Aviso brodove gradile su ili kupovale mnoge ratne mornarice kako bi omogućile siguran prijevoz važnih osoba i tereta. Razina smještaja za putnike, ali i za posadu, bila je puno viša nego na ratnim brodovima, a imali su relativno snažno naoružanje koje su činili topovi malog i srednjeg kalibra

Do sredine XX. stoljeća i pojave velikih putničkih aviona (u početku su to bili hidroavioni) jedini način da iz Europe dođete u obje Amerike i Australiju bio je brodom. Najsigurnije je bilo doploviti i u daleke zemlje, kao i u kolonije Azije i Afrike. Europske kolonijalne sile stoga su trebale ratne brodove kojima će sigurno i brzo prevoziti važne osobe, diplomatsku poštu i vrijedne metale te drago kamenje. Te su zadaće mogle obavljati i krstarice, no njihova je uporaba bila neracionalno skupa. Zbog toga su nastali aviso brodovi. Doduše, vrijedi spomenuti i da se naziv aviso rabio i za neke druge vrste brodova.

Otkad je pomorskog prometa postoje i pirati – bili su aktivni i krajem XIX. te početkom XX. stoljeća. Stoga su neke ratne mornarice tad gradile ili kupovale aviso brodove kako bi omogućile siguran prijevoz važnih osoba i tereta. S obzirom na namjenu, bili su svojevrsna kombinacija putničkog broda i razarača. Razina smještaja za putnike, ali i za posadu, bila je znatno viša nego na ratnim brodovima pa ne iznenađuje da je služenje na njima smatrano privilegijom. S druge strane, imali su relativno snažno naoružanje, koje su činili topovi malog i srednjeg kalibra.

Jahte, minikruzeri, vojni brodovi…?

Tipičan aviso brod 1930-ih bio je francuski Bougainville, predvodnik istoimene klase. Kako je Francuska bila velika kolonijalna sila s posjedima u Africi, Aziji, na Tihom oceanu i u Latinskoj Americi, ne iznenađuje da je unutar klase izgrađeno čak osam brodova. Izvorno je planirano deset, no izbijanje Drugog svjetskog rata zateklo je devetog na navozu, dok gradnja desetog nikad nije ni počela. Kobilica Bougainvillea položena je 25. studenog 1929., porinuće je obavljeno 25. travnja 1931., a brod je predan naručitelju u veljači 1933. godine. Odmah je upućen na Indijski ocean kao veza između francuskih kolonija u Africi i Aziji, a zatim je 1935. vraćen na Sredozemlje. Početak Drugog svjetskog rata dočekao je u Toulonu.

Francuski aviso brodovi klase Bougainville, kao i aviso brodovi drugih ratnih mornarica s početka XX. stoljeća, zapravo su velike jahte, ili kako bi se danas reklo, minikruzeri. Jedino što su bili naoružani. U slučaju klase Bougainville imali su tri topa Canon de 138 mm Modèle 1927 smještena u oklopljenim kupolama. To su ujedno bili i jedini dijelovi broda koji su bili oklopljeni. Dvije su se kupole nalazile na pramcu i jedna na krmi. Ti su topovi razvijeni prije svega za naoružavanje razarača i bili su na klasama Aigle i Vauquelin. Trebali su biti i pomoćno topništvo na krstaricama, ali ugrađeni su samo na krstaricu – minopolagač Pluton. To je plovilo nedugo nakon uvođenja u flotu postalo školski brod, u prvom redu za obuku topničkih posada.

Canon de 138 mm Modèle 1927 bio je u trenutku ulaska u operativnu uporabu suvremen top duljine cijevi 40 kalibara. Kao osnova uzet je njemački mornarički top iz Prvog svjetskog rata 15 cm L/45 UtoF. Imao je klinasti zatvarač s poluautomatskim načinom djelovanja koji bi se sam otvorio nakon opaljenja i izbacio čahuru granate. Zahvaljujući tom rješenju, najveća brzina paljbe topa Modèle 1927 bila je s obzirom na kalibar izvrsnih deset granata u minuti. Doduše, konstrukcija zatvarača omogućavala je ispucavanje čak 12, no ta bi brzina paljbe vrlo brzo pregrijala cijev i preopteretila mehanizam zatvarača. Konstantna brzina paljbe bila je tek malo manja od najveće – osam granata u minuti, a neki izvori navode podatak o šest. Masa barutnog punjenja iznosila je malo manje od devet kilograma, a masa granate 40,6 kilograma. Zahvaljujući početnoj brzini granate na ustima cijevi od 700 metara u sekundi, top je imao korisni domet od čak
16 600 metara. Najveći nedostatak bio je što je cijev mogla zauzeti elevaciju od –10 do (samo) +28 stupnjeva pa nije mogao gađati ciljeve u zračnom prostoru. Brodovi klase Bougainville nosili su borbeni komplet od čak 785 granata kalibra 138 milimetara.

Lakši topovi

Za protuzračnu obranu ugrađena su četiri topa Canon de 37 mm Modèle 1925 službene duljine cijevi 50 kalibara iako je stvarna bila 54 kalibra. Ti su topovi već na početku Drugog svjetskog rata bili zastarjeli, no kako ih je u skladištima bilo jako puno, francuska mornarica nastavila ih je do kraja
1950-ih postavljati na manje važne brodove. Postojala je i izvedenica Modèle 1933 s dva topa na istom postolju. Koliko su ti topovi zapravo bili loši najbolje pokazuje podatak da su na brodovima ratne mornarice Slobodne Francuske svi zamijenjeni ili topovima Bofors kalibra 40 mm ili Oerlikon kalibra 20 mm. Najveći nedostatak topa Modèle 1925 bila je vrlo mala kadenca, tj. brzina paljbe. Teoretska kadenca bila je 30 do 42 granate u minuti. No kako je top imao poluautomatski način rada, a granate su u ležište ubacivane ručno, praktična brzina paljbe bila je od najviše 21 do skromnih 15 granata u minuti i jako je ovisila o obučenosti punitelja. Za ciljeve koji su letjeli brzinama većim od
600 km/h i brzina paljbe od 21 granate u minuti bila je premala. Postavljanjem dvaju topova na zajedničko postolje kadenca se teoretski trebala udvostručiti, no u praksi je bila između 30 i 35 granata. Za usporedbu, američki top M1 koji je imao jednak kalibar od 37 mm i jednu cijev imao je brzinu paljbe od 120 granata u minuti. Njemački 3,7 cm Flak 36 imao je kadencu od 160 granata u minuti.

Iako je cijev topa Canon de 37 mm Modèle 1925 bila relativno kratka, zahvaljujući velikom kalibru dometi su bili zadovoljavajući. Pri kutu cijevi od +45 stupnjeva najveći domet bio je 7000 metara. Učinkoviti domet pri jednakom kutu cijevi bio je oko 5000 metara. S obzirom na namjenu, postolja su omogućavala zauzimanje kuta gađanja od –15 do +80 stupnjeva. Neučinkovitosti topa pridonijela je i mala granata mase 0,72 kg.

Za blisku obranu brodovi klase Bougainville dobili su osam strojnica Mle 1914 Hotchkiss kalibra osam milimetara, a na jedno postolje postavljene su po dvije. Oznaka Mle 1914 govori da su pod nazivom Mitrailleuse Automatique modèle 1914 razvijene na samom početku Prvog svjetskog rata. Ispočetka su bile dopuna tadašnjoj službenoj strojnici francuske vojske St. Étienne Mle 1907, a kako su se pokazale pouzdanijim, postale su i njihova zamjena. Do početka Drugog svjetskog rata Mle 1914 već je bio zastario, no velike zalihe streljiva sprečavale su Ministarstvo obrane da ga zamijeni suvremenijim modelom. S obzirom na kalibar, Mle 1914 bio je velik i težak. Zajedno s postoljem masa mu je bila veća od 20 kilograma. Iako mu je teoretska brzina paljbe iznosila 600 metaka u minuti, bilo ju je jako teško postići s obzirom na to da je punjen preko krutih redenika. Postojala su dva – manji sa 24 i veći sa 30 metaka. Problem s krutim redenicima bio je u tome što su se lako mogli oštetiti i često su nakupljali prljavštinu. Doduše, na brodovima ništa od toga nije bilo problem. Dapače, ako ste kruti redenik pažljivo čuvali i još ga nauljili prije uporabe, radio je vrlo pouzdano. Početna brzina zrna na ustima cijevi bila je 724 m/s pa je imalo dostatno energije da prouzroči ozbiljnu štetu sve do 1500 metara, što je bilo dovoljno za oružje namijenjeno bliskoj obrani broda.

Dizelski motori

S približavanjem Drugog svjetskog rata većina plovila klase Bougainville prenamijenjena je u velike ophodne brodove, zbog čega su opremljeni i hidroavionom. Dio brodova dobio je letjelice Gourdou-Leseurre GL-832 HY, a dio Potez 452. Avion je bio smješten na najgornjoj palubi, između drugog dimnjaka i krmene kupole. Postojali su i planovi vezano uz ugradnju teleskopskog hangara kako bi se posadi olakšalo održavanje aviona, no oni nisu ostvareni.

Budući da su građeni 1930-ih, brodovi klase Bougainville dobili su dizelske motore. Njihova ugradnja kao glavnog dijela pogonskog sustava različitih plovila počela je 1920-ih. Dizelski su motori ispočetka ugrađivani u teretne brodove. Kako su imali odličan omjer veličine i snage u odnosu na parni pogon te su zahtijevali znatno manju posadu, ubrzo su ih počeli ugrađivati u manje ratne brodove (ophodne i torpedne čamce, fregate i eskortne razarače).

Dakle, dizelski pogon dobilo je svih osam brodova klase Bougainville. No nisu svi dobili jednake motore. Četiri, uključujući i Bougainville, dobila su dva četverotaktna šestocilindrična motora ukupne snage 3223 kW. Četiri broda dobila su dva dvotaktna dizelska motora ukupne snage 3089 kW. Dvotaktni motori bili su nešto slabiji, ali i znatno jednostavniji za održavanje. Iako je projektirana brzina brodova iznosila 15,5 čvorova, na maritimnim testiranjima dosezali su brzine sve do 18,3 čvora. No pritom su opterećenje strojeva i potrošnja dizela bili neprihvatljivo visoki. Stoga su svi brodovi klase Bougainville veliku većinu operativnog (i borbenog) vijeka proveli krstareći optimalnom brzinom od 14 čvorova. Pritom im je doplov bio 9000 nautičkih milja. Zanimljivo je da se doplov ne bi bitno povećao ako bi se brzina krstarenja smanjila na deset čvorova. U mirnodopsko vrijeme posadu je činilo 14 časnika te 121 dočasnik i mornar. Tijekom rata veličina posade dosezala je do 183 člana.   Četiri broda klase Bougainville stradala su tijekom Drugog svjetskog rata. Najdulje je, do 1959., u operativnoj uporabi ostao La Grandière.

TEKST  Mario Galić