U prethodnim su trima brojevima Hrvatskog vojnika navedeni podaci iz srpskih izvora o stanju na okupiranom području uoči akcije Medački džep (Džep-93), s posebnim osvrtom na naoružavanje i uključivanje u obrambene aktivnosti srpskog stanovništva u “RSK”, odnosno na okupiranom području Republike Hrvatske, koje nije imalo vojni raspored i nije podlijegalo vojnoj obvezi (muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina), te o akciji Medački džep i o izvorima srpske strane u kojima se planira odmazda i govori o razlozima poraza SVK u Medačkom džepu, kao i o pritisku međunarodne zajednice i povlačenju hrvatskih snaga na položaje koje su držale prije te akcije. U ovom broju prikazat će se dio UN-ova dokumenta u kojem se analiziraju postupci hrvatskih snaga u akciji te osvrt predsjednika Tuđmana na političke posljedice spomenute akcije na međunarodni položaj Republike Hrvatske.

 

Medak Investigation (Istraga Medak)

Dio međunarodne javnosti i političara optužio je hrvatske snage za provođenje taktike spaljena zemlja te za civilne žrtve, a dio medija u Hrvatskoj govorio je o događajima u Medačkom džepu samo u negativnom kontekstu, zanemarujući uzroke i povod za takvu oslobodilačku akciju te prešućujući primjere humanosti i časnog ponašanja pripadnika hrvatskih postrojbi prema neprijateljskim vojnicima zarobljenim u borbi, koji su, primjerice, navedeni 2013. na tribini organiziranoj u Gospiću povodom obilježavanja 20. obljetnice akcije Medački džep.

Jedan od najvažnijih UN-ovih dokumenata o akciji Medački džep (Džep-93) objavljen je 28. prosinca 1994. pod nazivom Medak investigation (Istraga Medak). Prema tom izvješću, UN-ovi istražitelji navode da je od ukupno 82 poginulih Srba vjerojatno 59 (tj. 71 %) vojnika, a 23 (tj. 29 %) civila (Zvonimir Despot, “Medak investigation, 28 December 1994”, Medački džep, Zagreb, 2012., str. 195), te spominju da je, “iako ne stopostotno usporedivo”, u Medačkom džepu bio veći postotak poginulih vojnika u odnosu na civile “nego što kazuju globalne brojke u Drugome svjetskom ratu, Korejskom ratu ili Vijetnamskom ratu” (Despot, str. 199). Među ostalim, problem oko utvrđivanja vojnog statusa poginulih bila je činjenica da su mnogi civili nosili vojnu odjeću, a da su mnogi lokalni vojnici bili u civilnoj (Despot, str. 195).

Dalje se u izvješću navodi da je srpska strana, nakon što su joj Hrvatska i Unprofor predali tijela poginulih, izvršila obdukciju i izvješće predala bojniku Hollandu iz UN-a, koji ga je proslijedio patologu Robertu Kirschneru i neovisnim stručnjacima iz organizacije Liječnici za ljudska prava. U izvješću doktora Kirschnera navedeno je da su “(…) tijela predana od UNPROFOR-a nedovoljan dokaz kako bi se potvrdila egzekucija klanjem” (Despot, str. 195). Za tijela koja je predala hrvatska strana doktor Kirschner ustvrdio je da “(…) nije mogao pronaći dokaze koji bi potvrdili egzekucije” (Despot, str. 195-196).

Ističe se, među ostalim, i da su “pretrage učinjene od strane srpskih vlasti bile nezadovoljavajuće” (odnosno, da su zaključci do kojih se došlo u tim pretragama nepouzdani), da su bile “(…) ekstremno površne te provedene u neprofesionalnoj atmosferi, primjerice pijanstvo i korumpiranost nadzirućeg suca” (Despot, str. 200). Jednako tako, navodi se da su “mjesni svjedoci vrlo nepouzdani zbog svoje ekstremno emocionalne privrženosti svojoj zajednici i njihovoj demonizaciji neprijatelja” (Despot, Istraga Medak, str. 200).

Među ostalim, u izvješću je navedeno: “Čak koristeći i stroge standarde, očigledno je iz iskustva mnogih svjedoka da su hrvatske snage pucale na bježeće civile, ubijajući neke. Međutim ovoj akciji ne može se dokazati ilegalnost. Mnogi civili bježali su u društvu srpskih vojnika u povlačenju, naoružanih srpskih civila ili su sami bili naoružani. Dakle, akcije mnogih hrvatskih vojnika vjerojatno su bile zakonite ili u krajnjem slučaju nejasne. Većina pucnjave događala se noću. Oni su mogli vjerovati da su otvarali vatru na neprijateljske snage u povlačenju koje se nisu predale, što dakle govori da su bili legalni ciljevi. Ratni zakon ne utvrđuje standarde savršenosti vojnika. On prihvaća da, nažalost, civili pokraj vojnih ciljeva mogu biti nenamjerno ubijeni bez namjernog kršenja zakona o ratu. Bitne nejasnoće koje okružuju ovaj vid Medačkog džepa čine dizanje tužbe za nezakonito ciljanje civila vrlo teškim. Dokaz nije pouzdan ili jasan da bi se provela jasna optužba. Postoji čak i nagovještaj protuslovnog dokaza. Pošteda srpskog vojnika (kojeg su hrvatski vojnici pustili da ode, op. a.), prema ‘1’ mada iz druge ruke, dokazuje da nije bilo izričite politike da se ubije sve ili se barem svake takve politike nije strogo pridržavalo. Usto, svjedoci nisu mogli biti svjesni mogućnosti da na njih nije pucano od strane hrvatskih snaga.” (Despot, Istraga Medak, str. 201)

Ipak, na kraju istrage preporučeno je da se podigne optužnica protiv dvojice hrvatskih časnika za bezobzirno pljačkanje i uništavanje imovine pod zaštitom Ženevske konvencije:

“a) teška povreda Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949., proširena na uništavanje i prisvajanje zaštićene imovine pod zaštitom Ženevske konvencije, takvo uništavanje i prisvajanje koje nije opravdano nikakvom vojnom neophodnosti i koje je provedeno protuzakonito i potpuno u suprotnosti s člankom 2(d)

b) kršenje zakona ili običaja ratovanja koji su predmetom bezobzirnog uništavanja sela ili uništavanja koje nije potvrđeno vojnom neophodnosti, a u suprotnosti s člankom 3(b)

c) kršenje zakona ili običaja ratovanja, pljačkanje privatne imovine koje je u suprotnosti s člankom 3(e).”

Također, “(…) preporuča se da nitko ne bude optužen za bilo koje ubojstvo (ubojstvo, ubijanje, protuzakonito ciljanje civila ili smrti povezane s genocidom), mučenje i sakaćenje koje se dogodilo tijekom operacije. Nitko nije identificiran kao izravna osoba odgovorna za ove zločine. Postoje neke sumnjive okolnosti i čak neka vjerojatna ubojstva. Međutim, nema uvjerljivog uzorka koji može dokazati da se zapovjednika može neizravno držati kriminalno odgovornim prema doktrini zapovjedne odgovornosti.” (Despot, Istraga Medak, str. 205)

Prema izvješću, većina rušenja i uništavanja objekata dogodila se 16. rujna, na dan povlačenja hrvatskih snaga s tog područja. Sve to navedeno je u Završnom izvješću Komisije stručnjaka (od 28. prosinca 1994.), osnovane u skladu s Rezolucijom 780 (1992.) Vijeća sigurnosti UN-a. Dakle, prema sadržaju spomenutog dokumenta može se zaključiti da je akcija Medački džep (Džep-93) izvedena uglavnom korektno, ali da je bilo i nekorektnih, odnosno nečasnih postupaka hrvatske strane, posebice prilikom povlačenja iz oslobođenog prostora 16. rujna 1993., no da je iskrivljavanjem događaja od srpske strane i kanadskih pripadnika Unprofora ta akcija dosta zakomplicirala međunarodni položaj Republike Hrvatske.

Primjerice, o posljedicama te akcije na međunarodni položaj Republike Hrvatske govorio je predsjednik RH Franjo Tuđman svojim suradnicima nekoliko dana nakon što je provedena. Sadržaj govora pokazuje da se Hrvatska nalazila u iznimno osjetljivom političkom položaju, da je hrvatska politika jedva malo popravila napade na Hrvatsku zbog situacije u Bosni i Hercegovini i nakon operacije Maslenica, a da se sad to ponavlja. Uz ostalo, predsjednik Tuđman rekao je na spomenutoj sjednici: “Svi trebaju shvatiti da bi i Hrvatskoj bilo u interesu da stvarno političkim putem dođemo do rješenja, jer bez obzira na neprijateljske žrtve i mi ih imamo, a kada bismo nastavili imali bismo goleme gubitke, posebice dok ne oslobodimo sve do Baranje i Vukovara. Prema tome, moramo se pokušati uskladiti s tom međunarodnom politikom da dođemo do suvereniteta nad čitavim teritorijem uz međunarodnu pomoć na miran način. Razumije se, nisam ja nikakav takav iluzionista da mislim da ćemo u tome uspjeti, ali onda to ne smijemo na ovaj način da si otežavamo, moramo se pripremati.”

U tom je kontekstu spomenuo da nije smio dopustiti akciju: “Smatram da sam pogriješio što sam dopustio ličku operaciju. Bez obzira što je, molim, ona u vojničkom smislu uspjeh i što smo dokazali i Srbima da smo kadri da im nanesemo (poraz). (…) Ali, svi su se uprli u Europskoj zajednici – molim, predsjednik Vijeća europske sigurnosti, predajući onu formalnu notu, evo, zamolio je ambasadora da ode osobno u Zagreb i da apelira na Hrvatsku, na predsjednika Tuđmana da se traže politička rješenja. (…) Prema tome, moramo jednostavno biti u sukladnosti s takvom jednom politikom za kakvu se opredjeljujemo. Jer, kad bismo mogli to riješiti u roku od par dana i kada kod toga ne bismo izazvali takav bijes svijeta, da bi čak nametnuo nam sankcije, onda bi to drugo bilo, a ovako? (…) Ne možemo voditi rat, koji nam svijet ne prihvaća. Ne može proći atmosfera da je Hrvatska nasuprot jedne svjetske orijentacije za mirom, orijentirana da problem riješi ratom, a to znači da etnički očisti Srbe iz Hrvatske. (…) A to stvara jednu sliku o Hrvatskoj na kojoj ne možemo graditi niti svoj politički status niti ekonomske odnose sa svijetom. Shvatite to.”

Predsjednik je također zatražio da se u obraćanju medijima jasno naglasi da je akcija provedena kao protuudar hrvatskih snaga na srpske napade i da se upozori na neprijateljske upade. Usto, svojim je suradnicima postavio pitanje zašto se u medijima ne ističe dovoljno činjenica da se zajedno s Hrvatima u hrvatskim oružanim snagama bore i pripadnici srpske nacionalne manjine.

Ante NAZOR