U prethodnom broju Hrvatskog vojnika navedeni su isječci iz dnevnika Borisava Jovića koji upozoravaju na razmjere jugoslavenske krize početkom 1990. i na suradnju srbijanskog i vojnog vrha, mimo kolektivnog Predsjedništva SFRJ, kao i na sazrijevanje njihove odluke o ratnoj opciji i presudnu ulogu JNA u tom procesu. U jednom od odlomaka Jovićeva dnevnika, napisanog 3. travnja 1990., navedena je “neophodnost političkog razgovora o budućnosti Jugoslavije, koji bi se morao odmah započeti da bismo izbegli građanski rat“. Takvi, službeni razgovori svih šest predsjednika republika tadašnje Jugoslavije, sudbonosni zato što nisu završili pozitivnim odlukama, uslijedili su godinu dana poslije, nakon što su u republikama održani izbori. O tome je u svojoj disertaciji Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata pisao Roman Domović. Isti autor je skraćeni prikaz i analizu transkripata sa sastanaka šestorice predsjednika objavio u znanstvenom članku Stajališta predsjednika republika i predsjednika predsjedništava republika o ustavno-pravnoj krizi SFRJ na pregovorima od ožujka do lipnja 1991. (časopis National security and the future, svezak 14, broj 3-4, rujan 2013.). U ovom i idućim brojevima navest će se dijelovi spomenutih transkripata.

Tijekom 1991. održano je šest sastanaka predsjednika republika bivše Jugoslavije s ciljem pronalaska rješenja za nastalu ustavno-pravnu krizu. Svakom sastanku domaćin je bio predsjednik jedne od šest republika: 28. ožujka 1991. u Splitu (Hrvatska), 4. travnja 1991. u Beogradu (Srbija), 11. travnja 1991. u Brdu pri Kranju (Slovenija), 18. travnja 1991. u Ohridu (Makedonija), 29. travnja 1991. u Cetinju (Crna Gora), 6. lipnja 1991. u Stojčevcu kod Sarajeva (Bosna i Hercegovina).

Prvi sastanak: 28. ožujka 1991. – Split, vila Dalmacija
U uvodnom govoru predsjednik Tuđman rekao je da se na tom sastanku ne mogu donijeti neka konačna rješenja, ali se od sudionika sastanka očekuju razborite odluke te najava mogućnosti rješavanja teškoća u smislu osiguranja slobode i mira za narode i republike koje predstavljaju. Također je rekao da su bili na rubu građanskog rata i oružanih intervencija, da su to bila pretjerivanja nekih ljudi u zemlji i svijetu, ali da su još uvijek suočeni s mogućnošću najgorih rješenja te je izrazio vjerovanje da će sastanak poslužiti kao jedan preokret u smislu ”da će i našim ljudima, našim narodima, pa i svijetu nagovijestiti odlučan zaokret u smislu demokratskog rješavanja jugoslavenske krize“. Još je rekao da je „iz dosadašnjih rasprava proizašlo da je opstanak jugoslavenske zajednice u postojećim okvirima međunarodno priznatim i državnim okvirima moguć jedino u slučaju ako nađemo dogovor u Savezu suverenih republika“.
Slobodan Milošević pokušao je preusmjeriti glavnu temu sastanka na rješavanje ekonomske krize u Jugoslaviji kao preduvjeta za stvaranje ”normalnog ambijenta“ za predviđene sastanke. U svom izlaganju, Milošević je govorio o ”krahu postojećeg ekonomskog koncepta“, tj. ”stanju ekonomske katastrofe“ u kojoj se nalazi Jugoslavija, a u koju ju je uvela ”pogrešna politika koju vodi Savezna vlada“. Pritom je naveo podatke za 1990. i dio 1991. iz kojih se vidi kakvo je ekonomsko stanje tada vladalo u Jugoslaviji, a koje će Republika Hrvatska osamostaljivanjem naslijediti:
– 1990. godina: inflacija je 130%, odnosno 10 puta veća od planirane, pad društvenog proizvoda je 7.5%, pad proizvodnje 11%, recesija je veća nego ikada u posljednjem desetljeću, svi oblici potrošnje su iznad svih projekcija, ni jedan važan postulat ekonomske reforme nije se realizirao, priljev inozemnog kapitala potpuno je izostao, ostvarena stopa izvoza je 12.5, a uvoza tri puta više, odnosno 37.9, trgovinski deficit najveći je u posljednjih 11 godina – 4 milijarde i 670 milijuna dolara u jednoj godini, deficit tekuće platne bilance 2 milijarde i 664 milijuna dolara, devizni priljev građana ima saldo od minus milijardu i 420 milijuna dolara, a u 1989. je bio plus milijardu i 478 milijuna dolara, ostvaren je pad bruto investicija od 7%, ostvareni gubici u privredi i bankarstvu veći su od vanjskog duga Jugoslavije koji iznosi 17 milijardi i 791 milijun dolara, ostvaren je potpuni raspad financijskog i bankarskog sustava, potpuno je suspendirano ili ograničeno tržište na pojedinim sektorima privrednog života, poljoprivreda je dovedena do potpunog kolapsa jer je izvršen enorman uvoz poljoprivrednih proizvoda za oko 2 milijarde dolara, a istovremeno je na zalihama u Jugoslaviji preko milijardu i 100 milijuna dolara poljoprivrednih proizvoda, unutrašnja konvertibilnost dinara potpuno je pala pa građani ne mogu podizati devize u bankama.
– Projekcije za 1991. su: pad društvenog proizvoda za 10%, pad industrijske proizvodnje za 15%, pad izvoza za 9 do 10%, pad uvoza 11.7%, pad deviznih rezervi za 956 milijuna dolara, planirani deficit tekuće platne bilance je minus milijardu i 586 milijuna dolara, visoka eskalacija porasta nezaposlenih.
– Rezultati za prva tri mjeseca 1991. gori su od projekcija: pad industrijske proizvodnje je preko 23%, pad deviznih rezervi za 908 milijuna dolara, a daljnje predviđanje za 6 mjeseci je 2 milijarde dolara, totalna akceleracija raspada financijskog i prirodnog sustava u zemlji, kolaps deviznih rezervi i deviznih plaćanja prema inozemstvu, inflacija raste i predviđa se da mora preći stopu od 200 posto.
Zaključio je da ”iz svega proizlazi da predviđena projekcija za 1991. godinu i ostvarena kretanja do 20. ožujka vode u potpuni kolaps i bankrot privrede Jugoslavije i nesagledive socijalne posljedice po građane Jugoslavije“. Ovi podaci Miloševiću predstavljaju ”prvu branu u stvaranju nekog osnovnog ekonomskog i socijalnog ambijenta“ u kojem bi se ”imalo osnovne uvjete da se uopće može razgovarati o svim drugim političkim stvarima“. On misli ”da bi bilo dobro da prvo razmotre te uvjete“, a onda „da razgovaraju o svim pitanjima koja svi zajedno smatraju da dolaze u obzir“ tj. pokušati ”stvoriti jedan izdržljiv ekonomski i socijalni ambijent u kojem se uopće može rješavati jugoslavenska kriza“.
Predsjednik Tuđman nakon toga je rekao da je ove podatke dao na uvid svojim gospodarskim stručnjacima koji kažu da je što se Hrvatske tiče situacija u mnogo čemu još i teža. Unatoč tome, predložio je da se ide predviđenim redom jer iako su to ”bitna pitanja za sadašnje prijelazno razdoblje, drugačiji će odnos prema problemu Vlade, Predsjedništva, Savezne skupštine, Armije itd. ipak biti u ovisnosti o načelnom dogovoru, da se sporazumijemo, da idemo na savez i kakav savez, znači u tom smislu da postignemo načelni dogovor“.
Nakon toga za riječ se javio Kiro Gligorov i osvrnuo na sastanak u Karađorđevu rekavši da je dobio priopćenje s bilateralnog sastanka Tuđmana i Miloševića na kojem se razmatralo smjenjivanje Vlade te određeni ekonomski potezi. Gligorov misli da ”nije bilo uputno da se u priopćenju s bilateralnog sastanka upravo to daje međunarodnoj i svjetskoj javnosti kao praktično jedna konkretna stvar koja je zapisana u tom priopćenju“. Rekao je, najavivši još mnogo bilateralnih i drugih razgovora i sastanaka, i da pledira da se ne čine takve stvari jer ”da treba voditi računa da stvari koje imaju veliki značaj i utjecaj na ukupnu situaciju i koje se tiču svih“ ne bude protumačeno kao da drugi praktično nemaju izbora jer su se dvije najveće republike već u tome sporazumjele i zauzele stav. U njegovu daljnjem izlaganju sastanak u Karađorđevu više se ne spominje, dakle ne spominje se ni navodna podjela Bosne i Hercegovine. U cijelom transkriptu nitko od šest predsjednika Republika ne spominje podjelu Bosne i Hercegovine ni u kontekstu sastanka u Karađorđevu, ni u bilo kojem drugom kontekstu, niti osuđuje održavanje toga sastanka.
Predsjednik Tuđman ponovno je preuzeo riječ i zamolio da se razgovara o gledištima na izlaz iz državno-političke krize u smislu budućeg ustrojstva jugoslavenske zajednice jer je problem krize Vlade toliko složen da bi se o njemu moglo raspravljati danima, a da se onda ne spomene taj bitan razlog sastanka. Predložio je da se posvete tome u prvom redu, a da se u tom sklopu načelno razmotri i problem Vlade u prijelaznom razdoblju.
Nakon toga govorio je Alija Izetbegović. Rekao je da su podaci o ekonomskom stanju u Jugoslaviji koje je iznio Milošević u najvećoj mjeri vjerojatno točni jer tako stoji te da nije nimalo siguran „da smjena Vlade znači automatski i sprečavanje svih ovih tendencija u privredi“. Misli da bi se diskusije o budućnosti Jugoslavije zamijenile diskusijama o Vladi i ekonomskom stanju te da ”možda ovo nije trenutak za takvu stvar“ te da treba krenuti na rješavanje pitanja viđenja buduće Jugoslavije, da se to pitanje razriješi.
Zatim je riječ uzeo Milan Kučan i rekao da treba početi kako je predložio domaćin predsjednik Tuđman, a završio Alija Izetbegović, tj. da se prvo razgovara o budućnosti zajedničkog življenja i uvjetima da bi se to ostvarilo, a onda o SIV-u i toj problematici. Istaknuo je da s tog aspekta treba zahvaliti upornosti predsjednika Tuđmana da je uzeo ulogu da bude domaćin ovog prvog razgovora te da je takva uloga nezahvalna jer su očekivanja jako velika.
Sljedeći govornik Momir Bulatović također se pridružio riječima zahvalnosti predsjedniku Tuđmanu. Založio se za kupovanje vremena stvaranjem početnih pretpostavki za stabilizaciju općih ekonomskih uvjeta u zemlji. Dakle, priklonio se stavovima Slobodana Miloševića, na što mu je replicirao Kučan rekavši da postoji rok u kojem se s njima tj. Slovenijom treba dogovoriti jer će se inače stvari rješavati jednostranim aktom. Potom je riječ preuzeo Franjo Tuđman istaknuvši da bez obzira koliko gospodarska situacija bila od egzistencijalne važnosti, prema hrvatskom stajalištu ipak se treba riješiti prvo pitanje, dakle dogovor o savezu suverenih republika ili razlazu.
Nakon toga, predsjednik Tuđman je rekao:
Ukoliko se stvari tako razviju da mi ne možemo postići dogovor o savezu suverenih republika da onda i Hrvatska donosi istovremeno odluku sa Slovenijom, a rekao sam, ponavljam i ovdje, mi smo zainteresirani zbog toga što hrvatski narod ne živi samo u Republici Hrvatskoj, živi u Bosni i Hercegovini, živi i u Srbiji i Crnoj Gori, zainteresirani smo da nađemo rješenje u okviru Saveza suverenih republika, ali ako se stvari tako razviju, da Slovenija donosi takvu odluku, a nije nikakva tajna, nego je javna tajna da za takvu odluku su Slovenci imali i poticaja iz krugova službene beogradske politike, pa među inim čak i armije jer na kraju nije slučajno što je u dane uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj teritorijalna obrana Hrvatske potpuno razoružana, a u Sloveniji ne, nikakvi tehnički razlozi nisu itd. Prema, tome, suočeni sa takvom, situacijom u kakvoj jesmo, ja ponavljam da ne bi bilo nikakvih, to ne ovisi o mojoj subjektivnoj samovolji, nego isto tako o volji Hrvatskog sabora, opće javnog mnijenja, prema tome, moramo znati da jednostranog akta o izdvajanju samo Slovenije, ne može biti.
Na izjavu da je Slovenija imala poticaj za odlazak iz Jugoslavije iz krugova službene beogradske politike i armije, nitko od ostalih sudionika sastanka nije reagirao. Uslijedila je pauza. (preuzeto od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR