Prijetnje improviziranim eksplozivnim napravama

Opasnosti od improviziranih eksplozivnih sredstava nisu samo na putovima i mjestima gdje se kreću vozila, nego i na mjestima, na koje laik i ne pomišlja. Iako su to uglavnom naprave manje eksplozivne snage, također ubijaju i stvaraju nesigurnost

Ratna djelovanja su svakodnevnica već desetljećima u Afganistanu, a poznat je i kao jedna od najminiranijih država na svijetu. Sva minska polja su obilježena i u skladu s tim se obavlja razminiranje, uz sudjelovanje međunarodno zajednice, pa s te strane mine u minskim poljima nisu veliks opasnost za koalicijske snage. Ono što jest opasnost, uz napade iz zasjede ručnim raketnim bacačima, napade minobacačima, snajperskim djelovanjem itd., najčešće je primjena protuoklopnih i protupješačkih mina u improviziranom obliku, kao i improvizirane eksplozivne naprave načinjene od ostalih ubojitih eksplozivnih sredstava (topnički projektili, zrakoplovne bombe i sl.), improviziranih eksplozivnih tvari i naravno formacijskih eksplozivnih tvari. U izradi improviziranih eksplozivnih naprava pobunjeničke snage primjenjuju lukavstvo i maštu. Za vrijeme sukoba s vojskom bivšeg SSSR-a, afganistanski borci su se koristili napravama koje se aktiviraju samo na nailazak vozila s gusjenicama (tzv. selekcijsko djelovanje). Najčešće su to bile dvije limene pločice (kontakti električne mreže), koje kada preko njih prođe tenk ili oklopno vozilo s gusjenicama, gusjenice aktiviraju električno kolo, čime se pali ojačana fugasa (više povezanih mina). Takve fugase se nisu postavljale svuda, već samo na mjestima gdje je procijenjeno da će se kretati kolone oklopnih vozila s gusjenicama ili kombinirane kolone (vozila s kotačima i vozila s gusjenicama). Pri tome su se birala mjesta na kojima će uništenje tenka minom izazvati zagušenje prometa i na duže vrijeme zadržati kolonu vozila.

U današnjim sukobima sve je manje vozila s gusjenicama (osim tenkova i nekih oklopnih vozila), te se samim tim i promijenila taktika i načini aktiviranja improviziranih eksplozivnih naprava, iako se pobunjeničke skupine i dalje koriste i tim načinom aktiviranja. Karakteristike zemljišta i protezanje komunikacija koje je njime uvjetovano kao i velika područja bez putova, omogućavaju pobunjenicima postavljanje improviziranih eksplozivnih naprava. Zašto samo putovi? Visoke planine sa strmim padinama, tjesnaci, vijuganje putova rubovima provalija i sl. otežavaju kretanje postrojbi (osobito oklopno – mehaniziranih), kao i kretanje van putova zbog postojanja presušenih korita planinskih potoka, velikog kamenja i td.(za savladavanje takvih putova gubi se mnogo vremena), zbog čega se najčešće primjenjuje miniranje putova (ponekad i u dionicama od 10 km). Na planinskim putovima, osobito u tjesnacima, na strmim padinama, uz rub ceste i oštrim krivinama često se postavljaju jake fugase ili golo eksplozivno sredstvo. Kao osnovno punjenje improviziranih eksplozivnih naprava koriste se zrakoplovne bombe (čak i one od 500 kg), topnički projektili raznih kalibara, kao i goli eksplozivi zamaskirani u drvene sanduke, torbe, metalne kutije, vozila i td.

Miniranje se obično obavlja noću i najčešće na kolniku, pa je najveća opreznost potrebna u ranim jutarnjim satima. Prije procesa miniranja (obično dan ili više dana prije prolaska konvoja) također noću, se izvode neophodni pripremni radovi. Npr. na pojedinim dionicama puta izrađuju se udubljenja u gornjem stroju kolnika, a ispod njega mali rovovi za postavljanje fugasa, od kojih se povlače provodnici za aktiviranje mina (fugasa). Sve se to brižljivo maskira, a na uzvišenjima i drugim pogodnim mjestima uređuju se zapovjedna, promatračka i paljbena mjesta. Takve pripreme omogućavaju brzo postavljanje eksplozivnih naprava i fugase čim se uoči približavanje konvoja, a i za vrijeme prolaska, koristeći za to, na ovakvim putovima dosta velike razmake između postrojbi i vozila. Postavljene eksplozivne naprave se vješto maskiraju prema okolini i po pravilu se brane vatrom. Osnovna prednost fugase u odnosu na samu eksplozivnu napravu je njeno snažno eksplozivno punjenje, čija eksplozija može onesposobiti tenk ili drugo oklopno vozilo. No u toj prednosti je i osnovni nedostatak fugase: što je fugasa veća, teže se postavlja i maskira. Upravo zbog toga se fugase znatno rjeđe koriste, a težište je na improviziranim eksplozivnim napravama i protuoklopnim minama (s dopunskim upaljačima). Zbog raznih vrsta protuoklopnih mina koje se mogu naći u svakom kriznom području, razne su i mogućnosti njihovog postavljanja kao i improviziranja. Npr. neke protuoklopne mine imaju pneumatski upaljač koji se aktivira ili manje dugotrajnim djelovanjem proračunskog opterećenja, što znači da se pri prvom prolasku oklopnog ili bilo kojeg drugog vozila iznad mine u poklopcu upaljača ne stvara dovoljan pritisak za njeno aktiviranje, nego tek kasnija opterećenja stvaraju potreban pritisak, nakon kojeg nastaje eksplozija. Protivnik to koristi da bi produžio prirodni rok usporavanja. U donjem dijelu ležišta za minu izrađuje se specijalno konusno ležište (dodatni slobodni prostor) za upaljač. Kada preko mine prođe neko borbeno vozilo, njezino tijelo, oslanjajući se o dno ležišta usporava kretanje nagaznog poklopca, pa se pritisak neophodan za aktiviranje mine stvara postupno. Na taj način se objašnjava eksplozija u sredini konvoja, tj. kada put smatra sigurnim. Naravno, to je jedan od načina aktiviranja eksplozivne naprave na putovima, uz aktiviranje putem signala mobitelom, a sve više se primjenjuju i moderni načini aktiviranja kao npr. IC zrakama. Koliko je lukavstvo bitno u funkciji iznenađenja govori i primjer kada autor postavljanja nakon postavljene eksplozivne naprave, mjesto na kojem se nalazi eksplozivna naprava pospe prašinom i preko tog mjesta improviziranom osovinom s kotačima prijeđe preko eksplozivne naprave, ostavljajući trag prolaska vozila iznad eksplozivne naprave, a sve u svrhu zavaravanja žrtve, odnosno stvaranja dojma sigurnog prolaza.

U pravovremenom otkrivanju različitih vrsta improviziranih eksplozivnih naprava i formacijskih eksplozivnih naprava puno pomažu psi, obučeni za detekciju eksploziva. Većina eksplozivnih naprava, osim improviziranih eksplozivnih naprava načinjenih od topničkih projektila, zrakoplovnih bombi i ostali ubojitih sredstava sa velikom količinom čelika, nemoguće je otkriti detektorom mina, ali je u takvim eksplozivnim sredstvima sasvim dovoljno eksploziva da ih mogu otkriti psi. Pošto su mašta, lukavstvo, a samim tim i inteligencija afganistanskih boraca glavne odlike, tako se i tome suprotstavljaju na najbolji mogući način. Da bi eliminirao miris eksploziva, umotava se eksplozivno punjenje u gumirana pakiranja ili postavlja naprave na veće dubine. Postavljanjem na veće dubine osigurava aktiviranje tek nakon nekoliko prelazaka vozilima preko nje, što se navodi kao prednost, no mana je ta da se može dogoditi da se aktiviranje eksplozivne naprave uopće ne dogodi. Za neutraliziranje mirisa eksploziva koriste najčešće postupke razbacivanja ispaljenih čahura, polijevanjem zemlje solnom kiselinom, rabljenim strojnim uljem, kerozinom i sl.

Kada se do improviziranog ubojitog sredstva ili formacijske mine ipak dođe, odnosno kada se uspješno otkrije, treba obratiti pažnju na tzv. sekundarno punjenje koje je postavljeno ispod ili bočno od improviziranog ubojitog sredstva ili mine, koje se najčešće aktivira direktnom akcijom palitelja mine, da bi uništili timove koji su otkrili minu, a koji rade na njenom onesposobljavanju ili pak tu napravu ostavlja kako bi sa njom uništio jedno od borbenih vozila koje će tu kasnije proći. Sekundarno punjenje se u mnogo više slučajeva aktivira od strane palitelja ili sustavom tempiranja nakon neke od eksplozija, kada se stvori dojam da je eksplozija odradila svoje, odnosno da tu više nema opasnosti, pa se timovi za uviđaj i čišćenje okupe na mjestu incidenta čime stvaraju idealnu metu za još veći i bolji učinak eksplozivne naprave na jednom mjestu, odnosno aktivira se sekundarna eksplozija. Iako se sve više obraća pažnja upravo na tu vrstu opasnosti, uvijek treba razmišljati da ona osoba koja je postavila eksplozivnu napravu dobro zna što čini.

Opasnosti od improviziranih eksplozivnih sredstava ne nalazi se samo na putovima i mjestima gdje se kreću vozila, nego i na mjestima, na koje laik i ne pomišlja. Iako su to uglavnom naprave manje eksplozivne snage, također ubijaju i stvaraju nesigurnost. Skrivene u različite oblike ambalaže svakodnevne potrošnje (kanistri, bačve, vreće, različite kutije i sl.) čine izrazitu opasnost, pogotovo u trenucima opuštanja i nepažnje. U skupinu improviziranih eksplozivnih naprava svrstavaju se i auto – bombe (bilo da su u funkciji čekanja mete ili praćenja mete: bombaši samoubojice) velike razorne moći, koje se u svakom slučaju ipak smatraju najvećom opasnošću.

Još će dugo vremena eksplozivne tvari i ubojite eksplozivne naprave, biti glavna prijetnja koalicijskim snagama kako u Afganistanu tako i u drugim kriznim područjima, što govori da treba stručno, a i vremenski posvetiti puno više pozornosti njihovom osposobljavanju za učinkovito suprotstavljanje navedenim prijetnjama.

Zvonko KRAJINOVIĆ