U siječnju 1990. propao je pokušaj srbijanskog vodstva da sazivanjem 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu nametne svoju opciju centralizirane i unitarne partije, što je bio preduvjet i za centralizaciju države. Zbog odbijanja svih prijedloga slovenskih predstavnika te isključivog i provokativnog ponašanja većinskih, prosrpskih zastupnika, Kongres je 22. siječnja napustila slovenska, a potom i hrvatska delegacija. Otvoreno raslojavanje Saveza komunista Jugoslavije, uz Jugoslavensku narodnu armiju, nakon smrti Josipa Broza Tita, najvažnijeg kohezijskog čimbenika druge Jugoslavije, bilo je jasan znak da je proces raspada te države već otpočeo i da se demokratizacija društva u Sloveniji i Hrvatskoj ne može zaustaviti.

Uslijedili su intenzivni razgovori srbijanskog vodstva s generalima JNA Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem o sljedećim potezima i pojačanom djelovanju JNA. Sadržaj dnevnika Borisava Jovića, jednog od najbližih suradnika tadašnjeg svesrpskog vođe Slobodana Miloševića i predstavnika Srbije u Predsjedništvu SFRJ (od 15. svibnja 1990. i njegov predsjednik), pokazuje razmjere jugoslavenske krize početkom 1990. te potvrđuje suradnju srbijanskog i vojnog vrha, mimo kolektivnog Predsjedništva SFRJ, kao i sazrijevanje njihove odluke o ratnoj opciji i presudnu ulogu JNA u tom procesu. Uz do sada objavljene dijelove spomenutog dnevnika u ovom serijalu Hrvatskog vojnika, o ulozi JNA u tom procesu, kao i o razmišljanju njegovih sudionika u srbijanskoj vlasti i vodstvu JNA, svjedoče i sljedeći odlomci:

Dana 26. januara, nakon što su delegati Slovenije otišli sa Kongresa Saveza komunista, razgovarao sam sa Kadijevićem i složili smo se da se u Sloveniji i na Kosovu mora pojačavati vojno prisustvo. Pribojavali smo se da će separatisti dobiti polet usled otvorene slovenačke podrške na XIV kongresu Saveza komunista. Složili smo se da su ključni zadaci Armije sledeći: ne dozvoliti raspad zemlje, ne dozvoliti ničije nasilno ili protivustavno otcepljenje i bratoubilački rat, a to može u kritičnoj situaciji da spreči Armija, ako bude na to pripremljena i odgovarajuće raspoređena. Mora biti spremna na akciju u roku od nekoliko sati, na svim terenima (Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika. Prizma, Kragujevac, 1996., 93-94).

Potom je, u razgovoru istomišljenika u Jovićevoj kancelariji nakon sjednice Predsjedništva SFRJ, 13. veljače 1990., spomenuta i mogućnost vojne opcije:

Posle današnje sednice Predsjedništva SFRJ, na kojoj su učestvovali i predsednici predsedništava republika i autonomnih pokrajina (tema Kosovo), sedimo u mojoj kancelariji Veljko (Kadijević, op.a.), Pera Gračanin (Petar Gračanin, savezni sekretar za unutrašnje poslove, op.a.), Slobo Milošević, Dragutin Zelenović (kasnije, 15. 1. 1991. – 11. 12. 1991., predsjednike Vlade Republike Srbije, op.a.) i ja.

Milošević kaže: Biće rata, bogami.

Nećemo dati, bogami, uzvraćam ja. Dosta smo mi ratovali i ginuli u dva svetska rata. Sada ćemo rat svakako da izbegnemo!

Neće biti rata onakvog kakav bi oni hteli – dodaje Veljko – ali će biti onakav kakav mora, a to je da im ne dozvolimo da nas tuku.

Pera jadikuje da iz dana u dan protivnici socijalizma i Jugoslavije zauzimaju sve jače pozicije i sistematski nas potiskuju i nastupaju revanšistički. Sloba ga teši da se ne brine.

Veljko kaže: Za sve je kriv Gorbačov. Veoma je jeftino prodao ideju komunizma i socijalizma. Razbio je Varšavski pakt, porušio socijalizam u Istočnoj Europi, destabilizovao SSSR, a za nas je najgore što je narušio odnos snaga u Evropi i stavio sve komuniste na optuženičku klupu. Sada moramo da se branimo iako smo ginuli za odbranu zemlje i za njenu izgradnju (Jović, 108).

Također, prema sadržaju Jovićeva dnevnika (26. ožujka 1990.) može se zaključiti da je krajem ožujka 1990. srbijansko vodstvo bilo uvjereno da se raspad Jugoslavije ne može zaustaviti, te da je rat sasvim izvjestan na područjima na kojima žive Srbi u Hrvatskoj i BiH, pa je stoga pristupilo izradi novoga ustava Srbije za novu samostalnu srpsku državu, koju treba uspostaviti:

Sastanak ‘koordinacije’ u SR Srbiji. Učestvuju svi čelni funkcioneri (Republika, Savez komunista, SSRN /Socijalistički savez radnog naroda/, Sindikat, Komora, Grad). Razmenujemo mišljenja o ključnim pitanjima političke situacije i zajedničke orijentacije za rad. Prisustvuje i Ajga. Ocenjujemo da se ostvaruje proces raspadanja Jugoslavije na sličan način kao što se to desilo sa Savezom komunista Jugoslavije. Izgleda nam nezaustavljiv. Srbija će voditi iskrenu politiku opstanka federativne Jugoslavije, ali će se spremiti da živi i bez Jugoslavije. U eventualnom raspadu zemlje, Srbija računa na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju nećemo da molimo. Ako ona zamoli, morat će da se izvine za grehove prema žrtvama iz Prvog svetskog rata (koje smatra okupatorima). Naš je cilj da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se neće moći izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva.

Srbija neće pristati na konfederaciju. Jedini mogući način da se to prihvati, ali koji je neostvariv, bio bi ugovorna garancija prava srpskom narodu u drugim jugo-državicama. Pošto bi to bilo i provokativno traženje i neostvarivo, jer bi srpski narod na kraju bio izigran, čak i kad bi svi na to pristali, realno Srbija nema nikakvog razloga da prihvati konfederaciju. To nam ne može nitko nametnuti.

Inače, procenujemo da će se Jugoslavija verovatno raspasti već vidljivom tehnologijom: republike će jedna po jedna (počev od Slovenije) doneti nove ustave, koji će biti u sukobu sa važećim ustavom Jugoslavije, a o novom ustavu Jugoslavije neće se postići suglasnost. Na taj način Jugoslavija će nestati, pa će se postaviti pitanje konfederacije do koje neće doći, nego će nastati sukob usled neslaganja srpskog naroda u Hrvatskoj i u BiH sa takvom nacionalnom pozicijom (odvajanja od matice i pretvaranja u nacionalnu manjinu). Srbija je odlučila da odmah pristupi izradi novog ustava koji će biti sposoban da pokrije novu samostalnu srpsku državu. Sreća je što je ustavnim amandmanima na Ustav SR Srbije 28.II. (zapravo III., op.a.) 1989. uspostavljena državna nadležnost SR Srbije na celoj teritoriji. Srbija mora biti spremna za naredne događaje koji se nameću van njene volje (Jović, 131-132).

Potom se razgovaralo o načinu kako silom spasiti Jugoslaviju i zaustaviti demokratski proces u Sloveniji i Hrvatskoj. Iako je B. Jović u svojem dnevniku 3. travnja 1990. potvrdio kako je svjestan da su procesi u Sloveniji i Hrvatskoj legalni i da njihove vlasti nije moguće prisiliti na ponašanje u skladu sa saveznim ustavom  (”po Ustavu iz 1974. godine nije moguće na ‘ustavni’ način lako zaustaviti ove procese, pa je odstupanje republičkih od saveznog ustava ‘ustavno’, a bilo bi ‘neustavno’ preduzeti bilo šta što bi ih prisililo da promene svoje ustave“), vodstvo JNA nije odustalo od pokušaja da silom (”preduzimanjem mera“) zadrži postojeće stanje, te da se napiše novi Ustav. Jović je uskoro trebao preuzeti položaj predsjednika Predsjedništva SRFJ i bio je svjestan da će se stanje do tada prije pogoršati, nego popraviti, pa njegova upozorenja treba shvatiti kao najavu priprema za zaokret u vođenju Predsjedništva SFRJ:

Danas smo održali sednicu Predsedništva (sastanak) na zahtev SSNO (Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, op.a.). Referisao je Veljko Kadijević o stanju u zemlji. Ocenio je da je narušavanje ustavnog poretka masovno, da zemlji preti haos i građanski rat. Založio se da se dosledno osigura ustavni poredak primenom Ustava SFRJ i preduzimanjem mera prema svima koji se toga ne pridržavaju, da se podrži celina predloga SIV-a (Saveznog izvršnog vijeća, tadašnje vlade, op. a.), a ne samo neki delovi i da se intenzivira rad na novom Ustavu. (…)

Moja je ocena stanja bila slična, ali put za izlaz iz situacije se razlikovao. Izneo sam u suštini sledeća upozorenja:

• stanje u zemlji karakteriše sve veće odstupanje od Ustava SFRJ i preti da postane haotično;
• ako se ovako dalje nastavi ući ćemo u građanski rat;
• odgovornost je Predsedništva SFRJ da se to izbegne.

U tom pogledu tačna je ocena SSNO. Što se mera tiče, stvari ne stoje tako jednostavno. Mnogo su komplikovanije. Problem je bio u tome da po Ustavu iz 1974. nije moguće na “ustavni” način lako zaustaviti ove procese, pa je odstupanje republičkih od saveznog ustava “ustavno”, a bilo bi “neustavno” preduzeti bilo šta što bi ih prisililo da promene svoje ustave! To je katastrofa za zemlju i nezavidna situacija za njene organe koji bi bili dužni da je štite i brane. U toj ustavnoj odredbi (ili „manjkavosti“) nalazi se ”glogov kolac“ zabijen u srce Jugoslavije.

S druge strane Ustav SFRJ iz 1974. godine je u mnogo čemu prevaziđen i neprimjenjiv.

I na kraju, društveni procesi su takvi da bi njegova dosledna primena bila anahrona i ne bi mogla biti shvaćena, pa bi delovala kontraproduktivno. Zato se o doslednoj primeni Ustava 1974. može govoriti relativno uslovno tamo gde je to realno moguće, ali je taj ”lek“ za zemlju slab.

Suština je u neophodnosti političkog razgovora o budućnosti Jugoslavije, koji bi se morao odmah započeti da bismo izbegli građanski rat, ali i u činjenici da se to žestoko izbegava, za sada i pre svega, od Slovenije, ali uz blagonaklonost Hrvatske (Jović, 133-134).

Službeni razgovori svih šest predsjednika republika tadašnje Jugoslavije uslijedit će godinu dana poslije, nakon što su u republikama održani izbori.

dr.sc Ante NAZOR