Pume u oslobađanju zadarskog zaleđa – akcija Drače

Broj 626, Reportaža
19.03.2021

Ove se godine navršava 28 godina od akcije Drače, jedne u nizu akcija oslobađanja zadarskog zaleđa poduzete nakon operacije Maslenica, a u kojoj je sudjelovala legendarna varaždinska 7. gardijska brigada Pume. U obilježavanju obljetnice sudjelovali su i mladi pripadnici iz 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume, inače slijednice brigade, kojima je ovo bila prigoda da se na autentičnim lokacijama od izravnih sudionika akcije upoznaju s ratnim događanjima na ovom području…

Ove se godine navršava 28 godina od akcije Drače, jedne u nizu akcija oslobađanja zadarskog zaleđa poduzete nakon operacije Maslenica, a u kojoj je sudjelovala legendarna varaždinska 7. gardijska brigada Pume. Bila je to prva napadna akcija u kojoj su sudjelovali pripadnici brigade, osnovane samo dva mjeseca prije. Akcija je nažalost završila velikim gubicima, poginulo je 11 pripadnika brigade, a 21 ih je ranjeno. Svake godine, pa tako i ove, izaslanstvo Udruge veterana 7. gardijske brigade Puma predvođeno predsjednikom Udruge Robertom Pujom 7. ožujka svetom misom u crkvi Gospe od Zdravlja, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen-obilježja u Suhovarama te obilaskom mjesta stradavanja prisjetili su se gardista poginulih u akciji i odali im poštovanje. U obilježavanju obljetnice sudjelovali su i mladi pripadnici iz 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume, inače slijednice brigade, kojima je ovo bila prigoda da se na autentičnim lokacijama sela Suhovare, Drače i Zemunika Gornjeg od izravnih sudionika akcije upoznaju s ratnim događanjima na ovom području.

Pokušaj oslobađanja sela

Nakon uspješno izvedene akcije Maslenica, ali i nastavka neprijateljskog djelovanja i ugroze dostignute crte bojišta te općenito teške situacije na tom dijelu ratišta, krajem veljače ’93. u zadarsko je zaleđe upućena Taktička grupa 7. gardijske brigade s ciljem osiguranja prve crte od neprijateljskog protuudara te ovladavanja selom Drače i izbijanje na kotu Čardak kako bi se zauzeli bolji položaji za obranu. Akcija je izvedena u dva navrata, 3. i 5. ožujka. U prvi napad pripadnici Puma krenuli su u noći 2. na 3. ožujka no zbog iznimno loših vremenskih uvjeta, kiše i hladnoće, nepoznavanja terena i slabe vidljivosti napad je zaustavljen, a grupa je vraćena na početne položaje. Nakon reorganizacije i konsolidacije snaga 5. ožujka kreću u novi napad na selo, ovaj put s novom taktikom napada iz dvaju pravaca te topničkom i tenkovskom potporom. Neprijatelj se povukao s prednjih otpornih točaka i posakrivao po podrumima te su hrvatske snage zauzele njihove najisturenije položaje, no ubrzo dolazi do borbenog kontakta s neprijateljem i njihova jakog otpora i protunapada. Neprijatelj je bio dobro opremljen i utvrđen s jakom tenkovskom, topničkom i pješačkom potporom, a prilaz selu gusto miniran. Hrvatske snage bile su prisiljene na prekid napada i povlačenje koje je bilo iznimno teško zbog velikog broja stradalih hrvatskih branitelja i njihova izvlačenja iz poluokruženja. Selo Drače ostalo je nažalost u neprijateljskim rukama, a oslobođeno je tek u operaciji Oluja. Sudionici akcije prisjetili su se tih sudbonosnih događaja koja su ostala duboko urezana u sjećanje.

Na ratnom položaju minobacačke bitnice

Brigadir Danijel Kotlar, ratni zapovjednik V. sektora obrane i 7. domobranske pukovnije Zadar, dao je mladim Pumama kratki povijesni pregled VRO Maslenica, jedne od ključnih bitaka Domovinskog rata. S kote Podgradina, odakle je ’91., kad ju je zauzeo, neprijatelj kontrolirao cijelo područje Ravnih kotara, pucao je pogled na Maslenicu, Rovanjsku, Novigrad, Paljuv, Kašić, Islam Grčki…sve redom okupirana hrvatska mjesta do operacije Maslenica. Ova je dominantna kota oslobođena već prvog dana operacije. Iako je operacija u početku bila uspješna, a oslobođeno niz okupiranih mjesta i ostvareni glavni ciljevi operacije, neprijatelj je na ovo područje dovukao svoje najelitnije snage te su se teške borbe nastavile još danima i tjednima. Prisjetio se brigadir Kotlar smjelosti i odlučnosti hrvatskih branitelja u tim danima, hrabrosti Puma, Paukova, Gromova, Sokolova, Kuna, Tigrova, specijalnih postrojbi, pripadnika 112., 113., 141., brigade, 7. domobranske… ukupno 55 različitih postrojbi HV-a sudjelovalo je na masleničkom području i u njegovu oslobađanju, ali i trenutaka beskrajne tuge i bijesa kad su s prve crte stizale strašne vijesti, kad je u samo jednom danu poginulo 25 branitelja, a na desetke ih bilo ranjeno…”Bili su to iznimno teški trenuci, još smo se kao vojska izgrađivali, učili u hodu i na vlastitim greškama…ali i pobijedili zahvaljujući tom spoju zagorskog, slavonskog i dalmatinskog mentaliteta, toj prgavosti i želji za slobodom koju ništa nije moglo zaustaviti,” prisjeća se brigadir Kotlar.

Na ratnom položaju 1. minobacačkog voda bitnice 120 mm u Suhovarama, Krasnodar Kišur, Željko Habunek i Josip Merlak pripadnici ratne 7. gardijske, prisjećaju se tragičnog događaja 3. ožujka 93. kad su, dajući minobacačku potporu suborcima u želji da im pomognu na prvoj crti, u eksploziji minobacača poginula petorica pripadnika brigade. ”Zbog situacije na terenu bez odmora smo tukli po položajima neprijatelja, preko svih režima paljbe. Kiša je padala nemilo, bilo je hladno, voda i blato dosezali su do koljena, bura je puhala 200 km na sat, bili su to iznimni napori,” govori Kišur. U jednom trenutku ostaju bez mina te minobacač 120 mm pune minama kineske proizvodnje, jedinima koje su tada još imali pri ruci. ”One su bile nekoliko kilograma teže i cijev nije izdržala, došlo je do zastoja nakon drugog opaljenja i mina je eksplodirala. Pogibaju Ivan Kovačević, Josip Pavličević, Mladen Poturiček, Darko Tomić i Marijan Zebec, dok ih je četvero bilo teško ranjeno,” prisjeća se suboraca s tugom u glasu Kišur.

Od broja ispaljenih granata proširio se kalibar cijevi

Tihomir Buden i Mladen Vuković prisjećaju se ulaska u Drače…“Trebali smo ući u selo. Išli smo u koloni, padala je kiša, bilo je toliko mračno da smo se morali držati jedan za drugog da se ne izgubimo. Dobivamo informaciju da je prilaz kojim smo krenuli miniran i vraćamo se natrag. Čekali smo novu zapovijed za napad i krenuli ponovno ujutro 5. ožujka nakon naše topničke pripreme. Dolazimo s tenkovima i pješaštvom nadomak kuća i tad uviđamo koliko su brojne neprijateljske snage,“priča Buden, tad zapovjednik Satnije, i dodaje: ”Počinje tarapana“. Neprijatelj je zoljama gađao naše tenkove. U jednom trenutku zolja je pogodila jednog od naših pripadnika i usto aktivirala bombu okačenu o njegov borbeni prsluk. Pokojnog Švabu nismo mogli izvući, a ostale ranjene izvlačili smo satima. U izvlačenju je jedan od pripadnika stao na minu…Puzao sam satima po kanalu, vodi, hladnoći. Smrzao sam se.“

Vuković je u to vrijeme bio dozapovjednik oklopne bojne i prisjeća se djelovanja tenkova. ”Teren nam je izgledao jednostavan što se tiče oklopa, no ipak nije bilo tako. Zbog obilne kiše tenkovi su tonuli u blatnu zemlju i teško napredovali. U jednom trenutku nadomak selu nailazimo na maskiranog vojnika, ali tek naknadno shvaćamo da je riječ o neprijatelju. Pogođen nam je jedan tenk i dio je posade ranjen, pogođen je zatim i drugi u podvozje, ali se takav uspijeva izvući. Izvukli smo dio ranjenih, nažalost nismo uspjeli izvući sve…Režim paljbe iz naših tenkova koji su pješaštvu pružali potporu bio je takav da je kalibar cijevi, po povratku u bazu bio širi za dva milimetra od količine ispaljenih granata,” sjeća se Vuković.

Ljubo Volarić i Robert Herkov svoja sjećanja počinju na mjestu odakle su krenuli u oslobađanje sela. ”Krenuli smo u zoru, ali u posljednji trenutak odlučili smo promijeniti rutu kretanja. Nisu to očekivali i prošli smo mimo neprijateljskih položaja, iako su bili dobro utvrđeni i osigurani svuda uokolo postavljenim minama,” govori Volarić, dozapovjednik pješačke satnije. Herkov nadodaje: ”Četnici su se posakrivali po kućama, a u jednom podrumu zarobljavamo neprijateljskog vojnika i pokušavamo saznati neke informacije… No sa svih strana tada počinju tući po nama.“ I tu je Herkov ranjen, nisu ga mogli izvući. Ostaje tako krvareći ležati do mraka dok se okolo vode teške borbe. S odore uspijeva strgnuti grb Tigrova, oznaku brigade iz koje je došao u Pume i zagrće ga zemljom jer je svjestan koliko bi ga to tek moglo koštati. Na tom ga mjestu nakon povlačenja hrvatskih snaga zarobljavaju, onako ranjenog divljački prebijaju i odvoze u Benkovac. Ondje se tortura nastavlja al’ spletom okolnosti tu se zatiče i onaj zarobljeni neprijateljski vojnik koji je u tom sveopćem kaosu uspio pobjeći. I baš mu on spašava goli život tražeći od svojih da ga ne ubiju jer ipak samo nekoliko sati prije i on je njega ostavio na životu. I dandanas taj ga nekadašnji pripadnik zloglasnih Belih orlova nazove i zahvaljuje što ga je onomad spasio. Herkov ostaje 82 dana u zarobljeništvu u Kninu dok nije razmijenjen.

Spasio trojicu suboraca i sam ranjen

Ispred zida na kojem se još danas vide oštećenja od metaka Branko Ipša sjeća se sudbonosnih trenutaka kad je iako i sam ranjen uspio spasiti pod kišom metaka trojicu ranjenih suboraca. Baš zahvaljujući tom zidu iza kojeg su se uspjeli zakloniti danas i on može ispričati svoju nevjerojatnu ratnu priču koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. ”Došli smo do sela u dvije grupe. Jedan je vojnik naletio na minu, ali ostali nastavljaju dalje.“ Tu kod ovog zida, pokazuje rukom, ”bila su vrata, no bila su minirana. Dvojica naših pokušali su ih otvoriti. Mina se aktivirala… bili su strašno ranjeni po licu, glavi, rukama… pokušao sam im pomoći, zaviti rane dok je po nama sa suprotnog prozora tukao PKT. I sam sam ranjen. Bio je to horor, meci su fijukali sa svih strana, ne znaš što se događa, nikud ne možeš, svi oko mene bili su ranjeni ili poginuli…“ pokušava dočarati dramu u kojoj su se nalazili. ”Tu smo bili nekoliko sati, ranjeni su zapomagali nesvjesni više gdje su i što rade. Sam sam sebi rekao Mene neće živog uhvatit’. Imali smo još nešto streljiva i u jednom trenutku ispalio sam cijeli okvir u pravcu iz kojeg su tukli po nama. Paljba je utihnula na tren i iskoristio sam trenutak. Ranjene sam nekako podigao na noge i tih pedesetak metara doslovno smo preletjeli. Prebacio sam ih iza nekakvog zida. Jaukali su od bolova, što od rana što od pada. Danas su sva trojica živa, ” završava svoju dramatičnu ratnu priču Ipša, koji je za svoj hrabri čin danas nositelj odlikovanja Red kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu.

Nažalost u akciji Drače poginuli su i Dražen Obrstar, Ivica Uranić, Veseljko Kreća, Ivo Hruško, Dražen Miljević i Stjepan Labaš. Bitka za Drače nije bila uspješna no bila je to prva i zadnja akcija Puma koja je tako završila i to možda baš zbog tako teško stečenih iskustava iz ove akcije, jer sve poslije bile su pobjedničke do one posljednje kad su pobjedonosno ušli u Knin i na Kninskoj tvrđavi izvjesili hrvatski barjak. Veterani Puma nastavit će čuvati uspomenu na svoje poginule suborce i svjedočiti o njihovoj hrabrosti, zajedništvu i požrtvovnosti u neponovljivom i teškom vremenu u kojem se stvarala Hrvatska, a ovakve edukacije za mlade neumorno provoditi i dalje.

Poručnica Tatjana Židov, 2. OMB Pume

Iznimna mi je čast što sam danas ovdje kao pripadnica 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume, postrojbe koja je prije nekoliko mjeseci postala moj novi dom. Nakon svega što sam danas ovdje čula, mogu samo reći da ovo mjesto odiše jednom posebnom hrabrošću koja je ostavila iznimno velik trag, koji ne može nikog ostaviti ravnodušnim i ne bi se smio zaboraviti. Mislim da je ovakva edukacija nas mladih vojnika jako dobra inicijativa. Iz prve ruke možemo čuti živa svjedočanstva onog što se ovdje zbivalo od veterana 7. gardijske brigade.