Suvremeni projektili zrak-zemlja

Iz godine u godinu i iz sukoba u sukob vojni stratezi traže sve učinkovitije projektile zrak-zemlja. Pritom više nije naglasak na njihovoj razornoj snazi već na preciznosti i povećanju dometa

Sve veći zahtjevi za učinkovitu zračnu potporu snagama na zemlji, bez obzira na konvencionalno ili urbano ratovanje, samo dodatno povećavaju potrebu za još modernijim zrakoplovnim naoružanjem. Zahtjevi kao što su visoka preciznost i mogućnost uništavanja točkastih ciljeva, te minimaliziranje kolateralne štete i nepotrebnih žrtvi uvjetuju uporabu precizno vođenih projektila i bombi s usmjerenim djelovanjem. S druge strane sve učinkovitiji protuzračni sustavi povećanog dometa prisiljavaju projektante da odgovor na tu prijetnju traže u izradi oružja koja će borbenim avionima omogućiti uništavanje ciljeva na zemlji s relativno sigurnih srednjih i velikih udaljenosti. Najnoviji zahtjevi traže da oružja zrak-zemlja mogu podjednako uspješno djelovati i protiv pokretnih i nepokretnih ciljeva, danju i noću, bez obzira na vremenske uvjete.
Trenutačne mogućnosti suvremene kombinacije borbenog aviona i vođenih sustava zrak-zemlja najbolje se vide iz primjera višenamjenskog borbenog aviona Boeing F/A-18E/F Super Hornet. Taj je avion osposobljen za uporabu ubojitih projektila zrak-zrak i naoružan je topom General Dynamics M61A2 kalibra 20 mm. Za uništavanje ciljeva na zemlji i moru može ponijeti široki asortiman koji obuhvaća i saćasti lanser raketa LAU-68 kalibra 70 mm, bombe Mk 82 mase 225 kg, Mk 83 mase 450 kg i Mk 84 mase 900 kg. U naoružanju mu je i zapaljiva Mk 77 mase 340 kg i CBU-72 mase 250 kg s tri aerosolne bombe BLU-73/B. Veće ciljeve ili skupinu ciljeva može uništavati dispenzerom Mk 20 Rockeye mase 222 kg koji sadrži 247 bombica M118 ili još modernijim CBU-59 (mase 340 kg) sa 717 bombica BLU-77.

Od vođenih projektila zrak-zemlja Super Hornet može ponijeti vođene bombe Raytheon Paveway GBU-12 (225 kg), GBU-16 (450 kg) i GBU-24 (900 kg), projektile iz Boeingove JDAM obitelji i TV vođeni projektil Lockheed Matrin AGM-62 Walleye ERDL (Extended-Range Data-Link). Neprijateljske radarske sustave može uništavati vođenim projektilom Taytheon AGM-45 Shrike, a male ciljeve veličine vozila ili bunkera projektilima AGM-65 Maverick i Raytheon AGM-145 JSOW. U skoro vrijeme u naoružanje Super Horneta uči će vođeni projektili Lockheed Martin AGM-158 JASSM i Boeing AGM-84K Slam-ER.

Vođeni projektili

Iako to nikada nije potvrđeno poprilično je jasno da su pioniri uporabe vođenih projektila Izraelci, koji već više godina izvode vrlo precizne napade na prije odabrane ciljeve koji su često tako mali kao što su automobili. Napad na takav mali i pokretni cilj nevođenom bombom ili raketom iziskivao bi preciznost od jednog metra, što bi pak značilo da bi pilot svoj avion ili helikopter morao dovesti na udaljenost manju od jednog kilometra od cilja, a i onda bi ostalo veliko pitanje kako u masi vozila odabrati pravo. Zbog toga Izraelci najvjerojatnije rabe određene odašiljače koji se ručno postave na odabrani cilj (vozilo), a koji onda navode vođeni projektil na njega.

Iako se takav sustav navođenja pokazao uspješnim on je neprimjenjiv u taktičkim operacijama, osim u sasvim posebnim prilikama. Zbog toga je sveprihvaćena opcija (kako s pozicije preciznosti tako i s pozicije cijene) navođenja projektila na ciljeve uz pomoć lasera koji osvjetljavaju ciljeve, a koje može nositi vojnik (izvidnik ili specijalac) ili ih se može postaviti na neko vozilo. Uobičajeno je rješenje i da se zrakoplov s kojeg se projektil lansira opremi ciljničkim sustavom u koji je ukomponiran i laserski osvjetljivač ciljeva.
U veljači 2003. američka je vojska obznanila postojanje ugovora kojim se od tvrtke General Dynamics Arrmament & Technical Products (GDATP) očekuje provođenje programa razvoja sustava i njegove demonstracije (SDD ? System Development and Demonstration) za Block 1 inačice projektila Advanced Precision Kill Weapon System (APKWS), a koji je u operativnu uporabu trebao ući tijekom ove godine. Riječ je o kombinaciji nevođenih raketa kalibra 70 mm koje se lansiraju iz saćastih lansera Hydra 70 tvrtke General Dynamics. Novost je u tome da su projektile opremili minijaturnim sustavom navođenja uz pomoć lasera i sustavom za kontrolu leta koje je razvila britanska tvrtka BAE Systems. Iz tko zna kojeg razloga GDTAP je promijenio oznaku za cijelu Hydra 70 obitelj te sada APKWS oznaka postoji i među vođenim i nevođenim inačicama.

Istodobno tvrtka Kongsberg Defence & Aerospace za norvešku ratnu mornaricu razvija potpuno novi vođeni projektil kalibra 70 mm koji će kombinirati sustav vođenja uz pomoć GPS-a i laserske zrake. Vođenje GPS-om obavljat će se na sredini leta dok će se lasersko navođenje na ciljeve rabiti u završnoj fazi leta neposredno prije udara u cilj. Norveška ratna mornarica, a vjerojatno i ostale grane norveške vojske, novim projektilom namjeravaju naoružati i borbene zrakoplove i borbena vozila.
I dok Hydra 70 ima masu u trenutku lansiranja od 11,9 kg i bojnu glavu mase 3,95 kg ruski projektil S-13 kalibra 122 mm ima masu od 75 kg i može nositi bojnu glavu mase 31,8 kg. Laserski vođeni S-13L namijenjen je za naoružavanje borbenih aviona i helikoptera. Trenutačno najozbiljniji korisnici su borbeni avion Suhoj Su-33 i borbeni helikopter Kamov Ka-29.
Ako pogledamo u blisku budućnost vidjet ćemo da je tvrtka D-Star Engineering (smještena u Connecticutu) razvila 90-Newton minijaturnu plinsku turbinu čiji razvoj trenutačno financira Darpa. Nova minijaturna turbina pretvorila je rakete kalibra 70 mm u minijaturne krstareće projektile. Ako se taj program uspješno okonča još uvijek ostaje nepoznanica bi li se novi motor mogao uklopiti u APKWS tijelo ili će biti potrebno razviti potpuno novo.

Vođene bombe

Počeci Rayteonovih Paveway laserski vođenih bombi mogu se pratiti sve do 1968. godine. Već je tada laserski sustav vođenja omogućavao preciznost od pet metara. Preciznost se s vremenom sve više povećavala i danas se računa u centimetrima. Porodica Paveway II, koja je još uvijek u punoj serijskoj proizvodnji, ima povećana repna krilca za upravljanje letom i mogućnost ugradnje na teške bombe kao što je Mk 84 mase 900 kg. Porodica Paveway III ima još veća repna krilca, prilagodljiv digitalni autopilot i dvostupanjski sustav vođenja (s dodanim inercijalnim sustavom vođenja na srednjem dijelu putanje). Ta su poboljšanja omogućila povećani domet uporabe s malih visina i mogućnost ugradnje na bombe još veće mase. Do listopada 2004. proizvedeno je više od 250 000 Paveway kompleta koje, zbog velike potražnje, proizvodi i Lockheed Martin. Više Od 10 000 uporabljeno je tijekom američke invazije na Irak 2003. godine.

Uspjeh sustava Paveway potaknuo je razvoj sličnih sustava u većem broju država. Ruski pandani, koje proizvodi Region State Research and Production Enterprise, uključuju LGB-250 (mase 250 kg), Kab-500L (mase 560 kg) i Kab-1500L (mase 1500 kg).
Velika Britanija, koja se fokusirala na uništavanje poletno-sletnih staza i oklopnih snaga pri napadima s malih visina, relativno je kasno spoznala korisnost takve vrste oružja. Tek je rat za Falklandsko otočje 1982. pokrenuo stanje i doveo do prve narudžbe sustava za lasersko vođenje bombi. Umjesto da pokrenu razvoj svog sustava Britanci su se odlučili za kupnju američkog Pavewaya. Tek je rat na Kosovu 1999. pokazao neka ograničenja tog sustava kad britanski jurišnici nisu mogli uništavati srpske ciljeve zbog niske oblačnosti. Tu su lekciju Amerikanci naučili već 1991. tijekom prvog rata u Zaljevu. Rezultat tih iskustava bio je brzi razvoj vođenih bombi uz pomoć GPS sustava za navigaciju. Taj je sustav u početku pružao mogućnost uništavanja nepokretnih ciljeva s preciznošću od prilično slabih 15 metara.
Dobar primjer za bombu navođenu GPS sustavom je Boeingov JDAM (Joint Direct Attack Munition), koji kombinira satelitski i inercijalni sustav vođenja s dodatkom za upravljanje letom koji se postavlja na rep bombe i dodatak s krilima na sredini tijela za povećanje dometa. JDAM prvi je put operativno uporabljen 1999. Vođena bomba JDAM GBU-31 mase oko 900 kg koristi bombu Mk 84 ili penetrator BLU-109. GBU-311 (mase oko 450 kg) baziran je na bombi Mk 83, dok GBU-35 rabi penetrator BLU-110. Trenutačno posljednji i najlakši JDAM je GBU-38 (mase oko 225 kg) i rabi bombu Mk 82 ili penetratori BLU-111. Prvi je put rabljen u Iraku u listopadu 2004. s mornaričkog F/A-18C.

Na ispitivanju obavljenom 2001. JDAM je, rabivši isključivo inercijalno vođenje, postigao preciznost od 14 metara. Preciznost se znatno povećala (na 8 metara) kad je rabljen i GPS sustav vođenja. Tijekom američke invazije na Irak 2003. 28 satelita GPS sustava neprekidno je unaprjeđivano tako da su na kraju omogućili iznimnu preciznost od samo 3,08 metra u 95 posto slučajeva. To je bilo dovoljno da JDAM postane osnovni sustav za vođene bombe američkih oružanih snaga. Rezultat je masovna serijska proizvodnja od 30 000 komada godišnje uz pojedinačnu cijenu od 22 600 američkih dolara. Na tragu JDAM-a je i ruski sustav Region Kab-500S-E mase 560 kg. Zasad nije poznato da su Rusi razvili još koji sustav.
Nakon iskustava na Kosovu Britanci su naručili Raytheonov sustav Enhanced Paveway II/III (EP2/3) koji je opremljen i GPS sustavom za vođenje, a koji je u operativnu uporabu ušao krajem 2001. Sredinom 2003. Britanci su odabrali Raytheonov Paveway IV sustav kojim će zamijeniti EP2. Isporuka Pavewaya IV započet će tijekom 2007. Ovaj novi sustav objedinjava novu Lockheed Martinovu bojnu glavu mase 227 kg koju je razvila tvrtka SEI, Thalesov višenamjenski upaljač namijenjen uništavanju “tvrdih” ciljeva i GPS-ov sustav navođenja opremljen sustavima za onemogućavanje ometanja. Dodatna opcija nudi Lockheed Maritnov LongShot set krila za povećanje dometa.
Još jedan sličan sustav koji je trenutačno u razvoju je Umbani (Lighting) namijenjen uporabi na bombama Mk 82 i Mk 83. Umbani razvija južnoafrička tvrtka Denel, a za njegovo se postojanje prvi put doznalo 2004. godine. Taj sustav omogućava odabir sustava vođenja i nudi više modela krila, ovisno o potrebama korisnika.

Nedavni sukobi i oni koji su još uvijek u tijeku otkrili su povećanu potrebu za oružjima koja su sposobna probiti se i u “najtvrđe” ciljeve. Pokrenut je proces kojim su konvencionalne penetracijske bojne glave postajale sve teže kako bi i svojom masom, a ne samo tvrdoćom materijala od koje je napravljena, što lakše prodirala u cilj. Taj je trend donekle zaustavljen američkom penetracijskom bombom GBU-39/B Small Diameter Bomb (tvrtke Boeing) mase “samo” 130 kg. Ova bomba ostvaruje 75 posto penetracijskih mogućnosti bombe BLU-109/B čija je masa 1066 kg. To je postignuto uporabom naprednih materijala, optimiziranim duguljastim oblikom i sustavom navođenja koji omogućava optimalan udar bombe u cilj. Kupac može odabrati i MBDA Diamond Back krila koja daju maksimalni domet od čak 110 km.

Dispenzeri i kasetno streljivo

Na potpuno drugom kraju ponude zrakoplovnog oružja namijenjenog uništavanju ciljeva na zemlji nalaze se dispenzeri napunjeni kasetnim streljivom. Oni su najpogodniji za brzo i učinkovito uništavanje “mekih” ciljeva na relativno velikim površinama kao što je okupljanje većeg broja transportnih vozila (kamiona) radi pružanja logističke podrške borbenim snagama. Pri uporabi s vrlo malih visina kad borbeni avioni napadaju cilj iz brišućeg leta nepreciznost distribucije kasetnog streljiva donekle se neutralizira malom udaljenošću prema cilju. Sasvim je drugi slučaj ako bi se dispenzeri rabili sa srednjih visina pri napadu na udaljene ciljeve. Pritom bi njihova preciznost, pa s time i učinkovitost, bila neprihvatljivo mala. Zbog toga je potrebno kasetno streljivo opremiti nekim sustavom vođenja koji će ih usmjeriti prema ciljevima. Postoji i mogućnost da se sami dispenzeri opreme sustavom vođenja i krilima kako bi napali ciljeve bez ugrožavanja aviona s kojih su lansirani. Trenutačno najbolji primjer za dispenzer s “pametnim” streljivom je ruski Region RBK-500 SPBE, koji nosi 15 bombica Bazalt opremljenih dvokanalnim infracrvenim sustavom vođenja.

Trend razvoja dispenzera najbolje prikazuje inercijalno vođeni (sada uz mogućnost ugradnje i GPS sustava) Lockheed Martinov WCMD (Wind-Corrected Munition Dispenser) repni komplet za taktičke dispenzere ATK SUU-64/65/66. Osnovni model WCMD-a je CBU-103, vođena inačica dispenzera ATK CBU-87 CEM (Combined Effects Munition), koji rabi bombice BLU-97/B. Prvi je put uporabljen iznad Afganistana 1998. godine. WMCD-ER sadrži Lockheed Matinov Long-Shot komplet kojim se povećava domet na 75 km.
Raytheonov AGM-154 JSOW (Joint Stand-Off Weapon) je vodeće zračno oružje bez pogona, američke ratne mornarice, s GPS/INS sustavom navođenja. Osnova je 474 kilograma teški AGM-154A dispenzer s 145 bombica BLU-97/B. Američka mornarica je naručila 468 kilograma teški AGM-154C koji je umjesto bombicama naoružan penetratorom BAE Systems Broach i Thalesovim upaljačem. Sustav navođenja na cilj u završnom dijelu putanje prepušten je nehlađenom Raytheonovom IIR (Imaging InfraRed) tražilu koji ima mogućnost automatskog prepoznavanja zadanog cilja. JSOW-A prvi je put operativno uporabljen u Iraku u veljači 2001. Inačica AGM-145A namijenjena izvozu opremljena je jednodijelnom bojnom glavom BLU-111 mase 225 kg ili bombom Mk 82.
U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo naglog povećanja interesa za različite vrste kasetnog streljiva. Dvadeset kilogramski akustički vođeni projektil Northrop Grumman Bat (četi se mogu smjestiti u standardni dispenzer) dao je osnovu za nastanak laserski vođenog projektila Viper Strike. Projektil LOCAAS (LOw-Cost Autonomous Attack System) tvrtke Lockheed Martin ima 38,5 kg i GPS sustav vođenja. Opremljen je i malim turbomlaznim motorom koji mu omogućuje vrijeme leta od 30 minuta. Opremljen je i ATK bojnom glavom s tri mogućnosti djelovanja i radarskim tražilom. Moguće ga je opremiti i “dowlinkom” za prijenos podataka u realnom vremenu.

S raketnim pogonom

Dobar primjer za lagan i učinkovit projektil zrak-zemlja s raketnim motorom je Lockheed Martinov AGM-114K Hellfire II mase samo 45 kg. Ima nadzvučnu brzinu leta i domet osam kilometara. Najnovija inačica Hellfirea je AGM-114N koja ima termobaričku bojnu glavu i nalazi se u naoružanju američkih marinaca. Projektil Brimstone tvrtke MBDA derivat je Hellfirea i opremljen je aktivnim milimetarskim radarom. Sličan projektil je i protuoklopni Mokopa (mase 50 kg) južnoafričke tvrtke Denel maksimalnog dometa 10 km.
Raytheonov AGM-65 Maverick proizvodi se s tri različita sustava vođenja (TV, lasersko i IIR) i s dvije vrste bojnih glava. Masa mu se kreće između 210 i 310 kg, te ima maksimalni domet do 24 km. U naoružanju američkih oružanih snaga i Maveric i Hellfire zamijent će s Lockheed Martinovim projektilom JCM (Joint Common Missile). Masa tog projektila je samo 49 kg, ali usprkos tome osigurava domet od čak 16 km kad se lansira s helikoptera i 28 km kad se lansira s aviona. Imat će trokanalno tražilo i bojne glave koje će se moći prilagođavati zadaćama. Zasad se planira uporaba s helikoptera AH-1Z, MH-60R i borbenih aviona F/A-18.
Ruski laserski vođeni KBP 9M121 Vikhr (AT-16) ima masu 50 kg. Lansira se iz kontejnera-lansera i leti nadzvučnim brzinama. Maksimalni mu je domet 10 km. Kao zamjena za Vikhr od 2004. nudi se KBP Hermes. Riječ je o modularnoj obitelji projektila s dvofaznim motorima. Hermes-A je inačica namijenjena lansiranju iz zraka koja posjeduje inercijalni sustav kontrole leta na srednjem dijelu putanje i laserski sustav namijenjen završnom navođenju projektila na cilj. KBP navodi da projektil namijenjen protuzračnoj obrani ima učinkovit domet od 12 km, dok bi projektil zrak-zemlja trebao imati domet od najmanje 15 km. Tipična udaljenost djelovanja Hermes-A projektila bila bi 15 do 18 km, dok bi inačica s startnim raketnim motorom s produženim vremenom rada imala domet od čak 100 km.
Sagemov AASM (Armement Air-Sol Modulaire) mogao bi se uvrstiti u obitelj kompleta namijenjenih da od “glupih” napravi vođene bombe, da nije opremljeni raketnim motorom. AASM se proizvodi u dvije osnovne izvedbe koja obuhvaća bombu mase 250 kg, te inercijski i GPS sustave za navođenje. Naknadno je dodano i infracrveno tražilo. Zahvaljujući raketnom motoru AASM komplet povećava domet, pri lansiranju s malih visina, na 15 km i na čak 50 km ako se projektil lansira sa srednjih visina. Isporuke AASM-a za uporabu s Rafale-M započet će 2006. Proizvođač tvrdi da AASM osigurava preciznost od najmanje 10 m bez obzira na vremenske uvjete. Još bolja inačica, koja će u operativnu uporabu ući 2008., imat će preciznost od samo jednog metra.

Proturadarski projektili

Važan dio suvremenog ratovanja su proturadarski projektili. Vodeći zapadni primjer za tu vrstu projektila je Raytheonov AGM-88 Harm. Riječ je od projektilu mase 360 kg, nadzvučne brzine leta i pasivnog sustava navođenja. Prvi je put operativno uporabljen u Libiji još 1986. godine. Zanimljivo je da ga američko ratno zrakoplovstvo rabi na udaljenostima oko 50 km, dok američka ratna mornarica navodi da njihovi Harmovi djeluju na udaljenostima većim od 90 km. Inačica AGM-88D ima inercijski i GPS sustav vođenja, u slučaju da cilj (radar) prestane emitirati tijekom leta projektila prema njemu. Tvrtka ATK je glavni ugovarač za inačicu AGM-88E AARGM (Advanced Anti-Radiation Guided Missile) koja će uvesti dvokanalno tražilo s pasivnim i aktivnim modom rada. Obavljene su i probe ugradnje ramjet motora, ali zasad se ne spominje mogućnost serijske proizvodnje Harma s tom vrstom pogona.
Ruski bliski ekvivalent Harmu je Kh-31PM (AS-17). To je veliki projektil mase 600 kg i s ramjet pogonom koji može pogađati ciljeve na udaljenosti većoj od 100 km. Još veći domet ima projektil Raduga Kh-58E (AS-11) koji ima masu od 650 kg. Njegov raketni motor omogućava mu pogon od čak 160 km.
U istu kategoriju ubrajaju se i britanski projektil ALARM koji ima ponešto neobičan način djelovanja. Naime, nakon lansiranja ALARM se penje na 13 km, da bi, ako ne otkrije cilj (radar), sporo se spuštao uz pomoć padobrana. Nakon što se cilj aktivira pali se drugi motor koji usmjerava projektil prema njemu. Maksimalni domet tog projektila je nešto veći od 46 km, a način vođenja je pasivni.

Zaključak

Iz godine u godinu i iz sukoba u sukob vojni stratezi traže sve učinkovitije projektile zrak-zemlja. Pritom više nije naglasak na njihovoj razornoj snazi već na preciznosti i povećanju dometa. Veća preciznost znači i potrebu za manjom bojnom glavom, a povećani domet smanjuje potrebu da avion ili helikopter uđe u zonu djelovanja protuzračne obrane neprijatelja. Kako je precizno uništavanja nepokretnih ciljeva dovedena do vrhunca idući je korak osposobljavanje projektila da sami prepoznaju i napadnu pokretne ciljeve.

Pripremio Domagoj MIČIĆ