nešto što ga je, kaže, držalo cijeli rat: opasnost za narod nije u tonama čelika koje padaju s neba, nego u gubitku vjere. Granate su padale i po Vukovaru, Gospiću, Otočcu, o čemu su svakodnevno stizala izvješća. “Osjetio sam potrebu da im kažem kako je optimizam jednog naroda uvijek živ i da narod ne može nestati zbog nekoliko tona čelika koje tamo padnu. Naravno, uz užasne žrtve, sve će se to događati, ali opstanak naroda je siguran. Nigdje se nije dogodilo da je neki narod nekom katastrofom potpuno obrisan. Taj me je optimizam držao”, naglašava.

Pjesma je, kaže, nastala u trenu. “Čovjek pjesme ne radi planski, u smislu sad ću napraviti malo glazbe pa ću pisati note. Pjesma se stvori odmah. U jednom času bila mi je gotova i ideja i tekst i sve skupa”, objašnjava.

Po dolasku u Zagreb javio se redatelju Tomi Joviću, s kojim je već bio snimio nekoliko pjesama za svoje predstavljanje. Jović je u studio pozvao i Tonija Martija (Anton Marti, op. a.), a pjesma je snimljena vrlo brzo. Spot je prvi put emitiran za vrijeme jedne zračne uzbune u Zagrebu. Reakcije nisu izostale.

“Nakon emitiranja ljudi su zvali i tad sam vidio da je pjesma odmah našla svoje mjesto. Pjesme koje nastaju u takvim situacijama nastanu spontano. Takvih je pjesama u to vrijeme bilo puno, pisali su ih i moji kolege. Gobac je radio i snimao, bilo je tu i mnogo pjevača, od Guida Minea i Josipe Lisac do Vladimira Kočiša Zeca. Svi su imali potrebu javiti se sa svojim pjesmama”, kaže Hegedušić.

Foto: Ljerka Hegedušić

Glazba kao oslonac na prvoj crti

Na pitanje koliko je glazba u Domovinskom ratu utjecala na događaje i moral branitelja, Hegedušić odgovara bez razmišljanja. Utjecaj je, kaže, bio golem.

“Kad ste na prvoj crti i čujete da iza vas stoji takva pjesma, znate da narod pjeva i potiče vas. To je nevjerojatno važno jer znate da nećete tako lako popustiti, čujete tko je iza vas”, ističe.

Pjesmu nije samo pisao i snimao, nego ju je nosio ljudima. S glazbenom skupinom, odnosno Croatian Music Aidom, obilazio je mjesta blizu bojišta i kriznih područja te pjevao borcima koji su se ondje okupljali. Sve je bilo organizirano, a članovi sastava bili su prijavljeni u Ministarstvu obrane.

“Dobili smo vojne legitimacije kako bismo se slobodno kretali po Hrvatskoj. Išli smo po cijeloj zemlji, od Dalmacije, preko Primorja i Istre do Osijeka, i svugdje smo pjevali te pjesme. To je ljudima stvarno puno značilo”, kaže.

Zanimljivo je da Hegedušić nikad prije rata nije bio u Gradu Heroju, za koji ga i danas stariji ljudi pitaju kakav je. Na to im on, uz smiješak, objašnjava da nije Vukovarac.

“Vukovar je simbolizirao sve gradove koji su trpjeli pod granatama i bili razarani. Znamo kako je sve to izgledalo. Kad se sjetim tih dana, moram se jako prisiliti da se vratim u tu atmosferu jer čovjek takve stvari zaboravlja. U prirodi čovjeka je da ružne stvari zaboravlja i ide dalje. Optimizam i život ono su što je jače”, kaže.

Foto: Đuro Slako/arhiva HRT-a

Od vokalnog kvinteta do prve ploče

Da bi se razumjelo odakle Hegedušiću ljubav prema glazbi, treba se vratiti u njegovo djetinjstvo i obitelj. Rođen je 1935., a podrijetlom je iz dva dijela zemlje: otac je iz Podravine, a majka s otoka Visa. Upoznali su se u Boki kotorskoj, u kojoj je otac služio vojsku. “U maminoj su obitelji svi jako dobro pjevali. Bile su tri sestre i brat, svih je četvero sjajno pjevalo, a to je vjerojatno prešlo i na mene. Imao sam valjda predispoziciju i sluh pa sam odmalena s njima sudjelovao u pjevanju”, prisjeća se.

Nakon rata majka mu je kupila gitaru. Počeo je svirati i, kako sam kaže, skidati pjesme koje su se tad mogle čuti. Slušali su talijanski radio i Radio Luxembourg, a uzori su bili Elvis Presley i Bill Haley, ali i talijanski pjevači poput Claudija Ville i Gina Latille.

“Sviraš gitaru pod svjetiljkom navečer među prijateljima i uskoro te svi slušaju. Tako se okreneš prema glazbi. Kad bih uzeo gitaru i zapjevao, lijepo bi me dočekali i to je ostalo sa mnom. S gitarom sam išao i na ljetovanje”, kaže.

Stručno glazbeno obrazovanje počelo je kad se upisao u nižu glazbenu školu. Polazio ju je četiri godine, učio je klavir, a ubrzo je osnovao i vlastiti ansambl istomišljenika – vokalni kvintet koji je službeno nastupao. Prva ploča, tvrda od 78 okretaja, snimljena je 1959. Od te se godine, kaže, službeno računa i njegova karijera.

Foto: Dario Njavro/HRT.

Od teksta do emocije: šansona kao životni izbor

Na pitanje na što je u karijeri najponosniji, Hegedušić odgovara kao autor koji uvijek počinje od teksta. Za njega je emocija pjesme ono najvažnije, a ona se, kaže, rađa upravo iz riječi.

“Ja sam emotivac koji počinje od početka. Za mene je jako važno koju emociju pjesma nosi, a to počinje od teksta. U tekstovima naših pjesnika našao sam puno glazbe i oni su me vrlo brzo inspirirali. Kad bih pogodio glazbom emociju i atmosferu koju je tekst u sebi nosio, tad sam bio najzadovoljniji”, objašnjava.

Pritom je otkrio i jednu značajku koja ga je odredila kao umjetnika: pjesme koje je pisao najradije je sam pjevao. “Nisam pjesme davao drugima jer sam na neki način bio ljubomoran. Mislio sam da ih nitko ne može otpjevati tako dobro kao ja. Šalim se, naravno”, govori kroz smijeh.

Presudan je bio uspjeh Balade iz predgrađa, uglazbljene na stihove Dobriše Cesarića, koja ga je usmjerila prema šansoni. Surađivao je s pjesnicima Zvonkom Golobom, Željkom Sabolom i Dragom Britvićem, a radio je i na stihove Matoša i Krleže. Ipak, počeci nisu bili bez uzora. Priznaje da je i sam oponašao uvoznu glazbu koju je čuo na radiju, američku, englesku i talijansku, te za nju tražio tekstopisce.

Na tom je putu imao sjajnu suradnicu, prvu suprugu Maju Perfiljevu, autoricu antologijskih pjesama među kojima je i Bokeljska noć.

Pisao je i za druge izvođače. Njegove su pjesme pjevali Indexi, Kićo Slabinac i Gabi Novak, no u tome se nije želio zadržati.

“Više sam se koncentrirao na šansone, u kojima se mogu kompletno izraziti emotivno i kao autor i kao izvođač”, kaže.

Foto: Đuro Slako/arhiva HRT-a.

Vrhunac karijere i pjesme koje nadžive autora

Hegedušić govori mudro i bez gorčine o usponima i padovima, koje smatra sastavnim dijelom života. Svaki umjetnik, kaže, radi cijeli život, ali u jednom razdoblju bude najpopularniji.

“To ne možeš planirati doma pa reći: ‘Sad ću ja biti popularan, sad će moje djelo biti popularno.’ To se dogodi. Meni se to dogodilo od 1971. do 1974. Napisao sam tri-četiri megahita koja su se vrtjela na cijelom području tadašnje Jugoslavije”, prisjeća se.

Među njima su Tvoja mati je legla da spava, Moje ludo srce, Plovi mala barka, Da sam ja netko i Sanjam. Sve se složilo u svega nekoliko mjeseci, a upravo je u tom razdoblju, otkriva, od autorskih prava i najviše zaradio. “Nije se radilo planski, nego se iskreno pristupilo, a onda vam se to jednostavno dogodi”, dodaje.

Novi mu se vrhunac dogodio krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Riječ je o pjesmama Barikade i Stoji grad, koje su se vrtjele tijekom Domovinskog rata. Kad se osvrne na cijelu karijeru, Hegedušić je zadovoljan.

“Neki ljudi ne postignu ni mrvicu od svega toga. Ali kad dođeš nekamo i ljudi prepoznaju pjesmu koju si napisao prije šezdeset godina, tad stvarno znaš da si napravio dobar posao”, kaže.

Zanimljivo je i to što ga posjet Vukovaru, odnosno nastup na Vlaku slobode koji je krenuo prema Vukovaru, ne povezuje samo s glazbom nego i s brojnim fotografijama i uspomenama koje su tad nastale.

Foto: Đuro Slako/arhiva HRT-a.

Život na moru: umirovljenički dani kakve je oduvijek želio

Iako ga mnogi poznaju kao pjevača i skladatelja, Hegedušić je veći dio radnog vijeka proveo i kao tonski majstor. Dvadeset tri godine radio je na radijskoj postaji, a zatim je otišao u slobodnu profesiju. Status umjetnika tadašnje države osigurao mu je minimalnu osnovicu za socijalno osiguranje i staž, a zarađivao je kao slobodni tonski majstor u studijima diljem Hrvatske snimajući druge pjevače.

Kad se umirovio, ostvario je davnu želju i preselio se na more.

“Oduvijek sam htio kad odem u penziju živjeti na moru. More po majčinoj strani bilo je u meni. Došao sam u Crikvenicu, odnosno u Selce, koji su zapravo jedan te isti gradić. Kupio sam mali brod, našao stan, unajmio ga i tu se skrasio s trećom suprugom, Ljerkom”, govori nam.

Foto: Ljerka Hegedušić

Ljerka je, kaže, također izvrsna u stihovima, a posebno je zapažena u kajkavskom izričaju. Zahvaljujući tomu Hegedušić je ostao vjeran Krapinskom festivalu, na kojem svake godine ima barem jednu pjesmu. Glazbu radi kad mu dođe, a Ljerka napiše stihove.

“Tri-četiri pjesmice godišnje mene zadovoljavaju. Sve se to snimi pa odemo na festivale, na primjer u Opuzen na Melodije hrvatskog juga. Bio je tu i Marko Polo Fest u Korčuli, a svake godine Krapinski festival. Nikamo se ne žurim, ništa ne moram. Kad mi se radi, radim. Kad mi se ne radi, odem uz more i gledam pučinu”, kaže.

Najdraži su mu, kaže, trenuci mira kraj mora. “Bonaca na moru, nekoliko barčica pliva, sunce vas grije, to je zapravo ono što sam želio dok sam bio u radnom vijeku. I sad tako živim”, zaključuje.

Foto: Zlatko Turkalj/Turki

Pronađite glazbu u sebi

Na kraju razgovora Hegedušić se osvrće i na mlade generacije. Pritom pravi razliku koju smatra bitnom: postoje glazbenici umjetnici i glazbenici zanatlije.

“Mladi koji se žure napraviti pjesmu da ih se čuje i vidi postaju zanatlije. Koriste se svim tehničkim i elektroničkim pomagalima, a sad i umjetnom inteligencijom, samo da bi nešto napravili. Za mene je uvijek pitanje koliko je to iskreno i koliko je to umjetnost. Ne možete napraviti 450 pjesama u tjedan dana i reći da ste se umjetnički izrazili. To je gotovo nemoguće. To ste napravili tehničkim pomagalima, ali to niste vi. Tu nema ljudskosti”, kaže.

Poruka mladima jednostavna je i topla: “Neka pronađu glazbu u sebi, neka budu iskreni prema svojem osjećaju i neka ga glazbeno oblikuju. Nema odustajanja zato što misle da pjesma ne valja. Sve su pjesme dobre ako su iskrene, ako su izišle iz duše i ako imaju onu iskonsku emociju. Svaka pjesma mora nositi emociju. Treba raditi i treba misliti, treba otkriti glazbu u sebi i svoju emociju izraziti glazbom. Neka samo rade.” 


Tekst:

 

Stoji grad

pod kišom čelika, ognja i smrti

gdje paklena sila

svoj zadnji ples vrti

stoji grad, stoji grad

 

Vječan k’o narod

ponosno stoji

i posljednje dane

dušmanu broji

Vukovar, Vukovar

 

Iz majčinog krika

sloboda se rađa

i uskoro bijela

zaplovit će lađa

do sunca

 

Iz krvi i bola

niknut će cvijeće

i nikada narod

zaboravit neće

Vukovar

 

Stoji grad


Tekst: Ivan Šurbek; Foto: