Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020. Ministarstva hrvatskih branitelja dodijeljeno je pet trećih nagrada

Baka i deda su meni i sestri uvijek govorili kako smo mi njihovo najveće blago. “Djeca su blagoslov i uvik je lipo kad ih je puna kuća,” kazala bi baka. “Bako, pa zašto onda ti i deda niste imali još djece? Zašto je tata jedinac?” upitah ju. Ona se zagleda u bijeli zid pored vrata i oči joj se zacakle. Nije mi bilo jasno što sam krivo rekla. A kako bih i znala sa svoje, tada, četiri godine? “Tvoj tata ima bracu i seku, samo su oni na nebu srce, znaš?” Tek mi tada ništa nije bilo jasno.

Godine su prolazile, a ja sam rasla i polako saznavala istinu o tragedijama koje su zadesile našu obitelj. Djevojčica je umrla netom nakon poroda ’83., a dječak? Njegovu sam sliku često viđala u vitrini u dnevnom boravku, u okviru kraj televizora i na crnom mramoru koji je sačinjavao njegov spomenik kraj uske stazice Račinovačkog groblja. “Eto, tu je saranit tvoj čika.” Rekao je deda u suzama, rukom milujući fotografiju rumenog dječaka u bijeloj košulji. Nikada dotad nisam dedu vidjela da plače, iako je od tragičnog događaja prošlo mnogo, mnogo godina. Uvijek me bilo strah pitati što mu se zapravo dogodilo, kako ne bih rastužila dedu i baku. Nisam mogla podnijeti da odrasli plaču. Znala sam slučajno čuti pokoju riječ o tome kad bi deda razgovarao s nekim od odraslih: “Ne prođe veče’ da se ne pomolim za Hrvoja. Jel mi vjeruješ da od te ’95. nisam leg’o u krevet da ne pomislim na njega?” Ozbiljnost i hladnoća u njegovu glasu u meni su izazivali jezu. Ove godine je 25. godišnjica čikine smrti. Prije nekoliko mjeseci, odlučila sam susjedu pitati da mi ispriča sve detalje tog kobnog događaja koji je obilježio živote svih mještana tada. “Bilo je proljeće, 3. svibnja ’95., sjećam se ko da je juče bilo. Znam da je sjalo sunce, srida popodne. Tih dana sve je bilo u znaku operacije ‘Bljesak’, koja je započela dva dana prije. Naša je vojska bila mobilizirana u domu, u strahu od odmazde. Mislili smo da će JNA napast iz Srbije na istočnoj granici uz same Račinovce. Tvoj djed Iva je taj dan bio u Đurića u zapovjedništvu, a baka Marica ko baka Marica, tog popodneva se umarala radeć koješta oko kuće. Tata ti je došo iz škole, bacio torbu i odma izletio na igralište tu priko puta kuće. Bilo je puno djece, više se i ne sjećam. Čika Hrvoje i teta Violeta bili su najmlađi od sviju, a opet su se svi volili igrat s njima.

Čiki je tad bilo devet i po godina. Kako je on jako volio s dedom radit oko kuće, često je znao dolazit i kod nas pomoć. Baš mi je to jutro reko: ‘Kajo, zovi me tamo pridnoć kad budeš krenila u štalu, oću ić s tobom.’ Mislim si, dite drago, kud ćeš ti u štalu taki mali da se nasmradiš! Al ne, on uporan, oće pa oće. Dugo se s igrališta čula vriska djece koja su u igri uživala ko da uopće nema rata. Bili su bezbrižni, veseli i razigrani. Do nji je došlo par momaka iz doma, od možda dvadesetak godina. Svaki je bio u uniformi, a jedan je sa sobom nosio i pušku. Neki momak iz Podgajaca, kažu, ne baš tako jak ni visok. Pod kapom mu je virila smeđa kosa, a ponosno je nosio i brčiće, ko pravi! Djeca su svu svoju pažnju usmjerila na momka s puškom koji ju je ponosno pokazivo i hvalio se kako je hrabar vojnik, iako je zapravo bio neiskusan. Okupili su se oko njega, a on im je pokazivo di je koji dio puške i kako se poteže okidač, misleć da nije napunita.

Ne mogu ti to objasnit, al ko da sam imala neki loš predosjećaj. Sve mi je bilo nješta čudno. Zvonko je krenio u dom i vratio se jer je zaboravio kapu. Sjeo je na stepenice da zaveže pertle, a ja sam izlazila iz kuće s kantom vode i obuvala se da odem do ljetne kujne. Imala sam još nekog posla pa je valjalo već i u štalu. Pomislim, šta ću, morat ću zvat onog malog kristuša, inače će se naljutit. Ne znam kako da ti to opišem, al baš tad nisam mogla potrefit da obujem tu jednu klompu. I krenem, i krenem pa se privrne, i tako tri, četiri put. Ma kažem ti, sve je bilo čudno.

Odjednom je nješt puklo. Zvonko i ja smo se pogledali. ‘Jesi ti čuo ko da je nješt puklo?’ pitala sam ga. ‘Ma to se djeca budalasta igraju, ko zna šta rade.’ Malo me smirio njegov odgovor, al mi je svedno srce počelo lupat ko ludo. Bilo je nješta u vrištanju te djece što više nije zvučalo razigrano i veselo. Istom je tvoj tata otvorio vratašca i uletio u naše dvorište zadihan i zabezeknit: ‘Zvonko… onaj bog… upuco ga je… sunce mu… onaj bog je upuco Hrvoja!’ Od tog trena sve se odvilo u sekundama. Ja sam odletila Marici u dvorište da joj kažem šta se desilo, a tvoj tata i Zvonko su uzeli Hrvoja, stavili ga u auto i krenili pravac za Županju. Putem su uskupili djeda koji je Hrvoja uzeo sebi na ruke. Baka Marica i ja smo kod kuće plakale pod križom na koljenima i molile, tresući se čekale da nam jave šta je s njim.

Prošlo je već vazdan vremena, pa sam uzela telefon i okrenila broj strine Katice iz Županje da vidim šta se dešava i jel Hrvoje dobro. Telefon je odzvonio skoro do kraja, a onda je ona podigla slušalicu. Panično sam ju pitala zašto nam niko ništ ne javlja, a ona se slomila: ‘Pa zar vi niste čule? Mali Hrvoje je umro još na putu za Županju. Kad su stigli na hitnu, već je bio mrtav. Kažu… kažu da je umro Ivi na rukama.’ Isprva sam zanijemila od šoka, a ona je nastavila: ‘Zoranu su dali nešto za smirenje, on je sve vidio. Kaže da se Hrvoje prvo bio ustao kad je pogođen… pogledao je nijemo u Zorana pa se okrenuo desno prema Violeti i onda pao na zemlju i sklopio oči. Nije imao šanse jadničak…’ zaplakala je gorko u slušalicu. Sve šta se dešavalo iza toga, sarana i ostalo mi je u magli. Mislim da je bolje da se toga i ne probam sjetit, previše boli. Tvoj čika bio je savršeno, jako veselo dite. Svi su ga u selu volili i vječito je odo šorom i divanio s ljudima taki mali, pa kako im onda ne bi prirasto srcu. Znam da ga je baka uvik morala ganjat kad ručak bude gotov, jer nikad nije bio kod kuće. Mislim da je cilo selo te godine obavila crnina.” U šoku sam gledala susjedu dok je polako brisala nekoliko suza s lica. Prvi puta u životu u glavi imam sliku svoga strica kao osobe koja je živjela kao i ja, osobe koja je mogla imati predivan život, ali nije bilo suđeno. Gledam nijemo na igralište koje je i dalje na istom mjestu, preko puta kuće. Stara vrba pravi hlad nad velikom livadom, a voda iz česme… teče… i teče.

Iste večeri ležala sam u krevetu i razmišljala o svemu. Nikada nisam upoznala strica. Što bi bilo da nije bilo rata, da mladići nisu sa sobom nosili puške i da je moj čika živ dan danas? Imao bi 35 godina, vjerojatno bi bio oženjen. Oženio bi se tek u tridesetima, sigurno. S njegovom bih se ženom odlično slagala, a zasigurno bi oni imali i dvoje, troje djece. Tako bi u našoj kući za blagdane uvijek bio žamor i veselje. Mislim da on ne bi išao tatinim putem i završavao fakultete, ostao bi s dedom na selu i bio vrhunski poljoprivrednik. Bio bi veseljak kao i moj tata, u to sam sigurna. Iako ga nikada nisam vidjela i pružila mu ruke, moj stric Hrvoje živi u mojim mislima svakoga dana.

Lorena Filipović, 3. razred Opće gimnazije Županja