U prethodnom broju Hrvatskog vojnika završen je pregled transkripta četvrtog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 18. travnja 1991. na Ohridu u Makedoniji. Peti sastanak u nizu održan je 29. travnja te godine u Cetinju u Crnoj Gori. Sadržaj transkripta tog sastanka opet pokazuje razlike u ponuđenim rješenjima, odnosno sadržaju referendumskog pitanja o budućnosti Jugoslavije, prije svega između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji se zalagao da se referendumom “omogući pravo svakog jugoslovenskog naroda na samoopredjeljenje u slučaju da njegovim interesima ne odgovara odluka većine građana u Republici u kojoj žive”, i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je smatrao da se referendumom odlučuje o pravu republika na samoodređenje, odnosno samo građana koji žive u pojedinoj republici. Na takvu raspravu reagirao je slovenski predsjednik Milan Kučan, naglasivši kako je važno odrediti se prema statusu republika, istaknuvši pritom stajalište Slovenaca da je Slovenija suverena republika, što je bilo u skladu i sa stavom predsjednika Tuđmana o tom pitanju.

Domaćin Momir Bulatović predložio je da se u okviru dnevnog reda posebna pažnja posveti nastavku razmatranja pitanja referenduma. Rekao je da ima tu nesreću da je prisutan na sjednicama Predsjedništva SFRJ u kojem sve više raste otpor prema ovakvim susretima. Nakon uvodnog govora riječ je dao predsjedniku Tuđmanu, koji je predstavio hrvatsku odluku o referendumu i rekao da je već dogovoreno da se referendum treba provesti do kraja svibnja, da je bilo govora o sadržaju referenduma te da neće proći pristup koji “ne vodi računa o realnostima republika”. Također je rekao:

S obzirom na ta iskustva, na dosadašnje dogovore, pa i na posebne okolnosti sa kojima se mi u Hrvatskoj susrećemo, mi smo donijeli odluku s kojom ste vjerojatno upoznati, no, ja ću vas ovdje i upoznati s njome.

Ta odluka o referendumu Hrvatske glasi ovako:

U svezi s pregovorima o razrješenju državne krize u SFRJ, a radi utvrđenja i ostvarenja volje hrvatskog naroda i svih građana republike Hrvatske, temeljem članka 98. i 87. Ustava Hrvatske, članka 3. Zakona o referendumu, donosim odluku o raspisu referenduma.

Rimsko jedan. Raspisuje se referendum u Republici Hrvatskoj, drugo, referendum će se održati dana 19. svibnja 1991., treće rimsko, na referendumu će građani odgovoriti na pitanje:

– Prvo, jeste li za to da Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama, prema prijedlogu Republike Hrvatske, Republike Slovenije, za rješenje državne krize SFRJ-ota. Odgovor DA – NE.

– Drugo, jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize SFRJ-ota. DA – NE.

Četvrto, referendum će provesti republičke općinske komisije za provedbu referenduma, (a) ustavnost i zakonitost republičkog referenduma nadzire Ustavni sud Republike Hrvatske.

Peto, ovu odluku objaviti u Narodnim novinama.

Predsjednik Republike Hrvatske, potpis predsjednik Vlade.

Prema tome to je odluka Hrvatske koja kod nje ostaje.

Mislim da smo udovoljili zajedničkom dogovoru da odgovorimo na pitanje jesu li građani za to da prihvate prijedlog da se ostane (u sastavu) jedinstvene jugoslavenske države kao savezne federativne države ili pak za to da se između suverenih samostalnih država ostvari savez.

Mi smo donijeli takva dva pitanja, unatoč tome što smo imali iz gotovo svih opozicionih stranaka prijedloge pa i pritisak da postavimo jedno jedino pitanje da li smo za punu samostalnost Republike Hrvatske za razdruženje sa Jugoslavijom. Smatrali smo da ovakvim pitanjima dajemo prilog zajedničkim naporima za rješavanje krize i da u biti dobivamo volju građana za daljnju politiku hrvatskog vrhovništva. S time je, što se nas u Hrvatskoj tiče, završena rasprava o referendumu. Mi ga provodimo i očekujemo rezultate referenduma.

Slovenski predsjednik Milan Kučan rekao je da se slovenski stavovi nisu mijenjali od onog što je bilo rečeno na Brdu kod Kranja i Ohridu, odnosno da je plebiscit u Sloveniji proveden, a ako bi došlo do realnih izgleda za osnivanje nove zajednice suverenih država, Slovenija bi vjerojatno i tu odluku stavila na novi plebiscit.

Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović rekao je da će, što se tiče Bosne i Hercegovine, najvjerojatnije referendum organizirati tako da dobiju odgovore na dva pitanja:

– jeste li za suverenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu u sastavu jugoslavenske zajednice

– kako građani Bosne i Hercegovine vide Bosnu i Hercegovinu u budućoj jugoslavenskoj zajednici.

Dakle, vide li je (građani BiH), kao savez država ili saveznu državu.

Makedonski predsjednik Kiro Gligorov rekao je da sad ne može decidirano odgovoriti kako će glasiti definitivna formulacija pitanja jer to moraju utvrditi daljnjim konzultacijama u Skupštini Makedonije. Rekao je i da pozdravlja način formuliranja pitanja u hrvatskom referendumu.

Srbijanski predsjednik Milošević opet je zauzeo suprotnu poziciju i rekao da su danas daleko od onoga što se postiglo u Kranju, pa čak i daleko od opredjeljenja da se ide na demokratski put s pregovorima, jer: “(…) u Kranju je najvažniji postignuti rezultat bio da su svi bili suglasni da se o tako važnim pitanjima osigura izjašnjavanje referenduma, ali od tada do danas u Sloveniji, Makedoniji i Hrvatskoj stvorena je situacija koja ideju o neposrednom izjašnjavanju naroda i građana Jugoslavije dovodi u pitanje.” Polazi od toga da se ne može odlučivati drukčije nego na način na koji se mijenja Ustav Jugoslavije, donošenjem odgovarajućeg ustavnog zakona ili na sličan način. Za njega referendum ima smisao da građani i narod Jugoslavije ostvare svoje pravo da priopće svoj stav o pitanjima svoje budućnosti i da se onda polazeći od njihova stava u Ustavom predviđenoj proceduri taj stav u tijelima Jugoslavije pretvori u ustavnu normu. Prema njegovu mišljenju, zamijenjene su teze na dvama temeljnim mjestima: “Tko se izjašnjava na referendumu i gdje se donosi odluka, odnosno izjašnjavaju li se građani ili jugoslavenski narodi, postoji li Jugoslavija, njezin Ustav i njezini organi i donose li se odluke u republikama.”

Pritom se osvrnuo na govor predsjednika Tuđmana (dijelovi izlaganja):

Ja sam zabeležio ovo pitanje, koje je izneo Franjo Tuđman i jednostavno jedan za sebe komentar. Ovde govorimo otvoreno. To Hrvatsko pitanje za referendum se obraća praktično samo jednom narodu, hrvatskom, a ostali su građani. Znači, drugim jugoslovenskim narodima, na ovakav način, u Hrvatskoj se ne priznaje ni to svojstvo, ni pravo na izjašnjavanje, ni pravo na samoopredeljenje. Time bi se, po mom mišljenju, vršila jedna nacionalna majorizacija, što sigurno ne bi vodilo jednom mirnom i demokratskom putu razrešenja krize.

Po sebi se razume i to, da će se pravo naroda na samoopredeljenje i upotrebiti onda kada se neki od jugoslovenskih naroda nađe pred odlukom koja znači njegovo državno, političko, pravno i ekonomsko razdvajanje u različite države, čime njegovi interesi kao naroda bivaju dovedeni u pitanje.

Dakle, po mom mišljenju, važna je dilema da li se izjašnjavaju građani ili narodi, jer se u suštini moraju izjašnjavati i građani i narod.

Ne može se dakle, pod parolom sprečavanja nacionalne majorizacije u Jugoslaviji, osporavati izjašnjavanje svih građana Jugoslavije, istovremeno zalagati za nacionalnu majorizaciju na nivou republike, na što se u suštini svodi nepoštovanje principa koje je Momir predložio.

Iz svih tih razloga, ja [sam] se od početka razgovora zalagao za referendum kao oblik neposrednog izjašnjavanja svih građana, i istovremeno pravo svakog jugoslovenskog naroda na samoopredjeljenje u slučaju da njegovim interesima ne odgovara odluka većine građana u Republici koji žive.

Predložio je svoje inačice referendumskih pitanja:

…bilo bi logično da pitanje bude da li ste za očuvanje Jugoslavije, kao zajedničke države ravnopravnih građana naroda i republika, ili da vaša republika postane suverena i nezavisna država izvan Jugoslavije, s tim što bi ovo prvo moglo da se formuliše da li ste da vaša republika, tu se upotrebi ime Republike, ostane ravnopravna republika u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi ravnopravnih naroda i građana i ovo drugo, ili da vaša republika postane suverena i nezavisna država izvan Jugoslavije…

Makedonski predsjednik Gligorov rekao je da u Makedoniji ne žele da pitanje glasi “jeste li za otcjepljenje”, nego da žele preuređenje sadašnje jugoslavenske zajednice u onom smislu u kojem se raspravljalo u Kranju.

Nakon stanke svoj je stav iznio slovenski predsjednik Kučan (isječci izlaganja):

Pa evo, ja bih ponovo predlagao ono što sam već danas predložio da mi ipak postavimo ovo pitanje referenduma i da idemo na pitanja koja ne možemo izbjeći, i koja ne možemo izbjeći i poslije sprovođenja ovih referenduma. Jer, slušajući sada predsjednika Miloševića, mislim potpuno jasno da to nije diskusija o referendumu. Nego, to je diskusija o našem razumijevanju Jugoslavije, smisla njenog postojanja i razloga za njen nastanak, a tu su razlike. Od svega početka i mislim, nema smisla na svakom pitanju do koga dođemo uvoditi to u diskusiju. Jer, u stvari, ako se pogleda dobro sadržaj te diskusije, diskusije kako sačuvati odnose u Jugoslaviji koji pogoduju interesima jednog naroda. I, što se Slovenije tiče, mi smo rekli da u takvim odnosima ne želimo više živjeti. I, ako je to tako, onda je bolje da razgovor o takvoj zajednici ne opterećujemo mi svojim stavovima, jer mi interesa u takvoj zajednici živjeti nemamo.

I zato je moj predlog, iz principijelnih, iz ovih razloga političkog oportuniteta, da ostavimo mi diskusiju o Jugoslaviji za druga vremena i drugima, a da mi riješimo pitanje ove krize, naravno, ako je moguće sporazumjeti se oko toga što su danas republike. Ako se oko toga ne možemo sporazumjeti, onda naravno to je jalova diskusija. Jer me je iznenadilo na Ohridu odgovor posljednji Miloševića, da republike sada nisu suverene. Ja nemam ništa protiv toga. Ako se u Srbiji smatra da Srbija nije suverena republika, ali mi smo Slovenci čitavo vrijeme, od 1974. godine, smatrali, kao i ranije, odavno da je Republika [Slovenija], suverena republika, koja [je] dio svojih funkcija, u svom i zajedničkom interesu prenijela na saveznu državu i sada se radi o pitanju vraćanja tih funkcija natrag na republiku kao suverenu državu. Dakle, ako to nije jasno, onda ćemo i o drugim pitanjima razgovarati.

Mišljenje da su republike suverene bio je i stav predsjednika Tuđmana, čiji će se govor o tome prikazati u sljedećem broju Hrvatskog vojnika. (Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata.)

Ante NAZOR