U “utrku” razvoja najmodernijih projektila zrak-zemlja uključio se i Izrael svojim projektilom Spice i Francuska projektilom ASSM

Uspjeh britanskog vođenog projektila Brimstone, koji je već ušao u operativnu uporabu, i američkog vođenog projektila GBU-39/B (vidi Hrvatski vojnik broj 71) potaknuo je i druge države da počnu s razvojima sličnih projektila zrak-zemlja. U tu su se svojevrsnu “utrku” uključili Izrael i Francuska svojim novim projektilima visoke preciznosti koji su donekle neovisni od satelitskog (GPS) navođenja. Uključivanje Izraela i njegove visokorazvijene vojne industrije u program razvoja jako preciznog projektila zrak-zemlja nije iznenađenje. Izraelska vojna industrija ima bogato iskustvo u razvoju i proizvodnji vođenih projektila zrak-zemlja i vođenih bombi, a izraelsko ratno zrakoplovstvo ima veliku potrebu za gotovo svakodnevnom uporabom takvog oružja. Uz to izraelska vojna industrija računa i na izvoz takvog oružja i na najzahtjevnija tržišta kao što je američko.

Izraelsko ratno zrakoplovstvo u operativnoj uporabi ima Spice (Smart precise impact and cost-effective) pribor za navođenje tvrtke Rafael. Spice je projektiran da popuni prazninu u dometu i mogućnostima između laserski navođenih bombi i JDAM sustava (koje rabi i izraelsko ratno zrakoplovstvo), i znatno skupljih dalekometnih krstarećih projektila. Inačica Spice 2000 mase 900 kilograma, koja je trenutačno u operativnoj uporabi, ima ponirući domet od čak 60 kilometara ako se lansira s visine od 12 600 metara pri visokoj podzvučnoj brzini. Inačica Spicea 1000 mase 450 kilograma, koja ima rasklopiva krila velikog razmaha, ima još veći domet. U operativnu uporabu trebala bi ući sredinom ove godine. Tvrtka Rafael tvrdi da za sustav Spice, unatoč činjenici da je tek odnedavno u operativnoj uporabi, već sada ima “više nego jednu” narudžbu neimenovanih država. Spice je prilagođen uporabi na borbenim avionima F-15 i F-16 (rabi ih izraelsko ratno zrakoplovstvo) ali i na jurišniku Tornado koji nije u sastavu izraelskog ratnog zrakoplovstva.

Komplet za navođenje sastoji se od senzora u nosu projektila, sustava za kontrolu leta koji se postavlja na rep te krila koja daju dovoljan uzgon za postizanje velikog dometa. Inačica Spicea mase 450 kilograma ima rasklopiva krila, dok inačica od 900 kilograma ima fiksna krila i dodatne kanarde za stabilizaciju leta. Sklopiva krila na lakšoj inačici dodana su da bi se povećala mogućnost nošenja i kod manjih aviona, kao što je Super Hornet, koji imaju postavljene potkrilne nosače na relativno maloj udaljenosti, a imaju dovoljnu nosivost da ponesu više projektila istodobno. Projektil Spice rabi sustav optičkog prepoznavanja terena preko kojeg leti nadopunjen mogućnošću automatskog prepoznavanja ciljeva. Za te se zadaće rabi isti elektrooptički senzor u nosu projektila. Spice koji je trenutačno u operativnoj uporabi u izraelskom ratnom zrakoplovstvu ima dvofunkcionalni dnevni senzor koji znatno ograničava mogućnosti njegove uporabe. Zbog toga je tvrtka Rafael razvila dvofunkcionalni senzor kojem je dodala termovizijsku kameru a koji se veličinom i masom može ugraditi na mjesto dosadašnjeg senzora. Novi senzor s termovizijskom kamerom omogućava uporabu Spicea noću i po lošim vremenskim uvjetima. Oružje je opremljeno i utorom za komercijalnu memorijsku karticu memorije 64MB koja se rabi na digitalnim kamerama.

Ključni element sustava Spice je “stolni sustav za planiranje zadaće” (desktop mision planning system – MPS) koji rabi satelitske fotografije ili one dobivene iz izvidničkih letjelica (ponajviše bespilotnih). Ni napadi na ciljeve do kojih je teško doprijeti bespilotnim izvidničkim letjelicama (ili je to politički neprihvatljivo) nisu problem jer je MPS optimiziran za komercijalne satelitske snimke rezolucije jedan metar koje se pretvaraju u fotografije potrebne optičkom sustavu navođenja. Sustav MPS istodobno može “pržiti” pet magnetskih kartica te obrađivati parametre i fotografije za 100 misija. Zbog toga je moguće da se pri istodobom lansiranju više Spice projektila s jednog aviona svaki usmjeri na svoj cilj. MPS omogućava i da se pri istovremenom lansiranju više projektila s više aviona svaki usmjeri na poseban cilj ili da se više projektila usmjeri na isti cilj ali da pritom lete različitim smjerovima, te da cilj napadnu iz više različitih smjerova istodobno kako bi dodatno otežali djelovanje protuzračnoj obrani.
Borbena uporaba Spice projektila vrlo je jednostavna. Od pilota se očekuje da odabere dva digitalna broja misije na kontrolnoj ploči ispred njega kako bi odabrao cilj i kut napada. Tad će se na njegovom “head-up” prikazniku projicirati simbol koji će ga usmjeriti prema trenutačno najpovoljnijem “prozoru” kroz koji se treba lansirati projektil. Projektil je tipa “ispali i zaboravi” a pilot ne treba niti locirati položaj cilja, čak ne treba znati ni koji cilj napada. Avion može automatski lansirati više projektila istodobno. Ako su ciljevi projektila previše “razbacani” MPS sustav će izračunati zajedničku envelopu lansiranja iz koje će svaki projektil pogoditi svoj cilj. Sve dok se avion nalazi unutar lansirnog “prozora”, koji može biti površine nekoliko kvadratnih kilometara, pilot može manevrirati svojim avionom bez većih ograničenja.

Da bi se Spice što preciznije usmjerio prema cilju rabi se kombinacija satelitskog (GPA) i inercijalnog vođenja. To je neophodno kako bi se projektil doveo u otprije zadanu zonu leta u kojoj će optički sustav moći preuzeti navođenje. Otprilike 17 kilometara prije cilja optički se sustav vođenja aktivira i počinje istodobeno vođenje projektila i pretragu za ciljem. Pritom se prati topografija terena iznad koje projektil leti i uspoređuje se s podacima u optičkoj memoriji cilja. Ako Spice ne otkrije cilj, sustav navođenja će početi s pretragom prostora u polumjeru od tri kilometra od prije zadane pozicije cilja. Pritom će se svaka moguća pogreška u navođenu na poziciju cilja ispravljati pomoću GPS-inercijalnog sustava vođenja.
Ako se može vjerovati tvrtki Rafael Spiceov, automatski sustav nalaženja cilja (automatic target acquisition – ATA) pronađe cilj za dvije sekunde u 95 posto slučajeva. Navodno je potpuno neosjetljiv na promjene godišnjih doba (ako su, za primjer, referentne satelitske fotografije snimljene tijekom ljeta a u trenutku napada cilj i njegova okolina pokriveni su snijegom). Spice će uspješno otkriti poziciju cilja iako je više od pedeset posto referentne fotografije zatamnjeno. To znači da je taj sustav vođenja ima visoku otpornost na moguće protumjere.
Zapravo ATA sustav ne treba sliku cilja da bi ga pogodio. Odgovarajući prikaz može se bazirati na nekoj starijoj fotografiji na kojoj se cilj ne vidi, ali koja pokazuje konfiguraciju terena na kojoj se cilj nalazi. I to je dovoljno da Spice pogodi cilj. U fazi leta prema cilju projektil može manevrirati u zraku kako bi postigao optimalni kut napada prije nego što se obruši u završno poniranje. Kut udara u cilj može biti sve do 75 stupnjeva. Preciznost Spicea je zadovoljavajuća, iako nije na razini GBU-39/B i Brimstonea. Tvrtka Rafael navodi da su željeli postići CEP (circular error probable) od tri metra te da su postigli CEP od samo dva. Ispitivanja u letu su pokazala da Spiceov sustav navođenja može otkriti poziciju cilja čak i pri niskoj naoblaci, čak kad je cilj udaljen 500 metara od predviđene lokacije. Ta je mogućnost postignuta kombinacijom inercijalno/satelitske navigacije i elektrooptičkog samonavođenja sposobnog preusmjeriti projektil prema cilju bez obzira na početno zadane koordinate.

Spice je napravljen kao otvoreni oružani sustav koji se može integrirati u operativni sustav aviona sa svim svojim mogućnostima – uključujući navođenje pomoću HUD displeja i istodobno automatsko lansiranje više projektila. Njegova otvorena arhitektura omogućava lako i jednostavno prilagođavanje borbenim sustavima svih modernih zapadnih aviona.
Tvrtka Rafael razmatra dodatne mogućnosti unapređenja Spicea i njegove nove mogućnosti uporabe, posebno se usredotočujući na mogućnost ubrzanja veze između senzora kojim se pribavljaju slike cilja i projektila koji se već nalazi na avionu. Za primjer, izraelsko ratno zrakoplovstvo razmatra mogućnosti uporabe Rafaelovog podvjesnika Recce-Lite. To je taktički izvidnički sustav koji se bazira na konstrukciji ciljničkog podvjesnika Litening, kojem je uklonjen laserski sustav za označavanje ciljeva te je na njegovo mjesto postavljen CCD senzor visoke rezolucije i “datalink” predajnik. Uporaba Recce-Lite podvjesnika omogućila bi brže osiguranje fotografija potrebnih Spice projektilima. Princip rada bio bi da se fotografije iz Recce-Lite podvjesnika “datalinkom” prenose u Spiceov MPS sustav, u kojem se automatski obrađuju, te se ponovno “datalinkom” šalju do Spiceova koji su na avionima. Cijeli bi proces trajao oko 10 minuta. Iako to tvrtka Rafael ne navodi, kombinacija brzog prijenosa podataka (sa senzora na MPS sustav, pa s njega na Spiceove koji na avionima u zraku) i elektrooptičkog prepoznavanja ciljeva koji nisu na prije zadanoj poziciji pruža određenu mogućnost gađanja pokretnih ciljeva.

Francuski ASSM
Još jedno oružje sa šablonskim sustavom navođenja je ASSM (Armement Air-Sol Modulare) francuske tvrtke Safran. ASSM je primarno namijenjen naoružavanju francuskog višenamjenskog borbenog aviona Rafale, kao njegov osnovni precizni projektil zrak-zemlja. Maksimalne mase 340 kilograma ASSM kombinira standardno tijelo bombe. Može rabiti sveprisutnu američku bombu Mk82 ili 250 kilograma tešku inačicu MBDA-ove BANG (Bombe Aeronavale de Nouvelle Generation) bombe. Pritom rabi repni komplet s ugrađenim malenim raketnim motorom i rasklopivim krilima, te nosnu sekciju s kanardima namijenjenih upravljanju letom projektila. Nosna sekcija u sebi ujedinjava i GPS/inercijalni sustav navođenja (čiji je CEP 10 metara) ili još napredniji sustav navođenja koji uz GPS/inercijalnu navigaciju ima i termovizijski sustav samonavođenja u završnoj fazi leta. Radi povećanja preciznosti, inercijalni sustav navođenja projektila tijekom leta na avionskom podvjesniku cijelo vrijeme ispravlja svoje podatke rabeći isti takav sustav aviona koji ga nosi.
Termovizijsko tražilo može se programirati prije lansiranja projektila s osnovnim podacima (infracrvenim odrazima) ciljeva dobivenih iz izvidničkih platformi (najčešće sa satelita). To ASSM-u, kao i Spiceu, pruža veću neovisnost od GPS navođenja (i mogućnosti njegovog ometanja) te znatno povećava preciznost.

Višenamjenski borbeni avion Rafael može ponijeti do šest ASSM-a na novorazvijenim trostrukim podkrilnim nosačima tvrtke Rafaut. Dopuštena brzina aviona prilikom lansiranja ASSM projektila je do 1080 km/h. S raketnim pogonom ovaj projektil ima maksimalni domet 50 kilometara ako se lansira s velikih visina, te “samo” 15 kilometara ako se lansira s malih visina. Raketni je motor i ugrađen zbog mogućnosti lansiranja pri letu aviona na malim visinama, jer je let velikim brzinama na vrlo malim visinama, prateći konfiguraciju terena, jedan od važnijih elemenata preživljavanja Rafala. Obična bomba s krilima lansirana s tih visina ne bi mogla ostvariti dovoljan domet i dovoljnu brzinu udara u cilj. Podaci vezani uz ASSM projektil navode da je njegova standardna brzina udara u cilj 260 metara u sekundi (0,9 Macha).
Kinematika projektila, između ostalog, dopušta da se istodobno lansira do šest projektila koji će svojim zasebnim putanjama napasti šest posebnih ciljeva. Ili će više njih napasti isti cilj rabeći pritom drukčije putanje. Problem je jedino u tome što lansiranje šest ASSM-a na šest različitih ciljeva ponekad zahtijeva i šest različitih pozicija lansiranja, posebice ako se lansiraju s vrlo malih visina. Zbog toga se očekuje da će se ASSM projektili najčešće rabiti s dvosjednih inačica Rafala. Rafale će moći u potpunosti iskoristiti sve mogućnosti ASSM-a tek nakon što postane potpuno operativan nakon rujna ove godine.

Projektil ASSM je ponuđen Indiji čije bi ga ratno zrakoplovstvo moglo rabiti sa svojih borbenih aviona Su-30MKI i MiG-29. Pomalo je neobično da se ne navodi i Mirage 2000, koji se također operativno rabi u indijskom ratnom zrakoplovstvu. U ugovoru potpisanom u lipnju 2005. na pariškoj zrakoplovnoj izložbi tvrtke Safran i OKB MiG složile su se da će zajedno raditi na integraciji projektila ASSM i ostalih potrebnih sustava s postojećim sustavima na raznim inačicama MiG-a 29. Na istoj je izložbi objavljeno da su se tvrtke Safran i Thales sporazumjele da će raditi na zajedničkoj modernizaciji starih borbenih aviona Dassault Mirage (Mirage III, V i F1) u koje će ugrađivati naprednu avioniku koja će, između ostalog, omogućavati i nošenje projektila ASSM. Navodno je već jedan korisnik 27 Miragea F1 pokazao zanimanje da te svoje avione modernizira u višenamjensku inačicu sposobnu nositi ASSM projektile.
Tvrtka Thales se prihvatila i daljnjeg unapređenja samog ASSM-a te za njega razvija novi senzor unutar DUMAS (Dual Mode Active IR and Imaging IR Seeker) programa. Program je u ranoj fazi razvoja, te se tijekom 2007. i 2008. očekuju prva letna testiranja na francuskim helikopterima Puma. Program zajednički financiraju Francuska i Velika Britanija. DUMAS će biti vrlo napredni senzor koji će kombinirati tehnologiju aktivnog laserskog pretraživanja i pasivnog infracrvenog tražila (termovizije). Ta će kombinacija omogućavati oružjima na koje će se ugrađivati da pretražuju veća područja i da poboljšaju mogućnost automatskog otkrivanja ciljeva i njihove klasifikacije.

Daljnji razvoj
I dok su projektili Spice, ASSM i Brimstone već u operativnoj uporabi, a GBU-39/B će u nju ući vrlo brzo, na radnim stolovima (ili bolje rečeno ekranima) projektanata već se razvijaju novi projektili zrak-zemlja. Oni bi trebali postati operativni još u ovom desetljeću ili neposredno iza 2010. godine. Jedan od takvih projektila razvija se u američkoj tvrtki Boeing. Unutar programa Boeing’s Phantom Works razvija se projekt Massive Ordnance Penetrator (MOP). Projekt zajednički financiraju američko ratno zrakoplovstvo i američka Defense Threat Reduction Acency. Oružje mase 13,6 tona dugačko je šest metara i nosi punjenje od 2,7 tona eksploziva. Očekuje se da će se moći probiti kroz 60 metara najtvrđeg betona. Ima krila malog razmaha i krilca za kontrolu leta na repu. Veličina oružja je određena mogućnostima nošenja bombardera B-52 i B-2. MOP nije najveća klasična bomba ikad izrađena. Tu će “titulu” zadržati testna bomba T-12 mase 19 tona čija je mogućnost uporabe 1949. ispitivana na bombarderima B-36.

Američko ratno zrakoplovstvo ne razmatra mogućnost proizvodnje i operativne uporabe najvećih bombi na svijetu već i onih najmanjih. Tako se intenzivno radi na razvoju vrlo malih bombi nazvanih Very Small Munition (VSM) čija će osnovna namjena biti uporaba u bliskoj zračnoj potpori snagama na zemlji, posebice tijekom sukoba u urbanim područjima. Američko ratno zrakoplovstvo i industrijski izvori uključeni u razvoj VSM-a definiraju ga kao oružje mase između 18 i 25 kilograma. Oružje će imati mali raketni motor, GPS/inercijalno vođenje, dvosmjerni “datalink” i poluaktivno lasersko tražilo. Cilj je omogućiti što veću nosivost VSM-a na različitim borbenim letjelicama uključujući i bespilotne borbene letjelice koje tek trebaju ući u operativnu uporabu. VSM projektil(i) morat će imati mogućnost pogađanja cilja prilikom lansiranja iz zraka ili sa zemlje. Naravno, očekuje se vrlo visoka preciznost i minimalna mogućnost kolateralne štete. Raketni startni motor omogućit će VSM projektilu domet od 20 kilometara kad se lansira s visine od 4500 metara, ili operativnim rječnikom rečeno izvan dometa lakih PZO projektila. Domet od 20 kilometara mora se ostvariti i kad se projektil lansira sa spore platforme (kao što je helikopter), a trebao bi pogoditi cilj najkasnije 90 sekundi nakon lansiranja. Novi bi se projektili trebali nositi unutar pametnog lansera koji će zaprimati devet projektila i čija ukupna masa neće biti veća od 570 kilograma.

Platforma velikog doleta
VSM projektanti i planeri tragaju za avionom s velikim doletom koji će biti odgovarajuća platforma za novi projektil. Već ostario jurišnik A-10 mogao bi ponijeti između 36 i 54 projektila, a moglo bi ga se modernizirati ugradnjom novog ciljničkog podvjesnika Sniper. I bespilotna letjelica MQ-9A Predator B mogla bi ponijeti 24 BSM projektila na četiri podkrilna nosača.
Još jedna opcija koja se ozbiljno razmatra je lansiranje VSM-a s transportnog aviona C-130 Hercules. Zapovjedništvo za specijalne operacije američkog ratnog zrakoplovstva već eksperimentira s kombinacijom C-130 i Northrop Grummanovog projektila Viper Strike. Viper Strike je laserski vođena inačica projektila Briliant Anti Tank (BAT). Unutar projekta demonstracije napredne tehnologije (Advanced Concept Technology Demonstation – ACTD), koji je pokrenut u kolovozu 2005. Viper Strike je testiran na letećoj topovnjači AC-130U. Početna testiranja trebala bi se okončati (prvenstveno sustava vođenja projektila) do kraja ove godine. U drugoj fazi trebala bi se istražiti mogućnost ugradnje “data linka” u relativno mali projektil. Nakon toga bi Viper Strike mogao ući u operativnu uporabu kao oružje Zapovjedništva za specijalne operacije. Viper Strike projektil ima veći domet od granate ispaljene iz haubice kalibra 105 mm i znatno veću preciznost. Tijekom ACTD testiranja Viper Strike će se nositi na nosačima ispod krila, ali postoji i mogućnost da se do operativne uporabe razvije višecijevni lanser pomoću kojeg će se projektili lansirati kroz vrata aviona, ili kroz posebno projektirani otvor na trupu. Na taj bi se način omogućilo da AC-130U (ili neka druga inačica A-130) nosi i nekoliko stotina projektila spremnih za uporabu. Za razliku od Viper Strika koji je vrlo blizu operativne uporabe VSM je tek na početku razvoja. Ako se održi dosadašnja podrška projektu i kontinuirano financiranje početna bi testiranja novog projektila mogla početi tijekom 2008., a ispitivanja uporabljivosti tijekom 2010. Ako sve prođe bez većih zastoja, prvi VSM projektili mogli bi u operativnu uporabu ući do 2015. godine. Sve bi se to moglo i ubrzati, ponajviše zbog neugodnih iskustava američke vojske u Iraku kojoj bi oružje kao što je VSM i te kako dobro došlo. U svakom slučaju zahvaljujući upravo tom ratu, a djelomično i onom u Afganistanu, razvoj novih preciznih projektila zrak-zemlja velikog dometa i dalje će se odvijati velikim intenzitetom.

Pripremio Domagoj MIČIĆ