Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020., Ministarstvo hrvatskih branitelja zbog iznimne je kvalitete pohvalilo pet pristiglih radova

•••

Svanuše novo jutro. Sve je bilo kao jučer, ali od jučer je prošlo tisuću godina. Čitav jedan život. Jučer se Doloresin život u potpunosti promijenio, ali i ona je promijenila jedan. Imala je 18 godina, majku, oca i brata. Luka. 13 godina. Živjela je u Vukovaru. Skupljala je citate iz knjiga koje je čitala i prepričavala ih majci. Knjige je obožavala i osim njih, prijatelja nije imala. Tu i tamo kojeg poznanika. Najviše je voljela biti sama, ali ne i usamljena. Bolje uvijek sam nego nikada. Moglo se reći da je bila zatvorenija osoba, introvert. Više od svega je voljela mir i slobodu, tako da se, kada je došla ’91, njezin svijet poljuljao.

Probudila se u petak u 6 ujutro, kao i inače, no ništa nije bilo kao i inače. Roditelji su brzinski spremali kovčege i zalihe hrane. Nije razumjela što se događa, nikakav izlet nisu planirali. Umjesto da se sprema za školu, koja joj je bila važna, pogotova ova godina jer je maturantica, bila je izbezumljena. Kada je upitala što je posrijedi, odgovoriše: “Došli su.” Dalje nisu trebali ništa govoriti. Znala je. Moraju bježati. Kada svi zajedno izađoše iz kuće, vidješe da se na kraju ulice polako formirala kolona. U njoj stajaše prognanici, Hrvati, a sa strana srpski vojnici. Pretresali su Hrvate. Krajičkom oka je vidjela, jer se bojala podići cijelu glavu, kako vojnici diraju žene i djevojke na pomalo nedoličan način. Uplašila se, više za majku nego za sebe. Znala je da će obje u tom trenutku osjetiti sram, a ona neće moći učiniti ništa da to spriječi. Prođoše pretres. Sve bijaše u redu, hvala Bogu. Skrenuše prema autobusu koji je vozio Hrvate na sigurno mjesto. Znala je da nije tako i da zadnji put vidi svoj grad. Ne zato što će ona umrijeti, nego zato što njenog grada više neće biti. Bar ne onakvoga kakvim ga pamti. Zato je stala, okrenula se i gledala dok ju Luka nije povukao za rukav, jer je bus polazio. Nakon nekog vremena, jer vrijeme nije bilo bitno, stigoše u Županju. Trebali su biti smješteni u lokalnim kućama. Dok stajaše na cesti, Luka je odlutao do obližnje vojničke prikolice koja je pripadala Srbima. Počeo je premetati po stvarima, no jedan vojnik ga opazi. Iz čista mira, bez ijednog povika, ispalio je metak u Luku. Pao je ničice pored prikolice. Čuvši pucanj, Dolores i roditelji se skamenjeni okrenuše i opaziše Luku koji ih je tražio pogledom. Kada su im se pogledi sreli, zatvori oči i pade po zadnji put. Otrčaše do njega, ali prekasno. Držali su ga u naručju i ljubili, kao kada se rodio. Ljutnja, bol, tuga – sve se miješalo. Otac, koji je znao da u ovakvim situacijama treba sačuvati hladnu glavu, odvukao ih je u stranu i rekao da se smire. Dolores i majka jecaše gledajući za Lukom. Vojnik, ako se on uopće više mogao i zvati takvime, se smijao zbijavši šale s prijateljima. Naredi ostalima da pokupe Lukino beživotno tijelo i odnesu ga. Taj trenutak joj se zauvijek urezao u pamćenje, iako nije imala pojma što se upravo dogodilo. Sjetila se citata da smrt zapravo ne znači ništa, jer ona ne utječe na život. Ona je prijelaz između onoga što smo i što ćemo biti. Nastaviše svoj put, za koji nisu znali ni gdje počinje ni gdje završava. Smjestiše se kod neke obitelji, ime nije bitno jer ono ništa ne govori o nama. Te noći joj je otac rekao da mora pobjeći. Sama, bez njih. Nije htjela. Poslije će ih razdvojiti te poslati u logore. Rekla mu je: “Nije ovo Drugi svjetski rat.” Odgovori: “Nije, nego nešto puno gore.” Opet je bježala. Spakirala se, pozdravila i polako krenula. Majka joj reče da se pazi, odgovori da to netko drugi čini za nju i pokaže u zvjezdano nebo. Otac, koji je poznavao Županju, joj objasni kako da dođe do šume i očeva prijatelja koji bi ju odvezao do granice s BiH i ostavio kod rođaka u Orašju. Odatle bi se nekako snašla. Dade joj nešto novaca, hrane i lančić s križićem. Dogovorili su se da će se čuti čim budu mogli. Vani je bio mrkli mrak i nigdje žive duše. Još jutros se spremala za školu, a sada je sama lutala nepoznatim gradom, a brat joj je negdje ležao mrtav. Plakala je, ali se nastojala usredotočiti na put prema šumi. Zastade na ulasku. Nikada nije voljela mrak i napuštena mjesta. Sad joj je čak bilo i svejedno. Život kakav je poznavala, odavno je završio. Zakorači je i poče moliti u sebi. Ne radi straha ili tomu slično, nego jer si nije smjela dopustiti da joj misli odlutaju do Luke ili Vukovara. Šuma je bila jednim dijelom pod lovačkom vlasti te je time imala puno lovačkih kućica. Odlučila je prenoćiti u jednoj. Ušla je, zablokirala vrata stolom i skupila se u kutku na kraju kućice. Bio je mrak i sve je smrdjelo po mokrom drvu. Zaspala je.

Ujutro ju probudi buka. Netko je pokušavao otvoriti vrata. Uspaničila se. Glas koji povika: “Ima li koga?” imao je srpski prizvuk. Mislila je da je gotovo, završit će kao Luka. Kako su se vrata sve više i više odmicala, ona se sve više i više povlačila u sjenu na dnu kuće. Napokon se otvoriše. Ugleda vojnika u uniformi s puškom u rukama. Stajala je mirno i čekala da on prvi progovori. “Šta radiš ovde? ‘Ko si ti? Jesi ti mala Strahinjina?” Zamuca: “M-m molim?” Rekao joj je da se smiri i popije malo vode. “Ovdje nema vode.” “Hrvatica, znači,” rekao je. Objasnila mu je da bježi upravo od takvih poput njega. Sjeli su i dao joj je vode. Zahvalila mu je. “Leon,” izusti. “Dolores,” uzvratila je. Pravo ime mu je Lav, po ocu. Zovu ga Leon jer voli Francusku. Ima 24 godine, ne bori se svojevoljno, a u šumi lovi bjegunce. Ona mu je ispričala svoju priču. O Luki. Rekao je da mu je žao. “Vjerujem.” Kada ga upita zašto ju nije ubio kada ju je zatekao, odgovori da ne zna. Isto kao što nije znao zašto ili za što se bori. Pitala ga je može li joj pomoći da pobjegne. “To bi bilo protiv mojih načela,” nasmijahu se. Svidjela mu se, bila je jedino lijepo što je vidio u zadnje vrijeme. Znao je da je to krivo jer je on Srbin, a ona Hrvatica, no nije si mogao pomoći. Dogovoriše se da će polako krenuti prema BiH, on je znao put. Razgovaraše o ratu, knjigama – i on ih je volio. Svidio joj se. Nikada se nije tako osjećala. Rekao je da ima samo tatu, majka je umrla pri porodu. On ga je natjerao da ode u rat jer treba postići velike ciljeve, ali mu ne zamjera, jer mu je otac. Želi studirati, medicinu, ona pak želi postati učiteljica. Rekao joj je da ima lijepe oči. Vani su šetali i sve je išlo po planu dok ne naiđoše na Leonove drugove. Leon se nije snašao. Pošto su im se približavali, na brzinu je rekao da će glumiti da je Srpkinja, njegova sestrična. Priđoše im. Leon ju predstavi. “Kako se zove?” upita jedan od dvojice vojnika. “Aam, Dragana. Zove se Dragana.” “Pa drago mi je Dragana,” smijao se. Dok joj je pružao ruku, opazi lančić s križićem. Shvati da Leon laže. Pogledali su se. Uperi pušku u Dolores, a drugi vojnik u Leona. “Šta ti je? Šta radiš to?” upita Leon. “Misliš da sam lud bre, šta to izvodiš, kakav joj je to krst oko vrata?” “Otkad je zabranjeno nositi lančiće, ne razumem?” uzvikne Leon. “Slušaj me, imaš dve opcije, ili ćeš mi reći istinu ili ću da vam prospem mozgove.” “Dobro, dobro,” odgovori Leon. Dok je objašnjavao, nagne se te krajem puške udari prvoga pa drugoga vojnika. Onesvijestiše se. Dolores je uplašeno počela trčati za Leonom. Vikala je, što je to napravio, je li lud. Odgovori joj da se mogu vratiti tamo, probuditi onu dvojicu i čekati da im prospu mozgove. Zašutjela je. Objasnila mu je gdje se nalazi tatin prijatelj i obećao joj je da će ju odvesti prije zore. Dođoše do mjesta, dalje je znala sama. Uperila je oči i dugo gledala u njega. Nije ga znala niti jedan puni dan, a osjećala je da ga poznaje čitav život. Šutješe neko vrijeme. Poslije su si zahvalili. Ona što ju je spasio, a on što mu je promijenila život. Nije znala na što točno misli, ali joj bijaše drago. Krenula je prema Orašju. Pogledala ga je zadnji put, mahnuli su si. Kada se okrenula, ispustio je suzu. Znao je da se kući više ne može vratiti, jer kuće nije bilo. Otišao je u kućicu u kojoj ju je sreo. Mislio je da bi to bilo prikladno. Znao je da će ga, ako se pojavi i pred kime svojim, ubiti zbog izdaje. Mislio je kako je smiješan, taj rat. Radiš ono što ne treba – ubijaš, a to je ispravno. Radiš ono što treba – spašavaš živote, a to je neispravno. Smijao se dok se prisjećao Dolores. Lijepa neka cura, draga. Legao je na krevet. Volio bi da joj je rekao više toga o sebi. Drago mu je da joj nije rekao da ima rak, 3. stadij. Umire iz dana u dan. Rekao je da mu je majka preminula na porodu, još jedna laž. Umrla je od raka kada je imao osam godina. Naslijedio je rak od nje. To je bilo sve što mu je ostalo od nje zapravo, jer ju je otac brzo izbrisao iz njihovih života. Počeo je plakati, polako se skupljavši na krevetu. Mislio je na Doloresine oči i na jedan dan proveden s njom, najbolji u njegovom životu. Okrenuvši se na lijevu stranu, prema prozoru, izvadi pištolj te ga prisloni na čelo. Premišljao se. No onda od života nije znao ni za što drugo doli za pritisak kažiprsta na čeličnu polugu. Ptice u šumi se uzbuniše i uzlete u nebo, zajedno s još jednim članom. Nađoše ga ista ona dvojica koje je onesvijestio. Pokopan je pored majke, kako i htjede. Otac na sprovod nije došao, čuvao je domovinu. Za to vrijeme, Dolores je hodala prema čovjeku koji će je odvesti na sigurno, gdje će susresti roditelje koji su bili zarobljeni u logoru.

Nakon svega, opet nastaviše sa životima. Dolores će, nakon rata, postati učiteljica. Godinama kasnije, udala se i živjela sretno do kraja života, kako to već biva. Rodila je sina, nazvala ga – pogađate, Leon. Nikada ga nije zaboravila, često se pitala što se s njime dogodilo. Najvjerojatnije negdje zarađuje velike novce kao doktor, u Francuskoj. Nije saznala da je imao rak, da je umro niti da je mislio na nju i samo nju u zadnjim trenutcima. Bratov grob nije pronašla. Molila se za njega i palila svijeću kod križa na groblju. Sjećala se vojnika koji je upucao Luku. Tada je shvatila najvažniju poruku koju je, a da nije bila ni svjesna, isti onaj dan naučila od Leona – Tko umije oprostiti, dovoljno se osvetio.

Marijana Bošnjak, učenica 3. razreda Srednje škole Ilok