Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020. Ministarstva hrvatskih branitelja dodijeljeno je pet trećih nagrada

Pospremajući tatin ormar i kopajući po svim onim njegovim starim košuljama, koje se već godinama skrivaju na dnu ormara, pomalo požutjele od stajanja, s mirisom koji podsjeća na neka prošla vremena, mama je danas pronašla tatinu staru vojnu košulju.

Vidjelo se po njoj koliko je stara, rupe od moljaca bile su posvuda po njoj, dva gumba su joj nedostajala, izgledala je tako očajno i otrcano, da su sve one tatine košulje s dna ormara izgledale poput upravo kupljenih, naspram nje. Uz to što je ta košulja imala tako očajan izgled, na polovici lijevog rukava imala je rupu. Vidjevši tu rupu, u šali sam pomislila, koliko je velik moljac to morao biti da napravi ovoliku rupu? Osim toga, zašto takva košulja uopće stoji tu u ormaru? Tata ju je trebao odavno baciti. Pomislila sam, ta košulja samo nepotrebno zauzima mjesto u ormaru i odlučila sam se je riješiti…

U tom trenutku začujem tatin glas: “Što to imaš u ruci?” upitao me.
Opuštenim glasom sam mu odgovorila: “Samo staru košulju, puna je rupa od moljaca, užasno miriši i k tome ima rupu na lijevom rukavu, idem je baciti.”

Vidjevši košulju tata je zastao, pogledao me, a oči su mu se napunile suzama. Još ga nikad nisam vidjela takvog, u sebi sam pomislila: “Pa to je samo košulja, zar tako izgleda samo zato jer mu želim baciti košulju. Hm?” zapitala sam se. U tom trenutku tata je uzeo košulju iz moje ruke i rekao: “Pogledaj sve ove košulje u ormaru, a sad pogledaj ovu. Sve ove košulje zajedno nisu prošle ništa u usporedbi s ovom.” “Kako to misliš?” upitala sam ga zbunjenim glasom, na što mi je on odgovorio: “Ovo je košulja koju sam godinama nosio tijekom Domovinskog rata, ova košulja je svjedok moje borbe za domovinu, ona je svjedok muke, patnje i boli koju sam prošao da bi ti danas mogla živjeti u Hrvatskoj kakvu poznaješ. Tijekom rata, dok sam bio na bojištu, ova košulja je bila na meni. U njoj sam proživio neke od najstrašnijih trenutaka u svom životu, noseći je svaki dan gledao sam kako moji suborci, moja braća ginu. Svaki dan sam u njoj strahovao hoću li poginuti, hoće li me protivnik nastrijeliti, hoću li nastradati od granate. U njoj sam svjedočio prizorima od kojih i dandanas imam noćne more. Dok je sad gledam pred očima još uvijek mogu vidjeti kišu granata koja nas je obasipala svaki dan, još uvijek se sjećam onih pustih ulica prekrivenih ruševinama, kuća koje su nekad bili domovi puni ljubavi i veselja iz čijih su dvorišta uvijek dopirali smijeh i zvuci dječje igre. Ova košulja je svjedočila svemu tome, ona je vidjela svu muku, svaku kapljicu krvi i svaku prolivenu suzu koju su branitelji dali za ovu domovinu. U njoj sam svaki dan gledao smrti u oči i iskušavao svoju sreću. Ostati živ je tijekom rata svaki dan bila lutrija. Uvijek je postojala mogućnost da nastradam, nestanem pod crnom zemljom, da me zarobe ili kao što je snašlo mnoge moje suborce, da jednostavno, nestanem kao da nikad nisam ni postojao.”

Od njegovih riječi prošla me je jeza. Nikako nisam mogla sebi predočiti kako je bilo svaki dan živjeti u strahu od smrti i svaki dan gledati u svoje suborce kako jedan za drugim nestaju i iza sebe ostavljaju najmilije u suzama. No, još važnije pitanje za mene je, otkud mom tati i svim braniteljima snage i hrabrosti da nastave borbu, odakle im tolika hrabrost da stanu ispred metka za svoju domovinu. Odgovor je zapravo jednostavan, kad braniš ono što ti je u srcu i kad se boriš za svoj dom čak i nešto strašno poput jurećeg metka neće te zaustaviti u pokušaju da zaštitiš svoju domovinu.

Dok sam ja razmišljala i pokušavala zamisliti sve što mi je tata upravo rekao, on je nastavio priču.

“Vidiš li ovu rupu na lijevom rukavu?” upitao me. Nakon svega što mi je rekao samo sam kimnula glavom jer ga nisam htjela prekinuti. Ova priča, iako je bila tužna i izazivala nekakav nemir u meni, htjela sam je čuti. Tata je nastavio: “Ova rupa je nastala jednog jutra. Već dva dana nije bilo većih uzbuna pa smo svi pomalo odahnuli i opustili se do tog kobnog jutra. U ranim satima oglasila se uzbuna, protivnik je napadao sa svih strana, bili smo opkoljeni. Jedina prilika za mogući spas bila nam je da se ustanemo i borimo. Izašao sam, iako su meci frcali svuda oko mene, a srce tuklo jače nego ikad prije, skupio sam svu hrabrost koju sam imao i otišao u borbu za svoju domovinu, za svoj narod i svoj dom. Odolijevali smo protivniku i u jednom sam trenutku samo osjetio iz početka lagano peckanje, a kasnije oštru bol koja je hujala mojom lijevom rukom. Shvatio sam da sam ranjen. Metak me pogodio i prošao ravno kroz ruku, nikada prije nisam osjetio toliku bol. Krvi je bilo posvuda i odjednom sve mi se zamračilo. Iduće, čega se sjećam je bolnica u kojoj sam se probudio dan kasnije i doktora koji mi govori da sam imao sreće jer sam umalo ostao bez ruke. U tom trenutku pomislio sam na sve one koji nisu bili moje sreće i koji će zauvijek morati živjeti bez dijela svoga tijela jer su ga žrtvovali za svoju slobodu, ali i slobodu generacija što dolaze.”

Nakon ovih riječi ostala sam u šoku, nisam mogla izgovoriti ni najjednostavniju rečenicu jer što reći čovjeku nakon ovih riječi. Sve mi se činilo tako nestvarno, kao da mi je tata upravo ispričao najstrašniju bajku na svijetu. Nikako se nisam mogla staviti u njegovu kožu i zamisliti koliko strašno mora biti kad proživiš tako nešto i koliki trag takvi događaji ostavljaju na tebi. Domovinski rat je ostavio trag na svima, a najviše na braniteljima koji se i dandanas sa suzama u očima sjećaju i najsitnijih detalja.

Tata je završio svoju priču i vratio mi košulju u ruke. Ta košulja, koja je samo prije nekoliko minuta bila stara ofucana krpa s rupom na rukavu, za mene je sada postala prozor u prošlost. Skrivala je godinama na dnu ormara svoju priču, priču koja se urezala u srca svih branitelja. Ona je simbol otpora i hrabrosti, te beskrajne ljubavi prema domovini i hrvatskome narodu moga tate, ali i svih branitelja.
Saznavši ovu priču uzela sam košulju, stavila je na vješalicu i objesila na počasno mjesto u ormaru gdje će me podsjećati na žrtvu danu za našu slobodu, jer kao što je tata rekao: ova košulja je vrednija od svih ostalih s dna ormara.

Maja Čalić, 2. razred Ekonomske i turističke škole, Daruvar