Spoznaja da o smrtno stradaloj vukovarskoj djeci ne zna koliko bi željela i da te informacije nisu još uvijek detaljno obrađene ponukala je našu sugovornicu Ani Galović na dugogodišnje istraživanje, koje je rezultiralo dvama izdanjima knjige Mama, ne vidim nebo

 Postoje teme o kojima se premalo govori i zna. Skrivenim pod teretom vlastitog užasa, uz neizbježan protok vremena, prijeti im opasnost od trajnog zaborava. Želeći o njima glasno i jasno progovoriti, zabilježiti ih kao vječan spomen, tog se posla prihvatila Ani Galović – magistra filozofije i teologije koja se bavi spisateljskim, novinarskim te pedagoškim radom s osobama s intelektualnim oštećenjem, logoterapeutkinja, autorica bloga Žute čizme – mlada i iznimno empatična žena, rođena nekoliko godina prije Domovinskog rata, odrasla u Ivanićkom Graberju blizu Zagreba.

Na temelju tek nekoliko iznesenih podataka mogli bismo reći da ste u središte svojeg interesa stavili čovjeka. Koliko je danas čovjek, i to onaj nepoznati, o kojem se gotovo ništa ne zna ili se o tome šuti, zanimljiva tema?

Mislim da nepoznati ljudi oko nas nose pitanja pred čovjeka koja ga mogu privući kako bi vidio što sve ima ispod površine. Rekla bih da su nepoznate sudbine ljudi koji su preživjeli ratna stradanja, nosili se s malignom bolešću, možda su im bliski članovi obitelji osobe s intelektualnim oštećenjem, neizmjerna inspiracija za današnju, vrlo brzu i klikom dostupnu svakodnevicu. Osobno su mi priče, događaji i svjedočanstva o ljudskim sudbinama koje su teške posebna inspiracija i motivacija. One su obilježile ne samo vrijeme mojeg školovanja i sazrijevanja već i taj put nekako zapečatile i u spisateljskom smislu. Teško ćete se čovjekom o kojem se šuti baviti ako ne uključite u sebi empatiju i onu duhovnu dimenziju kako je god tko nazivao i živio.

Bavite se i logoterapijom. Što je to logoterapija i kako se postaje logoterapeut?

Logoterapija je psihoterapijski pravac koji je utemeljio bečki neuropsihijatar Viktor Frankl. S obzirom na svoje židovsko podrijetlo i vrijeme u kojem je živio i radio, vrijeme Drugog svjetskog rata, deportiran je u koncentracijski logor. U logorima je proveo ukupno četiri godine. Za to vrijeme njegova supruga i djeca ubijeni su u plinskim komorama. Kako bi pokušao održati zdrav razum u takvim neljudskim uvjetima zarobljeništva i svakodnevnog suočavanja sa smrću, pokušavao je rekonstruirati svoj stručni rukopis na kojem je radio u prijeratno vrijeme, a koji su mu pri dolasku u “kamp” oduzeli. Nakon oslobođenja iz logora i povratka u rodni Beč napisao je knjigu od svega tridesetak stranica kojoj je izvorno dao naziv – Zašto se niste ubili? U knjizi ne donosi povijesne činjenice o stradanju Židova u koncentracijskim logorima, već razvija treći bečki pravac, nakon Freudove analize i Adlerove individualne psihologije – logoterapiju. Logoterapija je psihoterapija usmjerena na liječenje smislom. Odnosno, na svojem primjeru, svojem iskustvu u zarobljeništvu Frankl donosi psihološke poveznice i zaključke kako su zarobljenici koji su dali smisao svojoj patnji, odnosno koji su pronalazili smisao u svakom danu uspjeli preživjeti strahote koncentracijskih logora. Kasnije razvija logoterapiju i primjenjuje je s osobama koje su kao i on preživjele razna traumatska iskustva ili su ih u životu doživljavala u obitelji kroz različite kronične bolesti, pa sve do pokušaja suicida. Viktor Frankl ostavio je nemjerljiv pečat na razvoj psihologije stoga je logoterapija u Europi i Južnoj Americi vrlo cijenjena. Logoterapeutom se postaje kao i terapeutom ostalih psiholoških pravaca – nakon završenog studija psihološkog ili društvenog smjera upisuje se četverogodišnja edukacija.

Mama, ne vidim nebo

U digitaliziranom vremenu u kojem se svijet vrti oko malih zaslona – i doslovno i preneseno – Ani je započela krvav rad. Tijekom višegodišnje potrage, marljivo proučavajući brojne izvore s početka 1990-ih, u emotivno teškim susretima s preživjelom rodbinom i prijateljima smrtno stradale djece te novinarima, inspektorima za ratne zločine i svećenicima, došla je do zastrašujućih podataka. Na vukovarskom su području od ljeta 1991. do proljeća 1992. od zločinačke ruke smrtno stradala 33 djeteta. Rezultat Anina rada dva su izdanja knjige Mama, ne vidim nebo, objavljena 2020. i 2021. u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu. U knjizi su kronološki poredane precizno sastavljene priče, upotpunjene sačuvanim fotografijama, obično nasmijanih lica. Neke obitelji, nažalost, nisu uspjele sačuvati, a neke ni snimiti, barem jednu fotografiju. U tih su nekoliko mjeseci na malom području ugašena 33 mlada života: od nekoliko sati stare Antonije, kojoj su roditelji tek 1994. istog dana izvadili i rodni i smrtni list, do mladića Tomislava, kojeg je sedam dana dijelilo od punoljetnosti. Ani je neumorno pisala o djeci koja nisu stigla odrasti. Tijela neke od njih još uvijek nisu ni pronađena ni identificirana, puno je roditelja preminulo. Ani je ubijene, poginule i nestale, različitih narodnosti i vjeroispovijesti, približila nama živima i ostavila važnu zadaću: govorimo i pišimo o njima, obiđimo u tišini njihova posljednja počivališta širom Hrvatske, od mjesta u kojima su odrasli, Vukovara, do mjesta u kojima su obitelji našle novi dom. Budimo poput članova njihovih obitelji, koji obilazeći grobove čuvaju spomen za sva vremena.

Pogovor prvom izdanju knjige napisao je Nenad Barinić Nenoos – otac četvero djece, hrvatski branitelj, umirovljeni policijski službenik, crtač fotorobota, zaštitar prirode i bajker, čovjek koji više od 20 godina istražuje sudbine zatočenih i nestalih. O Nenadu Bariniću već smo pisali u Hrvatskom vojniku (Naš prijatelj Haš, HV br. 643), predstavljajući njegov strip-album Vukovar: Haš posvećen nestalom prijatelju hrvatskom branitelju Mladenu Čupiću-Hašu. Svoj obol dala je i Vukovarka, književnica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić. Oba je izdanja Anine knjige slikovnim prilozima osnažio i oplemenio, približavajući čitatelju svu težinu priče, njemački ilustrator Vladimir Köter. Drugo izdanje, osim što je dopunjeno, donosi i tekstove dvojice inspektora za ratne zločine – Vladimíra Dzura i Vladimira Šaririja, te pogovor fra Ivice Jagodića. Ani Galović ističe kao iznimnu vrijednost i čast što je u drugom, dopunjenom izdanju sudjelovao Vladimír Dzuro, inspektor za ratne zločine i kriminalist iz Češke Republike, koji je kao član tima haškog suda radio na ekshumaciji masovne grobnice Ovčara kao i na uhićenju i privođenju pravdi Slavka Dokmanovića te bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.

Ni danas, nakon više od 30 godina, većina počinitelja nije odgovarala za svoja nedjela. Neki slobodno hodaju, neki nisu ni dostupni. Obitelji čekaju pozive sa sudske medicine. Sjećanja i poneka fotografija jedino su što im je od djece ostalo. Prihvatili ste se zahtjevne i duge zadaće. Kako je sve počelo? Što vas je motiviralo u tom psihički i fizički napornom istraživanju te u radu općenito?

Istraživanjem i pisanjem o manje poznatim temama Bitke za Vukovar bavim se godinama. O bitki možete pisati iz raznih aspekata, iz perspektive branitelja, stanovnika, dragovoljaca, liječnika, neprijateljskog vojnika, dok o stradanju djece možete pisati samo na jedan način, tražiti što više činjeničnih okolnosti. Upravo spoznaja da o stradaloj vukovarskoj djeci, mojim vršnjacima, starijima i mlađima ne znam koliko bih htjela te da te informacije nisu još uvijek detaljno obrađene, ponukala me na istraživanje. Na kraju uvijek pomislim, danas bismo možda bili radni kolege, prijatelji ili rodbinski vezani, možda i ne bismo, ali iznad svega, iza svakog stradalog djeteta nije morala biti sudbina baš tog imena i prezimena, jednostavno – mogla sam to biti ja. Imala sam svega šest godina 1991. i jesen te godine trebao je obilježiti polazak u prvi razred, no dio njega provela sam kao i druga djeca, u podrumu.

Knjiga kronološki prati datume stradanja ubijene, poginule i nestale djece od početka bitke u kolovozu 1991. sve do lipnja 1992. godine. Ispod njihova imena navedeno je mjesto ili dio grada u kojem su tada živjeli, tj. mjesto gdje su stradali, odnosno gdje su posljednji put viđeni. Djeca su hrvatske, mađarske, ukrajinske, te srpske nacionalnosti, iz mješovitih brakova, i katoličke, grkokatoličke, pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti. Spomenuta djeca žrtve su eksplozivnih naprava, granata i posljedica teškog ranjavanja, ubijana egzekucijama u obiteljskim domovima, u dvorištu logora, na masovnim stratištima, u pokušaju proboja, oteta i odvedena te strijeljana u šumarcima.

Javnosti je tek odnedavno poznato da su na masovnom stratištu Ovčara strijeljana čak trojica dječaka: šesnaestogodišnji Igor Kačić te sedamnaestogodišnjaci Dragutin Balog i Tomislav Baumgertner, dok je istog dana u pokušaju proboja kod Marinaca ubijen četrnaestogodišnji Igor Černok. U prosincu 2021., nakon 30 godina na vječni počinak ispraćen je sedamnaestogodišnji Jovan Josip Krošnjar, koji je nakon sloma obrane grada odvojen od majke u koloni civila i mučki ubijen na Drvenoj pijaci s još šestero branitelja. Za tijelima šesnaestogodišnjeg Igora Balaža i Siniše Rajkovića te sedamnaestogodišnjeg Ivana Barbarića još uvijek se traga… U Petrovcima nedaleko od Vukovara od jedne granate prilikom okupacije mjesta ubijen je tek petogodišnji ukrajinski dječak Boris Vaselek, u Čakovcima u obiteljskoj kući s majkom je strijeljan jedanaestogodišnji Josip Kovačić. U vukovarskom naselju Olajnici od iste granate poginuli su bratići jedanaestogodišnjaci Mario Kolarić i Darijo Pejić. U Borovu naselju prilikom primirja ubijen je sedamnaestogodišnji Stevo Gegić, kao i maleni šestogodišnji Dalibor Černok. Đorđe Vidaković bio je dječak od tek trinaest godina kada je ubijen na Lušcu; dan prije u masovnom strijeljanju ubijeni su četrnaestogodišnji Josip Bandić i petnaestogodišnji Antonio Vidaković, prijatelji iz ulice… Popis je beskrajno tužan i težak.

Nevjerojatna su mučka ubojstva počinjena 1992.: malene četverogodišnje Martine Štefančić u Borovu Selu ili pak braće Pakšec, Darija koji je imao 15 i Damira tek 12 godina starog, s vukovarskog Sajmišta, koji su s roditeljima strijeljani i bačeni u bunar. Valja spomenuti i Franju Matijevića, koji je također ubijen s ocem i majkom u šumarku nedaleko od mjesnog groblja u Mohovu kraj Iloka. Obitelj Matijević doslovno je oteta iz svojeg doma u Kukujevcima u Vojvodini te prisiljena na zamjenu kuća jer im kao Hrvatima nije bilo dopušteno ostati u svojem domu. Dvojica starije braće bili su branitelji Vukovara: Anto i Nikola, koji je poginuo braneći Borovo naselje u kolovozu 1991. godine.

Za vrijeme Bitke za Vukovar 1991. devet majki ubijeno je sa svojom djecom, pet očeva poginulo je braneći svoj grad ili su strijeljani na masovnim stratištima. Antonija Zeko, Ivan Kljajić i Matej Aleksander najmlađe su žrtve srpske agresije, JNA i srpskih paravojnih formacija. Kada bismo zbrojili njihove godine, ne bismo došli do četiri godine života. Od svega navedenog samo za zločin na Ovčari, tri spomenuta strijeljana dječaka, i ubojstvo braće Pakšec postoje sudske presude. I to u Republici Srbiji s obzirom na to da su počinitelji tih monstruoznih djela bile – iste osobe. Niti za jedno drugo stradanje djece u Vukovaru ne postoji optužnica, a kamoli presuda.

 Izložba Stradala djeca u Domovinskom ratu u Vukovaru

U Pastoralnom centru sv. Bone u Vukovaru u veljači 2021. otvoren je stalni postav izložbe Stradala djeca u Domovinskom ratu u Vukovaru. Na fotografijama s otvorenja, čiji je autor Miroslav Šlafhauzer, emocije nazočnih govore jedino kroz oči, odnosno pogled tihih, tužnih i zamišljenih ljudi uprt nekamo daleko. Bilo je to vrijeme pandemije, lica su bila pod zaštitnim maskama, ali s mislima i težinom tri desetljeća neodvojenom od srca.

Predstavljajući postav, župnik Župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru fra Ivica Jagodić rekao je kako proizlazi iz vaše knjige Mama, ne vidim nebo. Kad ste počeli surađivati s fra Ivicom? Kakve dojmove nosite s otvorenja?

Velika mi je čast i ponos surađivati s fra Ivicom. Godinu dana prije izlaska prvog izdanja Mama, ne vidim nebo u dvorištu Franjevačkog samostana i Župe sv. Filipa i Jakova postavio je spomen-obilježje svim žrtvama Bitke za Vukovar, civilnim i vojnim, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Na staklenim pločama nalaze se imena 2717 žrtava. Među njima su i imena djece o kojima sam pisala. Ubijena, poginula i nestala djeca su nas, rekla bih, spojila. Željela sam da osim knjige imaju i dostojanstveno mjesto sjećanja u svojem gradu, a gdje bi moglo biti više od blizine Dunava i blizine molitve. Tako smo došli na ideju o stalnom postavu izložbe, gdje posjetitelji mogu vidjeti u kratkim crtama kronološkim redom stradanja informacije, fotografije te crteže ilustratora Vladimira Kötera. Ilustracije su impresivne s obzirom na to da su crtane isključivo prema opisima događaja svjedoka i članova obitelji. Otvorenje je bilo vrlo potresno jer je to prvi put da su se roditelji i preživjeli članovi obitelji, braća i sestre koji su izgubili svoju djecu, braću i sestre neovisno o nacionalnoj pripadnosti našli zajedno, povezani teškom tragedijom, nakon 30 godina.

Nakon izložbe, u Petrovcima nedaleko od Vukovara, na inicijativu branitelja mjesta i grkokatoličkog župnika vlč. Vladimira Sedlaka otvoreno je dječje igralište u znak sjećanja na Borisa Vaseleka, dok su u Splitu članovi Torcide oslikali zid posvećen ubijenoj vukovarskoj djeci.

Hrabri mali veliki ljudi

Na temelju susreta i rada s djecom oboljelom od malignih bolesti i njihovim obiteljima Ani Galović objavila je 2019. zbirku kratkih priča Dječak koji je volio prozore. Posvetila ju je svojim ćelavcima, djeci kojoj je zbog terapije otpala kosa, ali čije krupne oči upijaju sve oko sebe. Djeci koja provode dane i mjesece u izolaciji, iza nekoliko zatvorenih vrata, a kad iziđu iz bolnice beskrajno se raduju običnoj šetnji, razgovoru ili palačinkama. Koliko god teške, priče odišu optimizmom. Život u njima nije crno-bijel, nego nešto sasvim ljudsko. Ani je na zanimljiv način u jednu od priča ukomponirala i e-mail oboljelog, koji potpuno iskreno o sebi govori ne kao o osobi koju je onkološka dijagnoza odredila i usput joj skinula one ne baš pozitivne osobine nego kao o običnom, svakodnevnom čovjeku. O težini suočavanja sa smrću bliske osobe, sa samim sobom i životom za koji se čini da je izgubio smisao govori priča Slon u sobi. Slon je tu metafora za svu težinu s kojom se obitelj nosi, toliku da se preminulog više ne spominje, a sve što podsjeća na njega obavijeno je bolom i odmicanjem.

U zadnjih se nekoliko godina, u odnosu na ranije, puno više govori o onkološkim bolestima. Možemo dodati da je i vaša knjiga Dječak koji je volio prozore doprinos tome. Postoje i brojne udruge, širom Hrvatske organiziraju se različite dobrovoljne akcije te sportska događanja. Koliko je u liječenju važan pozitivan pristup?

Pozitivan pristup vrlo je važan, no da bismo do njega došli, treba razumjeti onkološki svijet. Zapisivanje svakodnevice s pedijatrijske onkologije, te kroz osobna iskustva koja sam stekla za vrijeme bolesti mojeg oca i prijateljice iz klupe u srednjoj školi bio je i motiv. U vrijeme kada sam živjela svoja iskustva prije dvadesetak i više godina, nije bilo udruga, organizacija, dobrovoljnih akcija, interneta, grupa podrške ni prilagođenih tekstova i sadržaja za pomoć ili podršku ni oboljeloj osobi, ni njezinoj obitelji. Želja mi je bila zapisati svoja iskustva te dati jedan drugačiji pogled kroz prozor na onkološki odjel, o kojem većina ljudi ima pojedine predrasude. Biti podrška oboljeloj osobi, bilo odrasloj ili djetetu, vrlo je stresna i teška situacija. Možda najviše u svojoj nepredvidivosti, u koju treba prilagoditi svakodnevni život, posao, obveze, ostale članove obitelji, ali i veliku brigu za vlastito psihičko, mentalno i duhovno stanje. Logoterapija mi je puno pomogla i u ovom segmentu jer sam upravo diplomirala na temu psihologije crteža djeteta oboljelog od maligne bolesti i nekih logoterapijskih naznaka. Dječak koji je volio prozore zbirka je kratkih priča o načinu nošenja sa svakodnevicom kada dijete oboli od maligne bolesti. Njima sam htjela na neki način odgovoriti na pitanja koja su mi prijatelji postavljali o tome “što se događa iza zatvorenih vrata”, ali i pokušati pružiti podršku bilo kome tko se trenutačno susreće sa sličnom situacijom, kao što sam to i sama prolazila. Nažalost, za djecu s onkoloških odjela čujemo većinom iz medija kada zablistamo i pomognemo financijski, a zapravo imate cijeli jedan svijet događaja koji se odvija, a o kojem ni ne slutimo. Stoga se teme priča protežu od samog opisa pedijatrijskog onkološkog odjela, načina prihvaćanja postavljene dijagnoze, promjene načina života koju obitelji prolaze u toj situaciji, bratskih odnosa, prijateljstava koja na odjelu ne poznaju ni nacionalnu ni vjersku pripadnost ni materijalno stanje.

Priče koje opominju

Ruka, napisana u srpnju 2019., finalistica je 7. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor. Priča Sedmorica posvećena je braniteljima zarobljenim i strijeljanim pri pokušaju proboja 17./18. studenog 1991. nedaleko od Vukovara. Njihova tijela do danas nisu pronađena. Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru u studenom 2019. priči Sedmorica dodijelio je Plaketu za osvojeno 1. mjesto na Petom natječaju za kraće prozno djelo o hrvatskom Domovinskom obrambenom ratu. Pohvaljena priča Štrikov za Sašu iz 2021. finalistica je 22. Natječaja za najbolju kratku priču “Zlatko Tomičić”, u organizaciji Književnog kruga Karlovac.

Priče su pisane u prvom licu, pripovjedač je sudionik događaja, isprepliću se mašta i zbilja, protkane su brojnim dijalektizmima. Tema svih je smrt. Kako ste se uživjeli u tešku ulogu pripovjedača?

Uvijek zamišljam situacije o kojima mi sugovornici govore i pažljivo slušam svaki detalj. Kada slušate majku koja se pred vama lomi opisujući trenutak kada joj je dijete preminulo na rukama ili kada ga je mrtvog i nesahranjenog morala ostaviti… Kada slušate prijateljicu, tada mladu djevojku, koja je prije vukovarskog proboja skinula svoje čizme i dala ih trudnici, a sama u broju prevelikima jedva preživjela onu studen s vrećicama šećera u džepu. Kada slušate priče suboraca o smrtima koje su im bljeskale pred očima, logorašima koji su danima i mjesecima mučeni i maltretirani. Bliskim članovima obitelji koji su grlili komadiće tkanine nakon ekshumacije i identifikacije svojih najmilijih. Teško je ne suosjećati… s najvećim poštovanjem. Sva iskustva opisana su u spomenutim pričama.

Zenge

Žute čizme zenge jedan su od simbola vukovarskih branitelja. Premda poslovica kaže: Čizma glavu čuva, u Domovinskom ratu zbog njih se glava gubila. Ironijom ili zlim spletom sudbine upravo su žute čizme proizvedene u Borovu bile tijekom okupacije Vukovara jedan od razloga zbog kojih su hrvatski branitelji trpjeli strašna zlostavljanja.

Vaš blog o stradanju Vukovara nosi naziv Žute čizme. Kad ste ga počeli pisati?

Žute čizme počela sam pisati još 2014. godine. Razgovarajući s mnogim poznanicima i prijateljima iz Vukovara silno sam željela zapisati što su mi rekli, a što nigdje nisam mogla pronaći. Tada još nije bilo toliko portala s dnevnim vijestima o Domovinskom ratu, pogotovo Bitki za Vukovar. Željela sam čitateljima koji možda ne znaju toliko o bitki približiti sve njezine segmente: od branitelja, dragovoljaca, pitanja nestalih i ratnog zločina, Veleprometa, Ovčare, Borova naselja, Borova, Mitnice… do načina života koji se odvijao u podrumu punih 87 dana. Sve ono neispričano iz vukovarske bolnice kroz riječi njezinih djelatnika i ranjenika, što su prošli i djelatnici Radio Vukovara, pekari, grobari, vatrogasci, djelatnici pošte… strani fotoreporteri i novinari. Indikativno je kako je dio njih – nosio žute borovske čizme.

Bavite se, uz ostalo, i pedagoškim radom. Koliko danas mladi znaju o Domovinskom ratu i Bitki za Vukovar? Unatoč tomu što ste angažirani na brojnim područjima, imate li u planu i neke nove teme i istraživanja?

Mislim da mladi itekako znaju i da su zainteresirani za našu nedavnu povijest i Domovinski rat općenito. To pokazuje i rijeka mladih koja se svake godine slije u Vukovar na Dan sjećanja 18. studenog. Što se školskog sustava tiče, mogu reći samo prema onom što znam od svojih prijatelja predmetnih profesora povijesti – da interes postoji. S druge strane, često me pitaju smatram li kako bi knjiga Mama, ne vidim nebo trebala biti u školskoj lektiri. Odgovor je uvijek isti – ne smatram, ne mislim i ne bi. Školska lektira ima svoju svrhu: razvijati učenikovu kulturu čitanja, književni ukus, čitalačke sposobnosti, jezična i stilska prepoznavanja u tekstu, upoznavanje književne umjetnosti. Za sve navedeno postoje autori koje smo i sami čitali za vrijeme obrazovanja. Većina nas nije voljela lektiru, pa tako i sama jer sam smatrala kako sam prisiljena čitati ono što ne razumijem dok nisam shvatila da je i to – učenje. Koliko mi je poznato, Mama, ne vidim nebo dobila je svoje minute u sklopu satova povijesti, psihologije, etike i vjeronauka – naglasila bih i katoličkog i pravoslavnog, na što sam neizmjerno ponosna. Što se tiče istraživanja i pisanja, u tijeku je rad na zbirci kratkih priča iz Domovinskog rata te i dalje tema stradale djece. Iako sam mislila da s tom temom neću nastaviti nakon Mama, ne vidim nebo, teško se i emotivno distancirati pa je dosad objavljeno desetak sudbina stradale djece od Osijeka, Bizovca, Daruvara, Petrinje, Zadra, Splita i Dubrovnika.

U povodu 25. obljetnice Bitke za Vukovar, 15. listopada 2016. u Gradskom muzeju Vukovar u suradnji s Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti otvorena je izložba Zenge – 25 koraka. Na toj su izložbi, uz brojne fotografije, izložena i dva para žutih čizama: jednih razgaženih i izmučenih, i novih, ispod čekića, proizvedenih u obnovljenoj tvornici. Pišući prvi članak o zengama, Ani Galović citirala je ulomak iz knjige Vukovarski deveti krug, Vukovarca i hrvatskog branitelja Miljenka Miljkovića. Na kraju teksta napisala je: “I danas, hodajući šetnicom uz Dunav, ako sklopite oči i čujete vjetar, čuju se i koraci Žute čizme. Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti!”
Te su rečenice kasnije postale simbol opisa žutih čizama. Danas su zapisane u stalnom postavu Memorijalnog muzeja Domovinskog rata u Vukovaru, uz primjerak žutih čizama pukovnika Marina Ivankovića. Taj citat koristila je i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Razgovarala  Andrea Pavlić; Foto  Kristijan Kro