U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prikazan je transkript prvog dijela petog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 29. travnja 1991. u Cetinju u Crnoj Gori. Sadržaj njegova transkripta potvrdio je postojanje razlika oko formuliranja referendumskog pitanja o budućnosti Jugoslavije, prije svega između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji se zalagao za pravo naroda na samoodređenje, i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je smatrao da to pravo pripada republikama, odnosno da o tome odlučuju samo građani u pojedinim republikama. Taj je dio sastanka obilježila i jasna reakcija slovenskog predsjednika Milana Kučana, koji je istaknuo stajalište Slovenaca da je Slovenija suverena republika. S takvim stavom, da su republike suverene, složio se i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je u svojem govoru podsjetio na iskustva hrvatskog naroda u državnim zajednicama s drugim narodima i jasno naglasio da je Hrvatska suverena republika, čime se ponovno suprotstavio nastojanju srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da suverenost republika podredi saveznim tijelima.

Zbog zanimljivosti, ali i zbog reakcije na njegovo izlaganje predsjednika Makedonije i BiH, Kire Gligorova i Alije Izetbegovića, koji su istaknuli potrebu prihvaćanja činjenice da su republike suverene države, ali i potrebu očuvanja Jugoslavije, ovaj dio Tuđmanova izlaganja na petom sastanku navodi se u cijelosti:

Mi ne možemo ni jedno pitanje taknuti, a kamo li započeti razmatrati, a da se ne spotaknemo na bit problema. Šta je Jugoslavija, šta su republike u njoj? I, ako je već riječ o tome, onda, evo moram i ja, kao što je i sada predsjednik Kučan, reći nešto o tome. U prilazu gospodina Miloševića, predsjednika najveće jugoslavenske republike, stalno se polazi od toga, kako su republike nekakve administrativne, šta, pokrajine ili te oblasti, ili ne znam što. Zašto se ne postavi pitanje, zašto ni jedan nesrpski narod nije za dosadašnju Jugoslaviju, niti za tu i takvu Jugoslaviju, nego samo Srbi? Oni imaju, Crna Gora, ima ovo što čujemo, iako smo čuli od gospodina Bulatovića, na nekom prethodnom razgovoru da, ipak, treba i u Crnoj Gori provjeriti referendumom, zašto će se crnogorski narod opredijeliti.

Gospodin Milošević postavlja pitanje, gdje se donose odluke, u republikama ili na saveznom nivou. I stalno, i on kao i Jović u Predsjedništvu, predlaže i insistira u tome da su savezni organi ti, gdje se moraju donositi odluke o svim bitnim i važnim pitanjima za Jugoslaviju u cjelini, pa i za svaki pojedini narod.

Moram podsjetiti na to, da nemamo pravo zaboraviti spoznaje i odgovore, koje smo nažalost već povijesno dobili. Jugoslavija, nastala tek 1918., a ti narodi naši, koji su je stvorili, živjeli su do 1918., tisuću ili tisuću i tri stotina godina izvan nje. Oblikovali su se kao posebne, većina od njih, nacionalne individualnosti, što više, ne samo kao posebne nacionalne individualnosti, nego su proizašli iz potpuno različitih civilizacijskih sfera. I to je ona zla kob, s kojom se susrećemo do danas i koju moramo prebroditi u ovo doba. Ta i takva Jugoslavija nastala 1918., proživljavala je krizu – državno-političku krizu od 1918. preko ’28., ’29., ’35, ’38, ’39, ’41. (godine) i raspala se ne samo vojnički, nego duhovno u Drugom svjetskom ratu. I, gospodo, nije bilo ni jedne građanske stranke, niti građanske ideje, koja bi ponudila nacrt obnove te Jugoslavije, niti su međunarodni svjetski čimbenici bili za obnavljanje takve Jugoslavije, kakva je ona bila, zapravo, najprije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa od 1929. Kraljevina Jugoslavije. Niko je nije želio obnoviti. I našao se komunistički pokret, Komunistička partija i to na čelu s jednim čovjekom, izvan srpskog naroda, koji je osim komunističke utopije, imao i tu ideju, da je obnovi kao zajednicu ravnopravnih naroda. I po tim AVNOJ-evskim načelima pa do, i prvih, ustava su ti narodi određeni kao ravnopravni subjekti, i oni povijesni narodi, i ovi koji su se oblikovali, ako hoćete i u te dane u razdoblju od Drugog svjetskog rata, do kraja kao što je slučaj s makedonskim narodom, a u državno-pravnom smislu i slovenskim. I to pitanje nije bilo negirano ustavno-pravno, nego je bilo negirano jednostranačkim monopolizmom, ali su i ti tvorci, te obnove, znači, Jugoslavije na komunističkoj utopiji, na komunističkom internacionalizmu, ali, ipak, i na težnji da riješe taj „gordijski čvor“ međunacionalnih odnosa, došli 1974. do spoznaje da je jugoslavenska zajednica, održanje jugoslavenske zajednice nemoguće bez konsenzusa, bez, znači, zapravo, konfederalnog puta. I sad se, nasuprot tome, susrećemo u prijedlogu Srbije i Crne Gore, sa vraćanjem, čak, unatrag.

Gospodo, nasuprot tome moram vam kazati da, što se tiče Hrvatskog naroda, je isto tako nepodijeljeno mišljenje, da se u toj, i takvoj Jugoslaviji, čak kakva je do sada bila, po tim ustavima AVNOJ-evsko titoističkim, Hrvatska više ne može održati. A vi je želite vratiti još u gore centralističko zdanje, bez obzira pod nekakvom frazom moderne demokracije i pluralističke demokracije i slobodnog tržišta itd. Sve smo mi to na ovaj ili onaj način imali od 1918. do 1941. i sve to skupa. Prema tome, s obzirom i na naše spoznaje rekao sam  [da mi] Hrvati imamo iskustva življenja u zajednicama s drugim narodima i u personalnoj uniji i u realnoj stoljetnoj i sa Jugoslavijom, i prema tome Hrvatska je isto tako odlučna da ne može biti više rasprave – diskusije na temelju tih AVNOJ-evsko, titoističkih koncepata do sada, da su republike ne administrativne jedinice nego li da su one suverene, da one predstavljaju zajednicu ravnopravnih naroda u toj saveznoj državi do sada i da u tom federalnom konfederativnom hibridu Hrvatska nije bila zadovoljna, niti je danas zadovoljna, izvojevali smo demokraciju u Hrvatskoj, donijeli smo novi Ustav i gospodo od toga natrag ne može biti. Pa povijest se dokazala i ranije i danas. Nema te sile s kojom bi Srbija mogla nametnuti svoju volju. I zbog toga kada se postavlja pitanje da Hrvatska sa ovakvim referendumom želi dobiti, da će dobiti volju hrvatskoga naroda, a da se to ne priznaje drugima, oprostite gospodo. Da, dobit ćete odgovor i volju hrvatskog naroda, hrvatskog naroda koji je živio ne samo u tim granicama u kojima i danas Republika Hrvatska živi nego i šire. A kazali smo, priznajemo i svima drugima i kulturnu autonomiju i sva građanska prava. I to je ono što nitko u slobodnom svijetu ne može osporiti, osim zaista jedne iracionalne ideje, da tamo gdje je jedan Srbin, da je to Srbija. Oprostite, to je nešto čime se dolazi u suprotnost sa stvarnošću na ovome tlu, sa stvarnošću ovoga svijeta i što nema prolaza, što može izazvati teškoće, tragediju, ali bojim se tragediju veću za srpski narod.

Postavljate pitanje građana i naroda. Pa da li će Srbija pristati na to da dâ pravo, koliko imate Albanaca (milion i po) da se odcijepe od Srbije, Mađarima, Hrvatima? Hoćete li preći preko svoje [?], staviti na raspolaganje svoj povijesni nacionalni identitet i teritorij? Ne, nećete, sasvim sigurno nećete. Ali vi postavljate drugi kriterij, druga načela za sebe, a druga za druge narode. Vi govorite o tome da republike nisu suverene, a sebi uzimate suverena prava i najprije ste narušili ta AVNOJ-evska i titoistička načela do sada stvorene [?] održavanja Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Prema tome, nisu to administrativne granice, to su po Ustavu stvarne republičke granice. A osim toga treba se prisjetiti s kakvim smo granicama ušli u tu zajedničku jugoslavensku državu. To su činjenice koje su neoborive. Ti geopolitički momenti su od životne važnosti za svaki narod, ali te geopolitičke momente i priznaju i vode računa međunarodna javnost, pa i one silnice međunarodnog života koje utječu s našom voljom ili protiv naše volje i na stvaranje međunarodnog poretka na našem tlu. Prema tome slažem se sa Slobom [Slobodanom Miloševićem] da sadašnja, da su u sadašnjoj povijesti, on kaže, „prevaziđeni“ ti zahtjevi za čisto nacionalne države. Jesu. Ali onda kako, ta nacionalna istinita postavka je čisto iz suprotnosti sa svime onim što predlažete, što zahtijevate. Prema tome ja bih molio da se jednom svedemo na stvarnost, na realne pozicije, da ne možemo jedan drugome nametnut svoju volju, svoju dominaciju i da pokušamo tražiti rješenja koja bi nas vodila iz sadašnje najdublje državno-političke krize u jedan demokratski način, u jedno stanje koje bi omogućavalo suživot naroda na ovome tlu, bez opterećenja koja nam je povijest objektivno ostavila i koja se umjetno održavaju. I zbog toga što se tiče Hrvatske, znači donijeli smo odluku u duhu zajedničkog dogovora, da damo odgovor da li smo za mogući savez suverenih država. Ali smo dali i to, u što smo uvjereni, kakav će ishod biti, da dobijete vi ostali odgovor i da vidite da vam ni većina Srba neće u Hrvatskoj glasovati, jer su ovi koji su pod insenaciji [instrukcijom?] velikosrpske politike iz Beograda, koji teroriziraju, ti Martići i Babići, teroriziraju i obmanjuju i većinu srpskog pučanstva. Ni većina srpskog pučanstva vam neće dati odgovor koji vi očekujete. Prema tome, dajmo, pokušajmo da iz te krize, zbog toga da ne bismo upali u još veća zla, i zbog toga da bismo, da gospodarski ne bismo doživjeli tako strahoviti slom, kakav ćemo onda godinama teško [?], pokušajmo naći rješenje, kažimo jesmo li za savez ili ako nismo, kažimo da smo za demokratski razlaz i priznajmo oko toga one fakticitete, onu stvarnost koja je nepromjenljiva, postojanje tih naroda i postojanje tih naroda u određenim povijesnim granicama.

Riječ je zatim uzeo i makedonski predsjednik Kiro Gligorov: ”Prvo da kažem da smo mi zato da se sačuva jugoslovenska zajednica“. Tijekom obrazlaganja takvog stava, rekao je i da sve republike žele biti dio Europske zajednice, da je taj cilj prema uvjeravanju europskih i svjetskih faktora lakše postići kroz jugoslavensku zajednicu.

Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je potom rekao da je pažljivo saslušao Gligorova i da se ”skoro od riječi do riječi“ slaže s njim. On smatra da s jedne strane moraju prilagoditi činjenicu suverenosti republika, a s druge strane prilagoditi imperativ održanja jugoslavenske zajednice te da se na te dvije činjenice treba bazirati rješenje. Smatra i da ih ”nerazumna odbijanja da se jugoslavenska zajednica održi vodi na međunarodnom planu u teške probleme“. Zatražio je da se priznaju [te] dvije činjenice i da se izlaz traži u tom pravcu: da su republike suverene države i da se treba sačuvati jugoslavenska zajednica.

Odgovor predsjednika Tuđmana na takav zahtjev u sljedećem broju Hrvatskog vojnika.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR