U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je sadržaj prvog dijela transkripta četvrtog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 18. travnja 1991. u Makedoniji na Ohridu. Ni razgovori u prvom dijelu, kao što pokazuje i nastavak sastanka, nisu donijeli pomake ni približavanje stajališta sudionika sastanka o pitanjima uređenja tadašnje Jugoslavije i provedbe referenduma o njezinu budućem uređenju. Kao na prethodnim sastancima, i na ovom sastanku međusobno su najviše polemizirali predsjednici Tuđman i Milošević, no ovaj transkript pokazuje da je, svojom isključivošću, srbijanski predsjednik Miloševićem iznervirao slovenskog predsjednika Kučana. Sadržaj transkripata svih do sada navedenih sastanaka šestorice predsjednika samo potvrđuju da suprotnosti među republikama, zbog srbijanske isključivosti, nije bilo  moguće prevladati.

U nastavku sastanka Milošević je rekao da se prema ”izloženim elementima jugoslavenske državne zajednice ne može izvući zaključak da je to centralizam“ i da ”prema deset izloženih točaka nitko ne može izvući zaključak da se tu radi o želji da se stvori još centralističkija država od ove koja sad postoji“. Pitao je Tuđmana može li među tih deset točaka naći jednu jedinu koja govori o centralizmu. Tuđman je rekao primjer jedinstvene armije i da je to za Hrvatsku neprihvatljivo. Polemika se nastavila.

Milošević: Upravo se ta tačka odnosila da imamo i određene vidove i rodove vojske koja čuva državne granice i republičke oružane snage, ali u funkcionalnom smislu to može u slučaju potrebe da funkcioniše kao jedinstveno.

Tuđman: Ne, radi se da ta armija, znači, funkcionira po srpskim pogledima ispravno i bila bi u budućnosti, a po hrvatskim ne može funkcionirati. Mi želimo suvremeno[suvereno] pravo Republike Hrvatske da ima svoje oružane snage i naše suvereno pravo je da se dogovorimo kakvu ćemo zajedničku armiju imati. Kao što to molim vas, imaju svoj NATO ili savezničke snage, a ne da im neko propisuje da li će Danska ili Španjolska ili Grčka imati ovo ili ono, nego imaju svoje snage i zajednički dogovor. Prema tome to su potpuno različita dva pristupa. To moramo shvatiti, sve drugo je, oko referenduma i drugo, gubljenje vremena i zamagljivanje problema koji se ne mogu više zamagljivati, ne mogu se zamagljivati, od oružane sile do diplomacije, do monetarnog sustava, do svega.

Polemika se nastavila i nešto poslije:

Tuđman: Htjeli ili ne upućeni smo na dogovor. Ko je taj koji može silom nametnuti svoju volju, to ne može ni Jugoslavenska armija jer ni ona nije jedinstvena, jer je ona odraz ovog stanja. Osim toga, bilo je pokušaja, pa prema tome, budimo realni i pokušajmo da iz te krize izađemo što prije da ne bismo trpjeli svi duže tako.

Milošević: Da bismo izbegli silu, dogovorili smo se da demokratski rešimo, ne treba preskakati ni jednu fazu u dolaženju do takvog cilja. I ne možemo da prihvatimo da se može poći od toga da je Jugoslavija ukinuta, pa, na toj osnovi odlučivati o mogućem savezu njenih dosadašnjih delova. Moraju da se definišu ti suvereni međunarodno-pravni subjekti koji razmatraju mogućnost svog eventualnog saveza. Nedefinisani su.

Tuđman: Zar vi niste definirali Srbiju kao državu svojim Ustavom. Zar ste morali čekati da budete međunarodno priznati da idete u Atenu, to je stvarnost u Jugoslaviji.

Gligorov: Dobro. Kada bi mogli barem da završimo ovo pa da idemo na ručak.

Tuđman: Ja bih mogao voditi raspravu još satima.

Izetbegović je rekao da republike imaju suverenitet, ali je pitanje koliki je on sad te da oni ne ukidaju Jugoslaviju nego je transformiraju: ”Ona se transformacijom ukida“.

Gligorov je iznio svoje viđenje aktualnog stanja:

Nije to realnost, realnost je sljedeće: Hrvatska želi da ima svoju suverenost, Slovenija ju je već izglasala, slična je tendencija kod nas, gospodin Izetbegović govori o Savezu suverenih država.

Milošević je na to rekao da ”u Bosni i Hercegovini uopšte neće prihvatiti da žive u samostalnoj suverenoj državi“. Izetbegović je na primjeru izgradnje kuće slikovito objasnio da se radi o transformaciji, što znači da se ”ne treba sve razrušiti pa iz tog materijala praviti nešto drugo“.

Tuđman je tad opet pojasnio hrvatsko gledište: Kad je već Alija uzeo to tako slikovito prikazati, nama je u Hrvatskoj i podstanarskog i sustanarskog života odveć nepodnošljivo. Prema tome, ne želimo ni podstanarstvo, ni sustanarstvo, želimo svoj dom, pored drugih domova i želimo da onda između tih domova uredimo takve odnose, da to budu dobrosusjedski odnosi, da rješavamo zajedno ono što nam je u zajedničkom interesu, kao što se to u svakoj zajednici rješava, takve odnose želimo među republikama i narodima, koji čine sadašnju Jugoslaviju.

Nakon pauze krenulo se u definiranje referendumskog pitanja. Tuđman je opet iznio hrvatsko gledište: Ako je riječ o formulaciji pitanja, da ne bi bilo opet nekakvih nejasnoća, ako bi se u tom smislu dogovorili, onda bi u Hrvatskoj pitanje moralo glasiti u smislu, jeste li za to da Hrvatska bude u Jugoslaviji kao saveznoj državi ili da Hrvatska bude u savezu suverenih država. Ja ne znam da li je predsjedniku Srbije i Crne Gore poznato do koje je mjere animozitet prema samom nazivu i ovakvom nekakvom postavljenom pitanju, o opstanku Jugoslavije … Prema tome, ako se već suglasimo da republički parlamenti donose odluku, onda će oni formulirati pitanja koje će imati smisao i svog opravdanja da se dođe do odgovora kako smo kazali.

Milošević se tome suprotstavio rekavši ponovno da ”nije moguće ići drugim putem do tog mogućeg opredeljenja o nekom Savezu suverenih država, dok se prethodno one ne konstituišu i ne definišu“. Rekao je i da ”mi nismo ni predlagali nikakav Savez suverenih država“ te da je ovaj prijedlog ”da li ste za saveznu državu, ili Savez suverenih država faličan“, jer ”implicite sadrži stav o tome da su to na neki način dve alternative koje zanemaruju činjenicu postojanja Jugoslavije i njenog legaliteta“. S njim se slaže Bulatović.

Izetbegović je rekao da će oni najverovatnije postaviti pitanje ”da li ste za to da se postojeći jugoslovenski sistem transformira na Savez suverenih država ili za to da se transformira u saveznu državu te da se koncepti mogu nazvati ”hrvatsko-slovenski koncept“ i ”srpsko-crnogorski koncept“.

Kučan je rekao da je referendum ”verifikacija demokratstva, političkog opredjeljenja jedne republike u pogledu željene budućnosti te republike“. Tuđman se nadovezao: ”da bi predstavnici republika onda raspravljali na temelju dokazane volje, verificirane volje svojih građana“. Milošević je ponovio da prijedlog o neposrednom opredjeljivanju između savezne države i saveza suverenih država zanemaruje činjenicu da Jugoslavija postoji, a suverene republike ne.

Tuđman mu je odgovorio da Republika Srbija postoji jer je Milošević kao njezin predsjednik bio jučer u Grčkoj, a Tuđman sutra kao predsjednik Hrvatske ide negdje drugdje, te da republike postoje i prema sadašnjem ustavu. Kučan je napao Miloševića da nije dosljedan, jer kad mu odgovara onda je on Jugoslavija, a kad mu ne odgovara onda Jugoslaviju ruši i budući da ju je srušio, onda neka se razgovara o toj činjenici da je ona srušena i što će se uraditi po tome. Poručio mu je da vodi ilegalni rat protiv legalne vlasti u jednoj republici.

Milošević se zatim ponovno jasno očitovao o svojem i Bulatovićevu stavu:

Mi smatramo da bi došli do izjašnjavanja o savezu suverenih država moraju prethodno da postoje subjekti tog saveza. To Momir i ja mislimo. Sasvim koncizno. Imamo pravo da to izrazimo. Stav mora da se razjasni.

Nakon kraće rasprave u kojoj se opet ponavljalo jedno te isto, Kučan je rekao Miloševiću:

Ako si na tom stavu onda ti molim uzmi tu Jugoslaviju i kaži da je to tvoja država, a mi onda moramo kao argumentaciju zašto smo se odlučili da živimo sami, jer ne želimo živjeti u takvoj Jugoslaviji kakvu ti praviš da postoji.

Uslijedila je prepirka Kučana i Miloševića (isječci iz prepirke):

Kučan: To je jednostavno. Slobodane za ovakvu vrstu razgovora nisi spreman. Ovde čin razgovora smo obavili, jedno[m] tako tumačiš, jedno[m] drugačije. Na Brdu smo se dogovorili koje opcije predlažemo mi, koju ti predlažeš, odnosno koja je jedna koja je druga. Jedna je opcija savezna država sa tih devet točaka, druga je savez država koji bi se zasnivao na sljedećim principima. I rekli smo da o tome treba odlučiti referendumom. Danas razgovaramo o tome kako sprovesti referendum i ništa više.

Milošević: Ali ima međufaza.

Kučan: O čemu bi po tebi trebao biti referendum?

Milošević: Pošto postoji ova alternativa o savezu suverenih država, prvo mora da bude referendum o tome da se republika konstituiše i definiše kao suverena država. A onda može da odlučuje o tome da li će da stupa u savez. A ne da govorimo o savezu nepostojećih republika.

Kučan: Oprosti ja se sa tim ne slažem.

Tuđman je cijelo to vrijeme predlagao varijante referendumskih pitanja, kao npr:

Znači, kazali smo, stavit ćemo sve te tri mogućnosti koje su, samostalna država, savez samostalnih država i savezna država. Stavimo svojim građanima na raspolaganje, vi dajte svoje. Nema više potrebe da….

Milošević je kao primjer problema uzeo Bosnu i Hercegovinu, na što je Izetbegović prvi put jasno rekao da Bosna i Hercegovina nije za opciju potpuno samostalne i suverene države:

Milošević: Uzmimo za primer BiH. Većina se izjasni, da se recimo izjasni, da se konstituiše kao nezavisna i suverena država. Znači potpuno samostalna nezavisna i suverena država. A Srbi u BiH neće da žive u samostalnoj suverenoj državi.

Izetbegović: U BiH ta opcija ne postoji, i to nije realna politička opcija koja postoji….
…ne znam koliko je u Sloveniji i Hrvatskoj, ali u Bosni postoji samo dilema između jedne savezne države dosadašnjeg tipa i jedne zajednice u kojoj bi se suverenost države više osećala, ali koja bi ipak ostala u jednoj zajednici i sa nekim zajedničkim funkcijama. Inače Bosna uopšte ne razmišlja, osim u nekom krajnjem slučaju nužde, o nezavisnosti i nekim događajima.

Milošević: To otvara pravo naroda na…

Izetbegović: Mi ne postavljamo to pitanje na takav radikalan način, o tome se radi. Mi ga namjerno nećemo da postavimo. Mi znamo da bi neko drugi htio da nas navuče da ostavimo tako i da stvorimo rascep među građanima. U nas postoje samo dvije opcije, jedna je savezna opcija, a i druga, u svakom slučaju da budu zajednice. U jednom slučaju u vidu savezne države, u drugom slučaju saveza država. To su dve opcije ali u oba slučaja se implicira zajednica, nikakva nezavisnost. Nezavisnost je jedna treća krajnja mogućnost koja bi mogla da postigne jedan iznuđeni potez u nekoj teškoj nevolji ili nekom razvoju događaja koji mi za sada ne vidimo.

Tako je i četvrti sastanak, koji je završen bez nekog konkretnog zaključka o budućem ustroju/preustroju Jugoslavije, potvrdio koliko su predsjednici tadašnjih jugoslavenskih republika bili daleko od dogovora.

Ante NAZOR