Šesti sastanak šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, održan 6. lipnja 1991. u Stojčevcu kod Sarajeva u Bosni i Hercegovini, bio je zadnji u nizu. Nakon što je 19. svibnja 1991. dobio referendumsku podršku hrvatskog naroda za stvaranje samostalne države, predsjednik Tuđman, zajedno sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom, ostao je na stajalištu ”da samo suverene države mogu biti subjekt nove zajednice“ i ”da je to uvjet za ulaženje u novu zajednicu“. Stoga je u drugom dijelu svojeg opširnog odgovora na prijedlog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića i makedonskog predsjednika Kire Gligorova (prvi dio odgovora naveden u prethodnom broju Hrvatskog vojnika) zaključio:

A osim toga, isto tako, još neprimjerenije je pozivanje da bi bilo nemoguće međunarodno priznanje pojedinih republika na slučaju Evropske zajednice. Postoji Evropska zajednica, postoji puna diplomatska međunarodna suverenost onih država koje čine tu Zajednicu. Prema tome, to nisu nikakvi argumenti koji dovode u pitanje naše polazište da treba izlaz iz krize tražiti, znači, na osnovama suverenosti republika kao država i na osnovu novog dogovora, ako je on moguć, o stvaranju zajednice na jugoslavenskom prostoru – suverenih država. I ako se od toga pođe, onda možemo raspravljati o detaljima na ekonomskom, obrambenom i drugom (planu) s tim da stručnjaci ekonomski itd, što se tiče tih prijedloga, smatraju da – koliko god sadrži prihvatljivih pozitivnih elemenata, s druge strane ima i takvih elemenata koji vode, s obzirom na iskustva, negativna iskustva, centralizaciji koja je neprihvatljiva. (…)

A što se tiče ovog za šta je i predsjednik Slovenije imao potrebu, vjerojatno zato što ima u jugoslavenskoj javnosti i u međunarodnoj javnosti nekih mišljenja odnosno naklapanja i pokušaja čak i utjecaja na rješavanje i unutarnjih i međunarodnih faktora, da bi trebalo ukloniti tobože neke subjektivne zapreke, tj. nas pojedince, pa da bi onda stvari mogle se riješiti. Prema tome, što se Hrvatske tiče da je tu referendum bio odgovor na takva pitanja i da se ne zavaravamo, naša je povijesna odgovornost sviju nas šestorice zajedno i svakog posebice da sagledavajući bit problema pokušamo spriječiti. Ja vjerujem, ja još uvijek čvrsto vjerujem, iako se upravo na Hrvatskoj vode igre koje bi vodile krvoproliću iako se upravo u Hrvatskoj, recimo jučer je vojna policija u civilnim odijelima hapsila ljude po Splitu. Prema tome, u Hrvatskoj se još uvijek vode igre zapleta, krvoprolića, nacionalnog sukoba, izazivanja socijalnih, itd. Ja još uvijek vjerujem u pobjedu našeg razbora, u činjenicu da niko ovdje sjedeći ni sa kakvim potporama jugoslavenske armije ili bilo kakvim drugim nema mogućnosti da nametne svoju volju. Prema tome, sagledajmo i moramo poći od toga da su republike i danas nacionalne države. Prema tome, da i po mogućnosti obnove Jugoslavije u II. svjetskom ratu i po onome na čemu je mogla biti održavana ta zajednica do sada, da je taj element suverenosti republika bio prisutan i da ne možemo ići natrag. Prema tome, ako želimo tu Zajednicu održati u sadašnjim okvirima, moramo poći od polazišta da su one suverene kao države i da tu ne može biti nikakve dvojbe da se može, da tu ne može biti nikakve dvojbe da se može rješenje tražiti izvan. Ili pak, budimo realni, razdružimo se pa ćemo onda za iks, da li za 5 ili 10 (godina), ne znam kada doći možda do zaključka da se ujedinimo. Ali ovakvo jedno stanje kakvo je sada gdje smo svi paralizirani i gdje se, ne samo nepovjerenje, nego jedna iracionalna mržnja razvija do mjere besmislenosti i suludosti je neodrživa i čini mi se, da je u samoj toj činjenici da je stanje došlo do tog stupnja da nas upućuje na to da pokušamo naći rješenje na razini vremena u kome živimo, u Evropi i u svijetu. Toliko.

Nakon pauze Milošević je rekao da treba obratiti pažnju na točke koje je prihvatila Skupština Republike Srbije. Prvo je potreba da svi garantiraju mir, drugo je ”da se odmah donese ustavni zakon ili nekakav sličan jugoslovenski akt kojim će se urediti način ostvarivanja prava na samoopredjeljenje jednako za sve, kako bi narodima koji žele da se izdvoje i formiraju svoje posebne države bilo omogućeno da to učine na miran način bez nasilja. Regulisanje načina ostvarivanja prava na samoopredjeljenje jugoslovenskim aktom, znači ustavnim zakonom jednako za sve isključuje opasnost da se to pravo zloupotrebi i tako povrede jednaka prava drugog ili drugih naroda“. Treće je ”da se sprovede referendum jednak u Jugoslaviji, tako da njegovi rezultati daju jasnu sliku o volji građana i naroda Jugoslavije“. Četvrto je ”da se polazeći od rezultata referenduma pristupi realizaciji volje naroda Jugoslavije i građana, u skladu sa donetim ustavnim zakonom i izvrše razgraničenja“. Peto je da se raspišu i održe slobodni višestranački izbori za Skupštinu Jugoslavije“. Milošević smatra da je jedno od osnovnih pitanja pitanje razgovaraju li o preuređenju Jugoslavije na demokratskim osnovama ili o njezinu ukidanju. On je razumio da ”sve vreme koliko učestvujemo u ovim razgovorima, razumem ih da razgovaramo o preuređenju Jugoslavije na demokratskim osnovama, a ne o njenom ukidanju“.

Kučan ga je pitao kako bi se donosio taj ustavni zakon kojim bi se reguliralo pravo na samoodređenje, tko je nosilac kontinuiteta i subjektiviteta Jugoslavije u slučaju da netko želi otići na osnovi ostvarenog prava na samoopredjeljenje, regulirano ustavnim zakonom i kako bi se referendum u čitavoj Jugoslaviji sproveo, kako bi se utvrđivao njegov rezultat i kako bi on vrijedio.

Milošević je odgovorio da bi Ustavni zakon ”mogli doneti na način na koji to propisuje postojeći Ustav, to znači da bismo mi zajedno sa Predsedništvom Jugoslavije koje je, po ustavu nadležno za pokretanje ustavne inicijative, ukoliko bi postigli takav dogovor da pokrenemo tu ustavnu inicijativu pred Saveznom skupštinom i da ga donesemo u jednom relativno veoma kratkom roku“. Kučan je na to odgovorio da ako nema suglasnosti na Ustavnom zakonu, nema ostvarivanja prava na samoopredjeljenje.

Tuđman je rekao da ”pozivanje na referendum u Jugoslaviji znači nepoštivanje već održanog referenduma u Hrvatskoj“ te da ”ako gospodin Milošević priznaje pravo naroda na samoodređenje, onda u ime kog načela se to može osporiti proveden referendum u Hrvatskoj ili plebiscit u Sloveniji“. Rekao je i da je u ”toj državno-političkoj krizi ipak glavno pitanje međunacionalnih odnosa, a da se ti međunacionalni odnosi i čitava ta kriza veoma zaoštrava i prelama na problemu Bosne i Hercegovine“. Predložio je ”da se održi poseban sastanak predsjednika Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, ili ako hoćete delegacije, posebne, (trojni)“. Rekao je da mu je hrvatska delegacija rekla ”da se SDS organizira tako da izdvaja srpske krajeve“ te da je ”Krajina već formirana i da želi prekrajanje”.

Predložio je: ”Tražimo rješenje u tom smislu, kao što je rekao predsjednik Izetbegović, da ono zadovoljava i Srbiju i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.“

Milošević se složio s tim prijedlogom te zatim pokrenuo pitanje nepotvrđivanja Stjepana Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije:

A što se tiče problema Predsedništva Jugoslavije, nije problem Ustav, jer neizborom Stjepana Mesića nije povređen Ustav. Ustav bi bio povređen da je došlo do produžavanja mandata dosadašnjeg predsednika Predsedništva, a kao što znate Ustav ograničava mandat na godinu dana, do produžavanja nije došlo.

Tuđman mu je odgovorio da je Stipe Mesić rekao da će on biti prvi i posljednji predsjednik Jugoslavije, ali da se nada da će se pod njegovim predsjednikovanjem postići sporazum o novoj zajednici Jugoslavije.

Milošević je rekao da imaju kolektivnog šefa države kojeg čine ”osmorica članova toga Predsedništva“ te da je ”Predsedništvo u punom sastavu“.

Kučan je rekao da  je povrijeđena ravnopravnost republika jer se nepotvrđivanjem člana koji je na redu ”u pitanje dovodi izbor demokratske republike koja je tog čovjeka izabrala“, i ”neslaganjem s tim takozvanim, ustvari, jednoj republici se reklo ne – vaša odluka ne dolazi u obzir, jer ja lično glasam protiv njega odnosno trojica“. Prema Kučanu, to je ”ogromna povreda ravnopravnosti“.

Tuđman se složio s Kučanovom izjavom i dodao: ”Ne samo povreda ravnopravnosti, nego stavljanje Hrvatske u potpuno ponižavajući položaj i čak… to je politički efekat“.

Gligorov je rekao da se ne mogu oglušavati na to da ”danas vrh države uopće ne funkcionira niti se sastaje, a mi republike smatramo konstruktivnim dijelovima te zajednice. Vrhovni organ nije u dejstvu, a mi se pravimo, kao da to nije naš posao“. Rekao je i da je ”taj čin Skupštinu SFRJ paralizirao“ te da ”ona ne može normalno raditi“ jer ”armija nema vrhovnog komandanta u dejstvu. Ona formalno ga ima u osmorici članova, ali oni ne mogu efektivno da rade“.

Izetbegović je zamolio Tuđmana da pročita formulaciju točke 3 oko koje se usuglašavaju, što je Tuđman napravio:

Da je kriza u Jugoslaviji izazvana, prije svega međunacionalnim odnosima, a da se oni naročito oštro prelamaju na tlu Bosne i Hercegovine, da se preporuča sastanak predsjednika tih republika Bosne, Srbije i Hrvatske.

Uslijedio je kraći razgovor o tome:

Izetbegović: Jer u svakom slučaju ako je riječ o razgovorima o Bosni i Hercegovini, između dva čovjeka ili tri čovjeka, za nas su povoljniji razgovori od tri čovjeka. Jer se neizbježno moraju voditi razgovori o Bosni i Hercegovini, mi to znamo.

Milošević: Da eliminišemo bar neke dileme.

Izetbegović: I  sva sumnjičenja koja se pojavljuju u vezi sa tim. Da otvoreno razgovaramo o nekim stvarima.

Tuđman: Da se stvari ne zamagljuju, ne produbljuju, nego da idemo….

Izetbegović: Da, to je prihvatljivo. To su uostalom realni problemi i oni su tu, kako da se riješe. Vidjećemo?

Nakon toga su se Milošević i Izetbegović ponovno sukobili u vezi s formulacijom karaktera buduće države. Milošević smatra da buduća Jugoslavija treba imati karakter države, a Izetbegović da treba imati obilježje državne zajednice. Zamolio je Miloševića da prihvati ovaj prijedlog jer je to kompromisni prijedlog koji predviđa uređenje buduće jugoslavenske zajednice kao Saveza suverenih država.

Nakon toga je Izetbegović upoznao sudionike sastanka sa stavom Europske zajednice pročitavši pismo Jacquesa Santera, predsjednika Europskog savjeta i predsjednika Vlade Luksemburga, od 5. lipnja 1991., u kojem je izraženo opredjeljenje EZ-a za očuvanje Jugoslavije:

U ime predsjednika Delora (Jacques Delors, predsjednik Europske komisije 1985. – 1995.) i moje lično ime želim Vam izraziti najiskreniju zahvalnost za otvorenu i iskrenu razmjenu mišljenja koju smo ostvarili sa Vama prilikom Vaše nedavne posjete Beogradu. Te razmjene mišljenja su samo potvrdile poseban karakter veza koje već dugo spajaju Evropsku zajednicu i Jugoslaviju kao i veliki interes koji obostrano polažemo na nastavak i razvoj tih veza.

Rezultati naših susreta su, naravno, bili predmetom vrlo pažljivog izučavanja od strane naših ministara inostranih poslova, na sastanku 3. juna u Drezdenu. Dužnost mi je da Vam još jedanput potvrdim zainteresiranost Zajednice država članica za jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije u skladu sa principima KEBS-a i Pariške povelje o novoj Evropi. Uvažavanje tih principa je danas od suštinske važnosti za puno učešće u evropskoj porodici. Tu ne može biti izuzetaka. U tim okvirima upotreba ili prijetnja silom bi bila neprihvatljiva. Kao što smo Vam predsjednik Delor i ja imali čast potvrditi u Beogradu, Zajednica pridaje osobitu važnost poštovanju postojećeg institucionalnog okvira što predstavlja poštivanje unutrašnjih granica i smjenu na vrhu zajedničkog Predsjedništva, poštivanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, traženje putem dijaloga mirnog rješenja za pitanja novog ustrojstva Jugoslavije i produbljivanje procesa demokratskih reformi. U ovom kontekstu potvrđujem vam značaj koji pridajemo nastavku ekonomskih reformi savezne Vlade.

U slučaju da ovi uslovi budu ispunjeni, Zajednica i zemlje članice će biti spremne da pomognu Jugoslaviji i da mobilišu potrebna sredstva za prevazilaženje postojeće krize. Sa ujedinjenom demokratskom Jugoslavijom Zajednica je spremna da produbljuje svoje prijateljske odnose i saradnju.

Žak Santer, predsjednik Evropskog savjeta i predsjednik Vlade Luksemburga.

Šest sastanaka predsjednika republika SFRJ, čiji su transkripti u dijelovima predstavljeni u prethodnim brojevima Hrvatskog vojnika, pokazuju koliko su predsjednici tadašnjih jugoslavenskih republika bili daleko od dogovora o budućem ustroju/preustroju Jugoslavije, te potvrđuju da su razlike u prijedlozima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (i slovenskog predsjednika Milana Kučana) i razmišljanja srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića bile nepremostive. Rasprave između predsjednika Tuđmana i Miloševića o toj problematici i Tuđmanovo suprotstavljanje Miloševićevu pokušaju da suverenost republika podredi saveznim tijelima ujedno su izravan odgovor svima koji pokušavaju nametnuti percepciju da je ”Tuđman bio fasciniran Miloševićem do te mjere da mu se nije usudio suprotstavljati“.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR