U međunarodnoj suradnji u Europi učinjen je znatan napredak, ali to nije dovoljno da se spriječi velik broj terorističkih napada u tom području. Ministri unutarnjih poslova EEC-a, policijske snage i obavještajne službe država članica od 1976. razvijaju pravne okvire za raspravljanje i praktičnu multilateralnu suradnju

Najambiciozniji pokušaj europske suradnje na pravnoj razini jest Europska konvencija o sprječavanju terorizma (European Convention on the Suppression of Terrorism, ETS no. 090), koju je potpisalo 17 od 19 država članica Vijeća Europe u siječnju 1977., kada je konvencija otvorena za potpisivanje. Konvenciju je potpisala i Republika Hrvatska. Donesena je radi omogućavanja izručenja osoba koje su počinila kaznena djela u vezi s terorizmom. Konvencija navodi listu kaznenih djela koja, za potrebe ekstradicije, države stranke ne mogu smatrati političkim kaznenim dijelim, kaznenim djelima povezanim s političkim kaznenim djelima ili kaznenim djelima otmice zrakoplova, otmice i uzimanja talaca, ugrožavanja sigurnosti osoba napadima vatrenog oružja i sl.

Konvencija zapravo znači da će sve države koje su je ratificirale isključiti čitav niz glavnih terorističkih zločina, poput ubojstava, uzimanja talaca, bombaških napada i otmica iz skupine političkih prijestupa, što se prije rabilo kao opravdavanje odbijanja izručenja; tj. kako bi se osiguralo da sve države potpisnice takve prijestupe tretiraju kao obične zločine. U slučajevima u kojima zbog neke tehničke ili pravne poteškoće država potpisnica ne može provesti izručenje, konvencija obvezuje njezine vlasti da slučaj iznesu pred vlastite sudove. Međusobna pomoć u kriminalističkoj istrazi takvih zločina također je obvezna.

Međutim, pred namjerama ove konvencije, dostojnim divljenja, nalaze se dvije velike prepreke. U konvenciju je unesena odredba kojom se državi potpisnici omogućuje da pridrži pravo da određene prijestupe smatra političkim, pa stoga ne provede izručenje. Godine 1996. ta je rupa u zakonu zatvorena jačanjem Konvencije o izručenju država EU-a. Uporaba iznimke zbog političkog prijestupa kao temelja za odbijanje izručenja osumnjičenog za terorizam više ne postoji.

Najvažniji napredak u međunarodnoj suradnji protiv terorizma između demokratskih zemalja dogodio se na razini policijskih i obavještajnih službi. Zbog osjetljivosti država članica EU-a u pogledu nacionalne sigurnosti, sva poboljšanja koja su se dogodila u tim operativnim aspektima borbe protiv terorizma zbila su se u međuvladinoj suradnji, a ne prema metodama Unije. Važno je da čak i prema sporazumu iz Maastrichta, unatoč svim pričama o zajedničkoj sigurnosnoj politici, “Treći stup” suradnje u pitanjima unutarnje sigurnosti pod čvrstom je upravom vlada zemalja EU-a. Članci K1-9 sporazuma vladama ostavljaju odgovornost za koordinaciju pristupa čitavom nizu ključnih pitanja, od borbe protiv organiziranog kriminala i terorizma do pitanja poput azila, viznog režima i statusa izbjeglica. No mehanizam namijenjen koordiniranju odgovora EU-a jest međuvladin komitet K 4. lipnja 2002.

S današnje točke gledišta, daleke 1975. godine, EU (prije Europska ekonomska zajednica) je ustanovila vrijednu strukturu za razmjenu obavještajnih podataka i olakšavanje koordinacije napora država EU-a u borbi protiv organiziranog kriminala i terorizma. Bio je to TREVI (međunarodni terorizam, radikalizam, ekstremizam i nasilje), struktura osnovana 1975. godine pod upravom ministara za unutarnje poslove EU-a. Osnovna djelatnost TREVI grupe odnosila se na razmjenu informacija o terorističkim aktivnostima, sigurnosnim pitanjima zračnog prometa, nuklearki i raznih drugih osjetljivih ciljeva. Mandat TREVI grupe proširen je 1980. i na druga teška kaznena djela poput organiziranog kriminala, uključujući trgovinu drogom i pranje novca, kao i terorizam. Time je stvoren idealni mehanizam za razvijanje neformalne suradnje i razmjenu informacija između nacionalnih policijskih i obavještajnih službenika. Rutinske veze nadgledali su nacionalni policijski koordinacijski uredi. Maastrichtskim ugovorom 1992., utvrđeno je da Europska unija treba tu suradnju još unaprijediti.

Tim se ugovorom predviđa novo tijelo za takvu suradnju, što je rezultiralo osnivanjem Ureda europske policije (European Police Office) ili Europola. Kao što je navedeno u Konvenciji o Europolu, njegov osnovni cilj jest: poboljšati djelotvornost i suradnju ovlaštenih tijela država članica Europske unije u sprječavanju i borbi protiv teških oblika međunarodnoga kriminala u slučajevima gdje postoje stvarne indikacije da je uključena struktura organiziranog kriminala i gdje su ugrožene dvije ili više država članica. Konvencije i odluke koje su poslije donesene također definiraju konkretne oblike kriminala protiv kojih se Europa treba boriti. To su trgovina drogom, nedopuštena trgovina radioaktivnim i nuklearnim materijalima, kriminal koji uključuje tajne mreže za nezakonito useljavanje, trgovina ukradenim vozilima, trgovina ljudima i dječja pornografija, pranje novca vezano za te oblike kriminala i terorizam. Odluka o tome da je za terorizam mjerodavan Europol ratificiralo je Vijeće za pravosuđe i unutarnje poslove Europske unije 1998. Tom Odlukom se u djelokrug Europola stavljaju kaznena djela počinjena ili koja će vjerojatno biti počinjena terorističkim aktivnostima protiv života, tijela, osobne slobode ili imovine. Djelokrug Europola se širila prema odlukama Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove, u borbi protiv krivotvorenja eura, kao i kriminala koji se tiče okoliša. Nadalje Konvencija o Europolu je utvrdila osnovna načela u načinu na koji Europol treba pomagati europskim državama članicama Europske unije, te Preporuku Vijeća od 9. prosinca 1999. o suradnji u borbi protiv financiranja terorističkih grupa. Međutim, sada kada je terorizam obuhvaćen Europolom, očekuje se da on preuzme dio vrijednog rada koji je prije obavljao TREVI. Odnosno, TREVI je Ugovorom iz Maastrichta uključen u formalnu strukturu Europske unije u odredbu o pravosuđu i unutarnjim poslovima.

Policijska i obavještajna suradnja općenito je najučinkovitija na bilateralnoj razini, gdje postoji visok stupanj osobnog povjerenja među službenicima. Međutim, može doći do ozbiljnih opstrukcija i čak prekida suradnje kada se određena agencija okrivi za neki veći obavještajni neuspjeh ili kada se osumnjiči za kompromitiranje izvora od vitalne važnosti. Kao sredstvo poticanja kulture međunarodne suradnje, rad policijskih časnika i službenika s prijateljskim zemljama pokazao se vrlo učinkovitim u stvaranju mreže neformalne međunarodne suradnje 2002.

Među državama članicama EU-a, potreba jačanja suradnje u pitanjima sigurnosti dobila je na još većoj hitnosti uvođenjem jedinstvenog europskog zakona kojim je osnovano jedinstveno europsko unutarnje tržište. Pripremajući se za to, Francuska, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisale su Schengenski sporazum, obvezujući se na ukidanje kontrole na zajedničkim granicama. Njihov je plan bio omogućavanje slobodnog kretanja osoba, roba i usluga preko zajedničkih granica i istodobno učvršćivanje vanjskih granica. No, u praksi je ta radikalna shema stvorila složene probleme za čije je rješavanje bilo potrebno mnogo vremena, poput stvaranja zadovoljavajuće kompjuterske veze između nacionalnih policijskih snaga, uređivanja pitanja oko potjere za kriminalcima i teroristima, kontrole vatrenog oružja, zahtjeva za izdavanjem viza i radnih dozvola za strance.

Kada se uzme u obzir da EU ima najbolje razvijene strukture za regionalnu integraciju, očito je da će međunarodna policijska i obavještajna suradnja u terorizmu i srodnim problemima ostati relativno malog opsega.

Neki promatrači Interpol smatraju potencijalnim mehanizmom za jačanje policijske suradnje. Prema članku 3 svog statuta, Interpolu je eksplicitno zabranjeno vođenje istraga u političkim pitanjima. Iako je skupština te organizacije 1984. pristala da se Interpolu dopusti da se bavi slučajevima zločina protiv nevinih žrtava ili imovine izvan područja sukoba, on i dalje igra relativno malu ulogu u borbi protiv terorizma. Među razlozima za to nalazi se i to da države koje sponzoriraju terorizam pripadaju Interpolu i stoga druge države nisu voljne dopustiti da veoma osjetljive informacije uđu u mrežu Interpola.

Pored toga, Ugovor iz Amsterdama iz 1997. određuje da je cilj Unije pružanje visokog stupnja sigurnosti svojim građanima, a koja se, među ostalim, postiže suzbijanjem raznih oblika kaznenih djela (među kojima su izričito navedeni terorizam, organizirani kriminal, protupravna trgovina narkoticima, itd.) putem tješnje suradnje pravosudnih, policijskih i carinskih službi država članica, suradnja s Europolom, te ujednačavanjem kaznenog zakonodavstva država članica. Osim toga, Europska unija je usvojila niz pravnih akata radi suzbijanja terorizma i organiziranog kriminala. Terorizam je spomenut u Zaključcima Europskog vijeća iz Temperea 15/16. listopada 1999., te u Zaključcima Europskog vijeća iz Santa Maria de Feira 19/20. lipnja 2000.

Antiteroristička koalicija
Antiteroristička koalicija koja je dosad bila uglavnom razjedinjena, nakon terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države i poziva predsjednika Busha na osnivanje globalne, multilateralne, velike Antiterorističke koalicije, dobila je novu dimenziju – multilateralnu suradnju globalnih razmjera – na gospodarstvenom, financijskom, diplomatskom, obavještajnom, policijskom, vojnom, logističkom i prometnom planu.

Ostvarenju tog cilja priključio se velik broj zemalja sa svih kontinenata, uključujući i Hrvatsku, te brojne međunarodne organizacije. Neke od njih čak su i redefinirale svoju strukturu. Tako je skupina najrazvijenijih zemalja svijeta uz Rusiju, Grupa G-8 osnovala tzv. protuterorističku podgrupu. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 28. rujna 2001. jednoglasno je usvojilo rezoluciju 1373 prema kojoj sve zemlje moraju uskratiti vojnu, financijsku ili svaku drugu pomoć, uključujući i boravak na svom teritoriju teroristima ili njihovim pomagačima. Razmjena informacija članica UN-a proširila se i na borbu protiv međunarodnog terorizma. Vijeće sigurnosti UN-a uspostavilo je mehanizme za kontinuiranu kontrolu provedbe novousvojene rezolucije. Povodom prihvaćanja opće rezolucije protiv terorizma, kojom se od svih država članica zahtijeva zamrzavanje financiranja osumnjičenih terorista i oštre mjere protiv skupina koje im pomažu, predsjednik Vijeća sigurnosti, francuski ambasador Jean-David Levitte izjavio je: “U nekim smo danima imali dojam da stvaramo povijest, a danas vjerojatno Vijeće sigurnosti stvara povijest”.

Rezoluciju je zagovarao SAD-e, a ona je dramatično proširila ulogu UN-a u izgradnji globalne koalicije protiv terorizma, kojom se od država traži da ne pruže sigurnost onima koji su odgovorni za podržavanje terorističkih napada i njihovo financiranje. Antiteroristički odbor Vijeća sigurnosti UN-a preuzeo je koordinirajuću ulogu prema vladama pojedinih zemalja članica antiterorističke koalicije, te se on brine o dinamici primjene ključnog dokumenta na ovom području ? Rezolucije Vjeća sigurnosti UN-a 1373.

Potpisivanjem uredbe broj 13224, 24. rujna 2001., SAD je zamrzno račune i imovinu 27 terorista, terorističkih organizacija i financijera povezanih s Al-Qaidom. Blokirane su i transakcije američkih državljana i tvrtki s takvim osobama ili organizacijama, a liste osoba povezanih s terorističkim aktivnostima svakodnevno se nadopunjavaju. Slične uredbe usvojene su i u drugim zemljama ili važnim financijsko-monetarnim institucijama. Zatraženo je i službeno obilježavanje neke skupine kao inozemne terorističke organizacije što bi znatno ubrzalo i olakšalo zakonsku proceduru protiv njihovih članova. Pozvane su države članice OESS-a da potpišu svih 12 rezolucija UN-a o borbi protiv terorizma do kraja 2002. Istodobno, američka administracija je imenovala 150 pojedinaca i organizacija koje smatra odgovornim bilo za terorizam, ili za njegovu financijsku potporu.

Kao temeljna pretpostavka učinkovitog suprotstavljanja globalnom terorizmu doneseno je niz antiterorističkih mjera koje države članice antiterorističke koalicije, svaka za sebe te multilateralno i bilateralno, moraju provesti. To su mjere podijeljene u osam kategorija: političke i upravljačke mjere; gospodarske i socijalne; psihološko-komunikacijsko-edukacijske; vojne; sudbene i zakonske; policijske i zatvorske; obavještajne te mjere tajnih službi i ostale mjere.

1. Političke antiterorističke mjere ? konfliktno-rezolutivnog tipa usmjerene su na rješavanje sukoba sredstvima javnoga dijaloga i tzv. tajne diplomacije. Njima se povezuju terorističke organizacije da sudjeluju u masovnim pokretima koji donose određene, pa i političke promjene, afirmira se osnivanje oporbenih struktura i pokreta kojima se reducira utjecaj terorističkih skupina, daje se djelomična ili uvjetna amnestija pripadnicima nekih terorističkih pokreta koji su na granici s tzv. revolucionarnim oslobodilačkim pokretima, vrši se diplomatski pritisak na države i sve ostale sponzore terorističkih organizacija (povlačenje diplomatskog osoblja iz država koje financijski ili moralno podupiru terorizam, prekid diplomatskih odnosa s takvim državama i sl.) itd.

2. Gospodarske i socijalne antiterorističke mjere bave se socioekonomskim aspektima redukcije uvjeta za inklinaciju političkom nasilju nediskriminacijskim programima zapošljavanja i ostvarenje legalnih alternativa tzv. crnom tržištu. Te se mjere usmjerene protiv monetarnih aspekata terorizma i njima se zabranjuje financiranje terorističkih skupina, zamrzavanja imovine obitelji otetih osoba radi sprječavanja plaćanja otkupnine, predviđaju se sankcije za one koji financiraju terorističke organizacije kao i za pravne osobe koje investiraju u države označene kao uporišta financiranja ili kakve druge potpore terorizmu, trasiraju putovi prljavog novca kojim se financiraju teroristički napadi ( napuštanjem ili ograničavanjem instituta tzv. bankarske tajne) itd. Te mjere predviđaju i suradnju država na planu praćenja i konfiskacije fondova kojima se financira terorizam te plaćanja nagrada za obavijest o terorističkim skupinama ili namjeravanim terorističkim napadima.

3. Psihološko-komunikološko-obrazovno antiterorističkim mjerama nastoji se uspostaviti zajednički sustav vrijednosti radi ostvarivanja dijaloga s političkim protivnicima i osigurati forum za slobodno izražavanje mišljenja. Ta skupina mjera odnosi se na specifična pitanja uporabe medija u uvjetima antiterorističke kampanje (zabrana intervjuiranja terorista ili objavljivanja terorističkih manifesta i programa, osiguranje publiciteta teroristima samo koliko je to potrebno za realizaciju nekih kratkoročnih ciljeva, npr. radi oslobađanja talaca, osiguranje izobrazbe novinara za izvješćivanje o terorističkim napadima, uporaba medija radi upoznavanja javnosti o mjerama samopomoći koje treba poduzeti u slučaju terorističkog napada i sl.).

4. Vojno antiterorističkim mjerama osigurava se zaštita potencijalnih objekata (ljudskih i materijalnih) od terorističkih napada ograničenim i usmjerenim vojnim i uglavnom kratkotrajnim djelovanjem na zapovjedne stožere i logistiku terorističke organizacije. Te mjere podrazumijevaju još i tzv. spasilačke operacije oslobađanja talaca koji drže teroristi te formiranje posebnih antiterorističkih vojnih postrojbi specijalno osposobljenih za borbu protiv terorizma.

5. Pravne antiterorističke mjere na razini međunarodne zajednice i u okviru unutarnjih pravnih poredaka stvaraju pretpostavke za učinkovitu prevenciju i represiju svih vrsta i pojavnih oblika terorizma. One uključuju donošenje i usvajanje međunarodnih konvencija kojima se reguliraju pitanja definiranja terorizma kao posebnog oblika međunarodnog zločina, financiranja terorističkih organizacija, pitanja ekstradicije, zaštićenih svjedoka, međunarodne pravne pomoći itd. Tim se mjerama nastoje ubrzati kazneni i ostali sudski postupci protiv osoba okrivljenih za terorizam, specijalizirati bojni segmenti kaznenog pravosuđa u borbi protiv terorizma itd.

Nove terorističke prijetnje Europi
Europska unija se nalazi pred novim odlukama o suradnji u ratu protiv terorizma, a prije svega u razmjeni informacija o teroristima. Posljednjih tjedana u raznim europskim zemljama uhićeno je više osumnjičenih za terorizma, a nekima su već počela i suđenja. U svakom slučaju, stručnjaci upozoravaju da nema mjesta opuštanju, jer se terorističke organizacije pregrupiraju i prilagođavaju novom stanju na kontinentu.

Zastupnici u Europskom parlamentu kritizirali su dosadašnjeg koordinatora za borbu protiv terorizma Gijsa De Vriesa, optužujući ga za nedostatak učinkovitosti. U parlamentu se također raspravlja i treba li imenovati njegovog nasljednika.

De Vries je odgovorio popisom postignuća od svojeg imenovanja koje je uslijedilo nakon terorističkog napada na Madrid 2004 godine. Povećana je razmjena informacija između europskih zemalja, sigurnost u zračnim lukama je povećana, uvedeni su stroži zakoni kojima se sprječava financiranje terorista, a osnovan je i zajednički centar za procjenu opasnosti od terorizma.

Dok rasprava traje, jedni vjeruju da treba imenovati novog koordinatora kako bi nadgledao zajedničku europsku borbu protiv terorizma i nastavio graditi temelje zajedničke sigurnosti koje je postavio De Vries. Neke europske zemlje, međutim, ne slažu se s razmjenom informacija i protive se vanjskom miješanju u rad svojih tajnih službi.

Tony Porter, šef protuterorističke postrojbe u policiji Manchestera i okolice, najavljuje dramatični rast svoje postrojbe u iduće dvije godine kada će mu se pridružiti 400 novih specijalista. Prije tri mjeseca generalni direktor MI5 rekla je da se Britanija nalazi pred opasnim prijetnjama: 1.600 ekstremista i 200 mreža planiraju nove napade.

Posljednih godina Al-Qa’ida i terorističke grupe koje su povezane s njom pojačale su novačenje u islamskim i arapskim zemljama, a i u europskim. Njihov su cilj građani druge i treće generacije islamskog podrijetla rođeni u Europi kao i Europljani koji su prešli na Islam. Od početka iračkog konflikta pojavio se novi uzorak novačenja: mladi ljudi se novače za udaljena bojišta džihada u Iraku. Dok su u Iraku, europske sigurnosne službe ih ne mogu pratiti, a kada se vrate u Europu, sa sobom donose terorističke vještine i mentalitet boraca koji su spremni na najgore.

Europske zemlje bi trebale slijediti primjer Saudijske Arabije u kojoj vlasti motre na svakoga tko odlazi iz zemlje prema Iraku. U tome se oslanjaju na podatke koje dobivaju od članova obitelji. Europske sigurnosne službe bi morale tješnje surađivati sa zajednicama imigranata iz kojih se novače potencijalni teroristi. Teroristi ne mogu djelovati bez podrške tog dijela društva, a pripadnici tog društva su najbolji izvor informacija za sigurnosne službe.

Savez između Al-Qa’ide i sjevernoafričke islamske grupe poznate pod francuskom kraticom GSPC (Salafistička grupa za molitvu i borbu) doveo je do stvaranja terorističke organizacije s 300 do 500 pripadnika koja želi oboriti alžirsku svjetovnu vlast i uspostaviti islamsku državu. Većina članova ove grupe uvježbana je u Afganistanu, a povezali su se i s marokanskim ekstremistima koji su izveli teroristički napad u Madridu 2004. godine. Podaci pokazuju da su oko 20 posto svih bombaša-samoubojica koji su izveli napade u Iraku došli iz Alžira.
Francuski sudac Jean-Louis Bruguiere upozorava da je GSPC izravna prijetnja Europi, a posebno su ugrožene Francuska, Španjolska i Italija, kao i zemlje sjeverne Afrike. Oni su najprije izabrali Madrid kao cilj napada jer su smatrali Španjolsku “mekim ciljem”, pošto tu nije bilo straha od terorističkih napada. Ta je informacija dobivena ispitivanjem uhhićenih terorista kojima se danas sudi.

Obavještajne službe smatraju da će Al-Qa’ida znatno povećati opseg svojih globalnih operacija nakon što je centralizirano vođenje organizacijom, a financijska mreža je oživljena. Obavještajci su otkrili da su se financije AL-Qa’ide povećanje, iako ne znaju kako.

Al-Qa’ida se koristi Maaskar Al-Battarom u Saudijskoj Arabiji za uvježbavanje mladića za gerilsku borbu. To uvježbavanje uključuje i uporabu projektila zemlja-zrak SA-7. Prema informacijama obavještajnih službi u tom se logoru istražuje i način kako bi se raketama Abeer moglo koristiti za nošenje bojnih glava sa nuklearnim, biološkim ili kemijskim oružjem. Prema obavještajnim izvorima irački pobunjenici su u listopadu prošle godine uspješno testirali raketu dometa 120 kilometara. Obavještajci također kažu da Al-Qa’ida planira da se iz Waziristana, planinskog predjela Pakistana, premjeste u Irak, dijelove Saudijske Arabije, Jordan i Siriju. S tih novih uporišta namjeravaju pokretati napade na Europu. U području Sahela, u sjevernoj Africi, već djeluju pokretni logori za obuku u koje dolaze novaci iz Španjolske.

Vođe Al-Qa’ide se koncentriraju na pronalaženje tajnih konvertita, Europljana koji se mogu lako infiltrirati i djelovati potajno ne izazivajući pozornost policije i obavještajnih službi u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Novi “vojnici” Al-Qa’ide tako ne bi izgledali kao islamski fanatici pa će biti daleko opasniji.

Nova opasnost dolazi i iz Turske. Separatistička Kurdistanska radnička partija (PKK) priprema se za atentate na turske diplomate u Europi i bombaške napade protiv turskih interesa u Europi. Oni namjeravaju oponašati akcije tajne Armenske armije za oslobođenje Armenije (ASALA). ASALA je počela svoju terorističku kampanju u Beču 1975. ubojstvom turskog veleposlanika Danisa Tunaligila. Između 1975. i 1984. ASALA je ubila 34 turska diplomata.

Uhićenje 15 osumnjičenih operativaca PKK u Francuskoj i eliminacija kurdske financijske mreže koja je prikupljala novac prodajom droge razljutila je terorističku organizaciju koja se, navodno, priprema za osvetu. Sirijski državljanin Fehman Hussein, poznat i kao dr. Bahoz Erdal, poslao je Kemala Baciyanija da preko Grčke uđe u Europu, pronađe 10 atentatora i organizira ubojstva. Francuska policija je identificirala 12 turskih i jednog australskog državljanina, svi podrijetlom Kurdi, pa je spriječen val ubojstava. Zajedno s belgijskim vlastima Francuska nastavlja istragu kako bi otkrila preostale kurdske teroriste.

Božo VUKASOVIĆ