Egipatski predsjednik Naser, nošen panarapskim nacionalizmom i uspjehom politike nesvrstavanja, jača tijekom 60-ih vojni pritisak na Izrael. Kad uspije da se povuku UN-ovi promatrači sa Sinaja i vojne snage koje su nadzirale liniju razdvajanja između Egipta i Izraela te Sirije i Izraela, doći će do izbijanja novoga izraelsko-arapskog rata

Jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali su 1967. sporazum kojim se njihove vojske stavljaju pod zajedničko zapovjedništvo, a Egipat je još prije zabranio prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac blokiravši izraelsku luku Eilat u Akabskom zaljevu. Izraelsko vodstvo bojalo se rata na tri bojišta, koji je mogao biti izbjegnut samo preventivnim napadom. Kako su obavještajni podaci upućivali upravo na takav scenarij, izraelski premijer Evi Eskhol donio je odluku o mobilizaciji i grupiranju izraelske vojske za napad. Rat je počeo 5. lipnja 1967. iznenadnim napadom izraelskog zrakoplovstva na egipatske, jordanske i sirijske aerodrome. Procjenjuje se da je samo tim akcijama iz zraka bombardirano oko 23 aerodroma i time uništena većina arapskog zrakoplovstva dok su avioni još bili na tlu. Posljedica je bila potpuna zračna nadmoć izraelskog zrakoplovstva, koje se sad mirno moglo koncentrirati na potporu svojim kopnenim postrojbama. Već prvog dana izraelske su postrojbe probile egipatsku obrambenu liniju i prodrle prema Gazi te nastavile napredovati prema Sueskom kanalu. Nakon niza neuspjelih protunapada Egipćani se povlače sa Sinaja, a izraelska vojska zauzima grad Šarm el-Šeik, čime je otvoren ulaz u Akabski zaljev. Borbe na istočnom dijelu fronte završile su izraelskim zauzimanjem čitavog Jeruzalema i izbijanjem na zapadnu obalu rijeke Jordan. Kad su stabilizirali situaciju na ova dva bojišta, Izraelci kreću u ofenzivu protiv sirijskih snaga i za samo jedan dan zauzimaju strateški važnu utvrdu Tel Tafar, čime im je otvoren put prema središnjoj Siriji. Dana 10. lipnja, posredovanjem UN-a borbe su prekinute nakon što je Izrael već osigurao cijelu Golansku visoravan. Nakon ovakve munjevite pobjede Izraela u arapskim zemljama dolazi do ogromnog političkog šoka. Taj prostor je imao ogromno strategijsko značenje s obzirom na rastuću proizvodnju nafte kojom se opskrbljivala zapadna Europa, a sve više i SAD.

Naserov nasljednik, general Anvar Al-Sadat u nemogućnosti da osigura američku vojnu pomoć za obnovu vojske nakon rata s Izraelom, počeo se okretati SSSR-u. U nadolazećem razdoblju SSSR će Egiptu isporučiti tisuće tenkova, suvremene zrakoplove i raketne sustave zemlja-zrak što će za posljedicu imati ne samo novi izraelsko – arapski rat, već i narušavanje američkih interesa na Srednjem istoku širenjem sovjetskog utjecaja u regiji. Tako je nakon Egipta SSSR počeo slati vojne savjetnike u Siriju, Irak, Alžir, Sudan i Libiju. Američka administracija, ukoliko je željela sačuvati politički utjecaj na Srednjem istoku, morala je spriječiti daljnje sovjetsko približavanje arapskim zemljama, u suprotnom bi bila suočena s ogromnim geopolitičkim problemom. S tom namjerom su Amerikanci počeli tražiti kompromis između Arapa i Izraela.

Gaddafijevo revidiranje “fifty-fity” načela i Teheranski sporazum 1971.
Još jedan događaj će imati golemu važnost za jačanje OPEC-a, a to je dolazak Moamara Al Gaddafija na vlast u Libiji. Naime skupina časnika libijske vojske je pod vodstvom pukovnika Gaddafija, nošena idejom panarapskog nacionalizma i zbog korumpiranosti režima kralja Idrisa, odlučila izvesti državni udar. Nakon proglašenja republike Gaddafi je proglašen predsjednikom te je zatražio pregovore s naftnim kompanijama kako bi revidirao koncesijske ugovore. Velike kompanije su prijedlog odmah odbacile, ali jedna nezavisna kompanija Occidental Oil (ujedno i glavni koncesionar libijske nafte) odlučila je prihvatiti nove uvjete jer jednostavno nije imala drugih značajnijih izvora nafte. Sporazum je potpisan kojim su cijene libijske nafte narasle za 30 %, porast naftne rente za 20 %, a raspodjela dobiti dogovorena je 55 % prema 45 % u korist Libije. Tako se Gaddafi prijetnjom nacionalizacije 1971. izborio za napuštanje načela raspodjele dobiti “fifty-fifty” što će rezultirati slamanjem dominacije “sedam sestara” na tržištu nafte.

Upravo je Gaddafijev naftni presedan bio važan događaj za prerastanje OPEC-a u bitnog čimbenika na energetskom tržištu jer je doveo do Teheranskog sporazuma potpisanog 1971. godine. Tim su sporazumom promijenjeni odnosi između velikih naftnih kompanija i zemalja izvoznica nafte. Najvažnijim stavkama tog sporazuma naftne kompanije su se obvezale povećati cijene nafte za 33 % na području Saudijske Arabije, Iraka, Irana, Abu Dabija, Qatara i Kuvajta. Također su se obvezale da će povećavati godišnje cijene nafte za 5 % u razdoblju od 1973. do 1975. godine. Razlog uspjeha tog sporazuma bio je u homogenosti OPEC-a kojem se po prvi puta priklonio iranski šah Reza Pahlavi. Naime, Pahlavi se okrenuo pokretu nesvrstanosti i uspostavio dobre odnose s Naserom, a Iran je imao povećane potrebe državnog proračuna radi modernizacije zemlje i želje Pahlavija da Iran postane regionalnom oružanom silom. Događaji koji će uslijediti nakon novog izraelsko-arapskog sukoba znatno će nadmašit dogovoren porast cijena u Teheranu.

Jomkipurski rat i prvi naftni šok
Anwar Al Sadat, Naserov nasljednik, počeo je snažno gomilanje oružja krajem 1972. godine. Sovjetski Savez je opskrbljivao Egipćane lovcima Mig-21, tenkovima T-55 i T-62, te raketnim sustavima zemlja-zrak tipa 2K12 Kub (SA-6), 2K11 Krug (SA-4), 9K32 Strela (SA-7), S-75 Dvina (SA-2) i S-125 Neva (SA-3), kao i najnovijim protutenkovskim sustavima 9K11 Maljutka. Također u Egiptu je bilo više tisuća sovjetskih vojnih savjetnika.

Rat je počeo iznenadnim napadom Egipta i Sirije na Izrael na Jom Kipur 6. listopada 1973. godine. Napad je bio iznenađenje za izraelsku vojsku koja je baratala pogrešnim informacijama da većina sovjetskog oružja još nije stigla u Egipat i koja je egipatske vojne manevre blizu Sueskog kanala ocijenila kao vojnu vježbu. U prvih 48 sati Egipćani su prešli Sueski kanal i ušli dvadesetak kilometara iza izraelskih trupa na Sinaju, dok su Sirijske trupe prodrle u Golansku visoravan. Egipćani su blizu fronte rasporedili veliki broj sovjetskih raketnih sustava zemlja-zrak koji su desetkovali izraelsko ratno zrakoplovstvo, tako da su svi prvi izraelski pokušaji protunapada bez zračne dominacije propali.

Premijerka Izraela Golda Meir je zbog intenziteta arapskog napada bila primorana tražiti američku pomoć u vojnoj opremi. Kako je Sovjetski Savez 9. listopada poslao prve transportne letove avionima Antonov-12 i Antonov-22 sa vojnom pomoći koji su letjeli iz Mađarske za Egipat i Siriju, američki predsjednik Nixon naredio je operaciju Nickel Grass kako bi se nadomjestili izraelski gubitci u vojnoj tehnici i naoružanju. Prva američka vojna oprema počinje stizati 13. listopada. Amerikanci su tokom sukoba poslali transportnim avionima C-141 Starlifter i C-5 Galaxy više od 22 000 tona raznog naoružanja. Kako je sovjetski zemlja-zrak sustav 2K12 Kub (neki procjene smatraju ga odgovornim za oko 60 % srušenih izraelskih aviona) srušio velik broj A-4 Skyhawka i F-4 Phantoma, Amerikanci su tokom operacije Nickel Grass isporučili nove F-4 koji su bili prijeko potrebni izraelskoj vojsci. Upravo je ova pomoć Izraelu u vojnoj tehnici bila uzrok arapskog naftnog embarga.

Izraelska vojska 15. listopada kreće u novu ofenzivu pod vodstvom generala Ariela Sharona, te prelaze Sueski kanal i zaokružuju 3. egipatsku armiju. M. Babić u knjizi “Izraelsko – arapski ratovi” navodi kako su američki sateliti nadgledali front i uočili slabo branjen prostor između 2. i 3. egipatske armije, u zoni Gorkih jezera gdje su Egipćani smatrali oklopni prodor malo vjerojatnim, što će Sharon briljantno iskoristiti. Na Golanskoj visoravni izraelska vojska je, uz velike gubitke, izbila na cestu prema Damasku. Arapske članice OPEC-a zajedno sa Sirijom i Egiptom objavljuju na sastanku u Kuvajtu 16. listopada uvođenje naftnog embarga zbog pomoći SAD-a Izraelu. Odlučeni je da će uvesti embargo na naftu SAD-u, Japanu i izraelskim saveznicima u zapadnoj Europi (tu se misli na Nizozemsku koja je podupirala Izrael i s čijeg su teritorija polijetali američki transportni zrakoplovi). Embargo je kasnije proširen na Južnu Afriku, Rodeziju i Portugal. Rezultat takve odluke bilo je četverostruko povećavanje cijena nafte između listopada 1973. i travnja 1974. Tako su cijene nafte se podigle s nekih 2,5 dolara po barelu na skoro 13 dolara po barelu (neko vrijeme su cijene skočile čak na 17 dolara po barelu), uz to najavljena je revizija postojećih koncesijskih ugovora.

Nakon nekoliko mjeseci naftnog embarga, morski, zračni i cestovni promet u SAD-u, zapadnoj Europi i Japanu bio je pred kolapsom. U SAD-u se po prvi put osjetila nestašica benzina, a u zapadnoj Europi uvedena je vožnja sustavom par-nepar (auti voze na parne ili neparne datume ovisno o registarskim oznakama). Z. Stiperski u knjizi “Nafta – pokretač uspjeha i kriza čovječanstva” navodi kako je naftni šok iz 1973. potakao inflaciju u svijetu koja je dovela do usporavanja gospodarskog rasta u sljedećih nekoliko godina. Svjetska trgovina je pala prvi put od Drugog svjetskog rata i to za 6 % u 1975. godini. Stiperski iznosi podatak o tome kako je bruto nacionalan dohodak SAD-a imao 1973. rast od 6 %, a 1974. imao je pad od 2%. Sličan pad bruto nacionalnog dohotka zabilježen je i u Japanu, Zapadnoj Njemačkoj i Italiji. Porast cijena nafte uzrokovao je porast inflacije u svijetu, pogotovo kod zemalja uvoznica nafte, koja je dovela do poticanja viših kamatnih stopa koje su dovele do usporavanja gospodarskog rasta. U konačnici je skuplja energija dovela do deficite državnih proračuna i porasta nezaposlenosti. Dok će se stabilnija i razvijenija gospodarstva poput SAD-a ili Japana relativno brzo oporaviti, nerazvijene zemlje siromašne vlastitim izvorima energije osjećat će godinama posljedice naftnog šoka. Kako su se cijene nafte povećale čak četiri puta (a time i ostalih proizvoda od nafte poput umjetnih gnojiva) rastao je i trgovački manjak nerazvijenih zemalja, koji se 1974. u odnosu na prethodnu godinu povećao čak četiri puta. To je za posljedicu imalo uzimanje zajmova za financiranje trgovačkog deficita prouzročenog naftnim šokom, tako da su nerazvijene zemlje Latinske Amerike, Afrike i Azije do početka 80-ih povećale svoje dugove sa 130 milijardi prije naftno šoka na 612 milijardi dolara.

Naglo povećanje cijena nafte značilo je i naglu potražnju za dolarima što je posljedicu imalo jačanje američkog dolara. Kako arapske zemlje nisu imali gospodarske infrastrukture za trošenje tolike dobiti većina dolara zarađenih prodajom nafte završila je američkim i britanskim bankama.

Cilj arapskog naftnog embarga bio je pritisak da se postigne primirje između Izraela i Egipta, Sirije i Jordana uz posredovanje SAD-a. Američki državni sekretar Kissinger je Sadatu ponudio materijalnu i tehničku pomoć, te obećao pritisak na Izrael kako bi se povukli sa okupiranih teritorija, pod uvjetom da raskine s SSSR-om na što je Sadat pristao. U travnju 1974. embargo na naftu je prekinut kad je Kissinger uspio isposlovati primirje između Sirije i Izraela. Neki autori se slažu kako su Amerikanci vršeći pritisak na Izrael u mirovnim pregovorima, što je rezultiralo ustupcima prema arapskoj strani, suzili prostor SSSR-a za aktivniju ulogu u traženju rješenja za novonastalu krizu i time smanjili njegov politički i vojni utjecaj na regiju . U narednim je godinama Japan zajedno sa zemljama zapadne Evrope više počeo provoditi proarapsku politiku (zgodno je spomenuti da su te zemlje uvozile oko 80 % nafte sa Srednjeg istoka).

Nakon krize sve je veći interes u obnovljive izvore energije, tako da dolazi do sve većih ulaganja u istraživanje solarne energije i energije vjetra. Zapad postaje u nedostatku jeftine nafte više ovisan o ugljenu i nuklearnoj energiji, te na važnosti dobivaju nalazišta nafte u Sjevernom moru, Aljasci, Kaspijskom moru i Kavkazu. Probleme Zapada koje je zadavao OPEC redukcijama u proizvodnje nafte u konačnici će iskoristiti SSSR, koji će postati do 80-ih veliki svjetski proizvođač nafte. Upravo će to omogućit SSSR-u izdvajanja za vojsku na prihvatljivoj razini za utrku sa Zapadom i održavanje kao supersila na svjetskoj pozornici.

I. Dekanić i Z. Koludžić u “Stoljeću nafte” navode kako će od prvog naftnog šoka, usred geopolitičkog nadmetanja američke i sovjetske strane, najviše koristi imati arapske zemlje jer će Amerikanci pristati na ustupke zbog istiskivanja SSSR-a iz regije. To je rezultiralo visokim cijenama nafte i prepuštanjem nadzora nad proizvodnjom nafte u ruke zemalja OPEC-a. Tako nacionalne kompanije država izvoznica nafte postaju vlasnici koncesija za eksploataciju nafte i plina. Također dolazi i do promjena u vlasničkoj strukturi tih kompanija, primjerice saudijski Aramco kao većinskog vlasnika dobiva Saudijsku Arabiju. Strane kompanije su dobivale “Production Share Agreement”. Time nacionalna naftna kompanija drži proizvodnju nafte, a od strane kompanije dobiva tehničku pomoć. Naravno, strane kompanije ne pružaju pomoć besplatno, već dobivaju dio proizvedene nafte koji mogu izvesti po cijenama OPEC-a. Time je globalna moć kartela “sedam sestara” slomljena, a novu ulogu u određivanju cijena nafte preuzima OPEC. Dok je svjetsko gospodarstvo nakon prvog naftnog šoka ušlo u razdoblje recesije, zemlje OPEC-a su istovremeno znatno povećale svoje prihode što je rezultiralo akumulacijom golemog bogatstva. Zajedništvo arapskih zemalja, koje im je omogućilo da iskoriste naftu kao snažno političko oružje, će kasnije biti narušeno tokom potpisivanja primirja u Camp Davidu između Egipta i Izraela i tokom rata između Iraka i Irana. Postupno će doći do velikog investicijskog vala u Perzijskom zaljevu, pokretanja velikih infrastrukturnih projekata, a dio će otići za kupnju velikih količina oružja koje će opet dovesti do velikih napetosti na Srednjem istoku i novih sukoba.

Ivan GUBERINA