U prethodnih pet brojeva Hrvatskog vojnika navedeni su podaci iz srpskih izvora o stanju na okupiranom području uoči akcije Medački džep (Džep-93), s posebnim osvrtom na naoružavanje i uključivanje u obrambene aktivnosti srpskog stanovništva u “RSK”, odnosno na okupiranom području Republike Hrvatske, koje nije imalo vojni raspored i nije podlijegalo vojnoj obvezi (muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina), kao i podaci o akciji Medački džep i o izvorima srpske strane u kojima se planira odmazda i govori o razlozima poraza SVK u Medačkom džepu, o pritisku međunarodne zajednice i povlačenju hrvatskih snaga na položaje koje su držale prije te akcije, o dokumentu UN-a u kojem se analiziraju postupci hrvatskih snaga u akciji i osvrtu predsjednika Tuđmana na političke posljedice spomenute akcije na međunarodni položaj Republike Hrvatske te komentari generala Janka Bobetka i sjećanja sudionika akcije, pripadnika skupnih snaga Specijalnih jedinica policije MUP-a RH. O tome kako su oni doživjeli spomenutu akciju govori i današnji prilog.

U sastavu skupnih snaga Specijalnih jedinica policije MUP-a u akciji Medački džep bili su i pripadnici SJP Roda Varaždin. Njihova je postrojba tijekom 1993. sudjelovala u akciji Poskok 2 na području Velebita, na različitim položajima od Malog Alana do Gospića. U jednoj od zadaća, 21. srpnja 1993., prilikom izviđanja zauzeli su strateški važan cilj Bukovu glavu, a sljedećeg dana izviđači SJP Roda ulaze u dubinu neprijateljskih položaja na smjeru Jelovac – Bukova glava – Dujmovača – Visočica, gdje su postavili 22 nova punkta. Otad su, računajući 12 prijašnjih, držali ukupno 34 punkta sa samo 95 pripadnika. Na početku akcije Medački džep, 9. rujna 1993., u ranim jutarnjim satima njihova postrojba kreće u smjeru Bukove glave sa zadaćom sprečavanja prodora srpskih snaga iz smjera sela Pjevača u smjeru Kolarišta. Potom je u smjeru podnožja Međečka njihova izviđačka grupa pretražila područje oko Zmijanjca i skinula nekoliko protupješačkih mina koje su postavile neprijateljske snage. U podnožju Međečka sastali su se s pripadnicima ATJ Lučko te nastavili uspješno djelovati. Predvođeni svojim izviđačima zauzeli su Voznik i Javor bez neprijateljskog otpora, uspostavivši kontakt sa snagama HV-a u selu Rajičevcima. Na području koje su prošli pronašli su veće količine streljiva, oruđa i oružja te druge opreme koja je pripadala neprijateljskim snagama. Tijekom akcije imali su dva poginula pripadnika – Darka Turkalja i Bernarda Benčeka.

Sjećajući se svojih nadležnosti u izvršavanju zadaća prije i tijekom akcije Medački džep, pripadnik SJP Roda Srećko Horenec naveo je: “Naši su dečki bili maksimalno kondicijski pripremljeni na sve uvjete koji su vladali na Velebitu, ali i spremni za borbena djelovanja kako bi se mogli oduprijeti toj jugočetničkoj armadi koja je do tog vremena okupirala gotovo trećinu Hrvatske. U akciju ‘Medački džep’ krenuli smo izviđanjem, iz svojih baza spuštali smo se na neprijateljski dio terena da neprijatelji to nisu znali. Kad je krenula sama akcija rano u jutro, bilo je puno lakše ostvariti proboj i napredak, tako da smo brzo razbili njihove prve borbene crte. Bio je to naporan močvaran teren za čije je svladavanje trebalo dosta snage i snalažljivosti. Tijekom tog prvog dana trajanja akcije uspjeli smo i u tim teškim uvjetima organizirati i svoju crtu obrane na njihovom dijelu terena jer smo znali da se dosta naših neprijatelja raštrkalo, s obzirom na to da smo ih razbili. Također, znali smo da će oni probati ponovni proboj prema Medačkom džepu. Operaciju smo završili uspješno, bilo je u našim redovima par lakše ranjenih, a dvojica kolega su nam poginula. Oni su naše trajno i nezaboravno sjećanje na akciju ‘Medački džep’.

S područja Rajića i Pjevača uspjeli smo istisnuti sve četničke formacije i zavladati tim prostorom bez ikakve mrlje. Na tom području nije bilo civila, kao što su to neki kasnije tvrdili, to su jednostavno priče za malu djecu. Oni, naši neprijatelji, su samo odjećom bili civili, no ti ‘civili’ su svi bili naoružani! Ti naši neprijatelji su bili svjesni činjenice da će gubitkom toga područja imati poslije velikih problema s ostvarivanjem svoga sna o Velikoj Srbiji, što se kasnije i potvrdilo u samoj veličanstvenoj pobjedničkoj VRO ‘Oluja’. Tako da ne stoje neprijateljske priče o našem napadu na civile u ‘Medačkom džepu’. Mi smo se tamo sukobili s četnicima potpomognutima jakim snagama JNA. Pripadnici SJP MUP-a RH dobro su i profesionalno odradili akciju ‘Medački džep’, ponavljam, bez mrlje.

Za nas hrvatske branitelje, posebice za specijalce, tada nije bilo te vojne sile koja bi nas pobijedila! Naša pripremljenost, motivacija nikad nije bila sporna. Nama hrvatskim specijalcima, braniteljima bio je jedini cilj dati sve od sebe za slobodnu hrvatsku državu, da naši ljudi u svojoj domovini mogu slobodno odlučivati o sebi, svojoj sreći, svojim obiteljima. Velebit smo uvijek zvali našom svetom planinom. Jasno, bilo nam je naporno penjati se Velebitom 14-16 sati uz svu opremu, naročito zimi. Uvijek smo s Velebita s čežnjom i pobjedničkim moralom gledali tih ratnih ‘ranih devedesetih’ prema Gračacu, Kninu. Naši ljudi su podnosili velike napore, no ništa im nije bilo teško. Znali smo da moramo ovladati Velebitom da bismo mogli u dogledno vrijeme osloboditi državu, što se i ostvarilo. Ponosan sam i danas na te dane. Ponos je lijepa riječ, ali osobno osjećam i više od toga, nešto što teško mogu riječima opisati. To je ono što nama braniteljima nitko ne može uzeti. Nema tih odličja ni materijalnih vrijednosti kojima se taj osjećaj pobjednika, hrvatskog branitelja, može platiti. Ne daj Bog da se nešto ponovo dogodi, mislim da bismo svi ponovo krenuli bez imalo dvojbi u obranu Hrvatske.”

Dragovoljac Domovinskog rata doktor Ivan Herman, ugledni varaždinski liječnik, specijalist nuklearne medicine i niz godina ravnatelj OB Varaždin, sudjelovao je kao branitelj i liječnik sa SJP Rode u svim bitnim akcijama i operacijama tijekom Domovinskog rata, pa tako i u akciji Medački džep: “Prvenstveno mi je bilo da mi nitko nigdje ne ostane ranjen bez pomoći i da budem komunikacija između prve linije, znači između jedinice koja je borbeno djelovala i kirurških ekipa koje smo kasnije postavili u naše zaleđe na koliko toliko sigurna mjesta. Te su naše kirurške ekipe bile izvrsno organizirane, fantastično su djelovale u svim mogućim uvjetima, operiralo se i na Velebitu. Do tada smo mi liječnici mislili da je to nemoguće, no spasili smo zahvaljujući našoj dobroj sanitetskoj i zdravstvenoj skrbi tijekom Domovinskog rata, nazočnoj gotovo na prvim crtama bojišnica, mnoge živote našim braniteljima.

Kad smo se u akciji ‘Medački džep’ spustili s Velebita, ušli smo u neprijateljsko zaleđe, sela, oslobađajući ta područja. Tada je nakon dugotrajnog sušnog razdoblja počela padati jaka kiša, vode s Velebita stale su doslovce teći, slijevati se, na jednom smo bili u vodi do koljena. Doslovce kroz vodu i močvaru napredovali smo unatoč neprijateljskom granatiranju. Za takvog granatiranja kraj mene je ležao naš pričuvni pripadnik Marijan Kuzel. Po nama je nemilice padala, zasipajući nas, masa granja, zemlje, no preživjeli smo i nastavili dalje. Cijelu noć su trajale borbe, eksplozije, bilo je vrlo teško. Jedna neprijateljska grupa je pokušala prijeći naše linije, pobjeći u Medak. U naletu, mi smo mogli osloboditi i taj Medak, ali je bilo naređenje da to ne učinimo. Tijekom operacije imali smo na žalost i dva poginula pripadnika. Mi smo na Velebitu tada osujetili neprijatelja u ostvarenju njihova cilja izbijanja na more, stvaranja Velike Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Oslobodili smo Gospić i taj dio Like od četničkog granatiranja i razaranja. Zatekli smo tijekom napredovanja četničke položaje i minobacače. Bitno je reći kako su oni, naši neprijatelji, bili organizirani po koncepciji obrane bivše JNA. Svi su oni, kako pokazuju srpski dokumenti koje smo pronašli i zatekli po oslobođenim selima, imali vojni raspored. Svi su u tim selima bili naoružani. Tamo nije bilo civila, odgovorno tvrdim. Naši su neprijatelji samo bili odjeveni kao civili. Svaka je kuća u tim selima bila borbeni položaj. U svakoj smo pronašli automatske puške. Zvali smo te zarobljene puške ‘srbijanke’, tako da smo se i mi s njima kasnije koristili, dobro su nam došle. Otkrili smo i njihova spremišta oružja. U tim selima svi ljudi su bili naoružani do zuba, ponavljam tamo nije bilo civila, kao što se to kasnije po UNPROFOR-u tumačilo. Jasno, rat nije salonska, otmjena igra, ali mi smo u operaciji ‘Medački džep’, kao i svim drugim operacijama, ispoštovali sve odluke Ženevske konvencije. Odgovorno tvrdim da nitko od nas nije činio ništa neprimjereno.

Kad smo prvi put išli na Velebit, kod Gospića, ljudi su nas pitali kud idemo? Pa ne ćete preživjeti! Sad se i vukovi spuštaju s Velebita, pogriješili ste smjer, opominjali su nas. No, mi smo na Velebitu preživjeli nekoliko godina i spustili se s Velebita pobjedničkom ‘Olujom’. Svi naši dečki, mladići stari između 20 i 25 godina, bili su dobro kondicijski, psihofizički i borbeno pripremljeni. Bavio sam se i sam borilačkim športovima, ronjenjem, tako da sam se i ja među njima, s navršenom četrdeset i kojom godinom izvrsno osjećao. U koordinaciji sa zapovjednicima generalima Markačem i Sačićem varaždinska SJP Roda uvijek je bez ostatka odrađivala sve zadaće. Bili smo snažno motivirani. Nosio nas je zanos, želja i cilj stvoriti i obraniti Hrvatsku. Naši dečki su bili i iznimno odgovorni, poslušni, prihvaćali su savjete i iskustva nadređenih, nas starijih. Dogovarali smo se, uvijek pronalazili rješenja za sve situacije pa i one kada smo po 18 sati pješačili Velebitom, u katastrofalnim vremenskim uvjetima na minus 20 stupnjeva celzijevih. Voda nam se znala smrznuti u čuturicama. Spustila se često i magla pa nismo mogli imati helikoptersko snabdijevanje, trebalo se snaći i orijentirati. U jednom danu smo na Velebitu znali doživjeti tri godišnja doba. Doživjeli smo munje u oblacima ispod nas, kiše, vrleti, često puta pakao. Dakle, nismo se bojali četnika, pucnjave, borbe, eksplozija, a često smo ulazili u minska polja. Mi smo strahovali samo od nepredvidljivih čuda prirode na Velebitu. Unatoč svemu, mi specijalci bi se i danas vratili na Velebit jer nam je zarobio dušu i ušao pod kožu.

Među nama specijalcima vladalo je jedinstvo, zajedništvo. Svaki je od nas po riječima generala Markača bio ‘jedna zelena košulja’, dio cjeline u kojoj je vrijedilo pravilo ‘svi za jednoga, jedan za sve’. Zajedništvo, odanost i poštovanje, pored domoljublja krasilo je svakog od nas. Branitelji su kao mladići sazreli u ratu, imali veliku odgovornost, dokazali svoje sposobnosti donošenja pravih odluka u kriznim situacijama.” (preuzeto iz: Hrvatska policija u Domovinskom ratu, MUP RH, Zagreb, 2011., str. 306-309)

Ante NAZOR