U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je sadržaj transkripta drugog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 4. travnja 1991. u Beogradu, i veći dio transkripta trećeg sastanka, održanog 11. travnja 1991. na Brdu kod Kranja u Sloveniji. U ovom broju prikazat će se zaključak sastanka na Brdu kod Kranja i sadržaj prvog dijela četvrtog sastanka, održanog 18. travnja 1991. u Makedoniji na Ohridu.

Može se reći da je i treći sastanak jasno pokazao postojanje razlike među sudionicima razgovora o pitanju budućega ustroja Jugoslavije – ”savez država“ ili ”savezna država“, uz napomenu da je predsjedniku Tuđmanu bila prihvatljiva samo prva opcija – ”savez država“ ili razlaz (”razdruživanje“). U tom je kontekstu važna bila izjava makedonskog predsjednika Kire Gligorova, da oni za stolom predstavljaju republike i da se tako i zovu – predsjednici republika ili predsjedništava [republika]. Tuđman je na to rekao da bi se svi morali suglasiti s ovim što je rekao Gligorov i da treba poći od toga da su republike suverene, da su matične republike svojim narodima te da je to stvarnost koja se ne može mijenjati. Netko je na to rekao (u transkriptu nije navedeno tko) – ”ali ne u državnopravnom smislu“, pa je Tuđman odgovorio da su u državnopravnom smislu republike suverene i pozvao je okupljene da si međusobno – ”u ime demokracije, u ime svog povijesnog iskustva, u ime vremena u kome živimo“, priznaju pravo na suverenost, a ako ”ne možemo to prihvatiti, onda treba poći sa stanovišta razdruživanja“.

Nakon toga su slovenski predsjednik Milan Kučan i Gligorov zaključili da su sad ipak došli do te ključne razlike i ključnog pitanja – savez država ili savezna država, a Tuđman je rekao da ”praktično na temelju dosadašnjih razgovora vidi samo dvije solucije“, što je Bulatovića ponukalo na komentar da postoji i treća opcija – da između sebe više nemaju kontakata (poslije je rekao da je tim komentarom samo ”testirao Tuđmana“). Tuđman je na to odgovorio:

To je nemoguće, jer postoji zajednica koja formalno još postoji, a de facto jedva postoji, prema tome moramo polaziti od te situacije. Kazali smo da ne bismo produžavali i produbljivali i političku i gospodarsku krizu, moramo dati prijedloge kako da iz nje izađemo, iz političke i gospodarske krize i to brzo. Jer, to je u interesu svih. Prema tome, hoćemo li iz te situacije? Možemo se složiti da preporučimo da se putem referenduma u svim republikama to pitanje riješi. To je jedno na čemu se možemo suglasiti.

Drugo, da nema drugog, s obzirom na držanje nekih republika. To sam već rekao M. Kučanu i sada ću reći drugima, znači, što se tiče Hrvatske, ako ne postignemo sporazum o savezu suverenih država onda za nas nema druge mogućnosti. Možemo diskutirati o elementima, o sadržaju tog saveza suverenih država, ali ne možemo diskutirati o tome da to bude jedna savezna država. (…)

Tuđman je predložio da zajednica suverenih država bude po uzoru na Europsku zajednicu, a referendum o osamostaljenju da se održi u okviru svake republike. Izetbegović je rekao da je stvar u tome ide li se na saveznu državu ili savez država i da je stvar dotjerana točno do mjesta gdje se razilaze. Tuđman je predložio da se u priopćenje za javnost ubaci da su uspostavljena dva koncepta, koncept savezne države i koncept saveza država te da su svi suglasni da se to prepusti referendumu građana, što je podržao i Kučan, zaključivši da su se izoštrila dva koncepta i da o njima treba odlučivati u republikama na osnovi provedenog referenduma.

Tuđman je na kraju sastanka ponovio hrvatsko gledište, izrečeno na prethodnim sastancima:

Ja ću vam reći sada hrvatsko gledište. Mi imamo šesnaestoga sabor. I ovo, što ste vi napisali ovdje, da vas obavezuje plebiscit, nas obvezuje Ustav Republike Hrvatske. Ukoliko mi ne postignemo dogovor o savezu suverenih država, mi smo radi izlaska iz političke i gospodarske krize isto tako pred obavezom da donesemo odluku o osamostaljivanju. Prema tome, ako ostaje ovo za Sloveniju, ista ta formulacija, pozivam [se na] naš hrvatski ustav, mora ući ovdje. I to jeste činjenica, isto tako smo stavili rok do 30. lipnja.

Četvrti sastanak: 18. travnja 1991. – Ohrid

Na sastanku u Makedoniji na Ohridu podijeljen je papir koji je napravila nekompletna ekspertna grupa sastavljena od predstavnika četiriju republika (dva predstavnika Makedonije i po jedan predstavnik Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine), a domaćin Gligorov predložio je da se prvo počne s temom referenduma. Izetbegović je smatrao da to treba ostaviti za kraj, a da prvo treba razmotriti ”neka prethodna pitanja“, kao npr. ”međunarodni faktor“ i ”problemi zajednice“. Tuđman je rekao da nije za to, nego da se ide s referendumom koji bi trebalo provesti do kraja svibnja, jer je to jedina konkretna točka koju su zaključili na zadnjem sastanku. Milošević je rekao da je tekst ekspertne grupe neprihvatljiv jer ”u potpunosti zanemaruje činjenicu da Jugoslavija postoji“. Prema njegovu mišljenju, iako je tekst orijentiran na dvije političke opcije koje su dominirale u dosadašnjim razgovorima, razrješenje krize i postupak razrješenja ne može napustiti pozitivno-pravni teren i legalitet postojeće države jer ”Jugoslavija postoji, a savez suverenih država ne postoji“. Milošević smatra da ”nitko ne može na silu zadržati bilo koji narod da ostane živjeti u Jugoslaviji, ali nitko ne može na silu bilo koji narod koji živi u Jugoslaviji iz Jugoslavije izdvajati“.

Gligorov ga je pitao koje bi bile njegove sugestije za referendum, a Milošević je odgovorio da ako se uvaži međunarodno-pravni legalitet i legetimitet Jugoslavije, onda se u republikama može odlučivati samo o republikama, a ne o Jugoslaviji. Može se govoriti jedino o ”općem referendumu o Jugoslaviji koji nije isparceliran stavovima samo onih koji u republikama žive“.

Tuđman je kontrirao Miloševiću, ponovivši o tome ono što je već rekao na prethodnim sastancima:

U izlaganju predsjednika Miloševića ima jedna velika proturječnost. Kaže, mi smo za očuvanje ovakve Jugoslavije. To znači govori Srbija. Mi, recimo, Hrvatska, a mislim i neke druge [republike], mi nismo za očuvanje ovakve Jugoslavije. Ovakva Jugoslavija, kakva je po sadašnjem Ustavu, više i ne postoji i već smo konstatirali da ona prije svega ne postoji više zbog djelovanja same Srbije, zbog konstituiranja prije svega Srbije, a zatim i svega ostalog.

Prema tome, ta fraza – „mi smo za očuvanje ovakve Jugoslavije“, sadrži u sebi nešto drugo, jedan pogled na Jugoslaviju kakvu Srbija želi, a kakvu je već Srbija narušila [sadašnjim]ustavnim poretkom i sa kakvim se mi ne možemo suglasiti. Prema tome, a onda se kaže da su i za priznanje naroda na samoopredjeljenje, na izdvajanje itd., što je očita proturječnost u samom pristupu.

I treće, gospodin Milošević stalno govori, ako hoće netko da se izdvoji, a ostaje Jugoslavija, teorijski je moguće da se izdvoji svih pet republika, osim Srbije. To znači ako se sve druge izdvoje ostaje Srbija kao Jugoslavija. Očito nonsens, a osim toga i u raspravama dosada je rečeno da četiri republike, sa malim razlikama, su za traženje rješenja na osnovama suverenosti republika kao država.

Prema tome, treba polaziti od tih činjenica. Ako ne polazimo od toga što je već razjašnjeno i što je već rečeno itd., onda se vrtimo u jednom krugu bezizlaznosti, onda ostaje pitanje svrsishodnosti razgovora. Osim toga, meni se čini da u ovim uvjetima pošto diskutiramo o načelu o ovim prijedlozima, ima nedorečenosti, to je u tom smislu. Jer kako je rečeno, gospodin Izetbegović je rekao, da smo se suglasili da su ravnopravna oba stajališta za referendum: očuvanje Jugoslavije kao savezne države ili kao Savez suverenih država. Isto tako, od samog početka našeg razgovora, prisutno je, pa čak i u odluci slovenskog plebiscita već naznačeno, a i u odlukama Hrvatskog sabora, pitanje razdruživanja u samostalne suverene države. Znači, ako bi smo išli sa nekoliko pitanja, onda se i to, kao treće, postavlja. Tako da, apelirao bih na to da se ne vraćamo unatrag od onih zaključaka na koje smo pristali svi koje smo objavili, nego da pokušamo da nekako konstruktivnije tražimo rješenje za izlazak iz državne i ustavne krize. Toliko.

Milošević je na to odgovorio da je Srbija za očuvanje Jugoslavije kao savezne države, ali ne ovakve kakva je sada sa svojim unutrašnjim uređenjem jer to očigledno nije najbolje rješenje. Treba doći do promjena u njezinu uređenju. Pod kontinuitetom Jugoslavije kao savezne države Milošević misli na ”očuvanje kontinuiteta ovakve Jugoslavije kakva postoji po Ustavu od 1974., a s obzirom na sasvim jasno definiran stav Srbije i Crne Gore, koje su republike u ovoj državi, nije ugrožen kontinuitet savezne države, saveznu državu u svakom pogledu formiraju dvije ili više republika koje ulaze u takvu saveznu državu.“ Ponovio je da se ne može zanemariti činjenica da Jugoslavija postoji.

Gligorov je Miloševićevo izlaganje prokomentirao zaključkom da je referendum za sve onda nepotreban i da na njega trebaju ići samo oni koji se žele izdvojiti. Kučan je u jednom trenutku rekao da je ”racionalno sprovesti plebiscit u republici, počev od građana“ i  ”jedinka je građanin u republici i to je rezultat koji se utvrđuje“. Milošević je rekao da ”s obzirom na višenacionalni karakter Jugoslavije i svih njenih republika, mora biti moguće da se kroz rezultate referenduma vidi i kakav je stav naroda koji žive u tim republikama, da bi se onda na osnovu toga mogao da vodi daljnji politički dogovor o mogućem uređenju u odnosima, tokovima izdvajanja itd.“ Milošević je imao stav da se u Srbiji ne treba provoditi referendum jer Srbija nema nikakvu želju da se izdvoji pa onda ne mora ni rješavati pitanje izdvajanja. Izetbegović mu je odgovorio da se oni uopće nisu definirali ”za izdvajanje ili protiv izdvajanja“, nego žele li ”federativni ili konfederativni princip“.

Uslijedila je nova konfrontacija između Tuđmana i Miloševića. Tuđman je rekao da je bit problema u tome što je ”Srbija zainteresirana za održavanje ovakve ili još centralističke Jugoslavije“ te da bi bilo dobro vidjeti odgovor srpskog naroda na pitanje je li za saveznu državu ili prihvaća savez država, jer ”ako srpski narod ne prihvaća kao ni Milošević uopće ideju saveza suverenih država, onda bi to značilo da su iscrpljene sve mogućnosti za zajednički suživot“. Za Hrvatsku je rekao da ”mi ni jednog momenta nismo odustali i u okviru referenduma od tog pitanja – prava na samoodređenje do samostalnosti, do suverenosti prema tome bez obzira što smo se složili da postavimo i ova pitanja za saveznu državu ili za savez država“. Predložio je da se preporuči republikama da provedu referendum do kraja svibnja, na način kako smatraju da će dobiti najispravnije gledište svoje republike za daljnje razgovore. Milošević je odgovorio da se pitanje ”da li ste za savez suverenih država“ može postavljati tek ako se prethodno konstituiraju i definiraju te suverene države, zaključivši da ”ako nezavisne i suverene države ne postoje kako se može odgovarati na pitanje da li ste za njihov savez, to je stvar najelementarnije logike“.

Na to mu je Tuđman odgovorio da su ”republike i po sadašnjem Ustavu suverene države“, te da se Jugoslavija nalazi u prijelaznom, odnosno u kriznom razdoblju i da se ”čitava ova rasprava svodi na to da bismo trebali nekako ne produbljivati krizu još više nego što jeste, nego u toj krizi naći neka rješenja koja će osigurati i suverenost republika i po mogućnosti evo zadržavanje zajednice suverenih republika kao država ukoliko nađu zajednički interes“.

Prema tome, i ovaj nastavak razgovora, odnosno izneseni suprotstavljeni argumenti, pokazuju da ni na četvrtom sastanku predsjednika republika stajališta o budućem ustroju Jugoslavije ne samo da nisu usuglašena, nego da se predsjednici, iako su suglasni da se referendum treba održati, ne mogu dogovoriti o načinu provedbe referenduma, odnosno da se razilaze po pitanju tko odlučuje o budućem ustroju ili opstanku Jugoslavije: republike ili narodi? (Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR