U prethodnim četirima brojevima Hrvatskog vojnika navedeni su podaci iz srpskih izvora o stanju na okupiranom području uoči akcije Medački džep (Džep-93), s posebnim osvrtom na naoružavanje i uključivanje u obrambene aktivnosti srpskog stanovništva u RSK, odnosno na okupiranom području Republike Hrvatske, koje nije imalo vojni raspored i nije podlijegalo vojnoj obvezi (muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina), potom o akciji Medački džep i o izvorima srpske strane u kojima se planira odmazda i govori o razlozima poraza SVK u Medačkom džepu, kao i o pritisku međunarodne zajednice i povlačenju hrvatskih snaga na položaje koje su držale prije te akcije, te o dokumentu UN-a u kojem se analiziraju postupci hrvatskih snaga u akciji i osvrtu predsjednika Tuđmana na političke posljedice spomenute akcije na međunarodni položaj Republike Hrvatske. U ovom broju navest će se komentari generala Janka Bobetka o spomenutoj akciji te sjećanja sudionika akcije, pripadnika skupnih snaga Specijalnih jedinica policije MUP-a RH.

Za mene je ‘Medački džep’ jedna od briljantnih operacija, jer je izvršena u roku od četiri sata, jedna bojna agresora do nogu je potučena, osnovni ciljevi su izvršeni, naši gubici bili su minimalni. Politička situacija u Lici, pa i šire, postala je ne samo drugačija, nego se vratilo osnovno povjerenje u sposobnost Hrvatske vojske. (Janko Bobetko, Sve moje bitke, Zagreb, 1996., str. 383)

O potrebi izvođenja operacije Medački džep u studiji Medački džep, dr. Miroslav Međimorec piše: ”Oni koji su proživjeli Domovinski rat znaju da su iz toga džepa pobunjeni Srbi, dragovoljci i ostatci JNA, dvije godine prijetili zauzimanjem Gospića, probojem preko Velebita i presijecanjem Hrvatske. Srbi bi, da su to postigli, dosegnuli liniju Virovitica – Karlovac – Karlobag i ostvarili zamisao Velike Srbije, okupirali veći dio Hrvatske, time porazili ideju samostalne hrvatske države i doveli je do sloma. Kao što je vojna akcija Hrvatske vojske kod Masleničkog ždrila spojila jug i sjever Hrvatske, ograničena vojno-redarstvena akcija u Medačkom džepu spriječila je njezino razdvajanje i poraz te navijestila odlučnost Hrvatske da kombinacijom diplomatskih i vojnih sredstava postigne svoj cilj – oslobođenje i puni suverenitet nad cjelokupnim državnim područjem, demokratizaciju i uključivanje u Europsku uniju i slobodni svijet.“

O opravdanosti izvođenja akcije Medački džep J. Bobetko u svojoj je knjizi Sve moje bitke napisao (str. 378-380): ”Stvari su bile ozbiljne, nije se smjelo podbaciti ni pogriješiti, jer u suprotnom bi Gospić bio do kraja uništen. Naime, iz Metka, Barleta, Bilaja tukli su ga kad su htjeli. S druge strane pravac na kojem je napadala specijalna policija davao je mogućnosti da oni preko svojih položaja uđu duboko u Velebit, jer tko je držao Debelu Glavu, držao je i polazne položaje i mogućnost manevara po samom Velebitu. (…) Zadatak specijalne policije bio je da u sastavu organizirane zasjede jakim snagama ovlada Debelom Glavom i prati razvoj događanja u izvođenju napadne operacije koju je vodio general Mirko Norac.“ Specijalne jedinice policije MUP-a RH imale su u akciji zadatak presjeći neprijateljski teritorij na označenom području u obliku potkove te se priključiti glavnim snagama udara što su uspješno i izvršile. Prije početka akcije, 4. rujna 1993., uz topničku potporu, neprijateljske snage napale su specijalnu jedinicu MUP-a na Debeloj glavi, istaknutoj planinskoj koti na Velebitu s koje se nadzire područje u dolini rijeke Like, između Gospića i Metka, koje je nazvano Medački džep. U tom su napadu ubijena dva pripadnika hrvatske specijalne policije, a trojica su ranjena.

O hrvatskim braniteljima i njihovim zapovjednicima, njihovoj neprijepornoj zasluzi za uspjehe i u provedbi akcije Medački džep u već spomenutoj svojoj knjizi (str. 384) general Bobetko imao je samo riječi hvale: ”Zajedno s generalom Markačem, koji je u operaciji imao jedan od najdelikatnijih zadataka, jer se na prostoru Velebita nalazio više od godine, razradili smo svaki detalj. Njegovo zapovjedno mjesto bilo je na Visočici. Sve borbe koje je prošao na tom nepovoljnom prostoru nisu bile bez žrtava i bez maksimalnog naprezanja. Da se radilo o nekoj drugoj jedinici, Velebit vjerojatno ne bismo zadržali. (…) Ljudi koji su vodili tu operaciju, Norac i ljudi generala Markača zaslužuju svako priznanje, jer smo spasili dio teritorija Hrvatske, koji je već u staroj Jugoslaviji bio gotovo preko polovine raseljen. Da smo izgubili, a njima je strateški cilj bio Gospić, da nismo to učinili, izgubili bismo i Velebit. Tko zna cijeniti događaje, shvatit će da bi u tom slučaju naša situacija bila sasvim drugačija.“

Životnu važnost akcije Medački džep za građane Gospića i ostalih neokupiranih i okupiranih dijelova Like te područja Velebita naglasio je Ivan Dasović, tada načelnik PU Gospić: ”Akcija Medački džep je bila nužnost. Sâm sam pisao sigurnosnu procjenu za tu operaciju, bio u toj ekipi, među tih deset koji su zahtijevali izvođenje operacije ‘Medački džep’. U rujnu 1991. Gospić je bio oslobođen. Sve je profunkcioniralo, dobili smo struju, vodu, državne institucije su počele s radom. To je četnicima smetalo i oni su nas svakodnevno napadali s tog okupiranog područja Medačkog džepa tenkovima, minobacačima. Nikad se nije znalo kad će Gospić biti ponovo napadnut, jer je bio potpuno u jednoj potkovi, mi jednostavno nismo više mogli živjeti u tome paklu stalnih četničkih prijetnji i granata. Naše snage SJP MUP-a držale su tada već Velebit. Ti naši dečki, specijalci su tako mukotrpno čuvali naš turizam, priječili četnicima da ne dođu do mora, a istodobno pripremali akcije hrvatskih snaga koje će nastupiti pa tako i akciju ‘Medački džep’. I mi smo u policiji, ovdje u Gospiću, radili logističku pripremu za tu akciju. Snagama specijalne policije kao što je poznato uspješno su zapovijedali generali Mladen Markač i njegov zamjenik Željko Sačić. Hrvatska vojska je u toj za Gospić važnoj operaciji odrađivala pravac od Gospića, a naši specijalci s Velebita. U nekoliko dana trajanja akcije područje je oslobođeno pa je Gospić počeo živjeti mirno, jednim normalnim životom. Treba naglasiti, da je akcija ‘Medački džep’ bila zahtjev gospićkog stanovništva kako bi mi ovdje počeli normalno i mirno živjeti, bez straha od topničkih i minobacačkih napada. Konačno je onda, nakon te akcije krenula i obnova Gospića.“

Specijalna jedinica policije Tigar tadašnje PU Gospić, od 28. kolovoza 1992., temeljem zapovijedi načelnika Sektora specijalne policije zajedno sa SJP Rijeka ”Ajkule“ i SJP Kutina ”Ris“, zauzela je na području Velebita komunikaciju od sela Rizvanuša do sela Visočice i Panosa. Tada su, naime, prvi put skupne snage Specijalnih jedinica policije MUP-a RH ušle u Velebit te zauzele dominantne točke, što je bio jedan od presudnih taktičkih poteza za obranu Like, sjeverne Dalmacije i pobjedničkog ishoda cijelog Domovinskog rata. Na žalost, na samom početku te akcije, 29. kolovoza 1992., u zasjedi podno Visočice poginuo je zapovjednik SJP ”Ajkule“ Rijeka Mario Jakominić, a lakše su ranjeni pripadnici SJP Gospić Milan Vrban, Dane Šop, Milan Majetić i Milan Klobučar. SJP Tigar PU Gospić tijekom 1993. držala je položaje na Velebitu, u teškim vremenskim uvjetima, a pod stalnim granatiranjem srpskih snaga. Lički su specijalci 25. travnja 1993. prešli na drugu stranu Velebita, gdje sudjeluju u akciji Poskok 2 držeći položaje na poziciji Opaljenik, prema uporištu neprijateljskih snaga Mali Alan. U toj je akciji 28. travnja 1993. smrtno stradao njihov kolega policijski službenik Dragan Mandić, a lakše je ranjen Zdenko Mandić. Lički specijalci, zajedno s ostalim specijalcima iz Hrvatske, obavljali su stalna izviđanja i pomicanja položaja u smjeru neprijatelja, a samim time pripremali su se za akciju Medački džep. Prilikom izviđanja i pomicanja položaja u području Divosela – Vujnovića brdo ranjeni su Milan Asić i Mate Brkljačić iz postrojbe SJP Tigrar. U akciji Medački džep, SJP Tigar imala je jednog poginulog pripadnika, Milana Majetića, i tri ranjena pripadnika – Nikola Župan, Luka Pavičić i Ivan Banić.

Miroslav Cindrić, tadašnji zapovjednik SJP Tigar, smatra da je akcija Medački džep bila presudna za opstanak Gospića i tog dijela Hrvatske: “Do same akcije početkom rujna 1993. četnici su dnevno granatirali Gospić i okolicu koliko su i kad god su htjeli, svi smo mi njima bili žive mete. Tri godine smo mi ovdje živjeli u strašnoj opasnosti trpeći njihove stalne prijetnje. Nakon akcije ‘Medački džep’ to više nisu mogli, otišli su daleko do Gračaca, nisu nas više tako precizno mogli gađati, osim dalekometnim topništvom. Za mene je zato ta akcija najveća. Dobro, ‘Oluja’ je ‘Oluja’, ne smijem ni spominjati koliko je velika, no za nas Ličane ‘Medački džep’ je čudo, spas!U akciji su sudjelovali i pripadnici ATJ Lučko. Jedan od njih, Vlado Marić, tad je ranjen u lijevu ruku, a prvi su mu priskočili u pomoć i spasili ga od sigurne smrti njegovi prijatelji Mijo Validžić, Mišo Antunović i Božidar Rak: ”U operaciju Medački džep krenuo sam sa svojom postrojbom ATJ Lučko 7. rujna iz Zagreba. Došli smo u Baške Oštarije i tu se jedan dan zadržali te se drugu večer počeli spuštati prema Rizvanuši. Padala je jaka kiša. U jutro oko tri sata dobro pokisli, mokri krenuli smo odrađujući temeljito i neustrašivo zadaće prema Počitelju, Čitluku i Divoselu. U tim prilikama došlo je do razmjene vatre s neprijateljima te sam na koti Međeđak zadobio prostrijelnu ranu lijeve podlaktice. Da nije bilo mojih kolega, od zadobivenih rana bio bih iskrvario i umro. Primio sam odmah prvu pomoć i kolege su me unatoč svim teškoćama izvukle i na rukama, mene od devedesetak kilograma, nakon gotovo šest sati nošenja donijele do saniteta. Tu je bio još jedan kolega iz SJP Kutina, koji je ranjen u nogu. Kolima hitne pomoći potom su nas obojicu prevozili preko Senja uz slovensku granicu u Zagreb, jer se preko Karlovca zbog srpskog granatiranja nije moglo. Zahvalan sam dr. Davoru Hulini i svima iz našeg saniteta što danas imam ruku. Na zahtjev dr. Huline prebačen sam u Zagreb na Rebro gdje mi je on kao plastični kirurg spasio ruku. Dr. Hulina je nas iz ATJ Lučko stalno pratio, kao naš liječnik bio je s nama u brojnim akcijama i operacijama tijekom Domovinskog rata.

Ma što god neki sa strane tumačili, operacija ‘Medački džep’ je bila opravdana i važna za opstanak hrvatske države. Hrvatska je u Lici bila najtanja. Danas malo ljudi zna da su Srbi Gospić tijekom jeseni 1991. razorili i razrušili gotovo kao i Vukovar, a razarali su ga i kasnije 1992. – 1993. jer su oko Gospića u samom Medačkom džepu stacionirali teško naoružanje, topništvo pa su na dometu imali i Gospić i glavnu komunikaciju od Gospića prema Karlobagu. Jako je važno bilo obraniti Liku i Gospić od srpske okupacije. Mi pripadnici ATJ Lučko i specijalnih jedinica MUP-a držali smo vrhove Velebita, jer to nitko drugi nije mogao. Bio je to zahtjevan i nepristupačan teren, ćudljivih i često okrutnih meteoroloških i inih prirodnih uvjeta koje su samo specijalci mogli svladati. Na taj način smo osujetili namjere Srba da izađu na more, markiraju zacrtane si granice Velike Srbije. Oni su činili sve što su mogli i znali da to ostvare. Prema nama na tim velebitskim kotama vršili su stalne diverzantske napade, no nisu uspjeli zahvaljujući i odlučnim hrvatskim specijalcima, pripadnicima MUP-a, nepokolebljivim braniteljima i iskrenim domoljubima.“ (preuzeto iz: Hrvatska policija u Domovinskom ratu, MUP RH, Zagreb, 2011., str. 303-306)

Ante NAZOR