U prethodnih šest brojeva Hrvatskog vojnika navedeni su podaci iz srpskih izvora o stanju na okupiranom području uoči akcije Medački džep (Džep-93), s posebnim osvrtom na naoružavanje i uključivanje u obrambene aktivnosti srpskog stanovništva u ”RSK“, odnosno na okupiranom području Republike Hrvatske, koje nije imalo vojni raspored i nije podlijegalo vojnoj obvezi (muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina), kao i podaci o akciji Medački džep i o izvorima srpske strane u kojima se planira odmazda i govori o razlozima poraza SVK-a u Medačkom džepu, o pritisku međunarodne zajednice i povlačenju hrvatskih snaga na položaje koje su držale prije te akcije, o dokumentu UN-a u kojem se analiziraju postupci hrvatskih snaga u akciji i osvrtu predsjednika Tuđmana na političke posljedice spomenute akcije na međunarodni položaj Republike Hrvatske te komentari generala Janka Bobetka i sjećanja sudionika akcije, pripadnika skupnih snaga specijalnih jedinica policije MUP-a RH. O tome kako su oni doživjeli spomenutu akciju govori i današnji prilog, u kojem su zanimljivi detalji o načinu i uvjetima u kojima su na Velebitu, po hladnoći i teško prohodnom terenu, djelovali hrvatski specijalci. Ovim prilogom završava serijal posvećen akciji Medački džep (Džep-93), zbog čega su na kraju navedeni komentari dr. Miroslava Međimoreca i admirala Davora Domazeta Loše o uspješnosti i pozitivnim učincima te o pokušaju kriminalizaciji te operacije.

O sudjelovanju varaždinskih specijalaca u akciji Medački džep, Ivo Loborec, dragovoljac Domovinskog rata, koji je u SJP Rode došao 1. svibnja 1991., s 22 godine, rekao je: ”Operacija ‘Medački džep’ ostala mi je posebice u sjećanju jer mi je 8. rujna bio 24. rođendan, tako da mi je naša pobjeda u toj operaciji bila jedinstven rođendanski poklon. Nije bilo slavlja, samo konzerva mesnog nareska, a onda smo kasnije u njoj, recimo, skuhali i popili kavu.“ Prije početka operacije Medački džep SJP Rode bile su smještene na Visočici i odatle su vršili izviđanja po Metku i svim okolnim selima koja su bila pod nadzorom okupatorskih snaga.  Postavili bi specijalci, kaže Loborec, potvrđujući priče svojih kolega, po tim predjelima guste velebitske šume, po dva tri čovjeka i tako napredovali. Nakon Visočice svoju su bazu pomaknuli u Rizvanušu. U svojim bazama, u drvenim barakama koje su prema potrebi, uz borbene zadaće, gradili sami, specijalci su se odmarali na daskama, u vrećama za spavanje, udaljeni od crte razdvajanja svega kilometar-dva. Tako da im je i u vrijeme ”odmora“ prijetila opasnost od neprijateljskih pješačkih ili minobacačkih napada.

Loborec je istaknuo da su na svojem dijelu terena, izvršavajući zadaće od Visočice do Bukove glave, postavili 22 borbena punkta: ”Prema zapovijedi ratnog načelnika Sektora specijalne policije Željka Sačića sve naše postrojbe morale su se što više približiti neprijateljima. Tako da smo mi već prije početka akcije Medački džep ušli u selo Pjevač, gotovo na položaje naših neprijatelja. Probijali smo se, sjećam se, kroz toliko gustu šumu da je postojala mogućnost da se nećemo znati vratiti. Da bismo se mogli snaći u tim nemogućim uvjetima, za sobom smo vukli debelu špagu kojom se inače veže žito. Od nas deset koji smo krenuli u izviđanje prvi put, svatko je imao sa sobom bar dva koluta te špage, tako da smo se kad su nam dolazile smjene u sumrak ili po mraku dobro orijentirali. Nije nam se dogodilo da netko nije uspio prijeći taj put, nitko od nas nije dospio neprijatelju u ruke. Često smo prolazili i predjele posute minama. Kasnije smo se kod Divosela spojili s HV-om. Akciju smo uspješno završili, presjekli smo na pola to okupirano područje Medačkog džepa. U tom području smo ostali još tjedan dana čuvati položaje. I ta je naša uspješno izvedena akcija pomogla ljudima u Lici, Gospiću, mogli su sigurnije i slobodnije živjeti, a četnicima se izjalovio san o izbijanju na more u Karlobagu.“

U sastavu SJP Rode u akciji Medački džep sudjelovao je i dragovoljac Domovinskog rata Marijan Kuzel, pripadnik 1. gardijske brigade Tigrova od njezina osnutka do 1993. kad je prešao  u SJP Roda. Ističe kako je i akcija Medački džep pokazala da je tu jedinicu krasio izniman profesionalizam, vrhunska psihofizička pripremljenost i spremnost zapovjednika i djelatnika što je zasigurno svima njima ulijevalo sigurnost. Poput njega je i dragovoljac Domovinskog rata, Čakovčanin Dalibor Božić, iz 5. bojne 1. gardijske brigade Tigrova s tek navršenih 20 godina prešao u SJP Roda, 1. veljače 1992. godine. Prošao je sve akcije i operacije sa svojim Rodama do VRO Bljesak kad je ranjen pa nije mogao sudjelovati u Oluji: ”Moj prvi teren nakon obuke sa specijalcima odradio sam na Papuku. Bili smo tu u izviđanju i osiguravanju područja od terorista gotovo pedeset dana. Teško mi je tu pala smrt moga kolege s kojim sam došao u specijalnu policiju, stradao je od tenkovske mine. Bez obzira na to što smo svi mi tada bili jako mladi, imali smo visoku želju, moral, motivaciju, nosilo nas je domoljublje u obrani i stvaranju Hrvatske. (…) U Domovinskom ratu se za nas specijalce pokazala točnom izreka ‘znoj štedi krv’. Naši pravci djelovanja u Domovinskome ratu bili su glavni pomoćni pravci borbenih jedinica. Slovili smo kao jedna od najboljih jedinica SJP u Hrvatskoj. U ratu smo naučili u djeliću sekunde donijeti odluku. To smo pokazali i za našeg boravka na Velebitu, u operacijama Maslenica i Medačaki džep. Oslobodili smo u tim operacijama veliko okupirano područje naše Hrvatske što nam je kasnije omogućilo i pobjedu u Domovinskom ratu. Mi specijalci stekli smo tada mnoga nerazdvojna prijateljstva s našim kolegama iz cijele Hrvatske koja traju i danas, jer specijalci dobro znaju kako se unosi duh zajedništva i timskog rada među ljude.“ (preuzeto iz: Hrvatska policija u Domovinskom ratu, autorica Biserka Lukan, MUP RH, Zagreb, 2011., str. 309-311)

S vojnotaktičke strane, djelovanje hrvatskih oružanih snaga prema doktrini NATO saveza u operaciji Medački džep, dr. Miroslav Međimorec u svojoj je studiji Medački džep ocijenio uspješnim: ”Hrvatska vojska je djelovala uspješno, na moderan način (prema doktrini NATO saveza – ”manevar i vatra“) porazila neprijatelja i dostigla zadani cilj ograničene vojno-redarstvene operacije. Iako se pod pritiskom međunarodne zajednice morala povući, Hrvatska je neposredno nakon toga izborila povoljnu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 871.), kojom se nedvosmisleno potvrđuje njezin suverenitet na cijelom ozemlju. Nakon operacije ‘Medački džep’ više nije bilo sumnja u snagu i sposobnost nove Hrvatske vojske i opravdanost odlučne hrvatske politike.“ 

O Medačkom džepu i osiguranju dostignute crte nakon napada, te o pokušaju kriminalizacije djelovanja hrvatskih snaga, admiral Davor Domazet Lošo u svojoj je knjizi Hrvatski Domovinski rat 1991.- 1995. (Zagreb, 2010., str. 273, 274) napisao: ”Budući da je operacija ‘Medački džep’ bila operacija niže taktičke razine, u kojoj je glavni problem predstavljao mogući protuudar neprijateljske oklopne satnije u kritičnoj fazi, to jest nakon dosezanja predviđene crte napada, general Bobetko odlučio je pojačati obavještajno osiguranje operacije. Primijenjeno je isto poluprstenasto načelo kao i u operaciji ‘Maslenica’. Nositelji udara u operaciji bili su 9. gardijska brigada i snage Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova. Ususretnim manevrom jednih i drugih snaga, uz topničku potporu, srpske su snage brzo bile razbijene. Odmah se pristupilo utvrđivanju na predviđenoj dostignutoj crti, da bi se što spremnije dočekao predmnijevani protuudar srpskih oklopnih snaga, a elektronskim izviđanjem ustanovljen je smjer protuudara, jačina i sastav snaga, što je sutradan olakšalo njihovo uništenje i operacija ‘Medački džep’ bila je okončana. Tako se bar mislilo i u zapovjedništvu Zbornog područja Gospić i u Glavnom stožeru u Zagrebu, odakle je general Janko Bobetko zapovijedao snagama u operaciji.

Na operaciju ‘Medački džep’ srpske su snage uzvratile na već uobičajen način. Prema ‘strategiji realne prijetnje’ slijedili su topničko-raketni udari po naseljima i gradovima uzduž cjelokupne crte razdvajanja, uz lansiranje jedne rakete zemlja-zemlja tipa Luna na Zagreb. Napadi su bili toliko žestoki da je predsjednik državne komisije za snage Ujedinjenih naroda i Promatračku misiju Europske zajednice Vladimir Šeks, francuskom generalu Jeanu Cotu uputio prosvjed u kojem je stajalo: ‘Srpske odmetničke bande djeluju iz neposredne blizine položaja snaga Ujedinjenih naroda, kojima Vi zapovijedate, a dužnost Vam je bila da zabranite njihovo stacioniranje uz ili u neposrednoj blizini položaja snaga Ujedinjenih naroda.’

Umjesto bilo kakva odgovora, slijedio je strahoviti politički i diplomatski pritisak da se hrvatske snage povuku s tek oslobođenoga područja. Budući da su se u Ženevi na najvišoj razini odvijali pregovori o prekidu neprijateljstava između Muslimana i Hrvata, a želeći izbjeći dodatni pritisak predstavnika međunarodne zajednice, hrvatski predsjednik prihvaća prijedlog da se hrvatske snage povuku, a da snage Ujedinjenih naroda preuzmu nadzor toga područja. Na razini Glavnog stožera Hrvatske vojske i Zapovjedništva snaga Ujedinjenih naroda postignut je sporazum i povlačenje hrvatskih snaga počelo je ujutro 14. rujna 1993., kad je kanadski pukovnik Calvin dobio zapovijed od švedskog brigadnog generala Pellnasa da obavi pripreme za raspoređivanje snaga na to područje. Od toga trenutka počinje se odvijati plan kojim će operacija ‘Medački džep’ biti proglašena zločinaštvom, ali i nečasna igra kanadskog pukovnika i njegovih snaga.”

Ante NAZOR